Isidora Bjelica obavijestila dunjaluk da se izliječila od kancera. Samo nešto nikad nismo bili načisto sa njom.

“Spisateljica Isidora Bjelica obavestila je pratioce na društvenim mrežama da su poslednji lekarski nalazi pozitivni i da se njeno zdravstveno stanje popravlja.”

Ili smo mi nepismeni ili ona nema pojma.

Koliko se mi razumijemo u medicinu , od svih negativnih stvari na svijetu liječnička dijagnoza : negativan je najpozitivnije što se čovjeku može desiti.

Mi imali spremano pismenje o Isidori Bjelici ili Belici, ali sve nešto mislimo nije red objaviti žena ozbiljno bolesna.

Kad ona ,ničim izazvana, prošle godine , dok je kako ona kaže visila u zraku,obruši se na neku Olju Bećković.Sve neki smrad, zlo i čemer, mržnja do grudi izbija.Taman do one lijeve dojke, žiličaste. Koliko mi znamo ona žena samo ličnost godine bila. U užem krugu kandidata i Belica  bila i izvisila. Ne bi Isidora iz ljubomore. To nikako. Jedino bi ćželjezne šipke grizla i bome pregrzla.

Nama laknu, kad žena ne poštuje svoju bolest, što bi je mi poštovali. I kliknemo.

Isidora Bjelica je od 1986.god., malo po malo, postajala ružna , iskompleksirana i nevaspitana kučka, koja je svoje brđansko poreklo utapala u ekstremnom i nedoličnom ponašanju, sledeći tradiciju svojih zločinačkih predaka.

Moramo priznati da je znala biti vrlo simpatična i mila ;kad je htjela. Kao one zime na Jahorini, godinu dve pre Valjda je zlo još nije bilo potkačilo. Tada smo videli jedan štrkljavi nježni curetak, koji je hteo da se svidi i igra ,i u igri da se da i postane žena.Ona zna šta se desilo i šta je krenulo po zlu. Tu tajnu vešto krije.

Mi i Grad bolne tajne ne otkrivamo. Samo saosećamo , tugujemo i zapisujemo. Ne volimo sećanja, ona su subektivna. Iz ovog grada je otišlo preplašeno, zbunjeno dete.

Godinama poslije javila se kreatura njenog imena i pomalo podsećala na šarm Grada čednosti. Međutim, simpatični sleng se pretvorio u kaljugu i gnoj kojim je pokušala uprljati grad koji joj je život podario. I više nije zvučao isto, bila je to mešavina narečja.

Grad i mi joj nismo uzvraćali niti reagovali. Bila je naše dete. Bili smo šutljivi i ponosni. Ćutali smo i žalili je.

Malo je ljudi pokušalo uprljati grad na način kako je to ona učinila.Jedan od njih je truhli Miljenko Jergović naci loknica i gospojica.

Bosna i Sarajevo su još od davnog kasnog srednjeg vijeka,od 31.03.1492. jedini u Evropi primali sefarde koji su bili progonjeni, ubijani, spaljivani u getoe / konc logore širom Evrope zatvarani. Žutim krpama označavani, bez mogućnosti slobode i kretanja.

1550 god. već ih je bilo desetak hiljada koji su Bosnu i Sarajevo zvali dobrotvorom i drugom domovinom. Od Nabukadonosora i rimskog Tita su ovi bosanski sefardi i jevreji bili prvi koji su pronašli svoju oazu mira.Dolazli su i iz susednih zemalja: Srbije, Hrvatske, Mekdonije, Slovenije. Dolazili su ne samo iz zemalja zapadne i istočne Evrope,već i sa mediterana i zamišljene cionije.

Bili su Bosanci koji su imali ista prava kao i muslimani,latini i pravoslavci,cigani i ostali koji su živeli u Bosni. 1587. godine su izgradili svoju sinagogu najslobodniju i najvelebniju u Evropi.

Naše sefarde i naše cigane stare  pet šest vekova  Isidoraje  htela da popljuje i u blato baci te 1986 godine. Prizivajući iz najdubljih užarenih ponora pakla Hitlera i simbole genocidne tvorevine; pozivala je na mržnju i holokaust.

Nije svesna učinjenog (?),to nije opravdanje, iako nikad nije shvatile konotacije o kojima mi govorimo. Obnevidela što su joj njene krpice oduzete , zasepljena hirovitom i razmaženom psihom nedoraslog deteta , počela je neku svoju bitku protiv Sarajeva.

Tišina i ignorancija je bila jedini odgovor.

