Dan osmi
Slaveći jutra i naše susrete, svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.
Tačno osam godina poslije, na praznik tuge ,sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine,zapravo zaposlio me otac. Njemu je dosadilo ono ,što se sklapalo oko mene ili se to njemu činilio.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.
Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu ,moj prvi službeni put vodio u tvoj region na dva dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije ,te večeri ,sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa niti poduzeti bilo kakav korak.
Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu.
Hotel u kome sam odsjeo je bio na obali jedne modro-zelene rijeke, nalik onoj Makovoj i mojoj Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što lelujala do izvora pa se završavala.Možda se meni , hudom i zaljubljenom, samo pričinjavalo.
Da volio sam te i bio zaljubljen.Kao i uvijek prije.Od rođenja.
Nemoj se smejati.Istina je.
Neki ljudi ,čim se rode u oblacima vide lik svoje jedine ljubavi.
I onda,kroz život hode i tragaju za njom.
Neki je nađu.
Neki se mimoiđu u djeliću sekunde.
Neki nespretni budu,nađu je, pa se izgube.
Svi su oni sretnici jer snivaju o ljubavi.
Svu noć sam probdio.
Veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.
Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero , na kojem nestašni mjesec hoće da najavi djecu ,koja se igraju i jure.
Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio osam godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec, sa onih naših obala pustih, obala vrelih kad molio sam te da budeš kao more. Te su sada obale postale bijele i crne.
Bio je to onaj isti mjesec, što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero .Okretao leđa, da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja, u uzburkanom i zapjenušanom moru krili.
Sutradan kontakt sa špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju ,pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja, koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije osam godina.
Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.
To nije mirisalo na dobro.Ne nikako.
Zatim sam žurio na drugi sastanak u Narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.Poznavao sam je.
Ona se zamislila,skoro ukočila,ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom .Da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala i dobila dijete.Neko joj je rekao da si opet trudna,i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu. Samo negdje na jugu prema Francuskoj.
Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno, jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.
To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.Bila je tako teška, tako0 glasna, da je splav počeo tonuti u vodu, kad sam bućnuo na njegov drveni pod.
Ni zrikavci se nisu glasali. Samo su se s vremena na vrijeme javili ,jedan po jedam. Jedan.Duboka tišina.Drugi.Duboka tišine.Njih osam se oglasilo te noći.Osam zrikavaca za svaku godinu naših snova.
Jedino su se glasali šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušavajući da mi nešto kažu.Obratio sam pozornost na njihova šaputanja.
Čini mi se da sam ih razumio.
Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati , krajolike tvoje modre rijeke i Malog Princa dozivati.O majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati. Bila si neutješna i bolna. Zelene modrina i zelenobijeli žumor su te tješili. To me umirilo. Znao sam da si imala moćne zaštitnike. Aleju i modro zelenu rijeku.
Nekako,ne znam zašto,tu sam smireno zaspao i usnio.
U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima sunca ,što se vješto kroz platane probijaju,rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .
Vidim, oči ti još uvijek iste.Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim.Ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.
U očima onaj nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto ,bježiš i nestaješ.
Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na tvoje platno.
Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja nadomješta nihilističku prazninu i govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.
A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim , ono jako sunce ,osam godina mlađe, kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je Princ Mali i to sam ja,zamišljeni smo i tužni,to nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajolik.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.
Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.
Hoće to,ponekad ,ne treba gledati u sunce.
Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:
„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“
Ja je nježno ljubim u orošene oči i smiješim se:
Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*
Tada me galebova krik probudi.
Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne.Mislim oni galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.
Istog momenta, otišao sam pred tvoju kuću.Trošno posivjelo zadanje od kojeg je sunce skretalo sjaj. Činilo se da nikog u njemu ni.U lijevom uglu jedan prozor razbijen zvjezdanim otiskom. Tužan i neopran.Poderana zavjesa visi i leprša. Leprša i pjeva.Vrati se mila domu svom.
