Zar ne bješe vazduh plav
a jutro crveno kao san
zar ne žeđasmo cjelovima
hraniti ustreptala tijela
glađu zapretena od iskona
kad nas poklopiše oluje
strasnije od bura oceana
Zar iza tog vidljivog izgleda
igra mašte mora da se pretvori
u iskrivljenu stvarnost
kada sve postaje zlokobno
postojeći sklad postaje privid
koji guši avetinjskom groteskom
dok pokušavamo naći izvor od kristala
u kome obitava naša bol
Takvu htjedoh pjesmu poklanjati
onoj koja odi u potrazi za srećom
samo zato što je usamljena plesačica
koja pored drugog spi
a opet čemu
kada je jedva sroči
čovjek zvani Ja konj
ne okusivši ni kap vode
na izvoru njene čežnje