Čast Zemlje Božje milosti i Grada čednosti nikad niko nije i neće moći uzeti.

Drago nam, što je sama i ničim izazvana otvorila ulaznicu u svet reči. Mi smo se zadnji put osvrnuli na nju te 1986.god. Bilo nam je žao. Poslije te, “njene” godine nas nije ni interesovala niti mogla zaiteresovati . Niti  većinu u Gradu i Zemlji.

Isparila u havu ciklona B , zajedno sa svojim krematorijskim prijateljima i precima. Tako joj suđaje na čelo ucrtale; gdje zlotvori tu i ona. I na ovom i na onom svetu. Nebo za neljudskost dvaput kažnjava. Jednom vođe, drugi put nođe; što bi rekli njeni četnici iz Vrbica. Ako ne veruje neka se pogleda u ogledalo .

Šteta one devojčice, obećavala je.

Nije nam ona bitna, ona je tamo u tujini postala glupača, demagog i lažov. Sve rečenice koje je izgovorila to potvrđuju.

-Gospode , zašto sve ovo prolazim a ništa nisam skrivila.

Nećemo govoriti o tajni, jer je ona ne pominje. Vjerovatno misli da je od tajna za sve kriva.

Nikakvog linča nije bilo i nju niko nije oterao. Između linča i halabuke je ogromna razlika. Od muve pravi medveda da bi sebe stavila u centar pozornosti i na žrtvrni odar. Da je bilo linča, po nama ; koji nismo nikad komunisti bili; kao ona, njen život bi dugo godina na zindanskom hlađenju bio. Ona je dobila tek nekoliko opomena; ni jednu jedinu pljusku. Ni od oca ne oca koji se solidariso sa njenim bolesnim umom.

Njene čestite majke u njenom životu nema i žao nam je. To što je sebe deklarisala i za čitav žigosala to je već njen i potonjih dana problem. Općenito problem ne ljudi.

Ona je natandarila odoru Hitlerove kuje Eve Braun i tako se ponašala. Njeni imbecilni ljubavnički papakari ,tri – četiri droljaste kujice,jedna loknava gospojuca i još neka bagra obukli nacističke odore i simbole. Niko ih nije silio.

Još uvijek se pitaju šta su skrivili? Mi im fino još te 1986. godine objasnili , a oni još ne razumeju.

Koje li bedastoće i dvoličnjaštva?
Ili su glupi ili su idioti? Trećeg nema.

Mislili smo da se glorifikacija nacizma, a time i negiranje holokausta ne može desiti u našem Gradu Čednosti. Kasnije smo shvatili da se se to tek počele buditi četničke i ustaške genocidne zveri.

Zveri ubice ,u čije se odore obukla , na nirmburškom i haškim procesima su se izjašnjavali:

-Nismo krivi i ništa nismo znali?Nevini smo?

Većina prvih je pogubljena. Oni drugi su osuđeni na vremenske kazne jer su smrtnu ukinuli. Trebali su je ponovo uvesti za haška suđenja. Sreća njena što nije rođena za Staljina ili barem Tita. Tada bi imala rašta zazivati Gospoda, a mi se ne bi poganili pišući.

Ne može se vaditi na mladost, punoletna bila, devetnaesta godina. Djete sigurno nije bila, već godinama pre. Znala je ko su Hitler i nacisti i šta su svetu i jevrejima i ciganima uradili. U Bosni su sa četnicima i ustašama iste stvari ,samo mnogo, mnogo krvavije s radili.

Za nju je to bila obest iskompleksirane tatine kujice, “svetskog putnika”.

Taj “svetski putnik” potiče iz četničkog brloga Vrbice kraj Nikšića ,Crna Gora. Kamenjar je po okončanju II drugog svjetskog rata imao 116 stanovnika . Ta vukojevina se nalazi zapadno od Nikšiča na samoj granici BiH. Čak im je groblje u Bosni. Hoće pljačkaš makar za smrt pljačkati. Nigdje desetinama kilometara nema ni asvalta, ni makadama; samo kozje staze.

Patizani (komunisti) su zbili te četnike u tor, nisu im dali disati ili bilo gdje iz sela micati.Mnogo su zuluma učinili i mnogo nevinih susjeda poklali.

