Hajam – Rubaije 52. – 55.

 

 

52

Izvrnutu kupu što nad nama sja

zovemo Nebo. To je mudrost sva.

U smrtnome času tu pomoć ne traži:

ono je nemoćno, kao ti il’ ja.

53

Ljudski lik je stvoren od praha zemljana,

kad su zadnje žetve zrna posejana.

Šta je prvo jutro Postanja pisalo

znaće zadnja zora Sudbinskoga dana.

54

Na vatrenom ždrepcu* ovom, sred nebeske tmuše,

Plejade** se Jupiteru po pleći rasuše.

Mada beše određeno da sâm budem tamo,

uđoše u moj perivoj od praha i duše.

55

U vinu je odgovor gde istina niče.

Sufija se tome ruga – koga se to tiče.

Od kovine moje duše biće skovan ključ

što otvara vrata pred kojim on urliče.

Historia est magitra vitae

 

Historia est magitra vitae

 

Nećemo reći svakodnevno, ali vrlo često nas progoni ova izreka.

Pitamo se da li je dobro skrojena.

I uvjek skontamo da je ona sasvimu redi, ali neki ljudi nisu. Posebice muškarci. Ne svi , ali veliki, skoro nemjerljiv broj.

Neko će reći donosimo zaključke, a priori i na prečac. Ali nije tako. Već jjednostavno, niotkud  postane tako.

Ljudi se uvijek udružuju radi plemenitih ciljeva. Demokratije. Požele mijenjati crni cvijet u kome žive, jer nije po njihovoj mjeri. Udružuju se i udružuju. Ponekad dospiju na vlast. Prigrabe je milom ili silom.

Sada oni postaju vlast zbog kojih se drugi udružuju i udružuju. Radi plemenitih ciljeva. Demokratije.

Ništa ih ne dotiče učiteljica života. Oni su silniji, učitelji zla. A ona im ghovori da svaka stvar na ovom dunjaluku ima svoj početak i svoj kraj. A insan je najtanja karika u tom lancu. Sad ga ima , pa ga nema.

O imamo mi  i  zamjerki učiteljici. Neke su velike.  Kad već toliko dugo persistira, što nije iskoristila vrijeme i ojačala, da može po glavi mlatnuti kome su usta puna demokratije. Da može svakom silniku začepiti labrnju i svezati ruke dok ne shvate bit učiteljice života.

I zato manite nam  vaše demokratije.

Mi  biramo slobodu i ljubav.

 

Carlos Drummond de Andrade – Balada ljubavi kroz stoljeća  

 

 

Od početka vremena,
volio sam te, voljela si me.
Ja sam bio Grk, ti Trojanka,
Trojanka, ali ne Helena.
Iskočio sam iz drvenog konja
kako bih ubijao tvoje.
Ubijao sam, svađali smo se, umrli smo.

Postao sam Rimski vojnik,
progonitelj kršćana.
Na vratima katakombi
sreo sam te opet.
Ali kada sam te vidio kako padaš
gola u Koloseumu
a lav ti se približava,
očajnički sam ga zaskočio
i lav nas je oboje pojeo.

Slijedeće, bio sam Maurski gusar,
devastator Tripolija.
Zapalio sam fregatu
na kojoj ti krila si se od
bijesa moje brigantine.
Ali kada sam te htio dograbiti
uzeti te za moju robinju,
prekrižila si se i zatjerala
nož kroz svoje srce.
Kasnije opet, u sretnijim danima,
bio sam zavodnik u Versaillesu,
lukav i razvratan.
Ti snivala si postati opaticom …

Provukao sam se preko zida samostana
ali teška politika
odvela nas je na giljotinu.

Ove dane sasvim sam moderan:
plešem, trčim, treniram.
A imam i novac u banci.
Ti si sada zanosna plavuša:
plešeš, trčiš, treniraš.
Ništa od toga ne sviđa se tvom ocu.
Ali nakon tisuću preokreta, svih iznenadnih,
ja, jedan od Paramountovih filmskih heroja,
grlim te, ljubimo se, vjenčamo se.

Lengston Hjuz – Afroamerički fragment

Tako daleko,
Daleko je odavde
Afrika.
O njoj ni uspomena nema
Sem onih što ih istorijske knjige bude,
Sem onih koje pesme
Ulivene u krv –
Izlivaju iz krvi uz reči hude
Na čudnom jeziku tuđem.
Tako daleko,
Daleko su odavde
Afričke grude.

Ukroćeni su bubnjevi
I izgubljeni u vremenu,
Pa ipak,
Kroz neizmernu maglu rase
Dolazi ova pesma
Čije ne shvatam glase,
Ta pesma prastare zemlje,
Taj beskućnički, gorki,
Taj prigušeni krik –
Jer je tako daleko,
Daleko je odavde
Afrike
Tamni lik.

Lud zbunjenog – Ko koga vara / Nauka nas ili majmuni nauku / Ravna zemlja

**

Vi mislite da nešto znate.

Evo “pametnih” učenih ljudi, nešto kao naše ilmije koji sve “znaju”.

Toliko toga napričaju da se u međuvremenu od njihovih gluposti i so obljutavi.

Njih nije briga ako ispadaju kreteni ili glupani.

Njih plaćaju da zbunjuju pučanstvo.

Da se ono zabavi sobom, da bi nalogodavci lakše vladali.

Preplavljeni smo pričama iste ili slične sadržine.

Kopija kopije, pa onda kopje kopija i sve dok vam se na zavrti u glavi.

Dobri stari Gering.

! Dajte mi navjeću laž i stvoriću od nje istinu.

Ponavljanjem , upornim i napadnim ponavljanjem.

Tako vam je to.

Franc Prešern – Snaga uspomene

Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Često, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al’ mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.

Dnevni Igrokaz

 

Otrgnuto sa naših stranica

Još je jutro.Mnogima klikeri još nisu proradili.Onim što sporije misle nije jasno jal spavaju ili budni sanjaju.Što bi se reklo iluzornosti realnog života i realnost subjektivnih iluzija su nam ujutro znatno smanjeni.Zato ćemo nabosti nekoliko ” bisera” sa naših stranica.

-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo i laž. Tako nebo odredilo”

-“Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti. Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njeg. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća…

-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…

-Dvoje,muško i žensko se najprije  nađu ,pa se onda poslije ne nađu;a život ide dalje.

-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati.Mere vam se o glavu slomiti.

– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti,prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.Reći će vam sevdah je:ljubav,čežnja,strast,neko će dodati zanos i  i ushićenje,malo njih zaljubljenost i bliskost.Grci su poetici dali ime patos.Sevdah je sve to,i poetika i patos,i bol,i tuga,i jad i čemer,i pjesma i ples,i haremski i haramski,bolero i balada,harmonika i gitara,daire i kastanjete.Sevdah je riječ za tragedije i komedije.Sevdah  je nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije,za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.Ta riječ je samo Bosancima od neba poklonjena.

-Bogumili su Pravovjernici,(babuni,patareni,bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana osuđujući ih za paganstvo,bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste,za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu.Svoje upotište su nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova antihrišćanska bulažnjenja

 

-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS  HABITUS SCIENTIE  ET  ASTRIS

med./ lat. dijagnoza (dg.)  mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;

smrt neminovna

laički rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde ti sude ( a borami i vlast to ne piše  to se podrazumjeva)

-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost. U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti  toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Njih ćemo kasnije,kad nam klikeri prorade uobličiti u smislen tekst.

Petrarka – Mladjahnu ženu pod svežim lovorom

Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jednina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.

Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj’ vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.

Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli

Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.

Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.

Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.

Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.