-Plači malena , plači djetešce , ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se već jednom , milo djetence.
**
Ne znam šta mi bi , rasplakala sam se.
Plakala sam dugo i neutješno .
Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju ; obećavaju da će se vratiti ,a ono zna da ga lažu i da će ostati sam u tuđem svijetu .
Suze mi liju , ja ridam , ja grcam , ja počinjem da vrištim , ja hoću Sudbinu da tražim , da je tučem , da joj nos skršim . Da je istučem i naučim pameti , da nikad više , ni jednoj Dijani , ni jednoj Frki , ni jednoj Luci , Zlati ili Leli Jeli Jeleni ne uradi to što im čini.
Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko klivade , preko ljubičica , gazi ih nogama , živote im krhke uzima dolazi do obale Modre rijeke . Ulazi u nju , zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti , izaziva i čujem , kaže mi :
Dođi ako smiješ , ti kukavice što bježiš od života i sudbe.
Plačem , a ova me pakosnica izaziva.
Hoću da ustanem da se obračunam sa njom . Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu , jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja , polako spušta i više sam osjetila nego što sam čula kako mi kaže :
-Neka , pusti je malena moja . Nije ni njoj lako . Težak je njen život , li mora raditi svoj posao . Ne ljuti se na nju . Ne radi to ona . Ona samo posprema strahote šta zli ljudi čine . Vrijeme je malena moja , za suze i bol . Dugo je to , Mila , predugo , trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan .
Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da slizne, zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata , u kožnoj jakni i kacigom u ruci . Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:
-Poslušaj ga mila , dijete je , ali profesor boli . O bolu i tuzi sve zna.
Vrisnem , mislim da ludim , jer to je moj Dodo , ta suza u bijelom u djetinjem oku.
– Zbogom mila i sretno ti bilo . Samo me tvoj led i bol držao ovdje . Bojao sam se za tebe . Sad si sigurna i moram da idem.
Ja hoću da je uhvatim , jer ta suza je moj Dodo . Suze se povlači , Dodo se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu . Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta .
Ja nastavim da plačem , ali ljudski , polako i tiše . I osjećam da se led u duši preokrenuo , kao da je malo mjesta vazduhu napravio.
Dobri mi daje vodu izvora Modre rijeke .
-Uzmi treba će ti,nisi sve suze isplakala . Idemo Malena moja , skoro će noć.
Smirena sam . Dok ležim , na ćebetu duginih boja , sa glavom u krilu jednog djeteta , na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu , niti ga prihvatal . A kako ću , kad nisam priznavala svoj ? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila , ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala .
Šutim , šuti , taj „profesor“ boli . Samo me nutka vodom i sendvičima . Suze me izgladnile i glad me neka spotakla , ne mogu prestati jesti . I ožednila.
Hladnoća Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam , nekom umilnom dobrotom mi ispunjava srce.
Pogledam prema Rijeci.
Sudbina izašla na obalu , raširila mokru odjeću preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.
Prelijepa je i kad plače . U toj ljepoti je toliko bola , da ja ponovo zaplačem.
Ona zna da ja sada nad njom plačem , jer ona je i moja sudbina . Bez imalo stida , usta i onako gola , predivna i blještava , skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.
-Odoše, -reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju više šta da traže.
Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi , pa nam se iste stvari ne priviđaju , jer ih vidimo.
Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji . Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.
Shvatam da mu se trinaest godina nisam ničim izazvana obratila
Dobri kao da se nečeg prisjeća , desnom rukom preko glave , počeše kosu , iznad lijevog uha ,zagleda se u nebo i poče svježim glasom :
Sve naše godine su obasjane svjetlošću . Svaki tren svake te godine.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim . Upoznao sam tebe . Da i još neke mile grlice.
Pričao sam ti o bojama , a pomenuli smo Svjetlost.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju .
Meki talasi jutra nadolaze .Nježno dodiruju obale svijesti , otvarajući sedefaste obale sna.
Po ko zna koji put treba ustati , ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .
Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti . One se bolno probijaju kroz proreze jave , poput hiljada blještavih maglica , najavljujući ponovno rađanje života .
Prati nas čitav dan dok ne usnijemno . Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti .
Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.
I tako čitav naš život koji traje kao let grlice . Sve se kreće ali se ništa ne mijenja . Osim neka nijansa , valer boje života.
Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi . Ovo je preče od onoga . Ovo je ljepše od onoga . O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju .
Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti .
Neki , ona nevjernica od juče bi rekli : klipan naopako počeo pričati.
Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti pa tek onda o bojama . Ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
A Svjetlost i boje imaju jedan značajan imenitelj . Svjetlost stvara boje.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa u razvastavanja . Svjetlost i Harmonija sve usklađuju
Ja se skroz zacrvenila , upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama . Kasnije sam sama sebe ispravila . Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama . Sve moje slike , svjetlost i boja su se zaledile prije trinaest godina .
Znam, – reče on , zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj . Svjetlost stvara boje.
Opet me gleda i rovari.
Pitam se , zašto je rekao ono ; znam . Da li zato što zna moju tajnu ili da podvuče svoje znanje . Nije tu rečenicu najbolje sročio . Mali se pravi važan.