Dođoše jedno jutro partizani kamionima i tenkovima. Istovariše kolutove bodljikave žice i zagrasdiše selo. U bližoj i daljo okolini obavesti zalepiše:

Pažnja , pažnja

Obavijst o karantenu

Daje se narodu na znanje
Vukojebina Vrbice izolovano
uzrok
zarazna smrtonosna bolest besnilo neljudskosti
zaraženi
četnički koljači zvijeri u ljudskom liku
sredstvo kontaminacije
antitifusna, antivirusna, anriciklonsk B i antikoljačk sredstva i pomagala rok izolacije
trajan

E’ to je, draga Isidora, bio linč. Zasluženi , ali ,demokratski gledajući, ipak linč.

Ipak mora da su koministi ponekad nepažljivi bili pa se koji pacov preko groblja Bosne dokopao.

Zahvaljujući zabrani kretanja van sela i karantenu Vrbice su po popisu iz 2003. god. imale 5 (pet) mještana . Dečji plač se nije čuo od kada je Isidora ono napravila. U Vrbicama sada postoje dve kuće i nekoliko štala. I dalje nema puteva ni svetla. Gdje nema puteva i svetla tamo ne može dopreti civilizacija i ljudskost.

Možda ona je ona zbog tog kukala ko sinja belica i veličala svoj brlog.

Ove neke podatke smo izneli čitaocu da bi bolje stekao uvid u kosmopolitsko poreklo Isidore Belice.

Pitajte njenog oca kako je prošao odlaskom iz Sarajeva. Toliko dobro da mu je glavna odjeća majice rumunjskih humanitaraca. Rumunjska Certela je glavni humanitarac u Srbiji. Dobro im ide.

Pristojnost nam nalaže da ne pričamo o bludnom ponošanju uspaljenice. Reći ćemo nije ona kriva što se poslije odlaska iz Sarajeva skoro nikom nije sviđala, ni muškom ni ženskom. Krivi su brdsko planinski četnički geni i jezik kojim je progovorila.

Ništa u ovom tekstu mi ne podmećemo. Ni jednu jedinu reč koja nju eventualno dovodi u negativan kontekst nismo dodali. Ona se uvijek hvalila svojim poreklom i svojim jezikom. Mi samo odabrali njene reči i istorijske fakte i verujte na reč, najstrože cenzurisali.

Njene reči ni šabački kočijaši i luften proleterijat u svoje vreme nisu upotrebljavali. Sa koliko mržnje ova žena ” intelektualnka ” govori da je postala mnogo inferiornija od prostitutke koja nikog ne mrzi.

Svaka naša reč je preslika njenih riječi i njenog života. Sve one blage riječi koje su sušta suprotnost njenim bljuvotinama su naše reči.

Pominjati Boga Jedinog i dovoditi ga u kontekst Hitlera, nacista i holokausta je više od bezumlja, to je očito Bogohuljenje i licemerje.

-Ono što vam nekada izgleda kao najveće zlo, možda je upravo vaš spas i obrnuto.

U njenom slučaju logika najvećeg zla i nesreće je upravo ono što jeste, ona sama.

Najveća nesreće i zlo ovog sveta su nacisti, nacionalisti, ustaše, četnicii bolesne individue koje ih slede i glorifikuju njihovo genocidno i izopačeno poimanje sveta i ljudskosti.

Zlo se zlom vraća,to su joj suđaje odredile.

Nju je zlo pogodilo na ovom svetu više od tri puta.

Prvi put , kada se njena prva ljubav odrekla nje.

Drugi put , kada se njen grad nije odrekao nje. Žig čednosti joj natovario da neupućeni posmatrač odmah vidi kontrast.

Treći put , kada je onaj drugi, genocidne sanu grad nije prihvatio i iz istog razloga je i dalje odbija.

Četvrti put , kada je život devetnaest godina takario gde stigne tako su joj sve moždane viuge pomućene. A nije ih mnogo preostalo malom mozgu , tek poneka tamo gdje je zlo i mržnja ,najveća. Velikog izgleda ni nema inače bi joj se prosvetlilo.

Peti put kad se vratila da posjeti grad koji se nje nije odrekao. Vratila se kao besramni i bezumni lešinar ; u ” kosmopolitskoj” odeći pokondirene tikve; koji hoće da likuje nad časnim mudracem. Čak išla da pogleda Večnicu, sinonim četničkog , njenog prigrljenog barbarstva. Mislila Sarajevo umire.

Dalje nećemo brojati ; nek broji ona. Trebaće joj diktafon.

Zaboravlja žena ; da je Sarajevo jedini grad u bivšoj SFRJ koji je njenom ocu oprostio četničke pretke, prihvatio ga i pružio mu decenije ugodnog i uspešnog života. Zaboravio i njen otac. Decenije proboravljene u njemu je on potezom gumice izbrisao. Ništa uspomene, prijatelji i uspesi.

