Oni jašu Mojsije Harmoniku baca / Kompletna IX Epizoda

Epozoda  IX

      

Danas nam je dosta tri konja. Deba zahvalno gleda, još nije upoznao Zemljotrsku ni sebe bajonetiro. To znači da nije ni armiji bio i da još fura sa Ankicom.

Ne boji se on konja. Jok. Može ih on gladit timarit,ljubit,u čelenku zveknut,al'uzjahat;jok nikako.Boji se visine sve što je više od stolice, jok  visoko i jazuk .Uzjahat ne ide, to je ambis,ni sa stola ne smije pogledat. A samo koji dan prije se ničeg nije bojo.

To mu Feđa poručio poslije prve harmonike u snu poručio i na mrtvo ga uplašio. Sanja on leti nad Bjelavama  ko ptica, ko kobac prvi i koke ganja. Jedna mu se plaho dopala, prsata i guzata i jaka u nogama ,  a i snažna.Prava kokara. Takve on volio jer mogu mnogo toga izdurat, ne može ih čovjek tandarat koliko one modu durat , a samo kleknu i pomalo krila šire.

Njemu ko u inat zapadale one slatke, niže i vitkije.Nije on njih birao,one njega birale.A on na priliku i nepriliku mnog fizičkih značajki od Lenjog  jamio. Skonto fol;što ti koke ganjat kad mogu one tebe. I još se pride zatelebaju,pa moš svašta nešto šaretiti.

I tako leti ;došo do Điđikovca , ustremio  se na kokaru samo što je nije jamio i samo što ne leti perje kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

_Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja  ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli od kako ga onaj istraživo.A on, evo leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije,a  ni okusio.Kod njega žene tuknule,nisu se podugo kupale.

A onda mu se prikaza Feđin lik i skonta da mu se ovaj sveti i da ga zamajava.Samo što mu to u mali mozak bljesnu,on se pokuša koncentrisati na letenje i pikiranje na kokaru,ali dockan bilo.Heknu on iz sve snage o điđikovačke geledere.Na mjestu mrtav.

Vidi skupili se ljudi oko njega ,smiju mu se i upiru prstom na njega.

-Hoš se ti špradt sa mrtvima.

Skonto Deba da ga to mrtvaci napadaju,Neki ga luđak sve špicokama u jetru puca.Boli ga jetra ko da mu u nju bajunet krahaju.

Azrail samo što nije uzeo mjeru, Deba ostaje Deba i zombijima se tuče ,i psuje takari im sve živo i mrtvo:

-Samo se vi zezajte.Ako ikad ostanem živ sve ću vam ženskinje:

Takariti, taslačiti (tatlačiti), tandarati,

-Akšamirati,alotrijati,amalgamiti,amaliti,anabazirati, anđelkisati,arlekiniti,ašikarati(ašikiriti), ažbahirati

-baildisati, baždariti, beštijati,bezubiti,bezumiti,blondisati,bubati, bubačiti, bubati, bubnjati, bubrežiti, bucati,

-capiniti,cecati,centifolijati,ciganiti,cjepati, cjepkati,crnorupičariti.

Pobjegoše aveti ko lude,nije Deba stigo dalje od slova ce ,a bilo mu se zameračilo da nabraja.Imo je on u rezervi još hejbet naziva za ovu nenadmašnu blagodat,ali čeko da se Mojsije opet našali i da mu uzme milju.

Kako ih je danas bilo četverica ,a najdeblji otpada to znači jahat će Herco,Lenji i Dobri. Mojsije nikad nije bio kad su se jahali đugum  konji sa pašinog brda.Nije te sreće bio,a i krilo se to od njega,od Frkinog belaja i nestanka.Posto još moralniji stroži.Ne bi im dao da jašu.Šta će,morali kriti,a njima se jahanje omeračilo.

„Ma ne mogu ja to,tuđi konji,krađa je ovo,šta će ljudi reći.“

-„Tovari Hercu.“

Deba sluša i tovari hercatog tovara..

Jašu oni na konjima,konji vrani,lip'saneri.Ne zna se koji je ragastiji,krezaviji i ruberkulozniji,Podugli glave ko da su prinčevi ili minimum oberštumfireri.Deba se ukočio ko pritka i voda konje ko pravi oberlajtnatov konjušar.Joj da ga Ankica vidi odmah bi se udala za njega.Aha,

Ne znamo ko je ubacio ovo aha.Da li se to neki konj iskašljao,da li je potkovica i asvalt klepila i se udud šali nismo mogli dokučiti.Ali ni pominjati.Odmah bi Deba počeo preoklinjanje nabrajalicama i eto uskog grla.

Jašu oni od Hrastova do Bjelava.Šapa na prozoru prvog sprata pogledava.Kuće mu preko puta stanice milicije.Sjedi i bleji:

„Odakle vam konji,dobri ljudi moji?“

Lenjem lenjo objašnjavat. Deblji kao ne umije,ali se samo pravi važan.Herco se smotao oko konja,prvi put jaše i puno ga strah ovakvog jahanja,a i konja ali neće da prizna.Sav pozelenio.

