Ženo vječna
Nevjesto moja
prostranstvom beskraja hodiš
mene hudog
Ja konja
tražiš
u prašini pustinjskoj zapretenog
suze tvoje
oceanom boli plove
kao rosa anđela
krhka golubica bijela
gubiš me u trenu
a dodire naše
u iskon pretvorih
Bleki – Ženo vječna
Bookmark the permalink.