Kao da nije postojao. Tako to rade ljudi koji ne mogu pobjeći od prokletstva predaka.

Njeni ispadi i dolazak u Saraj Ovasi uopšte nisu za trošenje reči.

Međutim, ima toliko protuha licemera, bagre ,šljama ,zlotvora i ubica koji pokušavaju da ublate blistave Dvore. Svi oni se vraćaju da mu oproste zato što su odbacili njegovu ljubav i ljudskost. To je ono što nas brine.

Želimo da ih poštedimo obaveze oprosta i da im kažemo: idite bre u Hag pa se lečite kod Karadžića; i da im poželimo sretne pripreme.

Zajedno sa Isidorom Belicom treba polako da se spreme za mjesto prema kojem su pržun,zindan,mars i venera male nevine mace.

Od srca im zaželimo im sretan put.

Dočekao je nju Grad čednosti raširenih ruku ,ljepši ,umilniji i mirisniji nego ikad pre.

Taki je naš grad.

Riješi se rak bagre,papkara i njihovog zločinačkog govana i mirisno procveta.

Nažalost i neki dobri ljudi su otišli.

Ove nove mrgude i papke će vremenom Grad preodgoiti, upristoiti i kultivizirati. Ovu generacije možda i ne ,sledeću sigurno. Obećavamo.

Njene reči da je ona oprostila Božjem hramu su samo odraz njenenog licemjerja i nerazuma očitovanih prije devetnaest godina; kasnijim tokom opetovanih.

Gledamo slike njenog boravka u Sarajevu.Ona nam ih poslala da vidimo ” glamaur “. Ona sa šeširom kao u njene babe ,crni udovički vuneni šator, samo bijeli i tananiji. Jedna mlitava mljekarska dojka joj iz žica korzetskih ispala, pokazuje kako ispucale žilice vreju.Loša  i neukusna kostimografija.

Mislimo, aferim Isidora sisa ti se ništa nije promenila. Takva ista i 1986 g. bila. Barem ova leva. Razrooka. Onu desnu nam  na očevid nije pod nos poturila.

Pokazuje žena muža i sina,kao diči se.Obukla ih ko ameri svoje amiše. Njene jade poput onih američkih , niti šta znaju , niti šta vide ili sumnjaju. Nikad njih troje na slici, u smislu onog zaednički porodični snimak.

Ne pitamo se zašto iz dva razloga . Znamo ženske ptice belice. I imamo povečalo a ne treba nam. Dobro vidimo i bez njega. Imamo i informacije. A znamo i ptice kukavice.

Ako je bila imalo iskrena u glumi iskrenosti na dobro će joj izaći.

Mi joj u ime čednosti našeg Sarajeva i detinjih uspomena iskreno želimo ozdravljenje i sreću.

Vazduh naš prija i godi . Trebala je prije doći i sa sobom poneti barem jednu flašicu izvor vode Modre rijeke.

Vazduh i voda ovog podneblja su lekoviti .Ovde je sve sneno i prkosno od sna i ljubavi.

Bog Milostivi bde nad nama.

Možda jednom ponovo odemo na Jahorinu i ona oprosti sebi. Veruemo da ima vremena i zaslužila je.

Tada bi slušali neku muziku koju smo voljeli.

Tekst koji slijedi je objavljen 14.09.2015. ,dan prije nego je Zemaljski muzej poslije mnogo naduravanja  ponovo otvoren. Smatrali smo da ga trebamo ponoviti , radi sigurnosti i opomene.

Vlastodršci rade šta im je čeif i uvijek sebi iz čista mira (?) mogu  dozvoliti luksuz da se popišmane.

Objaviše jednu od radosnih vijesti koje su strane ovom podneblju.

—-

Zemaljski muzej počinje da radi.

Jedna od relikvija Bosne je spašena. Neće ga na tabut tahtu metnuti i međ’ meite na mezarje historije poslati.

Više od tri godine je trajala agonija Bosanskog mudraca. Teško je dokučiti zbog čega. To se niko nije zapitao, ni zapisao.

Mi, nezahvalni kakvi jesmo; nemamo se vremena radovati već u neka tabijatli razmišljanja se dali.

Kome je sva ova ujudurma, mučenje i ubijanje trebalo? Kome i zašto?

Prvo nam padne na pamet da je to zbog Bijele tabije. Trebali šoldi, tamo njakom iz njakog zavoda što sve planira , ne samo izgradnju, pare da se sanira ona ičkala. Ona tabija, ono stratište nevinih koji se po zidinama još vrte i žrtve svoje traže. Damo pare za reprezentativnu bjelinu, nema para za povjesnu mudrost i dijelove bosanskog testamenta. To mu neka logičnost današnjih troglavatih kreatura dođe. Zamalo da nam zamazaše oči.

