…Posetio sam opet
Taj kutak zemlje gde sam proveo,
Ko izgnanik, dve kratke godine.
Već deset leta prođe od tog doba
I mnogo se promenilo u mome
Životu: opštem zakonu pokoran,
I sam sam se izmenio. Al ovde
Obuzimaju sećanja me živo;
I čini mi se: još sam sinoć luto
Kroz te šumarke.
Gle, doma progonstva
Gde živeo sam s jednom dadom mojom.
Starice više nema, iza zida
Ne čujem više korake joj teške,
Kad nadgleda ujutru kuću. Evo
Šumovitog huma gde sam često
Sedeo nepokretan, gledajući
Na jezero i sećao se s tugom
Obala dugih, drugih talasa
Kroz njive zlatne i zelena polja
Ono se, plavo, pružilo široko,
A po njegovim tajanstvenim vodama
Vozi se ribar, vukući za sobom
Ubogu mrežu. Na obali strmoj
Seoca raštrkana; tamo dalje
Vetrenjača naherena, na vetru,
Okreće jedva krila –
A na međi
Imanja dedova, na onom mestu
U goru put gde stoje – dva zajedno – treći
Podalje malo. Kad sam jaho tuda
Po mesečini, šumom poznatom
Zdravili su me njini vrtovi.
Tim putem sad sam prošao i opet
Video sam ih. Tu su s šumom starim.
Al oko postarelog korenja,
Gde nekad sve je bilo pusto, golo,
Sada je nikla mlada šumica,
Zelena porodica; kao čeljad
Pod njenu senku žbunje tiska se.
A njihov drugar tužni stoji sam,
Ko stari momak, oko njega sve je
Ko i pre pusto.
Zdravo, naraštaju
Mladi i nepoznati! Neću ja
Tvoj moćni, pozni uzrast videti,
Kad moje poznanike prestigneš
I zakloniš im staru, sedu glavu
Od oka prolaznika. Al, unuk moj,
Nek čuje on šum vaših pozdrava,
Kad s drugarske se vraća sedeljke,
Pun misli veselih i prijatnih,
Kada po pomrčini prođe pored vas
I pomisli na mene.
Nikad ne iznevjeri obećanje dato Bogu , djetetu i ženi , grijeh je.
Igrom slučaja ili višom silom (?) , jedna ljepota nas zaskoči vrlo neobičnim razmišljanjem ( dovoljnim za poetsko muzički slikovni prosede) : sučeliti dva ženska lika u njihovoj književnoj opstojnosti i divergitetu . Duboka sklonost , poštovanje i ljubav prema ženi , anđeoskom biću nebeskih visina , nas malo zabrinula ( Ne bacaj kam na ženu , anđela nebeskog ! ) : – Kako ćeš bolan porediti ženu sa ženom i donositi sud i izbor, kad je svaka mirisni cvijet , dostatna sebi i nama , na našu radost , a da ne navučeš malo sjene na jednu od njih.
No , nećemo upasti u zamku i do u sitnice analizirati konkretne akterice ili bilo sta drugo , bez da se to ne postavi na šire osnove sveukupnog konteksta autora , djela i epohe u kome su nastajali, makar u crtičnim naznakama.
Puškin i Sremac?
Ma, dajte molim vas.!
Svjetska poznata književna riječ i pisac iz srbijanskih školskih slovarica ; reklo bi se? Iluzorno je porediti njihove umjetničke , estetske , književne i iskustvene domete i opuse..
Istoznačno im je što su na neki način obojica postavili osnove savremene književnosti jedan ruske , drugi srbijanske književnosti . I više nikakve sličnosti, osim posvećenosti književnosti.
Kosmopolit , aristokrata , oficir , ljubavnik koji je počeo da piše sa 15 godina , nasuprot palančkom učitelju i činovniku koji je čari pisanja otkrio u 33 godini .
Život pod svjetlom velegrada , plemićkog elitizma i laganog lebdjenja od žene do žene , uz zvuke valcera i mirisa bjelokosne nagosti, u pauzama između dvoboja nasuprot života uz gusle i vjekovnom mitu o izgubljenom ratu u učmalim okovima palanačke malograđanštine ! Iz potpuno različitih miljea i spisateljskih predispozicija rađaju se dva ženska lika. Romantizam spram realizma ? Ne ! Romantizam je preteča realizma i takođe priča o stvarnosti ili je podražava i jedina je razlika u emocionalnom i iskustvenom autorskom pristupu djelu.
Obrazovana , tanana , suptilna , bez izrazite ljepote , ali bogougodna i prirodom ponesena plemkinja , ma , djevojčurak , Tatjana Larina (17 godina ) , odrasta na selu , susreće umornog i rezigniranog , nešto starijeg i usporenog pjesnika, svjetskog putnika i zavodnika iz metrople.