Šapa im se nešto prije požalio da mu treba savjet u vezi neke ženske:

„Ima kont,a dugo nisam bio seksualno aktivan,pa sam malo nervozan.“

„Koliko je to dugo“ ljubazan je Dobri.

Šapa zamuckuje ne može da se sabere i sjeti.

„Šta mučiš momka, vidi se da nije bio seksualno aktivan od kada se rodio, a i mozak muotada baš ne raducka ponajbolje.“

Deba  je kai i uvijek vrlo konstruktivan.

„Naći ćemo neko rješenje“ tvrdi Lenji.

I odjednom se raspričo:

Jednoć, Oma ,ja  i najdeblja konjina Deba  bili u posjeti jednoj u bolnici. Bolnicu niže ginekološke, u onom vaktu, preko puta , bocu više pionirske , gdje lavovi riču i ne daju insanima spavat vas cijelu noć i ovi postali nervozni.

Možda je zbog tih lavova rat izbio, Rikom ljude izbezumili,  a jednog proljeća to nesnošljivo postalo. Sjeli ljudi da se dogovore šta im je raditi, ovo dalje više vako ne m're. Nikako da se dogovore. A takarli je, mogo bi jedan narod nestat.

Recimo one porosim lepo nikad  nismo mogli razumjeti. Uvijek nešto prosim, prosim, mi davali i davali,a oni opet i opet, prosim i prosim. Nama dosadilo naučite po naški molim. Jok neće da čuju. Ograničeni tovariši neki, tovar bio kenjac ostao.

A opet nam to prosim tako nježno, prefinjeno i zavodljivo bilo kad ga šapuću neke mojce, sonje, biserke i ditkice. Njihovo prosim šen krat  lepi i prosim ubavo mili ili prosim još samo ah… joj mamo mamice. To nam nije bilo žao. Nisu morale prositi, toga ah šta mi radiš jedini, šenkrat ubavo prosim, kod nas ima koliko god neka hoće.

Zbog nas u onu zabit, partizansku bolnicu Franja u duševnu umobolnicu pretvorili. Sve malene Mojce, Sonje, Biserke i Ditke, pride neku Alenku zbog sramote i beznjedonosnih razloga opće opasnosti po dolželu zanavik zatvarali.

Ono zbog polnog općenja sa tujincima  u sindromu : amore de la heraldika bosnia nisu pominjali, sramili se. Zatvarali i elektrošokove davali, hipofize odstranjivali.

Muškarci ih njini nikad nisu posjebuvali, po naški imali,po mom takarili. Zbog toga smradaju, a nama ne treba nam njihov smrad. Bolje što odoše, odahnusmo nema više prosidba, malo im uvijek bilo.

A za ono zavodljivo prosim ubavo mili moj smo našli lijek i čaru da se ništa ne otkrije. O tome ne smijemo ni jene lanut. Miogla bi umobolnica Franja jope proraditi.

Cigare njihov izum a oni stvarno misle da u kutiji sedam in pedeset toliko cigara ima. Pa ti zlo ne misli, koliko su hablečine bili. Blečci, uvijek namrgođeni ko da im tujini žene tandaraju; namah onoj majci zvijeri evropi na takarenje prilježiše.

Onoj ženskoj, nije od mojci i ditki, ali da je voljela je joj, mamo maice jeste, plaho; iznenada pozlilo.To omina Kosa bila.Druga i kratka priča. Ništa opasno , kažu hećimi, prehlada neka i pogledavaju nebo kako se plavi i kako ga rumenilo zalazećeg sunca obliva.

Kad oni tako kažu nikad ne izađe na dobro. Ako promrmljaju nije loše ili nije najbolje, to se nekako pregrmi. Kada se proderu ništa opasno  ili neko bude natakaren pa rikne, ili neku opasnu boljku prihefto i samo plaho natandaren kopni i riknjava.

Ništa opasno je: Riknjavae neminovnus poetica garantus.

Zadeverali se Oma i Deba oko, dijagnoze.Ja se nisam petljo.Prilego malo na dnu noga bolesnuc.Taksi me izmorio.Oni sve viču Glava boli,ljudi moji! Hem rukopis nečitljiv ,hem neki stranjski zbor, miriše na latinluk.

Ne gledaju žensku što se baildiše , samo zinuli u dijagnozu. Možemo li je posuditi malo, odgovor i ne traže,  trk do  Mojsija. Taksi pred vratima za svaki slučaj čeka.

Kaže Deba : Mojsije ti si najprviji od svih ćafira moš li nam ovo čitabe protumačiti.</br></br>

U anamo onu materinu grmi Mojsije ali viri. Nisam ti ja pisar od vakih slova. Idemo Hercu on je latinluk živi ,ukoliko mu herc dozvoljava.

Herco kaže njemu pismena nepoznata nema takijeh u radosnim vijestima. Idemo kod Lenjeg on pantomimu vrsno zna možda nam nešto išareti.Zaboravili oni da su ga zaboravili u taksiju.Zadrinco čoek,jurnjava taksijem ga načisto obandačila.

