Vincenzo Cardarelli – Okrutni oprostaj

 

Upoznao sam te okrutnu na rastanku.
Videh te kako odlaziš
Kao vojnik koji u smrt ide
Bez milosti za onog ko ostaje.

U tom času nisam imao snage da te pogledam.
Od tebe, zatim, ni glasa više, samo tvoja slika,
Neumorni drug, i tvoja šutnja
Zastrašujuća kao bunar bez dna.

Zanosim se da bi me ponovo
Mogla zavoleti
I trazim te i čekam da se vratiš,
Da bih te video izmenjenu
I ljutit ćeš se na me
Što sam se usudio da ti prkosim
U ljubavi i sasvim nepotrebno.






												

Bleki – Eh moja ti

 

eh moja ti

kako se ti ono zoveš mila

noć uvijek gori

a ne mogu bez tebe

 

razumijem tvoju čednost

ne i svoju

tebi od neba darovana

meni moja samonametnuta

 

odoljeti ne mogu

nevinosti tvojoj a se lomi

dok goriš gušim dodire naše

skršenim pogledima ka nebu

 

Oprosti mi nevinost njenu






												

Ana Ahmatova – U carskom selu




Razigrani konjići poletni
Po aleji, griva dugi vali…
Ja te volim, grade zagonetni:
Zavoleh te u prvoj pečali.

Čudno pamtim: duša kao rana
Zapečena, u bunilu sniva. ..
Ko igračka sad sam razigrana,
Ko papagaj, moj drug, samoživa.

 

Bol mi grudi ne tišti, ne zove.
Gledni, tuga iz oka ne lazi.
Ne volim tek zalazaka časove,
Vetar s mora niti reč: „odlazi”.

II

A tamo je moj mramorni dvojnik
Opervažen, nad njim javor sneni.
On, zanesen šuštanjem zelenim,
Jezerskoj je vodi dao svoj lik.

Svetli su mu daždi s lica sneli
Tugu, ranu ohladio žamor.
Ah, pričekaj, ti hladni i beli,
I sama ću da postanem mramor.

* * *

Pod tamnim je velom ruke svila…
„Zašto si ti danas tako bleda?”
„Zato što sam njega napojila
Pićem tuge i oporog jeda”.

 

Pamtiću to: hodom je pijanim,
Iskrivljenih usana do grča
Niz stubište sišao. Ja za njim,
Krilca se ne dotičući, strčah.

A pred kućom kriknuh: „Sve je šala!
Ako odeš, umreću naprasno”.
Nasmej’o se sav zelen od žala:
„Hladno ti je, idi, već je kasno”.

* * *
Sećanje na sunce u srcu bledi,
Žuti trava.
Pahuljice retke, vetar što se jedi —
Ovejava.

U kanalima uskim već zamreće
Voda usred pada.
Ovde nikad ništa desiti se neće,
O, nikada.

Na nebu pustom tek iva ostala,
Lepeza vetrena.
Možda je bolje što nisam postala
Vaša žena.

Sećanje na sunce u srcu bledi.
Tama obuzima?
Možebit… Doći će noćas, dah se ledi
Zima.

Rumi – Najmanja šara

 

Pokušavao sam da smislim neki način
da pustim lice moje da bude tvoje.

“Mogu li da ti šapnem
san koji sam sanjao? Ti si jedini
kojem ću ovo reći.”

Priklanjaš glavu, smijući se,
kao da kažeš: “Znam  taj trik koji izvodiš,
ali neka, samo nastavi.”

Ja sam sličica koju zlatnim koncem prišivaš
na serdžadu,najmanja šara,
tek zabavni dodatak.

Ali sve na čemu ti radiš je čudesno.
I ja sam kmadić ljepote.