Čim u  nekom prethodnom članku pomenusmo duše mrtvih i džina koji noću ophode gubilište ,nađoše se pare za Muzej.

Uplašili se kažu „ivestitori“ duhova, sihira i vatrenih prikaza . Ovi se kažu osilili i danju je se pojavljuju; više se i ne kriju. Tako bi laik pomislio, mada bi svako trebao da se zamisli o onome što se u narodu teftiši.

Nije to garant. Tabija je gotova , samo joj neka sića treba i da je „preduzimač“ preuzme. Nije kriv građevinski poduzimač , on je u cijeloj toj frtutmi nevin. Jes’ da je debelu lovu klepio , ali je deblja lova ostala kod naručioca. Kriv je onaj “anonimni” preuzimač kome je davno prije početka radova palo na pamet da “preuzme”  bjelinu za džab – džabe . Bila bi to potemkinovo selo da nije mramorna stvarnost.

Gledamo mi taj muzej više od jednog stoljeća . Ne može se čovjek ljepote nauživati i namirisati. Milina čovjeka obuzme i naježi se, pa sve pogledava ka nebu, moli i zahvaljuje.

Ta svjetlost , ta ljudskost je pravljena na ivici one zamišljene linije koja je  dijelila  grad od plodnih polja sarajevskih. Polje su uništena da bi se brilijant u centar grada premjestio.

Posopana i nevina bjelina je decenijama bila topli dom još snenijim i čednijim postamentima i testamentima Bosne. Malo je nagrdiše limun nojom, ni nju ne potrefiše , ali blagost se neda i još svjetlija biva. Gledamo tu nježnost iz raja sišla da nam uljepša Sarajevo i Bosnu. Gledamo tu bjelinu i svjetlost što grad obasjava i kupa a slike drugih gradova nam Kameni spavač niže.

Ništa versaj i jelisej , ništa bakingam, bile kučice i njihovi i ini dvori spram našeg Muzeja.

Svi oni grubošću i crnilom slove, kao lešinari na umoru spram nježnosti i prozračnosti naše grlice bijele, što pod dugama sa rubin i safir prstenovima nevinosti leprša. Pravi bijeli dvori
za Bugu milom ljudskošću.  A tek koliko blaga u njemu ima?

Nekad smo imali neka neodložna posla, ali smo ih ostavljali za kasnije da se te ljepote hlada , blagosti i mira nauživamo. Mi se zarovimo u đul bašte , đardine i duge oko muzeja , a Bosna i Kameni svjedoci nam šapuću i pričaju o ljepotama i darovima što su našoj Bosni darovani. Da smo smjeli skrnavit tu svetost samo bi legli među bijele ljubičice i još bjelje ruže i bezbrižno spili. Znamo : Kulin ban , kameni spavači , Zemlja Božje Milosti i Grad čednosti bi na nas zaljubljene pazili.

Zadnje tri godine nismo od stida pored Zemaljskog muzeja proći; mislili iznevjerili svetost.

A ona gdje god mi tu i on. Za nama starac ruku pod ruku sa stečcima ide. Ide i šapuće o Maku i Modroj rijeki, Meši i Bijeloj tabiji, o proljećima što nikad ne prolaze, Indexima , Davor i Kemi.

Prve ljubavi se nikad ne zaboravljaju priča on, i podsjeća nas na našu osmu godinu ili drugi razred osnovne kada smo ga prvi put posjetili i kaže :

-I pad je let; valja nama preko rijeke.

I nije pao mudrac bijeli , polako se diže i kreće da leprša ; nove snove i ljubav nekoj drugoj nevinoj dječici da poklanja.

Obećava: neće praviti razmeđa nikakvih, toga u Bosno nije i ne smije biti. Tako ga Bog Ljubavi naputio, svi ljudi su Božja djeca.

Kad se Muzej sagradio prvi od darovanih mu poklona je bio hadis Božjeg poslanika kojim se Zemaljski muzej proglasio sarajevskim vakufom. Hadis je vakufu poručio:

-Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro.

Žao nam nastaviti ,ovdje bi kraj najljepe pristajao,ali moramo. Ubrzaćemo i skratiti malo.

