O, nekad moje, drage ruke,
toliko divne i malene,
poslije zablude nesmiljene
i svih bezdušja i sve muke,
poslije svih luka i gradova,
i pokrajina i zemalja,
otmjene ko u kakva kralja,
o drage ruke mojih snova.
Ruke u snu, na mojoj duši,
znadem li što ste izvoljele
u doba podle buke vrele
reći toj duši što se ruši?
Zar lažu moje slutnje čedne,
pune duhovnog srodnog stanja
i materinskog pomaganja,
ljubavi prisne, nepregledne?
O patnjo dobra, grižnjo naša,
sni blagi, ruke posvećene,
o ruke drage i čašćene,
pružite kretnju koja prašta!