Kad Lenjeg skontaše samo ga nogom na ulicu izbaciše.Ipak se povratiše,raja je. Vrnuše se,pokupiše ga i kod Dobrog. On ih čeka,hinjski se smiješi i notes knjigu , mali pojmovnik iz prsluka vadi, prirasto mu srce, i oni gedaju šta piše:

 

  1. RIKNJAVAE NEMINOVNUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET  ASTRIS –  med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama; smrt neminovna;  laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude ( a borami i vlast; to ne piše, logično se podrazumjeva)

 

E jes mu onaj hećim mnogo pametan , mogo je kratko i jasno reći : rinknućeš stara sad pa sad, takariš zvjezda i nauku;još dodaju:

Petrović Petar Njegoš:  on se nije ženio. Hadum dokazano. Kako neće  tuberan bio, u tujini po kojoj je svoje balege sijo, nije lijeka našo. U nekom kamenjaru daleko od hećima rikno.

Tako to usud radi. Ti zlo siješ i pjesmama hoćeš narod nevini , braću da istrijebiš. E pa vidi kako se kusi trijebe.

Da li je ovo kvintet klapa pojila , duet Debe i Oma tarabukovao ili samo Deba izšargijo ne sjećamo se.Lenjeg u fiziku nećemo mješati.A mojsije nije ponio,znači nije ni bacio harmoniku.

Ode konzilij svoju dijagnozu hećimu da predstavi i da on muhur na nju opiči.

A u sobi jako ona ženska umrla. Samo oči zatvorila , zaspala i usnila. Pa sad sanja i vidi:

Joj, mamo mamice blentovija i lakrdijaša daleko mi kuća od njihove. Svijet take više nikad neće roditi,a ovaj neće primiti.

Bila je to Kosa Omina djevojka.Predivno čeljade.Sa nam se družila melo više od godinu dana. Da nije bilo njjene ljepote i  nepatvorene čednosti ne bi znala da se sa nama druži.Uvijek dostojanstvena ,mirna i smjerna činilo se da je nakako gurnuta u stranu.

Znala je da nije.Samo su se jahači malo iznmicali da na uprljaju tu čestotost i blagost.Djevojčica mila je imala  devetnaest godina kad smo je upoznali.

Duga jako duga skoro crna kosa do po leđa je davala raskoš njenom vitkom dijelu i oblom tijelu.Bila je visoka preko sedamdeset in sto centimetrov tako da je malo njih moglo gledati zeleno plavetnilo što sija nebeski mir.Ne zbog visine,nego zbog smjernosti kojom je sakrivala pogled i sve zemaljske odlike.

Nismo  previše okusili i omirisali njenu dobrotu,misli smo ima vremena.Da smo znali ono što mladost ne zna manuli bi se gluparenja i đardiinskih snoviđenja i posvetili bi se grlici koju je nebo uzelo jer mu je ta umilnost nedostajala.

A možda je ona znala više nego mi.Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju i da nam bude nepodnošljivo kad nas napusti,Tada nismo bili svejsni koliko nam je teško pao rastanak;ili tihi odlazak njen.

Iskreno,mislimo da je njena smrt bila ona nevidljiva naprslina na skupocjenoj vazi koja se sama od sebe urušava. Zatim je Frkina bol tu pokotinu učinila malkice vidljivijom,zatim je…

Nećemo preskakati,sve po redu.

Kosa je umrla petnaestak dana nakon Frkine udaje i godinu dana po izlasku Luce na pozornicu.

Da li je jedna ljepota i čednost  morala mrijeti da bi je druga zamijenila,to nismo znali!

Lucini putevi su  tada i sporadično još par puta okrznuli živote konzilija i ašik ljuba.Izuzećemo djecu sa ljuljačke iz ovih konotacija.

Da li je stid od rođenog oca što je našao u neprimjernom vremenu i  mjestu sa sumnjivim tipusima otpustila kočnicu i njen život munjevito gurmuo u ambis smrti?

Možda se onog jutra kada je otac :

-Ćerku za ruku, konja pod ruku  u  jedno od auta vodi je kući, degenek, ispitivanje i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura malodobna, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

nešto desilo što će poremetiti njeno krhko biće i učiniti mnoge mladosti neizmjerno tužnim?

Od nestvarnog juta boli i svejtlosti Kosa  se povukla u sebe.Sve rjeđe se družila sa bilo kime, osim sa nama.

Više je nisu interesovale “uobičajene” stvari i odnosi.Crpila je radost i život u igrarijama budalaša. Počekla se uključivati u ritam mikrokozmosa đardina kojim smo lutali. Mi smo je zavoljeli,misleći da će biti “naša”,nalik nama i da ćemo pobijediti strah.

Nažalost nismo bili svjesni da ona nije imala straha,već se pripremala da nas napusti,a da nam to ničim ne najavi.

Da li smo zbog toga ljuti na nju?

I jesmo i nismo.

