Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.
Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, i manje skitala.
Čekala sam ga. da mi se javi da me raduje. Čekajući ga ljuljačka mi postala najbiolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tamno smeđe i malo tužne. Šta će mu ta tuga u očima.
Ljutila se na njega.
-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.
Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre trebalo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša. Fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.
Čuj – ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine nikako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim ,a tebe nema da me braniš.
Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E vala nećeš. Ne dam ja. Al džab džabe. Koliko ja branila i prtijetila i priječila. on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu.
Ipak je nešto pogodio. Sve mi se čini , biću ja u redu.
A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One ; kojeg i kada. Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.
E vala će se tebi anđeo natakariti i tražiti vatre . I otkad to anđeli puše. Jel možda cugo. I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne ; valjda.
Mislim , jes vala u pravu su. A opet iz misli mi ne izbiva.
Prođe mjese, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihat.
Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.
Sjedim i samo mislim na njega. Nek je nestavarn . Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete? Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam “rano počela”. Gdje će mu duša? Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.
Tako je rođen ovaj dnevnik.
Počinjala ga i cijepala listove. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno, na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Nevaljasti papir je ovoj pepeljugi služio za potpalu.
Dođe nova godina. Kažu uvijek sam bila prelijepa, sada još cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao. Ne znam kako znam , ali znam da bi tako rekao , nikako drugačije.
I tako dnevnik polako preuzima moje snove.
Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.
Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.
Osjećam da nas trešnja spaja. I crvene bobe.
Trešnja iz mog dvorišta?
I ljuljačka.
Iz moga dvorišta.
On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje se od mene sakriva. Poneka ga više osjetim nego vidim . Pa opet tren vidim prije nego osjetim, zamakao za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije.
Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.
Stajale smo na prozoru drugog sprata škole. Prijateljica mi reče:
-Eno ti onog tvoga.
Blenem u nju:
-Kojeg?
-Onog što ti je tražio vatre i poljubio ti džugum ručicu.
Ja bijesna na prozor. I vidim ga. Hodi polako. Kao da anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.
Hoće li podići pogled. Molim te Bože, nek me pogleda.
Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam Drina iz bijele kutije. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za rame i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.
Je ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Znam. Osjećam. Neću stići.
I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:
-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.
Bijesna sam. zamal ga ne opaučih ali dječak nije ništa kriv.
-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?
-Hej , polako. To boli.
Vidim zarila mu kanđe u ramena.ne puščam.
-Pričaj šta znaš o njemu.
– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. I Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.
-I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.
Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi. Moja boja. Htjedoh potrčati.
Drugar mi dobaci:
-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti. Nije vaše vrijeme. Još malo treba da miruješ i on će doći.
Stvaran je. Postoji . Nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i led u grudima. Samo njega osjećam i vidim.
I Bože moj, koliko ga volim.
I znam, sigurna sam da ga volim, kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.
I nisam.
Nadolazeće tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Do poslijednjeg dana i daha.