Nekada su se slala nježna pisma ljubavna

Jednom , prije nekog vremena , jedna prelijepa djevojčica , je poželjela da oplemeni sivilo bloggerskog svijeta nevinom idejom da se pišu ljubavna pisma , u pomen vremenima kada su ona značila i ljubav i čast.

U meni još uvijek, klize sjećanja na vremena kada je ljubav imala blagoslov Neba , kada se iskrenost plaćala ljubavlju i snovima.

I nikad nije ostala nezapažena.

Uz dužno izvinjenje milom djetetu,

razumjeće , kalendari , ne krečana , su u pitanju ,

sa zakašnjenjem se pridružujem ideji

Jednim pismom iz vremena ,

ne tako dalekog ,

podsjećam da prelijepe ideje nikad nezapaženo ne prolaze ka nepovratu.

****

Mila

Sunce još uvijek izlazi na Levantu,

obasjavajući tebe , izvoru moje ljubavi.

Polako slaze k tvome srcu, kao plavet neba,

koje našom ljubavlju svijetli.

Kada god moje riječi tebi ode,

kao da pišem neku bajku.

Slike mi se same vežu,

vidim te

kao prelijepu djevojčicu.

Princezu, na ljuljački ljubavlju vezanu o beharli trešnju.

Mila ,

Nije bitna svjesnost da smo oboje malo drugačiji,

i ja imam koju godinu više , nego bih volio da o tome pišem.

U bajci je sve moguce.

I cjelov spustiti tamo gdje nije čedan, ali je unatoč tome blizak i predivan.

Ali kad god ti pričam o nježnosti ja drhtim kao dijete.

Nije to drhtanje da ti se ruke ili tijelo tresu.

To je drhtanje unutar tijela.

Najčešće u predjelu grudi , ruku i usana,

najčešćih eksponenata taktilne ljubavi.

Kada prilazim tvome biću , tvome tijelu,

to činim kao da prilaziom nečem najkrhkijem ,

što se može jednim dodirom polomiti.

Osjećaj mirisa Krhke ruže koja sanjivim mirisima krade

najnježnije damare ; Maksumčeta,

koje se još vrzma mojom dušom u

potrazi za poslijednjom Anđelom koja zemljom hodi.

A ja ne želim da te povrijedim.

Bog Jedini mi je vjedok.

Zato se maksinmalno trudim da u svojoj milosti i nevinosti ,

ne učinim neku grešku.

povrijedm tvoju dobrotu i čednost.

A i ne znam kako se može povrijediti kap rose,

koja kristalnom nevinošću sve više postaje gospodar

vazduha koji dijeli sjedinjene daške naših grudi.

Ne bih rekao da je to puko gospodstvo.

Mila .

to je nešto što ne znam objasniti.

Zreo sam i odrastao čovjek, (valjda)

ali samo sam se još jednom u životu tako ponašao.

Sa bojažljivošću i strahom.

Nije to strah i bojažljivost uplašenog čovjeka.

To je osjećaj miline i ljepote čovjeka ,

koji se boji da ne izgubi tu milost ,

koju mu je samo Nebo poklonilo.

Kada god ti se trebam obratiti riječima , dodirom ,

mislima koje nisu u skladu sa mojom vizijom tebe,

i moje , uslovno rečeno , naše ljubavi ,

zastanem, gladajući u oči prelijepog laneta,

razmišljam da li se smijem tako izraziti.

Ipak to činim ,jer mislim da pisanje ne bi bilo živopisno i interesantno, ne bi iskazalo plavet i bjelinu moje ljubavi, i ti bi , možda , slegnula ramenima:

-Baš je dosadan!.

Ti si moja ljubav.

Nikad nisam nalazio razloga zašto bih te prestao voljeti ili sanjati o Modroj rijeci.

Jedino je nad njom nebo plavlje od naših snova.

Ugodan san pod zvijezdama i čežnjom blagosti ljubavi moje,

Jedina moja.

Bookmark the permalink.

Komentariši