Jesmo jer nam nije dopustila da od nje ukrademo i naučimo mnogo toga što smo kasnije sa mukom spoznali.Jesmo, jer nam nedostaju nječe oči i blagost.Jesmo jer nam je uskraćena njena milost.

Nismo jer smo je imali i uživali u njenom društvu.Nismo jer toplina koju nam je poklonila bila je dovoljna da izduramo bar neko vrijeme zaštićeni  njenom svetošću.

Nismo,jer znamo da nas je voljela i da nas i danas sa neba  gleda i zemaljski konstatuje:

Joj budaletina ljudi moji.Ali neka ih,dobri su oni predobri. Svi oni su bili ljubav moja.

I zaista koliko god idiotski se konzilij ponašao u vezi dijagnoze,ljekari su ti koji nisu mogli definisati Kosinu  bolest .Liječili je aspirinima i svježom havom.Nisu mogli utvrditi ni razlog smrti.

Tako da ni sada decenijama poslije mi ne znamo od čega je umrla prva grlica koja nas je napustila.

Samo je odlepršala dok smo mi mahnitali.Takvi smo vam mi mahniti.A kako čovjek neće biti mahnit i komad budale kad voli ko konj,a voljen je ko delfin.I kamen i santa leda bi pomahnitala od ljepote đardina i ljubavi naših.

Nemamo ni pretpostavki  zašto je otišla. Nemamo pametnije pomisli nego:

-Možda je nama , hudima došao anđeo da nam pokloni milost  nebeske darove.Kada je svoj naum učinila,mislila je da je došlo vrijeme da se vrati kući, Nebeskom Ocu.

Dvije nesreće jedna za drugom su poremetila jahače.

Frku nam je zvijer otela,Kosu su anđeli sa sobom poveli.

Dvije grlice su nam ukrali  a mi nismo mogli ništa učiniti.

To je sada manje važno.Sretni smo što su bile sa nama i zato osjećamo svaki dašak i treptaj koji su nam poklonile.

I onda neko jadikuje nad svojim ili nečijim životom.Život je jedan i treba ga živjeti punim plućima,na danas ili sutra,več juče ili prekjuče.Danas ne postoji,a budućnost je neizvjesna i daleka.Ovo je stučna dijagnoza jahačkog konzilija za njihovo mahnitanja.

 

IX Epizoda

Oni jašu

Drugi dio

A život teče dalje i plete svoje naizgled zamršene,a tako jednostavne i prelijepe niti.

Rješenje za Pašu ipak nisu našli.On ipak nije bio toliki akmak i odbio je ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti je  ko pustiti bijesne  kerove među tuđe kuje.Taj put se nije prevario,nekih drugih puta jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti,mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zabebava i skonta.Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada nići,a inače nije ništi.

Nikako onov nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to zaćarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hara gori.I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivo.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo ve smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

Nisu našli.Paša ipak nije bio toliki akmak i odbio ponudu da mu pomognu.Kad oni nekom pomažu to ti ko pustiti kerove među tuđe kuje.Taj put se nije prevario,neki drugi put jeste.

I tu pred  milicijskom stanicom,na vrhu Bjelavama naiđe ona.Prelijepa,crnooka prirodna garavuša,kosa do po leđa,visoko uzdignuta čela,sva treperi.Ponosno kao labudice ide ka Višnjiku,prema bolnici.Vidi se po munduri da je sestra.

Kasnije Dobri sazno da je na plastici,radila.Nije ona zbog toga dobro izgledala,plastika tada nije ni postojala,već samo kao rekonstrukcija.Ona je toliko dobra i prelijepa bila zato što se takva ženska samo od sebe zbog hira nekog anđela rodi.I ona,latinka, sirotica bila,od šeste godine sa sa bakom živjela.Majka u Njemačkoj,otac u Sloveniji.Po smrti bake devetnaest godina imala,oca i majku nikad više nije htjela ni čuti ni vidjeti.

Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki,I očeva i neočeva.Takav je svijet.

U to vrijeme biti sestra je bilo časno zanimanje ,sa prelijepim uniformama ,svijetlo ili tamno modrim,čohanim pelerinskim ogrtačima,uštirkanim,izvezenim kragnama i kapama.Nije sestra morala biti ni lijepa,ali je odjeća činila ljepšom,dostojanstvenojom i nekako nepristupačnijom. To je često bio privid.Tada se za dežura nisu mogle razlikovati časne i obične sestre.Voljele se i časne nagizdati ko medicinske.

I nema pantala,jok.Sad sve vidiš,kakav, koliki,dobar,loš, čvrst ili guz što lahuri.A instant,brza hrana i isto takvo ”takarenje” nisu dobra preporuka za bilo šta dobro.

Prije je to bilo mistično i zamišljat i i otkrivat i uživat.Pa čitavu noć,dvije,tri i koliko treba sevdisati i sevdisati,akšanmlučiti i akšamlučiti,mirisati,milovati,maziti,voditi ljubav,odmarati se milujući,mazeći,ljubeći dok ti želja sve jačom biva.Ne bi insan nigdje izbivao.Samo bi se u đardinima igrao,jurio i sakrivao.Nostalgija,šta li.I pad je let.