Stajao sam satima i zurio.
Prišao je jedan policajajc i rekao da se sklonim.Izazivam sablazan.Još samo minut molio sam ja.
Ostao sam do večeri i zurio.Ostao sam do ponoći i zurio.Ostao sam do jutra i zirio.Zurio.
Zurio i upijao svaku prašku na slomljenom prozoru.Znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti.
Zurio sam u svaki titra zavjese.Znao sam da je zavjesa tvoja poderana mladost.
Zurio i upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče.
Zurio i klanjajući se sobi djetinjstva tvoga ,samo sam poželio ,vrati mi se jedina moja.
Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.
Uvjek bih završio u tvojoj ulici.Prolazio kroz nju, došao do tvoje kuće i zurio u slomljeni prozor i poderanu zavjesu. Ubrzo bi nam postzalo nerugodno.Mi smo stranci.Niko nas nije predstavio.
Samo jednom,jedan jedini put sam vidio da neko ulazi u kuću.Bio je to dječak koji mi je dao tvoj poklon.Zlatni upaljač, da mi vrijeme mjeri kada ćeš mi doći.Po cigaretama.Jedna cigareta svaki sat.Upitao me da li nešto tražim.
Ne,odgovaram ja. Samo mi onaj tužni prozor snove zove.
Učini mi se da me mladić prepoznaje ,da mu suze pune oči ,on se sagnu,poljubi mi ruke i reče:
-Izvini Prinče Mali ,sve znam.Sele mi pričala o vašoj ljubavi,moru i tuzi.Sačekaj na tren.
Uđe u kuću,brzo se vrati,dade mi požutjelu sliku i reče:
-Znala je da ćeš jednom doći.Na krevetu isplakanih suza ,ostavila ovu sliku,dar za tebe.Željela bi da je se ovakve i po dobrom sjećaš, da znaš niko nije kriv.
Bila je ona treća slika,od tri jedine koje imam.Ti u polju ljubičica ,vesela i blistaš,meni poljupce šalješ.
Slika me zaslijepila.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.Ne znam da li sam ga ja našao ili je on po mene došao.Bio sam obnevideo.Gluhoća će doći kasnije,sa njom i nijemost.
Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati. špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka ni ja, više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno u očima .Ili se samo sjećala dana provedenih u mom gradu.
Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran, da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.
Obično sam boravio u hotelu na obali one rijeke, čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri, kad shvatio sam da bajka početa na moru, ne završava tu veče i na tom slapu.
Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni, ali i suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene,kao u nekom činu teorije zavjere ,koja se,sasvim je moguće ,neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.
Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu.Ona je, čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.
Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi ,koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.
U tepiharu u susjedstvu sam išao još nekoliko godina.Morao sam ići češće,ali sam izbjegavao.jedna prekrasna djevojka je pokušala ukrasti moje srce.No ono je uvijek bilo u tvom gradiću dok sam bio sa ITI djevojkom.
Detalje o poslu sam ti ispričao ,tek toliko da razaznaš, kakve je osjećaje je izazvao nedostatak informacija i čeprkanje po njima..
Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:
“Da li si je mogao zaboraviti.“
Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:
“Nisam i nikad neću , jer duša ni željela.“
Godinama poslije, kada bi se koja decenija upotpunjavala, svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:
“Da li je vrijedilo sve to?“
Sve to je podrazumjevalo tebe.Tebe i mene.Nas.Tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca, mjesece, maglice ,zvijetdice,more,pjesak i dane proljeća.I svi potonji sni i dani ljubavi.
Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,i iskreno potvdan.
„Da vrijedilo je mila moja.“
Svaki dan mog života ,u kome si bila ti ,bio je neki praznik.Najčešće praznik ljubavi i radovanja.
Tih dana je bilo 17 163 , tek toliko da znaš.Sate i sekunde računaj sama.To je tako lako računati.
