Aleksandar Sergejevič Puškin – Posetio sam opet

…Posetio sam opet
Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Ko izgnanik, dve kratke godine.
Već deset leta prođe od tog doba
I mnogo se promenilo u mome
Životu: opštem zakonu pokoran,
I sam sam se izmenio. Al ovde
Obuzimaju sećanja me živo;
I čini mi se: još sam sinoć luto
Kroz te šumarke.
Gle, doma progonstva
Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Starice više nema, iza zida
Ne čujem više korake joj teške,
Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
Šumovitog huma gde sam često
Sedeo nepokretan, gledajući
Na jezero i sećao se s tugom
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila –
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje – dva zajedno – treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prođe pored vas
I pomisli na mene.

 

Zona Zamfirova i Tatjana Larina













I pad je let

Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.

Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) :
– Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.

No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.

Puškin i Sremac?

Ma, dajte molim vas.!

Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..

Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.

Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .

Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.

Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.

Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .

U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .

U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.

U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…

I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.

Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.

Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.

Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.

I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.

I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..

Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.

Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …

Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.

Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .

Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,

Joe Biden – U BiH nije bio građanski rat, nego planirani genocid

Iz Arhiva

 BY ADMIN27. NOVEMBRA 2019.ONI NAMA, MI NJIMA

 

K’ znanju:

Vučiću i Dodiku ,

Grobar Kitarović i Čoviću ,

i ostalim zlotvorima Bosne i Hercegovine i njihovim mentorima.

*

Upamtite , jer mi to od  početka  rata na prostorima Jugoslavije  znamo:

“U BiH nije bio građanski rat, nego planirani genocid.”

Ako  to ima hrabrosti priznati, svojevremeno drugi čovjek SAD Joe Biden , svjedok urote ( mentorstva )  međunarodne zajednice u nestajanju j  jedne zemlje i njenog naroda, treba mu vjerovati.

I sada će oni nama reći da Srbija i Republika srpska nisu genocidne tvorevine.I da im se Tuđmanova Hrvatska nije pridružila u tom zločinačkom poduhavtu.

Mora da se šale , ili misle da je svijet glup kao i oni i da će im povjerovati.

 

Djela,slike i riječi su najautentičniji svjedoci  strahota kao plodova genocidnih zamisli četničkih i ustaških monstruma i njihovih mentora.

Tek toliko.

Nena Ivosevic – Jos Ne Svice Rujna Zora / Song – Lyrics

 

 


zimska-noc-punog-mjeseca  pticiji-dardin  cvijetna-mladost

Jos ne sviće rujna zora

jos ne trepti list sa gora

ne čuje se glas slavuja

zoru da najavi

zoru da najavi

 

Ne čuje se dah zefira

niti pjesma od pastira

tišina je svud okolo

sve živo počiva

sve živo počiva

 

Svaka travka u povoju

sad osjeća radost svoju

al’ od mene radost bježi

daleko, daleko

daleko, daleko

 

Neka cvjeta rosno cvijeće

nek’ se kiti s’ njim proleće

ja ga više neću brati

jer nije za mene

jer nije za mene

 

Ja ga više neću brati

jer ga nemam kome dati

kome sam ga dati htjela

zemlja ga pokriva

zemlja ga pokriva

 


												

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 15 03

Autor

Hajro Šabanadžović

uzburkana-mladost-ii  boje-univerzuma-i

Uzburkana mladost                                                                           Boje univerzuma

 

refelejksija-zalazeceg-sunca  cvijece-na-domak-neba-ii

Refleksija zalazećeg sunca                                              Cvijeće na domak neba

 

jesenji-opus-i   osebujnosti-prirode

Jesenji opus                                                                            Osebujnosti prirode

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 14 02

Autor

Hajro Šabanadžović

cvijetna-bosna-zemlja-bozije-milosti-i  rajski-san-mladenaca-ii

Cvijetna Bosna zemlja Božije milosti                                              Rajski san mladenaca

nebo-ljubavnih-damara   zimzeleni-perivoj

Nebo ljubavnih damara                                                     Zimzeleni perivoj

svijetlost-na-izvoru-modrozelene-rijeke  u-vrtlogu-modrozelene-sjenke

Svjetlost na izvoru modre rijeke                                          U vrtlogu modrozelene sjenke

Bosna zemlja Božije milosti – Galerija u 13 01

Autor

Hajro Šabanadžović

neobicni-mozaik  malo-losiji-dan

Netipični mozaik                                                                      Malo lošiji dan

Noć snježnih snova  Kolorit u žutom

Noć sniježnih snova                                                         Kolorit u žutom

More tišine  Izlet

More tišine                                                                      Izlet

Lijepa su ova godišnja doba/ Igrokaz na dan 27. Novembar/Studeni

Danas je Nedelja  27.Novembar / Studeni 2022. godine i traje koliko mi znamo do ponoći  ili tačnije do 00 oo h. Kako meteorolozi kažu,a ekonomisti se slažu da je to 330. dan u godini.onda mi na ruke izračunali da je do kraja ovog lita ostalo još 34  takarli zimska dana.

Lijep je,  maglovit , a bome i dosta snjegovit jesenji dan. Jesen došla na svoje.  Biće opet kiše, u planinskim predjelima i snijega.

Mi volimo sva  godišnja doba i kada su ona u svom elemntu.

Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.

Jesen je da jabuke u kruške zriju. Nekada je bilo da ona dragog ćera u armiju.To je značilo , ako je muško ,čim se vrne eto svadbe, opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I to uz  svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.

Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka , ako nema boli znači nije se ni voljelo.

O ljetu se sanja, jer trava je narsla, sijeno je tu, da se valja u njemu i kupa u suncu. A ono sunce i vcaljanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insanA kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.

A šta ste vi mislili, sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca

su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.

A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. A kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi.Igrati se malo kamare.Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih i uzdisajnih.

Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.

Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.

U nekima u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.

A ljubav gospodo?

A grijanje i valjanje?

Šta sa pupanjem i bibanjem?

Šra sa zrenjem i dubokim oranjem?

Vi bi i to da preskiočite sa godišnjim dobom koji ne volite.

Mislimo da niste svjesni šta ne volite.

Što bi poete rekle:

-Nije nnogo  volio, pa je zaboravio.

U prevodu:

-Samo jednom se živi.

V. Holan – Postoji

 

Postoji takva sudbina
da sve što o njoj nije promjenljivo, nije čvrsto

Postoji takva ljubav
da se svet završava tamo gde želiš da postaviš
stopu

Postoji takvo uživanje
da usta žene izgledaju kao da je stid samo
pitanje pola

Postoji takva kosa, falsifikovana meteorom,
da je to sigurno sotona koji je u njoj pravio
razdiok

Postoji takva samoća
da samo jednim okom vidiš jedino so

Postoji takva zima
da daviš golubove i tako griješ svoja krila

Postoji takva težina
da  između onih što padaju ti si onaj koji je već pao

Postoji takva tišina
da je moraš izgovoriti:  ti, bas ti

 

pB


												

Bleki – Kafa malo gorča

 

Spušta se duga noć

kafu nema ko da mi pravi

 

Umorna je Nada moja

a ja nemam riječi

 

presušila od malenoga nestanka

a je otišao ka boljem svijetu

 

Njenu najviše volim

malo je gorča

 

i još malo jača

kao njenog oka sjaj

 

Ali slast te žene

uz kafu prislnjam

 

Bijelinu njenu ko led

sleđenih kristala srca moga

 

ove noći prinosim sehari tišine

i sna ljubavi moja