Nisu se preduzimači uplašili ničega, oni su obijesni i imaju vlast. Njima se plaho dopala pomisao,a uvijek im malo bilo; da muzej pretvore u, nismo baš sigurni što , pouzdani izvor, zakazao:
– Nove ljepše dvore ” islamskoj zajedanici”.
– nove dvore usred šehera za nekog poglavatog pojedinca.
– novi plac za neko moderniji i veći hanefijski citi centar ; ima ba tu hejbet kvadrata,

Jao ljudi , što bi se tu svega iz Muzeja moglo dobro opljačkati i ogromna bogatstva steći!?

Nisu ni pomislili: ne bi narod dva puta pao na istu mućku  iako se nahorozio. Nije njih ni strah i ni briga za narod. Licemjeri su to i silnici.
Uplašili se oni i prste, kanđe grabljive od svetinje maknuše: neko vrlo Moćan im jedan drugi jedan hadis pred blentare raširio.

-Stvar se uvakufila tako da se ona ne može ni prodati ,niti darivati, niti naslijeđivati, a njeni prihodi da se upotrebljavaju , kao opće dobro.
„ On prethodi svemu , (On) će
stati iza svega, vidljiv je ,
(po svojim djelima)
tajan (po svom liku)
i on zna svaku stvar.“
/ 57. Poglavlje El – Hadid ( Gvožđe ) Ajet 3. /
Objavljeno 14.09.2015.

Pada kiša,haman ko da su se otvorile sve nebeske slavine.Procurilo na sve strane,voda sve čak i autobuse guta.

Malo kiša pada ,pa šta.Otkad je zemlje i njenog vakta kiša pada,pa nikom ništa.

Dežurne službe kao i uvijek nespremne.

Puzdaju se u “ilmije” u “reise” .Ovi o svakom belaju i kijametu imaju spremne nabrajalice.Oni to omiljeno štivo nazivaju ” Dove”.Imaju oni i fetve i hutbe.Ali to nije za ovakve prilike.

Fetvu bi mogli prikantati piscima ovog članka.Kazna je to za drznuli se dići glas na “učene”.Hutba je opet za blagdane,ali mogla bi pasti za neke džume.

Samo  ovi iz “iz” su slaba  fajda Civilnoj zaštiti.Pogotovu oni “reis” Kavazović.Njega nemojte ni za živu glavu zvati da vam svoje dobe/nabrajalice uči.Nemojte dovu za sušu zvati ni za živu glavu.Neće kiša prestati za dva mjesea;to vam garantujemo.

Sjećate se ljeta i ljetnog pržuna.

E, taj Kavazović  24.juna/srpnja objavio svoju kišnu dovu i zamolio narod da ga potpomogne molitvom.

Da bi vam bila jasnija slika o Kavazovićevoj dovi mi vam predstavljamo tekst koji smo objavili 30.jula/srpnja,samo tri dana poslije ustoličenja dove Kavaza.Uz male korekcije ga preslikali 17.septembra.Prenosimo ga u cijelosti,iako je friško  bajat,može bar neku pouku CZ dati.

Kavazović poručio – učimo kišnu dovu

Ima neki reis koji se rijetko javlja i obraća javnom mnijenju.

Kontamo, iz poniženja mu, a kad se javi sve nekako mlitavo k'o minderpuza glas.Sada mu i glas malo ojačao.

Velimo, im'o bi rašta i mor'o bi se svako malo i po više puta na dan javit, ako želi dobro narodu. Ali se glasat ‘nako muški, čvrsto, jako. I svakako mnogo više, svojski radit i svoje vjerske službenike iz jarama nerada ispregnut.No,otom potom.

Izjavom od neki dan reis Kavazović gurnu sebe u prvi plan i dade nam otvorenu ulaznicu za reagovanje. Ko ga tjer'o. Što mož’ čo'ek sebe uvalit’  to niko nem're nikog.

– Haj'mo učit kišnu dovu.!

Ko veli biva, paklene vrućine, požari, ljudima se teško borit sa vatrom, vodom i slični belaji.

Rek'o to reis, možda se pomolio, dva rećata, ne može se više, vrućina strefila. Pa opet pozvao po običaju k'o biva treba ponoviti još dva rekata, a vrućine i dalje sijaju, požari vrckaju i migolje.

Ne ide to tako Kavazoviću!Ni je to ono „mere bit da bidne rat“ što reko onaj tvoj pismeni drug bez brade i što brže bjež međ’  osmanlijske pobjegulje.

Nije da nam je namjera učti  šta će ko raditi. Svako svoje terete neka nosi. Ali,neke se stvari moraju pojasniti. A mi to uvijek nagodni, činimo, po Bosanski, po tabijatu,natenane.

