Verlen – Drage ruke

 

 

O, nekad moje, drage ruke,

toliko divne i malene,

poslije zablude nesmiljene

i svih bezdušja i sve muke,

 

poslije svih luka i gradova,

i pokrajina i zemalja,

otmjene ko u kakva kralja,

o drage ruke mojih snova.

 

Ruke u snu, na mojoj duši,

znadem li što ste izvoljele

u doba podle buke vrele

reći toj duši što se ruši?

 

Zar lažu moje slutnje čedne,

pune duhovnog srodnog stanja

i materinskog pomaganja,

ljubavi prisne, nepregledne?

 

O patnjo dobra, grižnjo naša,

sni blagi, ruke posvećene,

o ruke drage i čašćene,

pružite kretnju koja prašta!

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši