Mila moja
Tvoj čuperak plavi i bandak osmjeh još mi se motaju u glavi.Vrijeme je zakazalo.Nije izbrisalo tvoj lik iz moje uboge duše.
Mnogo si mi prelijepih pjesama poklonila. U moje srce si mnoge nježnosti i Oči svoje utkala,da nikad ne pobjegnu od mene.
Glas Tvoj miluje moje ljubavi i sjećanja, i u moju samoću ih zovu. Bude mi lakše. Mrven. To je sasvim dovoljno da upijam darove tvoje i da se Bogu Jedinom molim da te čuva na tvom putu.
Pjesma ova , već dugo vremena tišti.
Nekada davno, sunce bilo je purpurno, nebo safirno, trava smaragdna, srce milostivo, a duša nevina. U toj ljepoti se gubim i vidim Tebe, malena moja.
Osmijeh si prekrasni , krajoliku poklonila, a plače ti se.
Pišeš mi pismo, a boli Te.
Pišeš mi pismo, a ne žališ se i ne plačeš.
Samo pitaš da li volim Te i koja me tada ljubljaše.
Ponosna si žena , djevojčica , srna , a moje ćeš laži i nevjeru preboljeti samo da ostanem.
To me zabolilo mila.
Ponos
Ti nisam mogao oprostiti. Bio sam mlad i nisam znao šta ću sa tolikom ljubavlju, koju si mi poklanjala.
Sada znam šta bih sa njom i evo pišem Ti.
Ali ne znam gdje si Ti, kako da Te pronađem.
Pišem Ti , jer nemam , skoro da i nemam , kom.
Sve moje ljubavi su bile umorne i samo su odlepršale.
Sve moje ljubavi su otišle.
Pišem Ti , jer sada razumijem Tvoju ljubav i Tvoju tugu.
Ja sam još uvijek ovdje, a gdje si ti?
Malo je žena voljelo kao kao što si Ti i imalo osmjeh i pjesmu što se Ljubav zovu.
Umorna od čekanja mene neuviđavnoga Ti mi pobježe.
Ne znadoh gdje!
Kad saznah , kasno bi za sve.
Al’ viđam Te. Još si mi ista, mila moja.
Prelijepa i krhka.
Ko Grlica u polju djevičanskih ljubičica , što željna radosti osta gladna , jer nevinost ne želi kljucati.
Takva si Ti.
Izvini, nije pošteno , ali rečiću : ista ja.
Srce daješ, a ne pitaš ništa.
Sebe darivaš, a boli Te.
Iščekuješ jednu ruku ljubavi , usne zaljubljene da Ti djetinje lice rose i miluju.
Pišem i ne tražim da mi kažeš gdje si.
Sram me mila moja .
Pustih Te da odlepršaš, ne saznavaši koliko ljubavi u mome srcu diše za Tebe.
Stidim se mila moja.
Dozvolin san , da Te oni bezumnik , oni gnjida od čovika, što tuđe grijehe slika i obznanjuje svitu, međ’ tujine odvede, a ne progovorin, ni dvi-tri riči , da mi oprost daneš i ostaneš.
Moja duša sada je umorna i upraljala bi bjelinu Tvoje, kao što su tamo tujinci htjeli.
Pišem i ne tražim da mi kažeš kako je srce Tvoje umorno.
Da i neugodno mi je, što više ne znam od kojih pjesama tebi bude lakše i koja tebe tišti.
Ali molim te vrati se, biće nam lakše.
Možda ćemo tugovati , ali opet ćemo se voljeti, makar ti živjela međ’ velovima sunčanih vala, a ja u snježnim danima kajanja.
Možda će nas boljeti, ali bićemo na pola koraka , na dohvat one, djetinje ruke što miluje i voli.
Da vrati se mila, biće nam lakše smiraj naći.
I oprosti mi.
P.S
Mila moja,
Volim te i vratio bih Ti , sve pjesme i ljubav tvoju. Ali mnijem, šta bih je radio bez osmijeha i očiju tvojih. I pjesama da mi dušu steru.
