Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi . Ponoć se bliži.Mjesec je zasjeo na vrhu brda iznad grada.Srebreni sjaj ispunjava obzorje i dolinu u koju je smješten Grad čednosti.
  
Nekako po običaju zvjezdano nebo  u naše misli , neprimjeznto uvlači tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nimalo nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni. Sve stane. I vrijeme , i zvuk , i ezani i zvuci crkvenih tornjeva.
  
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
svjetlucaju očima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne
želimo da bilo kome  pokvarimo dan.Nijemimo u bezdan vlastitog Oceana tišine i sna.
  
Nošene tugom  misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
neće. Vremenima kada su  anđele , još uvijek lepršale našim mahalama i zaljubljenim srcima.
  
Čuli ste izreku : 

-Samo jednom se živi.
  
Jedna pjesma je dodala poentu:
  
_Sve je ostalo varka.
  
Čujete taj izraz i ibretite se. Nošeni mahnitlukom  mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i pomišljate : 

-Baš i nije neka pamet.
  
U neukosti i jutroklik zečenjavi  ne shvatate da jeste. Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.Uglavnom.
  
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada već biva  kasno . Život je prošao ili prolazi pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
  
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti
buket poljskog cvijeća. Možda u obližnjem gaju nabrati stuk miri djevičanskih ljubičica.

Urediti se i zalizati kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastati pred njenim kapidžikom i penđerima i strpljivo, ako treba satima , danima čekati dok zvuk zvekira ne zaigra u njenom uhu i otvoti dveri nježnog djevojčkog srca.

Jedino se bojite  da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare
  
Ako treba stajali bi ste i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . 

Zuriti i zuriti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje , koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.

A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
  
Ta neka , umilna krasota bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i žena , čiji se plavetni osmijeh zakačio za vaše djetinje srce i dušu.
  
I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i tananu ljepotu. I zaboli vas.

Jer…samo jendom se živi.

I da , da, neminovno samo jednom se ljubi.Valjda.
  
Pa eto, nekako niste imali vremena dana tren zastanete.
Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.
 
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima, neukim poput vas.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je  branili.
 
Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, 
koji , eto , samo jednom se živi.
 
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslihi tragati za smislom života.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i umiralo za vama.
 
Da vas je voljela .
  
Čekala i čekala.Čitav život čekajući uz penđer provela.

Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik.

Čekala i tugovala i nadu nadala , suze od svjetla skrivala. 

Da, sada znate - samo jednom je živjela za vas Voljela vas  i umrla tiho , misleći na vas i ono što je trebalo biti. 

A nije.

Jer ... zaboravili ste:

 - Samo jednom se živi . I ljubi.
 
Niste ništa  učinili.

Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi falilo , da ste i pješke klapnuli , ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
  
Niste ništa učinili , jer...

Neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla. 

Jer  -  ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak iza zelene kapije  godinama  kopnio sa njom.
  
Na kraju svoga puta,  još uvijek snijete  da se zelena vrata njene
kučice u cvijeću polako , ali širom otvaraju. 

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u ruse kose, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka  hoće da uzleti put neba.
 
Izlazite iz auta, prilazite joj  , a njen nevini osmijeh vas ogrne za čitav život.
  
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za
ručicu, poljubite je i šapnete:
  
-Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
  
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.  
  
Što bi poete rekle:

 -Samo jednom se ljubi.

 U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga učinite namah,
ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce  kuca i dušu boji , da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.

  
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392