Nekad je bolje raditi, nego govoriti!

Bio jedan Mojsije (Musa), dobar,žestok čovjek i vjernik. Jedan dan otišao u planinu i niko nije znao ni gdje i kako. A on se četrdeset dana, trideset pride deset,u osami, daleko od ljudi, Bogu Hvaljenom molio. Bog milostiv bio i dao mu kamene ploče. Na pločama rješenja i upute za mnoge stvari i dobra dunjalučka.

Bio jedan Dedo Ajvaz , dobar čovjek,mudrac i vjernik.Mučila ga jalovost jednog izvora. Ima ga se vidjet: lijep, bistar, svjetlucav i bogat ; al’ ljudima nikakve vajda,zarobljen u kršu. Nesta’ mudrac, niko ne zna gdje i kako.A on četeres’ dana u osami, trideset više deset, daleko od ljudi Kur'an učio, Bogu Milostivom se molio. Bog milostiv bio,pobucao stijene, izvor vodu ajvatovačku ljudima uputio.

Bili su to dva dobra vjernika čista srca i Bog im na čestitost i dobrotu milošću uzvratio. Kad Bog svojom milošću kaže Budi ono biva.

I dan danas ploče i izvor žive i svijetle narodima kojim su poslati.

Sjevernoamerički Indijanci imaju ples kiše. Imaju ga i domorodački narodi ostalih Amerika. Ples kiše nije nepoznanica Afrikacima, Aboriđanima i još mnogim drugim “urođenicima”.Oni su mnogobošci i njihovi plesovi se ponekad usliše ponekad ne, zavisno od čistoće srca, djela i molitve.

Kavazoviću od tvog poziva na molitvu i molitve ne bi ništa. Nuto jada. Nešto tu nije u redu, misliš ti; i po običaju na drugog svaljuješ: ovaj narod ništa ne valja, ne zna se ni molit.

Mi opet mislimo, pametan narod koji tabiri : šta nam taj neki Kavazović ima rijet.

Gdje je dosad bio, sad bi nam neke bajalice za mudrost prosipao. A jošte nit’ smo ga mi birali, nit tražili. Njega je “onaj jedan” kooptiro i to samo privremeno,dok se onaj Glavati, od masti užegli ne uspije nekako vratiti.

Druga stvar je važnija. Bosna je ta Zemlja Božje milosti. U Boga je svaki čestiti čovjek isti, bio on katolik, pravoslavac, musliman, ciganin, jevrej ili oni drugi ostali.

Ovog ljeta je gorila Bosna i u pravoslavlju i u latinluku i u muslimanluku i kod onih ostalih: a ti na molitvu samo muslimane pozivaš , velike greške, hulu i podjele praviš.

Ne može to tako, Bosna je ovo, i snene i čista i posna, i rosna i divna i mila. Svu djecu dobrog srca ona voli, i svoju i tujinsku.

Prošle godine i godinu prije je bilo obilje kiša. Ove godine malo pripeklo, pa šta.

Bog daje i usteže po svojim planovima. Ljudi ko ljudi, lakomi i nestrpljivi i nikad ne znaju zašto je nešto dobro loše, a zašto neko zlo dobro. Navikli na ono: zlo je zlo;dobro je dobro. E nem're tako jednostavno, nit’ je sada nit’ ikad tako bilo.

Dova je nešto uzvišeno,nešto što samo čisto predano srce može osjetiti i učiti.

Traži i daće ti se. Moli skrušeno, u potaji, tihim glasom. Moli i molba će ti biti uslišena.

Još tiše kucaj i otvorit će ti se. Bog je dao Kur'an kao uputu za molitvu i svaku stvar.

U molitvi Milostivom Gospodune treba ti nikakva džamija,ni crkva, nikakav hodža nikakav ili sveštenik kao posrednici. Samo abdest i uzvišene Kur'anske/Biblijske dove/molitve  imaju molitvenu i preobražajnu vrijednost.

Kavazoviću nemoj po medijima,iz pozlaćenih mihraba ili ahtung-ahtung zvučnika svoje dove oglašavati i reklamirati. Nije to dobro, reveš i na Boga huliš.

Eto,zbog toga ne ide to sa tvojom kišnom ili bilo kom drugom dovom; od nadobudnijeh, polupismenijeh ljudi smišljenih i zapovjeđenih. Jezhikoshlovci lihkujte gledhite kohlikih ovdijeh ovijeh vašijeh h ima. Ima sve u imhenik jezhikada ih uneshete i objasnihte.