 

 

pB


												

Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

Srebrenici

Krv i Modra rijeka   Krvavi velovi

Krv i Modra rijeka                                                                Krvavi velovi

Moje tuge   Anđeo ljubavi

Moje tuge                                                                          Anđeo ljubavi

Vali   Nestalo proljeće

Vali                                                                                    Nestalo proljeće

Krvava Drina   Okovana šuma

Krvava Drina                                                                          Okovane šume

Vodopad suza    Krvavi pramenovi nad Drinom

Vodopad suza                                                                    Krvavi pramenovi nad Drinom

Val smrti     Duše lete u nebo

Val smrti                                                                                       Duše lete u nebo

Bol u srcima     Drina voda hladna

Bol u srcima                                                                         Drina voda hladna

Zima   Nevinost bez žaštite

Zima                                                                                                       Nevinost bez zaštite

Svketlost   Predvečerje nad Modrom rijekom

Svjetlost                                                                           Predvečerje nad Modrom rijekom

Nada   Ljubav povjerenja

Nada                                                                                       Ljubav povjerenja

Nebo i krv    Zvijezdice

Nebi i krv                                                                                                     Zvjezdice

Edgar Alan Po – Julaluma

 

 

 

Kao pep’o siv je sav nebeski svod,
Sklupčalo lišće svenule tajne –
Uvelo lišće u sne očajne;
Samotni Oktobar usporio hod –
Godine moje te prenesećajne;
Tmine i tmuše zatamnjuju rod –
Zgran – jezero strepi od zebnje beskrajne
Sred utvarne Gore, zvane Nedohod,
Gde su gule grobne – mračno zavičajne.

 

Jednom, kroz aleju kiparisa zgranski’
Sa svojom tu dušom ja jezivo bludih –
Sa dušom, sa Psihom, kad srcem, vulkanski,
Rekama od zgure bujicom poludih –
Kad lava uzrujnih bogaze pregudih
Sumpornim vrtlogom niz slom velikanski –
Ka polarnom krugu susrete kad budih;
O kako urliče prizor severjanski:
Cik promuklih zora borelano ludih.

Razgovor nam bio ozbiljna i krut,
Al’ misli, te misli od grca, od plaha –
I pamćenje nade izdajničkog maha –
Okrobar je smrkli presazdao kut
(Koje li nas noći obavio skut?) –
Ne znadasmo noći kretanje, ni put,
(Mada smo već jednom sišli u taj slut):
Sve nam van sećanja, uzavrela daha –
Ta gora utvarna i tog Zgrama ćut.

Pa dokle se Noći naginjala ravan,
Jutru usmeravo zvezdanik je sat –
Jutro uskoravo zvezdanik je sat –
Odjednom, gle, zvežđa mutni grumen tavan
Izroni na nebu dvorog čudno stravan,
Bledi srp Astarte, maglen neboklat –
Dragulj dijamantski smamljen i prizvat:
Tako razgovetan i dvorogo stravan.

Rekoh: ”Od Dijane topliji je On;
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran –
Kroz etar uzdaha doplovi bezmeran;
Vide da se suza ne osuši zvon
Sa obraza ljudskih, gde suza zgon,
Pa je došo zračan, i ljubavan, On,
Iz sazvežđa Lava, da nam kaže, veran,
Gde je zaborava umir neizmeran –
Da pokaže neba zaton tihobon –
On da nam osvetli i zračan i smeran:
Gde je večnog mira prenebesni tron;
Sa ležaja Lava dojezdio On.”

Al’ Psiha podiže prst u vis, pa tmurno:
”Ovoj zvezdi, avaj, ne poklanjam vere –
Bledilu tom njenom ne poklanjam veru –
Nego ne oklevaj, prenimo se žurno:
Bežimo što dalje izvan smisla, mere;
To jedino osta – samo bekstvo burno!”
U strahu grcaše, ko gonjeno zvere
Klonuše joj krila – bezumno ih stere –
Padoše na zemlju da ih blato ždere –
Na zemlju joj pade okrilje biljurno.

A ja odgovorih: ”To su snova sanje;
O, daj u biljurni da greznemo zrak!
O, daj da prepurni prečeznemo zrak!
Sibilski taj blesak blešti nam: Uzdanje,
Nada i Lepota njegovo su tkanje –
Gle: prolomi nebo i opak mu mrak!
O, verujmo mirno u to nadbliskanje:
Vodiće nas pravo, to je uzdan znak –
Ta vidiš da noću prolomi se mrak,
Graknu iz noći promukao grak:
Prolomi se mraka teško očajanje.”