Mnogo teže,nepodnošljivo teće,je živjeti te sate i sekunde bez tebe jedina moja.
Te godine dok sam spavao na splavu, Indexi su nam poklonili onu tužnu :
“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Ono malo škrtih riječi koje sam povezao sa tobom , mi je govorilo da je život je vukao da ličiš na Pepeljugu.
Ja sam volio zamišljati da si proljeće koji će, eto , ja Mali Princ poljubcem probuditi tvoje srce iz dubokog sna i spasiti ga.Spasiti proljeće i odvesti ga na malu planetu ,na kojoj ima mjesta samo za baobab,ružu,njih dvoje i ljubav.
Ah da,sjećam se.Tvojom rukom malo proširenu i docrtanu, za majušno polje mirisavih ljubičica, sa one nevidljive strane planeta, za čije postojanje niko osim mene i tebe ,pa čak ni Egziperi,nije znao.
To polje ljubičica što krasi i naša srca ,nećemo gaziti ni ti ni ja.Ljubičice su tako krhke i nježne ,a tako mirisne.Mi ćemo ih jednog dana zajedno samo mirisati i pogledima milovati.Nema veze ako moramo pričekati još samo pedesetak godina ili nešto više do ponovnog susreta i poljubaca.
Vrijeme brzo leti,igra se i juri.A djeca ko djeca, šta ona znaju šta su godine?Ili četrdeset sedam godina samoće ljubavi moja.
A ja imam i dovoljno vremena da smislim kako da tebe prenesem na moju planetu u moj svijet.Treba samo da postanem alhemičar.Ti si mi toliko predivnih i neobičnih darova dala, da je dovoljno da zavirim u taj trezor ljubavi i odmah mogu sa postanem čarobnjak..
Meni je to lako.Ja sam sviko da me guje svako malo gricnu.Uz sve to ,ja volim pune brojeve.Sto godina samoće sasvim okrugla je cifra koja tako lijepo zvuči.
Jedanaest godina poslije,mjeseca osmoga ,našeg mjeseca ljubavi je snimljena Modra rijeka.Ta čarobna, tajanstvena, nepodnošljiva, bogata Modra rijeka.Vanvremenska kamerna rok fantazija tkana na lirskoj potki savršenstva stihova Mak Dizdara.Ja sam u tvojoj varoši, iznad tvoje modre rijeke, poslijednji put spavao i krajolike tvoje snio desetak dana prije.
Divni su ti prijatelji,naši Indexi.Iz ugla decenija gledajući,naši najbolji i najdugovječniji prijatelji.Niko nije bio upoznat sa našim tajnama kao oni.Niko nije mogao bolje zaviriti u naše duše bolje od njih.Niko ljepše od njih nije pjevao tebi i meni,o nama i ljubavi; ljubavi moja.
I zato ,hvala im na ovih, skoro pedeset godina pjevanja o ljubavi, pjevanja o nama i sa nama, ljubavi moja.
A ja ?
Neki dan sam slavio praznik Ljubavi i tebe u njemu ljubavi moja.Tvoje usne na mojim usnama,tvoje usne,usne meke,vlažne,vrele,pohotne,pune i blage,usne za ljubljenje što mirišu na sreću i jorgovam bijeli.
Juče sam slavio praznik radosti sa tobom mila moja.Tvoje grudi u mojim rukama,tvoje grudi djevojačke,čvrsta bista ustrptjela,milodarje radovanja mirišu na strast i pupoljak ruže.Grudi milovanja.
Poslije ću slaviti Praznik čežnje Tvoje tijelo moje tijelo ,tvoje tijelo na mom tijelu,tijelo djevojke,mirisno,raskošno,podatno,rosno,miriše na nevinost i ljubičice,tijelo za milovanje.
