Category Archives: Poezija k'o fol

Danas je prelijep dan

stvoren za tugu

i pjesmu

ljubav čista

svakom trenu prisutna

miluju me

tišina i sni

ne znam

možda nisam ti pričao

bila je olimpijada padale su tisuće pahulja bijelih

a oni mi ubijahu Princa malog

malo im bilo

u jednog godini ga tri puta nestaše

o od tada ne prestaju

mila moja

a to je puno puno boli

i danas mila

zaista ga danas

malenog

krhkog druga mog

ponovu ubiše

a ja ne znam šta ću

bez njegovih snova i ljubavi

hvala ti

i molim te

ti oprosti mi

ako danas suzu pustim

i tango to evora

sam sa snovima otplešem

biću dobro

uvijek sam bio

Milostivi

uvijek usliši molitvu

i drugara najdražeg mi vrati

Spušta se duga noć

kafu nema ko da mi pravi

Umorna je Nada moja

a ja nemam riječi

presušila od malene nestanka

a je otišla na bolji svijet

Njenu najviše volim

malo je gorča

i još malo jača

ko njenog oka sjaj

Ali slast te žene

uz kafu prislnjam

Bijelinu njenu ko led

sleđenih kristala srca moga

ove noći prinosim sehari tišine

sne ljubavi moje

Ljubi me
trebaš  mi
da umirim oči
na tvojim usnama
zaspem umoran od lutanja
jer  trebam anđela
da me brani od svijeta zla

i molim te
kad usnijem
ljubi me
dodir usana  tvoj mi godi
kao svila meka
kao treptaj srca
zaljubljenog u milo dijete

zagrli me nježno
toplim tijelom
rukom snenom
dušom čednom
u kojoj beskraj slutim
ljubi me

ne odlazi
ostani tu
do kraja svijeta
ne odlazi
lepšraj  i ljubi me
mili anđele
jer volim te

Ne znam kako se pišu rastanci

Ne znam kako se pušta ruka

ja je neću pustiti

nemoj ni ti

Hvala ti molim te oprosti mi

Budi mi dobro čuvaj se

i dalje sanjaj bajke

Volim te

reče opraštajući se od mene

kradljivica mojih snova

a srca naša

šta s njima

nijemi duša moja

šta ona ima da se pitaju

osim da se nadaju

srešćemo se  ispod kavala

kad u maju potonjem

ka tebi polete rode

Već odavno

decenijama

puste su  ostale mahale moje

od dana kada vjetar je zavejao

sa mojim krikom

odnio

osmijeh

dodira njenih

usamljen

praznim očima

oplakujem  mrkle noći

čekajući onu koje više neće doći

ukrala se u vjenčanici bijeloj

na odru od  centofilija  crvenih

zaspala

moje snove poput duge

u crni led  obojila

kao kukavica

kojoj  ljubav nebom domahuju

sjedim

kraj ugasle peći

snova

zurim u zvijezde

dok  tužna violina u duši svira

sanjam

njen poslijednji san

djetinjim pogledom se osmjehuje

anđela

ljubav moja plavetna

bodri me

da  pjevam pjesme ljubavne

kist u ruci držim

vjetar nad mahalom

svaki dan svitanjem

i sutonom

šapuće

niko ne zna

koliko sam te volio

Plavetnilom okupana je Bosna

zemlja naša

bojom čudoređa i sna

Bog Milostivi je tom ljepotom nju darivao

i zasja Zemlja Božje milosti

da u njoj sniju dobri ljudi Bogu mili

Sarajevo Grad čednosti

Mnogo je nježnosti i ljepote

u Zemlji toj i Gradu imade

Modra rijeka imade

tu muzika i sevdah sve je

časnost ih želi djeliti

i pružati ruke svima.

Bosna je i zemlja boli i tuge

mnogo, previše nestajanja

žao sinovima njenim

njene darove mnogi ne žele da prime

život i smrt ljubav i ne ljubav

radost i tuga

nježnost i nerazumnost kao neumitnosti

preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica

od kojih Samilosni nove svijetove gradi

samo Bosna zemlja Božije milosti

ljubav i Sarajevo Grad čednosti uvijek bivaju

I to je sva priča

parovi i ljubav

milost i tuga

napose

Modra rijeko vječna