Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin treći

Čin treći

 

Namjera nam bila pripovijest sa  Mujom i Fatom , po drugom činu . nekim vehtim  epilogom smandrljati . 

Znamo da bi mnogi  hotjeli da smo , mamicanje i tako to…,  završili kako vaš znatiželjni i pretežno vedri um sanja.

Oprostite , mnogo se izvinjuvamo ,  ne dadoše nam.

Sitni kitab neki hamal dostavio. Poručio smjerni  i strogi Mojsije – ne ide to tako .

U pismenu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi. Gdje će ti duša? Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam ; reći ćeš nije lijepo mrtve na nakrivo napisati. Obrazli si ti!?  A kakav ti je obraz kad istinu prešutiš? Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku međ rogove ili ćeš garantovano  prihajat pržunu.  Indexi i Fatma će ti oprostiti. .  

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa Neba prosvijetljeno.

**

Čin treći

Mujo se ono drugo  jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu   prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat ; pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne mere zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija , pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj bolan Mujo , stanider malo . Ohani. Kori on sam sebe. Grudi joj  ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešto nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin, ta bašta mirisna, brežuljkasti izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna Y dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo;   skoro po godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin cvijetni , ta pupoljak  đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe; sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdje će ti bolan veće slastice od uzavrelog ženskog tijela   ? Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala. Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona.

Aha kako ne, smiješi se usud!

Fata mnije , jadna li joj majka , Mujo doš'o vidio da je nema pa otiš'o. Mujo doš'o i drugu noć, vidio da je nema pa otiš'o. Srce Fatino, dobro je da ga neki očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se nešto i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu pjesmu i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti!  I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala. Nisu to čista posla!

Naveče ti Mujo namah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to, ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa mu se ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daji Muju da je stigne pa bjež od njega.  Uzalud ,kukala joj  majka. Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne Bijele tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke cjeloklupne  djevojačke sehare sakriula . Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i perje povlači Fatu. Ona se ne da, neko će čuti , dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on Fatu ne da. Ni za živu glavu, ni za vaskoliki dunjaluk. Fata je njegova . Jedna i jedina ljubav .

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane , a ne smije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koju  je on natjerav'o i upjevavo: joj, mamo mamice. To mogla biti samo Fatma; mater Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa?

Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi  komešanje . Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira, isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; ‘nako bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole.

-Jok Mujo, tebe mi.- kaže ona.

Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasniji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati , jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije isprično. Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube. A i sluge kako bi koju sluškinju u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili, ne znajući da ih radoznalo dijete iz prikrajka gledi šta rade. Vidjela  ona i Fatu i Muju na kamari . Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; čemu  ta vaskolika frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila, još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Ne bi  rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.A i Mujo joj plaho drag bio. Kako ne bi . Sestra ga njena voli ko nikog na ovom svijetu.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma , nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše majku dozivala. U usta peškire i jorgane stavljala . Majkačula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala ,niti joj išla pomoć dati. A ni stravu zalijevati , jer neće pomoći niti će se Fata devranisati.

Opet se razboli nena! Fata i Meleke kod nje da je paze i liječe. Fata Muju obavijseti da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica – znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Prije će biti nemar i neoprez što ga strast neštedimice unosi u blentare.Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene; on kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja, u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na begovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvatio. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i glavu  gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola,ko da mu je zadnji put , ko da  mu svilen gajtan na Bijeloj tabiji krvnik  sprema. Pred sabah besu jedno drugom zakletvu dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Misle čestitost  su bar malo povratili. Morali se još jednom  , za kraj oprostiti, ljucki je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Nije to niki dogovor bio, već begovicu sistigle pozne godine. Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala. 

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki dohaberili da se nešto čudno oko Fatinih odaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je taki, sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana , ni selam ,   ni dobar dan ikome bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, kao što ni u cijeloj kući ne bi.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu : evo nekoliko dana kod majke mu, koja  poboljeva , izgleda vakat došo mrijeti. Jeli tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg misli beternih , u fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Šta ti je sudba? Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne. A jopet su ljudi krivi za sve. Ona samo posprema ljudski poganluk i nered.

Dok je sve igra i zabava u redu je.Ali onda se ljudi zaborave , vrag im se u tintaru upetlja i odnese šalu. Od iskona  sve je u parovima . Sreća i nesreća- Ljubav i mržnja . Vjernost i prevara ,…I sve ima svoj početak i kraj . I nagradu  po zasluzi . Sve je zapisano  u Najsvetijoj knjizi nad knjigama Levhi mahvuz . Svaka praškica i svaka krupnica u njoj zapisana;  ništa nije izostavljeno, ni sakriveno.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata , jal’ mater joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir prepilan i skinut.

Nikakvu ljutnju ni belaj nije pravio, nit je kome bilo šta pričao. Svu je računicu u blentari ko u tefter složio . Doduše polovično prema svom čojstvu. I odlučio šta mu je radit. Begovska čast je u pitanju.Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stiskao i vrebao. Ni disati nisu mogle.

Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamlija, ni dukata prebijenog nema. Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbej Smirne, mladoženja od šezdeset kuka i plaho krivim nogama. U varoši se oko svatova sjatilo i velje i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati  , sandžakbey mogao da bidne.

Fata vrišti, jauče  i zapomaže. Nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udajite me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa urahaćenim  begom i uplakanom begovicom oprostili;  i pravac Turska.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti , niti joj se primaći ili joj pomoći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila od jarana.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Smirnoj  napravljen, odmah mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče iz Smirne stigao  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uhkanja. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront !!! Begovica više niđe ne izlazi.Zakapijala se u Fatinu sobu. Hranu joj pred vrata turaju. Ona jal uzet, jal ne uzet. Beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio, i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se sasušila. Nova tunja bezplodka –  jalovuša bila. Trešnja bezbel ‘ i logično prestala rađat crvene bobe. Tako je to vazda u prirodi. Plodnost za plodnost. Jalovost za jalovost.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala ,u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Nije ga krivila. Tako se desilo. Mladost ludost i strast  neoprez.. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda očas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jes’ jest! Ne mere to nebo trpjeti.

 

Kraj trećeg čina

**

Vrime ko vrime , ljubav se zove









Vrime ko vrime

i odlaskom

ljubav se zove

neumitno ka sudba

zalasku slazi

čovik je sam

na svojoj stazi





Kojim će putem

krenit

ne zna

ni on ni zviježđe

što ga sa cvijetnog neba

ljepotom svojom

miluje i gledi

zavodljivo žmirka

modrozelenom krajoliku vabi





A tamo u beskraj

na domak snova

jedna je žena

pružila ruku

onu od srca

u njoj je nada

mirisnoj ruži

što bolom cvjeta

kristalnoj kapi rose nalik





Ruka u ruci

i korak laki

naprijed i nazad

i nježni okret

to je već tango

za njih skladan





Oh jube jube

tijelo uz tijelo

usana dodir

ljubav se rađa

iskonu zadnja





A…





Traje jedan san

traje jedan san

bar jedan dan

bar jedan dan…





 

Bleki – Voli me mili moj

 

Riječi gube smisao

kada bježe

oplakujuć sudbinu

zapisanu u zvijezdama

 

kada u zakutku njenih očiju

slutnju

suzu osjetiš

a voli te više od  mladosti svoje

 

privije se uz tebe

ne šapće molitvu Nebu

kasno je za nju

i vas

 

pritisli kalendari

kao prelijepog života ožiljci

stišće ti ruku

ljubavlju

 

ne žali usne

ni mirise krhke ruže

u srcu djetinjem  čednost odjekuje

grli me ljubi me

 

sada i danas

voli me mili moj

to je  za našu vječnost

ezelsku

 

suton miriše

konačnim osvitom

a na Levantu

i dalje sunce izlazi






























												

Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada

i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople ,  raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most mudro nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se prosuli Modrom rijekom,

sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti ,

svaku uzdišući milovao i zazivao :

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće. Aha ! Daj Bože!?

 

Jednom , kad počeh cvjetati , radi jedne Koštane ili Emine,

 potonjim decenijama  svejedno je ,

zanesen neizmjernom ljepotom i haremskim glasom ,

pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se akšamluku.

-Jok! – veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  ,tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama,

dakako ženskim ,

takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk povučeš krivuljarom,

dvije kose linije trokutom razvučeš, osjenčiš tabije, dodaš modrila ispod ,

objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki ni mali ,

samo nek je okrugao ko lubenica.

I eto , ko biva natandario si most.

Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša?

Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac  svakodnevno upija i poklanja.

A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš navijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti  bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi.

Natandari jedan čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne  opija , kojeg ti prinose djevice čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe mamurluka.

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

Il’ možda ,

Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 


















												

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

 
 
 

Fata obdan pjevala :


-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice…

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati. Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice. Hejbet puta,od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha , a bome i .. zinite da vam kažemo…Nisu ni pripovjedači levati , pa da sve prije vakta iskantaju.

Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara .

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se mujo sprema na maratonske olimpiske igre.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro. No , begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli , pročuće se njena smirenost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijerpa, hem nigdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater . Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća ; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio, dibidus. Tako vam to ide,  Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio. Ko veli- ‘oće Mujo ugursuz , na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica , načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso  za ženu bez muža. I vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto , ko biva  i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put, od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo ; bezbeli se nije  snašlo. Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on – to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacao. A bome nit je nju , mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg , muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas , mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.

Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je,  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca , da ga koji zlonamjernik ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala: Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice. Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju nase nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono sad već epsko :

-Joj,mamo mamice…

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne ko mrljavi joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Vjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno , sa Trebevića se ćuje rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja  , četiri konja , onog beternog i staršnog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica, negodovanja nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako je uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice, i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima se nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovih nenadanih poklon noći nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru,Taidu , Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon ,Aleksandriju  i Alhambru . Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je Mujo sinoć ljubio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

:

Bleki – Ženi Čarobnoj

Bijela dama

Mjesečava Bajka

 

Čarolija u suton

Čarolija

Krajolik snova

Vjernost MBS

Čarolija MBS noći

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

Sunčica

Bleki

**

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

Bože milostivi

oprosti joj 

dijete je

i čuvaj je od zla.


												

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radovanja

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine

i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili

jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

Tačno u vrijeme

kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji,

u osvit Božiča.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj  noći.

Aleluja.

 

























Sjećanja na Krasoticu ili samo jednom se živi





Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi . Ponoć se bliži.
  
 Nekako po običaju zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih
 snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da
 budemo blesavi, nadobudni i pametni.
  
 Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
 svjetlucaju očima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne
 želimo da bilo kome  pokvarimo dan.
  
 Nošene tugom  misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
 neće.
  
 Čuli ste izreku : Samo jednom se živi.
  
 Jedna pjesma je dodala poentu:
  
 Sve je ostalo varka.
  
 Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i
 pomišljate : baš i nije neka pamet.
  
 Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.
 Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.
  
 Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada već biva  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas
skoro nije ni okrznuo.
  
 Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti
 buket cvijeća.
 Urediti se kao Mali Princ  iz vlastite bajke.
 Zastati pred njenim kapidžikom i strpljivo, ako treba satima čekati,
 bojeći se da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene. Ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare.
  
 Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela ,
 cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Zuriti i zuriti i
 čekati da vam iznese mirisne  žute dunje , koje nikad neće sazriti i
 nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.
 A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
  
 Ta neka , bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i
 žena , čiji je osmijeh zakačio vaše djetinje srce i dušu.
  
 I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas.
 Jer…
 Samo jednom se ljubi.
  
 Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.
 Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.
 Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
 Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.
 Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
 Ili su vam je  branili.
 Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, 
 koji , eto , samo jednom se živi.
 Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.
  
 Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i umiralo za vama.
 Da vas je voljela .
  
 Čekala i čekala. Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma
 ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.

 Samo jednom se ljubi.
 Niste to učinili.Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne
 bi falilo , da ste i pješke klapnuli ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
  
 Niste ništa učinili jer - neko vas je naučio da budete ponosni i muško.
 Da budete dostojni svoga porijekla. 
Jer -  ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.
  
 Na kraju svoga puta,  još uvijek snijete  da se zelena vrata njene
 kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u
 kosu, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka  hoće da uzleti put neba.

 Izlazite iz auta, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.
  
 I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za
 ručicu, poljubite je i šapnete:
  
 -Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
  
 Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
 oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.  
  
 Što bi poete rekle:
 -Samo jednom se ljubi.
 U prevodu:
 -Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite ,
odmah, ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce  kuca; 
da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.




  
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 

Bili jednom,u nekom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala.

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeretski uzbibana.Mujo delija,kršan,zgodan , razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda im tako grah pao.

Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja. Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i kroz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nestio, moroi brstit trešnje. Ponekad mu prst bio vlažan i slipav od ašlama,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji. Misli – Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar. Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postalti.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz rešetke mogle proći. Mujina mater plaho slatko od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje slatko od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj. Nisu glasno mogli razgovarati,beg bi ih mogo čuti i eto belaja. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kagarli radoznalica ropitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad veći i deblji nije bio.

Milki Fata pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje;sve jedno je, iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strafe salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo i Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek poslije ,   i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim melemima oblagali ; to ne znamo. Nismo nazočili ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. M aobrazli smo mi pripovjedači.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome nema demir rešetaka. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni pjano brojo i do dvadeset četiri izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice – na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Bleki – Ja ljublju vas ,  navsegda

Autor

Hajro Šabanadžović

Sanjar

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

Ljetna ljubav

Uzburkano podvečerje

Rijeka vjernosti

Muzika stara

 

Kad me tuga  u srebreno čelo strefi

sjetim se tihih podmoskovskih vječeri

jednog davnog zaljubljenog leta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

 

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

 

i dala mi da je ljubim

i još štošta  

u tami

samo naših

podmoskovskih večeri

u trošnom Kaštelu bez sna

 

kraj kristalne rijeke valima zakletve

smejala se srcem čednim

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

 

uh

 

iskrom bez povratka 

usudom čelične zavjese

silom razdvojiše to 

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas

navsegda

 

i evo

cio život poslije

u krhkom srcu mome

još uvijek plešu

i djevuška i rijeka

 

anđeoskom ljepotom

sjaje

muziku

ljubav

kao eho

kao san

prelijepog života

zauvik okovanog

rijekom vjernosti

 

moja snena duša  

još uvik 

drhtavo  rumori

u podmoskovlju

u nezaboravu

taj prelijepi san

iskovan u  jecaju

u boli 

plavetnog neba

talasa beskraja krik

 

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto mila

navsegda