Ali danas slavim Praznik snova jer tvoje oči na mom licu ,tvoje oči mile,nježne,blage,sjajne, snene,zaljubljene mirišu na mladosti i more.Oči za sanjanje…
Jedne godine,mnogo mnogo poslije, možda godinu iza one godine, kad bezuspješno sam te tražio u po tvojoj varoši ,bio sam na plaži velikog pijeska.Ta plaža Velikog pijeska je bila malo dalje,pet , šest kilometara južnije od naše plaže Malog pijeska.
Nešto sam poranio,kao i uvijek tebe tražio i nisam baš najbolje mogao spavati.Nisam se ni obazirao na okolinu.Sunce još nije sjalo,vrijeme nije stalo,ali sam se namjestio i za nevjerovati istog trena zaspao.
Zaspao i tebe sanjao.Teški stihovi mi u sanje dolazili.Ja se branio,oni se gubili ,pa se vraćali.Htio sam tebe,ti si moj stih,ti si pjesma moja.Opet smo bili u moru,sami,daleko od obale.Ljubio sam te na isti način kao onaj prvi put,ali i drugačije.Nežno,grzničavo i čvrsto.Ni sada se nisi bunila ,već željno čekala onaj drugi mnogo duži,nježniji i smjeliji.
Odjednom si se zbog nečeg uplašila i ne ,nestašno smijući se,već grubo, divlje rukama i nogama me guraš pod vodu.
Ja sam prestravljen,zabezeknut, nemam vremena da se pitam;što i zašto.Gubim dah i davim se.
Ti se uspinješ prema svjetlu koje se krije i prodire sa površine.Ja tonem,mrak se javlja,postaje gušći,misao lebdi:pa neka, to je dijeto moje.
Tada neko me blago za ruku prima, ja otvorim oči i mislim da to anđelčiča vidim.Dijete malo,nježno žute skoro bijele kose, za ruku me dira i u oči gleda.I vidim smeđe prelijepe oči.Čiste,jasne,skoro ljubičaste,a ipak u svemu nalik na oči tvoje,mila moja.
Djetence malo,anđelak pravokosi neki,vidi se,prije mjesec dva očvrsnula svoje noge. Vuče me za prst desne ruke i nešto cvkuće,špreha.Ja joj ručicu dirnem,hoću kanticu iz lijeve ruke da joj, kao ,otmem. Ona se smije i vrisne ana mene najn, najn.
Toliko njemačkog znam.To najn,najn je bilo toliko djetinje,slatko i nježno kao ono tvoje: ne,nemoj,kada sam te htio milovati, a ti se,kao,kao nisi htjela dati.U hipu anđela malog prozvah Najn.
Kada se probudih i odmah se zaljubih u to dijete.Dijete to osjeti i hoće da se igra.Tada mu dolazi mama.Ležeči okrenut ka Najn samo joj noge vidim.Noge mi poznate,malo čvršće i punije.Pravo ženske.Mama na njemačkom dijete nešto kori,valjada što nepoznatog budi.
Sledim se.Dižem pogled.Stas i glas poznati.Kosta ista,rubin svetlucava što se sunce,ono naše, u njega ogleda.Kostim isti,svileni i crveni.Bože moj,pa to ona,ljubav moja .Mila moja to moraš biti ti.
Ja te zazovem,prolječe moje,ti se trzneš,tek tada si me prepoznala.Čuh prigušeni krik ,samo jedan jecaj i samo jedno bolno:Najn.
Odmakla si se par metara dalje i leđa okrenula.Učinilo mi se ,da ti se ramena nešto malo tresu.Da li si u sunce pogledala?Ne znam.Pozornost mi je odvučena na drugu stranu.
Najn je dotrčala i poljubac dječiji,sočan i vlažan mi dala.Ručicom desnom usne, traljajući jako, obrisala.Lijevu sa kanticom u nepovjenju od mene odmicala. Dešnjakinja je vjerovatno bila i tom me rukom nježno po licu udarila i nasamijala se.
Nasmijao sam se i ja.Rekao joj blago najn ,majn herc dum dum von katedral.