U tim igrama sve se samo od sebe tesalo gdje treba.Nisi ti  mogao vidjeti zeru viška mesa tamo gdje ne terba. Poriroda se pobrine za sva.Dugotrajne ,slasne i strasne borbe anamo one i anamo onog učinile  su jedno slasno i ogromno anamo pno i klikta joj,mamo memice briše sve suvišno na nekom mjestu i prenese ga na mjesto gdje bolje stoji i pripada.Tada nijedna žena nije kupovala ili trebala imati masažere.

Samo prstom takneš ili pritisneš nekog Mojsiju,Debu,Hercu,Dobrog,čak i Lenjog i eto ti savršeni masažer.Hem nije na struju i po život opasan.Oni živi su samo pogibeljni.Hem ne moraš ga kupovati,pare štediš.Ne kvari se,blaži,nježniji i baršunastiji,krući,svitljiviji,ama nićim mu ne možeš anudti.Samo ponekad anamo onim kada se tome anamo onome.

Konj se ukoči pred njom ,ni makac.Gleda u nju kao da je proždire očima.Nije da mu se digo pritisak,al'samo što nije.Ona ustranu,konj ustranu.Ona u drugu stranu konj u tu stranu.Konta Lenji koji se konj zajebava i skonta.

Deba konto i ništa skonto nije.Misli blesava ova ženska.Lako se to rješava.Hek,štos u glavu hanjvanu.Ovom što je sada niži,a inače nije niži.Nikako onog nižeg što je sada viši.Taj se zna naopako svetiti.Danima,nićima samo buba i  udara,uh sve tako.Bum bum,zvek,zvek.

Kad se to zalaufa po Bjelava ne može spavati,pa nervozno na posao sutradan ode.Što ti je narod?Mjesto da i on počne udarat1 i bubat1 on hudi.Joj što bi to fešta i vatromet bio.Recima narod na Bjelavama počeo buati i udarati.Probudi se ;Mejtaš ( vidi ironije ;prvio se probude mrtvaci),Višnjik,podhrastovi, Koševo i  i Koševsko brdo i počnu se bubati i udarati.

I  sve je gotovo.Bubanje i udaranje budio dio po dio grada i u njima se počene bubati i udarato dok ne zavlada opšte bubanje i udaranje.To ti ko da  netko ptitiscima dugmeta a svetla se u gradu pale dio po dio,kao božićna jelka cvijetle.Bio bi to začarani krug iz koga se grad nikad ne bi izvukao dok svi ne bi pocrkali.

Recimo jedan dio se prestane udarati i bubati,okolni jenjavaju i gase se.Međutim upaljenim avjetlima ne preti nikakva oopasnost.Poslije eto ti Mojsija pa on buba i luzpa,čuje to Deba,ni on  ne voli da preskoči svoj dio,pa i on lupa i buba,zatim Herco,Oma i nakraju Lenji konta,jebo lenjost kad je fešta nek i hala gori.

I kako se ne bi čitav grad uvijek iznova i iznova,samo zapaljivao.Gradu nikad nije prijetila opasnost da sagori u bubanju i udaranju iz dva razloga,Prvo zbog one  narodna,što narod ne vidi to narod ne imitira.Drugi razlog ćemo već smisliti.

Drugi konj onaj na konju,malo posramljeno tapše hajvana  i kažemu:

„Ej,curik.“

Konj  ne konta ili neće da konta.Ili je konj zaboravio da nije magarac ili Dobri manipuliše.

„Nema tu šta curik,pukneš ga,štos međ’ rogove i ima da sluša.“konkretran je Deba,skonto Mojsijev fol..

Siđe Dobri,izvinjava se :

„Hajvan kao hajvan šta on zna šta je umilnost,ljepota,nježnost po se se zablenuo i ne da proći.“-daje uzde Debi i nastavlja:“ Evo ruke milo moje,uhvati se i ja ću te zaštititi od hajvana i  neću dati da ti se bilo šta loše dogodi.U mom srcu toliko ljubavi ima da bi se  mogla utopit u njoj.“

Niko ni ona ne zna u njeg ‘ srce rasčerečeno.Niti će ikad saznati.I u nje srce slomljeno,lomili ga majka,otac i još jedna odrtina.

„Budemo to jednom provjerili.“

Otprati je Dobri petnaestak koraka .Konj za njima kaska.

„Izvini zakasniću na posao,vidimo se.“

„Nema sporno,i ja se za konje moram  pobrinuti,svakako se vidimo .“

Ona ode,Dobri gleda za njom,i mahnu joj rukom jer ona zna da će joj samo jednom mahnuti rukom.To sanjala.Ona se ne okreće i zavija niz Višnjik.