Ništa starija ali prelijepa palančanka mezimica bogatog oca i miljenica zaljubljenih palančana poklanja svoje srce mjesnom zavodniku i srcelomcu, sitnom zanatliji u uzdizanju .
U tadašnjoj ruskoj književnosti baziranoj na stvarnom životu ekcesi na klasnoj i staleškoj osnovi su skoro nezametljivi. U palanačkoj stvarnosti silom prilika to je skoro svakodnevnost , jer se društvo poslije vijekova robovanja nalazi u fazi nacionalnog buđenja i tranzicije .
U svijetu valcera djevojka sa sedamnaest godina se tek predstavlja društvu i svečano uvodi u koloplet sjaja i raskoši balova i dvorskog života . U palančkom i ruralnom svijetu , bilo srbijanskom bilo ruskom djevojka sa sedamnaest godina je prezrela udavača.
U tim godinama hormoni lude . Djevojke ponesene pričama , romanima , famama , maštom , tračevima sanjaju o vječnoj ljubavi i nesagorivoj strasti , princu na bijelom konju i žive u nadi da će one biti miljenice sudbine koja će im ispuniti snove i želje. U toj vulkanskoj procesiji i razmeđi prirodnog buđenja i htjenja , neiskustvu je teško prepoznati Princa od šićardžija , ubleha. ispraznosti…
I desi se ono što je sudbina ( u ovom slučaju sveprisutni pisac ) skrojio svojim junakinjama.
Tatjana doživi strasnu ljubav ne znajući da je to samo prolazna avanturu za Evgenija Onjegina , puškinovskim likom . Post festum dolazi svijesti da je bila naivna žrtva serijskog zavodnika , koji uz to nema hrabrosti za neke konkretne životne odluke. Zbunjena , iskorištena i bolna od ljubavi , vraća se prirodi koja u njoj budi razumnost i ona sazrijeva i odrasta u mladu damu koja čini se zna šta hoće od života i logično , nadrasta nezrelog ( iako životno mnogo iskusnijeg ljubavnika ) . Shvata sve zablude mladosti i vraća se tamo gdje misli da pripada , porodici i prihvatajući uzanse ustaljenog načina života , udaja , djeca i vez , poneki bal , možda flert ili avanturicu bez obaveza i bez obzira na sveukupnu prozaičnost i ispraznost.
Zona živi u zlatnoj krletci okružena svitom kao neka dvorkinnja. Čitava palanka je pod njenim nogama. Može da bira koga i šta hoće . Treba samo da upre prstom u izabranika i da to njen otac hadži Zamfir aminuje i poploča joj životnu stazu dukatime. Latentna i uznemirujuća nelagoda u grudima , u skutima , u venama , nošena mirisima proljeća i sveopštim buđenjem života i uzburkana vatrenim pogledima palanačkog ljepotana ; nagovara je da upre prst u izabanika . Mane je perspektivni , mladi sitni kujunđija ali Zonino srce upire prst na njega.
Avaj! Otac ludi , rodbina i čaršija se zgražavaju , ali eto , dvoje mladih se poslije silnih peripetija , zamki , izdaja , podmetanja, protivljenja sjedinjuju bračnom zakletvom.
I tu se dešava ono što lično zovemo nedovršenim romanom. Oni su se uzeli i čiča miča gotova priča. A nije ! Mladost nema pojma o životu i ljubavi . Uzavreli damari zamagljuju um , i on se rasprskava kao sapunski balonćići na vjetru. No , nećemo širiti priču i gledati u šolju budućnosti , jer možda je i bolje ostaviti čitaocima nadu da sve bajke imaju sretne završetke.
I sada se postavlja pitanje analize likova. To je urađeno kako to nalaže komparativna književnost , sveobuhvatno , nepretenciozno i podložno subjektivnim intervencijama..
Svako ima pravo da bira svoju junakinju; odnosno analizira i prihvata junakinje i djelo na svoj način. Intelekturalni , emocionalni , statusni … i ini srazovi čine svaku jedinku drugačijom i ona se na osnovu tih predispozicija ( određuje ili ne određuje ) prema datoj junakinjama i djelima.
Prije nego obznanimo svoj izbor , osjećamo dužanost objavljivanja još nekih natuknice . Puškinovski / Don Žunaovski tipovi ( suvišni ljudi ) su čest gost svjetske , posebice ruske književnosti. Nažalost , ta slava svjetla pozornice često prebacuju na Bajrona , Vronskog , Rodolfa …
Puškin u genima i poetici nosi sve predispozicije da odškrine vrata za serijsko štampanje ženskih likova tipa Tanje Larine. Ana Karenjina , madam Bovari, Ana Snjegina , pa čak i Lare iz Dr. Živago …Iskustveni senzibilitet svakog autora određuje način kako dekrešendom utišati pa ugasiti malopređašnji krešendo.
Zona je postala sinonim svih žene čija sudbina , ljepota i odabir slobode izbora treba biti utamničena strogim stegama malograđanštine . Prvenstveno zbog njene nasljendice Koštana i njene nepatvorene ljubavi prema muzici , pjesmi , općenito prema životu , a manjim dijelom zbog Mitketa , bekrije , pjesnika , filozofa , naš izbor uz dužno izvinjenje i sućut Tatjeni Larinoj je Zona .
Unatoč i uprkos svemu svim Evama / Havama , Editama , Zonama , Larama , (Joh)Anama , Koštanama , Taisama … Meme la Bella , u svim vremenima , prošlim , sadašnjim i budućim , sa ljubavlju i poštovanjem poklanjamo anđeosko perje i satenske papuče sa vrpcama iz , srcem tkane , biserne sehare savršene ljubavi ,
i ostalim zlotvorima Bosne i Hercegovine i njihovim mentorima.
*
Upamtite , jer mi to od početka rata na prostorima Jugoslavije znamo:
“U BiH nije bio građanski rat, nego planirani genocid.”
Ako to ima hrabrosti priznati, svojevremeno drugi čovjek SAD Joe Biden , svjedok urote ( mentorstva ) međunarodne zajednice u nestajanju j jedne zemlje i njenog naroda, treba mu vjerovati.
I sada će oni nama reći da Srbija i Republika srpska nisu genocidne tvorevine.I da im se Tuđmanova Hrvatska nije pridružila u tom zločinačkom poduhavtu.
Mora da se šale , ili misle da je svijet glup kao i oni i da će im povjerovati.
Djela,slike i riječi su najautentičniji svjedoci strahota kao plodova genocidnih zamisli četničkih i ustaških monstruma i njihovih mentora.
Danas je Nedelja 27.Novembar / Studeni 2022. godine i traje koliko mi znamo do ponoći ili tačnije do 00 oo h. Kako meteorolozi kažu,a ekonomisti se slažu da je to 330. dan u godini.onda mi na ruke izračunali da je do kraja ovog lita ostalo još 34 takarli zimska dana.
Lijep je, maglovit , a bome i dosta snjegovit jesenji dan. Jesen došla na svoje. Biće opet kiše, u planinskim predjelima i snijega.
Mi volimo sva godišnja doba i kada su ona u svom elemntu.
Recimo, ko je vidio jesen a da u njemu jagode blistaju a ljubičice nježnošću mirišu krajolike.
Jesen je da jabuke u kruške zriju. Nekada je bilo da ona dragog ćera u armiju.To je značilo , ako je muško ,čim se vrne eto svadbe, opet u neku jesen. Jer jeseni su za svadbe, i tako to. Za duboko oranje. I brazde. I to uz svadbe ide. Kaže Sveta knjiga: vaša žena je vaša njiva. Mi dodajemo i voli duboko oranje. Kako neće voljeti. To je osnov plodnosti i života.
Proljeća za buđenje života i sve je u cvijeću , beharima i mirisima. Sve oživi i sve se uzbiba. Sve miriše na ljubav. I mirisi donesu tu čuvenu, jedinstvenu, veličanstvenu , uglavnom neponovljivu ljubav. Bude i bolnih. Neka , ako nema boli znači nije se ni voljelo.
O ljetu se sanja, jer trava je narsla, sijeno je tu, da se valja u njemu i kupa u suncu. A ono sunce i vcaljanje? Pa udari sunčanica počesto. I zaboravi se insanA kad se zaboravi, eto novog života. Ne odmah. Ima određeni vremenski period kroz koji i priroda i insanka postaju bremeniti.
A šta ste vi mislili, sunce vas mlatne u čelenku, vi se zaboraviti i da nema poslijedica. Ne mere to tako. A poslijedice su lijepe i željene. Neke i nisu. Na prvi mah, ali se prigrle. Djeca
su najljepše i najnježnije u ljudskim životima. Čedna i bijela kao zima.
A i ta zima. Hladna je i lijepa. Tjera čovjeka da se grli i stišće, da se zagrije. A kada se zagrijava krv uzavrije i onda zna se ,šta je raditi da se malo insan rahsladi.Igrati se malo kamare.Znate ono , treba posteljinu na kamaru pa u seharu. A kamara ima raznih i uzdisajnih.
Lijepa nam ova godišnja doba, svako. A ljudi izvoljevaju.
Neko voli ovo , neko ono godišnje doba.
U nekima u zemlju propadaju, neka mrze i najrađe bi da ih nije.
A ljubav gospodo?
A grijanje i valjanje?
Šta sa pupanjem i bibanjem?
Šra sa zrenjem i dubokim oranjem?
Vi bi i to da preskiočite sa godišnjim dobom koji ne volite.