Nasmijala se i žena za koju mislim da si ti,a onda se naglo osmijeh sakrila okrećući se.Znao sam i zašto se okrećeš,radosna što sićušno dijete tvoje bezrezervno,onog tvoga Princa Malog ,već na prvi pogled voli.I zato što te Mali Princ, deset godina poslije , još uvijek voli.Kao i što znali si, da za nas je kasno i prekasno,milo moje.
Taj osmijeh i svi osmjehi onog ljeta naših proljeća bili su isti.Sjaj leprša u kosi,svjetlost obasjava lice,to se anđeo javlja i smješi.Nemoguće je zaboraviti taj osmjeh, kao što je nemoguće ne prepoznati ga.Tvoji osmjesi su bili oni trenuci kada sve stane,trenuci , koji kao da žele da se ovjekoveče u sjećanje onog sretnika koji te gleda.
Uvijek se desi nešto , pa sreću i radovanje presjeca i kvari.Odjednom se pojavio čovjek poveće glave,kojeg je kosa napuštala .Nervozno vodeći četvorogodišnjeg dječačića za ruku,nešto oštro,odlučno je rekao.Pretpostavio sam da ti je muž.
Ti si se pokunjila,snuždila i brzo se spremila.Samo još jednom si me pogledala.U tom pogledu je bilo toliko vrišteće boli,toliko neizecive tuge što dušu slama.Moja se treći put slomila. I zavrtjela ona naša četiri stađuna usmjerivši ih ka decenijama.
Nedostaje mi ta mala Najn,onaj mali vlažni poljubac, što nosi tračak nade, da si ti bila njena majka.Da sam te ipak na trenutak vidio.Bio sam zahvalan tom malenom djetešcetu,toj miloj mrvici što se barem časak na pijesku sa mnom igrala.Zahvalan na igri na pijesku pod onim istim Suncem i Nebom,na onom istom moru i pjesku kao nekada ti i ja.
Deset godina kasnije sam dobio svoju Najn.Plava,mila,nježna i tatina.Prva riječ joj je bila: ne.Možeš misliti,na isti način je kanticu nisila,prste savijala i tati šamarćiće,pod istim našim sunce i morem,darivala.
I nju i sina sam u momentu začeća zavolio.Takve stavri i znanje su od Uzvišenosti darovane.
Nikad nisam pogledao kćer a da se nisam sjetio tebe i najn.Takav mi usud bio.I sprva je bolno bilo,kasnije sam se navikao.Sada imam tri radovanja,svakog dana.O njima ne mogu da ti pričam,oni su nova bajka.
Ti i ja ,rastajući se noću,okivali smo ljubav čeličnim alkama ,na crnačkim dokovima ljubavi.Mila moja, sjećaš li se one urote anđela.Sunce,mjesec,maglice i Bolero su bili opsjenari; zvijezde, more, oblaci i vjetar samo krajolik,ti i ja žrtve okivanja.Moji ožiljci su još uvijek sasvim novi i jasni.Sve ove godine nisam uspio da te pronađem i da vidim,pa ne znam šta je sa tvojima.
Rastanci su deo života.Tebe mila, moja poznavao sam samo tren.Izgubio sam te u slijedećem.Ima jedna knjiga života u kojoj je zapisan i određen život svakog čovjeka i sva njegova djela,dobra i loša,i svo njegovo činjenje ili ne činjenje.
Ova postavka zvuči previše fatalistički i beznadežno.Nije, vjeruj mi ,čak naprotiv .Knjiga je savršenstvo znanja i koja,između ostalog govori ,da je čovjek tvorac svojih djela i svoga života.Laički gledano stvari se trebaju gledati iz ovog ugla:
„Zamisli da ima neko uzvišeno Biće koje može sagledati stvari i dešavanja od početka Univerzuma do njegovog kraja.Shvataš koliko je lako spoznati život bića čiji život ne traje ni tren u pojmanju tog vremena .“