I provjerili su isto veče.Više puta.Kaže Deba,hoćete li mu vjetrovati odlučite sami,pa nastavlja:

Što ti je sudbina.Treba deset kubika zemlje da se iz kontrafora izbaci,pet pet tona ćumura i pet metara drva da se ubaci,po oke davida da se rokne pa da ženska zapjeva:Joj,mamo mamice,skoro osamnaest puta.Oko osamnaestog puta se nisu mogli dogovoriti,umor ih savladao.E jesu li pnovo brojali,to ne znam.I dan danas je to jedina sporna tačka između dobrog i plastičarke. /  Vidjeti da li ovo izbaciti ili u neki drugi dio ubaciti.

Deba zino i pita  Lenjog:

“Jel ovaj Dobri neki pjesnik ili šaretiti znanačisto,  il’ koji mu je vrag?

„Ništa ti ne znaš ćafiru jedan.Neke riječi je bolje ne govorit!“

Ovaj dijalog definitivno uvlači Najlenjeg u ovu priču.Najlenji je stvarno bio najlenji,

Ne bi taj napravio potez viška,osim…

Iz stanice izlaze četiri policajca sasvim ozbiljnog lica.Vidi se po zvjezdicama i širitima jedan je glavni.

On pita onako strogo,načelnički::

„Čiji su vam to konji momci?“

Herco pade s’ konja,Debe ublijedio,Lenji gleda ka nebu  k'o pita se heć'l biti kiše.

Od onih žena što raznose mlijeko po Bjelavama. -Mirno će Dobri.

-A jel’ one znaju da ste im uzeli konje?

-Ne znaju.I ja nisam s njima.Evo tri konja,njih trojica.Ja nemam ništa s’ konjima.“

-pere ruke Deba,plaši se zindana.

-Kako nisi  s'njma a znaš da one đugumarke ne znaju da su ovi tvoji uzeli konje?

Vodite ga pod ključ,prizno je.Vodite i ove konjine,odvojeno,hajvane za znak vežite.Ostalo od doručka panje pa im podajte.

Odvede jedan drot sa jednom zvjezdicom Debu pravo u bajbok.Druga dva nešto dumaju i ne mrdaju.Dvije zvjezdice  grme.:

-Hajmo šta stali,mrdajte,nećemo akšam tu dočeati.

-Ko ga ćemo vezati konjine ili hajvane.

-Konje,konjine jedne.

Dva drota Lenjeg,Herci Dobrog lisice na ruke,ali za znak ne mogu,malene lisice, štange ne obuhvataju.

-Šta radite mazge jedna-promjenile  ploču zvijezdice.

-Vežemo konjine za znak,ali ne ide.

-Ne te konjine,magarci jedni,nego hajvane.

Nekako spengaše hajvane za znak.

Vide Herco,Dobri i Lenji sa kakvim mentalitetima posla imaju pa se nešto profinili,umutavili i  predusretljivi.Pomažu  drotovima da se od lisica odpengaju,pa spnegaju,pa nije ovako,pa nije onako,pa šta ti znaš.Tako to obično počinje.

-Vidiš ljudi i dobri i pametni, ti sve naopako radiš i ometaš ih.

-Da  ti pokažemo kako.

-Neću ne vrerujem vam ,nemojte mene. Pokažite na gospodi drugovima kako se to radi.

Zna se ko bježi od fizike.Herco i Dobri sležu ramenima pa petljaju sa lisicama i zagovaraju.

-Ovako bolan.

-Nije tako nego ovako.

-Blage veza nemaš,drug pomakni se malo.

-Jok ti imaš.Drugi drug okreni se malo.

Drugovi cvjetaju ,jedan drugom migaju i išarete,ko ovi veze nemaju.Komentarišu:

-Krivo to rade.

-Nemaju pojma.

-Ne znaju ni spengati jedan drugog.

-Baš smiješno, nas spengavaju ha,ha,ha.

-Ha,ha,ha, još nas za znak sa konjima vežu.

-Uh  ovo ne valja.Hej momci skinite nam lisice.

-Ne možemo.

-Nemojte vi nam ne možete.Odmah,smjesta ili palica radi.

-Nemamo ključa.

-Evo u mom gornjem,koji je ovo đep lijevi ili desni .

-Ako je desni onda je desni.Ako je lijevi onda je lijevi,ništa jednostavnije.

-Znam je to,ali ja ne znam koji je koji đep sve mi se smutilo u glavi.

-Nije važno rovi đep bilo koji.

-Dobro lijevi ili desni.

-Daj desni.

-Koji je desni.

Nikako da se dogovore.Dosadilo i Herco kaže.

-Nije važno koji je lijevi,a koji je desni.Nesmijemo i gotovo.Još da nas za đeparenje optužite.

-Ne bi mi.

-A ako vam kažu da morate.

-Onda bi morali.

-Nismo mi krivi što ćete ostati spengani.

Uđoše Lenji,Dobri i Herco u stanici.Komadir se uzhodao.Nervozan što se zadržalo.

 

IX Epizoda

Oni jašu

Treći dio

 

-Gdje su moji drotovi.

-Eno ih napolju.

-Što ne ulaze.