Smirio sam Psihu, poljub’ dadoh njoj
S mnogo bolne strasti s mnogo žalnog šuma
I ubedih Psihu, sred pečalnih gluma;
Tad pođosmo dalje; kad, jezivo: Stoj!
Pred nama Grobnice izvio se kroj
Sa natpisom nekim vrh svoda, vrh huma!
”Šta piše, o Sestro, kom za upokoj?
Kome, izgubljenom, slova žalinh roj?”
Odgovori ona: ”Piše: Julaluma;
Počiva u njemu tvoja Julaluma.”
Tad, ko pep’o siv mi dođe srca svod,
Ko lišće sklupčano u sne očajne –
Ko lišće klonulo u svenule tajne;
Zavikah: ”Oktobar usporio hod,
Pre godinu dana tu dobrodih brod –
O, tu je donesoh, strepnje mi beskrajne,
Tu sam je doneo mrtvim u pohod:
O sad prepoznajem i taj Nedohod,
I sve što je u njemu najprisniji rod:
Zgran, jezero magle, i te misli vajne –
Kroz utvarne gore gulom zavičajne.”

 

 

 

 


												

Bleki – Priznade onomad

 

 

 

Priznade onomad

htjela je da mi kaže

da me nebo sprži

jer prevarih je srcem njenim

 

da me grom ubije

jer prevarih je dušom njenom

 

da me zemlja proguta

jer prevarih je tijelom njenim

 

nije mogla

srce joj na moj pomen bije

duša joj na moj pogled blista

tijelo joj na moj dodir drhti

 

i reče mi

volim te mili moj

kao što se život voli

kao rana dobrote

kao rana ljepote

kao rana ljubavna

 

pa hajd ti sada

vjeruj ženi

kada voli

i o ljubavi sniva


												

Cream – In my white room / Song – Lyrics – Prevod na bosanski jezik


Izvjesnost Prelivanje   

 

“White Room”

 

In the white room with black curtains near the station.

Black-roof country, no gold pavements, tired starlings.

Silver horses run down moonbeams in your dark eyes.

Dawn-light smiles on you leaving, my contentment.

 

I'll wait in this place where the sun never shines;

Wait in this place where the shadows run from themselves.

 

You said no strings could secure you at the station.

Platform ticket, restless diesels, goodbye windows.

I walked into such a sad time at the station.

As I walked out, felt my own need just beginning.

 

I'll wait in the queue when the trains come back;

Lie with you where the shadows run from themselves.

 

At the party she was kindness in the hard crowd.

Consolation for the old wound now forgotten.

Yellow tigers crouched in jungles in her dark eyes.

She's just dressing, goodbye windows, tired starlings.

 

I'll sleep in this place with the lonely crowd;

Lie in the dark where the shadows run from themselves.

 

Bijela soba

 

U beloj sobi sa crnim zavjesama u blizini stanice.

Pod crnim krovu zemlje, bez zlatnih trotoara, umorni sam ledolomac

Srebreni konji trče mjesečevim zrakama u tamnim očima

Osmjeh jutarnjeg svjetla napušta moje zadovoljstvo

 

Ja ću čekati u ovom mjestu gdje sunce nikada ne sija;

Čekati  u ovom mjestu gdje se senke bježe od sebe.

 

Rekao si da nema sigurnih niti za tebe na ovoj stanici  .

Naplatna rampa, nemirna mašina,   zbogom prozori.

Ušao sam u tako tužnom trenutku u stanicu

Kao što sam izašao, osjetio sam da moje želje tek nastaju

 

Ja ću čekati u redu kad  se vozovi vraćaju

Ležati sa vama  tamo gdje senke bježe od sebe        .

 

Na zabavi je bila ljubazna   hard publika.

Utjeha za stare rane su  sada zaboravljene.

Žuti Tigar čuči u džunglama i njenim tamnim  očima.

On je samo uređen, zbogom prozorima, umorni ledolomac .

 

Ja ću spavati na ovom mjestu sa usamljenom publikom

Ležati  u mraku u kojem sjene bježe  od sebe.