Preporučena dova je prije neko čaranje, bajanje; gatka, neki tam- tam ples kiše,neko guslarenje.

Pa nije dova neka sihira koju tvoj zli pobočnici jadnom narodu za pare prodaju.

Pa zapiseš sihiru a ono kiša pada. A k'o što znaš sihra se o glavu gataru može razbit i uglavnom se razbije.

A šta misliš pošalje li se kiša iz svih nebeskih i zemaljskih slavina pa preplavi dunjaluk. A jedna nesreća nikad ne dolazi sama.
Kojom bi se sihirom Kavazoviću. od poplave odbranio? Ono efendija* ti nikako ne pristaje; efendijica tu i tamo, izuzetno rijetko, češće nikako. Isto tako niko na ovom dunjaluku ne bi smio dozvoliti da ga tako oslovljavaju.

Ta riječ se ne bi trebala za insana uopšte upotrebljavati.

Gospodar je samo jedan – Gospodar svijetova, Sveopći Dobročinitelj Milostivi!

Gospodin je samo jedan Gospodin Uzvišeni Mudri.

Ostali bogohulno umišljaju da su nešto što nisu.

Efendija onaj po narodski rečeno se ne postaje, on se rađa. Očit primjer ste ti i većina tvojih tituliranih vjerski obrazovanih muslimana. Kad je u vama efendluka bilo. Goljo, jad i bijeda, narodske se grbače dohvatio; čast izuecima.

Tvoja „gospoda“ tvoje efendije se u džamijama tuku, iz zasjede iza džamija kidišu na ljude, tuče se džemat protiv džemata, brat na brata, ubijaju,zavode (podrazumjeva se ali nećemo reći siluju), bigamiju šire, sihire pišu, muža i ženu rastavljaju, preljube i one muško muško gadosti čine, zlo među ljude ubacuju, kradu, smutnju prave. Podjelili se u grupe i sekte. Neki postali strani plaćenici, terorisiti.

Ništa od ovoga nisu naše riječi. To su samo naslovi u medijima.

Ti kao njihov “glavni i odabrani vođa” ništa ne poduzimaš, zataškavaš.

“Zatečeno stanje, jes’ sramota, ima toga, grijeh je!“ – braniš se u mislima ti. Ništa javno nalet te bilo.

Ako ti je utješna – tvoj prethodnik je bio toliko loš i bogohulan bio da si ti mali miš u poređenju ‘ njim.

Ti nama pokroviteljski – učimo kišnu dovu.

Prvo: nikako nam ne možeš biti pokrovitelj.

Tebe bira jedan čovjek, iako se javnosti nameće da te bira desetak ljudi.

Drugo, važnije: mažeš oči narodu gladnom. Što ne prozboriš koju i učiniš nešto u korist naroda sa čije grbače ti i tvoje hodže kajmak skidate.

Treće najvažnije : Tvoja dova nije dova, to je hibrid gatlice i nabrajalice bez reda i smisla. Nije to ni obrazovni sastav koje bi desetogodišnje dijete bolje uradilo. Nema tu nikakvog nauka i izobrazbe. To je neko pomiješao časne Kur'anske riječi sa bezveznim jadima ljudskog blebetanja i “pametovanja” :bez reda i smisla. I nešto je duga ta dova, dok je čovjek nauči, eto poplava.

Daleko nam kuća od vaših dova i još dalja od vaše dvolične “učenosti”!

Da ste bili pametni, k'o što nište mogli ste raspisat konkurs za niže razrede osnovne škole sa temom : Kišna dova.

Bili bi ste zapanjeni brojnošću radova boljih i učenijih od vaše kišne dove!

Tako vam je kako je lipi moji.Ono lipići ostavljamo za drugu priliku.

Jedna Fatiha iz srca naroda je sasvim dovoljna.

Molite se i radite vi,eće vam biti primljeno.

Molićemo se mi, raditi ne možemo vi nam ne date.

Ko zna, možda nam se naše molbe usliše.

Osvanuće Božjih dova dan.

Mi smo se molili i strahujemo.
Molili se vi ili ne molili, teško vama i teško tog dana i prije; sasvim izvjesno je! Pitajte ruke Ebu Leheba;vašeg budućeg jarana.

(* efendija = Gospodin,Gospodar,pokrovitelj,titula vjerski obrazovanih(učenih,izobraženih) muslimana,učen čovjek.)

Ovo zamalo uvedosmo u rubriku homor.Da nije Kavaz u pitanju i da kiše ne padaju bio bi čisti hutmor. A to vam je reiska kovanica :  hutba + humor .