-Ne mogu.

-Zašto.

-Spengali se oko stuba.

-Kako i čime.

-Ne znamo ,nešto isprobavali i lisice se same škljocnule.Oni okrenuti bili jedan prema drugom ostadoše zavezani za znak.

-Što ih ne odvezaste.?

-Kako ćemo nema ključa?

-Moraju da ih imaju,sigurno su im u đepovima.

-Jesu rekli su nam.

-Što ih ne otključaste?

-Jest pa da nam neko prikanta đeparenje.Nismo ludi.

-Ne bi vam niko prikanto.

-Bi li nam vi prikantali kad bi vam neko od komade reko:prikantaj im.

-Šta bi drugo radio nego vam prikanto?

 

Skonto komandir vidi finijeh  in pametnih momaka,i ode otključat dva drota.Onaj treći se smiješi,ni jedne neprogovara.Smejucka i šuti.Lenji i herco ga znatiželjno gledaju i šute.Dobri ga ne gleda,ali se smjehuri i šuti.Kod Lenjeg se šuha stvara,ali ne može da konta,odavno se nije ko bekan povalio.

 

Ulaze ona dvojka sa prugama i onaj sa zvjezdice.Ovaj što se smijucka ima i jednu zvjezdicu

in jedan papir u rukama.Nevješto ga krije i đep gornji lijevi,manji stavlja.

 

Progovara jedan od oni sa pruge.

 

-Hoćemo im dati.

-Nismo ih ni ispitali kako ćemo im dati.Ne batinjaju se ljudi bez veze,nego sa vezu.Ovo ti je socijalizam konju,nije staljinizam ili maoizam.

-Nisam na to mislio,nego na hljeb.

-Aba zo,hajd dajte konjima taj hljeb više dok nisam nervus simpatikus sav pokido.

 

Odoše njih dvojica i vraćaju se.Puna korpa okoraka,ne pitaj od kada ih ima.Drotovi pružaju Herci,Lenjom i Dobrom korpu.

 

Dvi zvjezdice glede u  šest prugu.

 

-Jel to vi mene danas zajebavate?

-Nismo šefe žene nam vaše.

-Kakve veze ima moja žena sa vama i zakletvom?

-Nikakve šefe zvijezde petokrake mi.Mi to onako figurativno.

-Garant joj dobra figura -dobacuje Herco ,poznavo je,nije nam prijavio.Nije mu fer.Vidi Herco da ga mrko gledamo,pa se pravda

-Dobri ti je znaš,ti joj tepo Mila moja takarenkica.Prvi je natakario (Šapće ko fol Herco,i

Deba ga u podrumu čuo).

 

-Kakva vas sada mila i takarenke spopale.

 

Onaj sa dvije pruge uvlakački:

-Tako vam ženu zovu.

-Kako reče?

 

Onaj sa zvjezdicom se uvaljuje,presto da se smješi,takario i on takarenkicu,pa se boji bruke.Ne boji se on dvije zvjezdice,taj se svoje odsviro,naletio na levat na Lucu pa mu ona pozorništvo sprema.Malo prije mu Luca rekla.

 

-Ma ništa šefe svijet je od milja zove mila,a jes vala mila,ne možete poreći,a ona takarenka mu dođe od taka i ren  i kako naš vam narod voli zavrzlame,pa mu to ko biva znači ko ren taka,hoće lju reći ljuta ko ren kada vas nema.Sve nešto dolazi ovamo,pa nas ljutito muštra baš ko vi li  Tito.Konta popustila disciplina  pa po nama,kratko i jasno:ti to,ti tu,ti ovdje,ti opet tu,ti gore,ti dole,ti ukrivo,ti ustranu,pa opet,dore,dole,ukrivo i upravo,vas cijeli dan tako jednog,po jednog muštra dok se sve po P eS ne svrši.I blista sva stanica  sve i svi u stanici,a i ona sva blista,i kuka i cvrkuće:joj mamo mamice.

 

Dvije zvjezdice blistaju ,iako već sutra neće biti dvije zvjezdice nego dvije i dvije pruge.Dvije na lijevom,dvije na desnom ramenu,pozorničke.
-Taka je ona,kad joj nešta naum pane samo takari ko ren ljuta.Ja je ponekad u čelenku zveknut da je smirim.Ponekad promašim ,pa direkt ui oko.To ne valja.Gdje ćeš svjedok boju na insanu ostaviti.Hoće li vi tu panju konjima dati ili nećete.

 

Korpa se upotno gura prema jahačima.Ovi se izmiču.

 

-Šta je što nedate konjima,pocrkaće?

-Dajemo neće da uzmu.

-Ko neće da uzme?

-Njih trojica.

-Kakve veze oni sa hljebom imaju?

-Ne znamo,vi rekli da im damo.

-Hajvanima,ne njima,magarci jedni konjski.

-Ako ne htjednu šta će mo sa hljebom raditi?

-Zabite ga sebi u guzicu.

 

Odoše pruge .Šef ljut sve otpuhuje i nešto ,mu se čini da je ovo danas sve neka zajebancija urota na njegov račun.Četiri pruge koje će biti,odnosno dvije zvijezdice kojih sigurno neće biti se  ushodale.Pruge se napokon vraćaju.Neuredni,upeksimljeni i brašnjavi.

 

-Dugo se zadržaste,dje ste dosad?

-Hajvani nisu htjeli,obajatio hljeb,mi ga sebi u guzicu gurali,morali vidjeli bijes vas spopo.Ali ni nama nei ide.Sramota nam u granap ići,kupiti vazelin.

-Marš stoko jedna i vodite ove konje u podrum kod one blentovije.

-Neće moći šefe- to se jedna zvjezdica javlja.

 

Šef se zbalenuo ,ovo danas sve poludjelo.Gubi on svoj autoritet,načisto.Joj ne zna,ali saznače;čim izgubiš autoritet ti si skro naskroz izgoruio,

 

-To ti meni nešto odbijaš narađenje.

-Jok ja Luca.

-Koja te Luca jadna spopala.

-Nije mene nego vas sve mi ispričala.

 

Prepo se komandir,malo  ublijedio,pa se skoro ulizički glasa:

 

-Šta ti je moj Eso to slagala?

-Meni ništa,ali vama poruku poslala.Odmah puštaj momke ili glava leti.

-Ne može ona meni tako.Ja komandir stanice,a ona sekretarica.

-Ne znam rekla da nazoveta Julija ako njoj ne vjerujete.

-A i neki Meho zvao i on isto reko.

-Ko je sad pa taj meho.

-Predsjednik vrhovnog bosanskog suda.

 

Ispratiše trojicu jahača,oni konje odvezaše pa do čekaluše.Tamo novi belaj napravili.To već postalo hronično;ne mere čovjek sve ni popisati.

 

Dobio Deba prekršajnu,bila velika novčana kazna,otac mu nije htio dati pare,on ih nije imao.Provreo petnaest  dana u centralnom.To nije bilo prvi put da je ograjisao.

 

Poslije došli brđani. Priznali da je sve bilo šala i da nikom ništa ne zamjeraju. Jedan od brđana bio Frkin otac Mito bekrija.Nekoliko stađuna poslije mu tu uslugu ne bi učinio. Toje sigurno; sazno nešto što je znao, i nije znao.Poslije ona pričala da je to sve bila Dobričina ujudurma.

 

Htio se osvetiti dvjema zvjezdicama.Ovaj opaučio ženu kad ga ova na takarenje zvala.Nedelju dan iz kuće nije ogla izaći,oko oka plava šljiva ko modri patliđan.Platio on za iznajmljivanjje konja – rent a konji – Frkinom ćaletu i reko im gdje će naći konje, a oni ima da prijave drotovima

 

Esada Mulhasanoviću iz stanice na Bjelavama nagovorio da nazove Mehu, predsjedniku vrhovnog suda BiH, čim ih vidi da jašu prema stanici. To je onaj sa jednom zvjezdicom. Da li je još koju prikanto ili pricrvljio to ne znamo.

 

Dobričin otac bio u kumskim vezama sa Muratbegovićem.Tako se to uvijek rješavalo.Gdje ćeš državu u lične stvari mješat.

 

Eso ga nije poslušao već nazvo Julija Volfa iz SUP-a; tada glavnu foru  za jalijaše iz mahale, a i za kriminalce. Njega nije dobio,  ali javila se Luca. I sa njom u dobroj vezi bio. Kakvoj to je krio, jako oženjen bio, mi zaboravili da ga pitamo. Kako je od toga prošlo četeres i kusur godina možda ga žena neće ništa pitati. Valjda neće nagraisati. Jes’ da je Čovjek sa planine (prebrati za ime novinarke) al’ žena sa kojom rodiš dvije kćerke je zakon. Ništ ti tu milicija ne pomaže. Oklagije nećemo petljat.

 

Tako se završilo nihovo prvo jahanje konja. I tako je Luca, ljepotica malena u međ mahalaše ujahala a da to oni nikad nisu sazmali. Možda. Joj, kakva li je pusta? Da je vidiš ne bi oka sklopio čitav jedan stađun. Neki su noćne more imali stađunima i godinama, i preko toga.

 

Nije baš tako završilo. Pročulo se jahanje po gradu. Isti dan butum grad svu priču do najmanje mrven znao. Luca pogurala, Julije potpisao.Odoše dvije zvjezdice u neku zabit za pozornika. Žena nije otišla sa njim; kaže noge je bole, neće moći hodati po vukojebinama.A i ona njegova šljiva što joj oko krasi mogla bi se prehladiti. I eto belaja, ko će hećime naplaćat. Nije smjela rijeti da je njena šljiva plaho svrbi, a u vukogrmovima nema ljudi samo međeda. On međeda. Šta je sa njih dvoje bilo to više nije dio ove priče. Uzgred i ona dvije anterije kupila, rubinovu i safirovu, misli da bijela više nije u modi a i počela da se blajha .

 

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši