Prever – Bašta

 

Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila

U kome sam te ja poljubio

Jednoga zimskog praskozorja

U Parku Monsuri u Parizu

U Parizu

Na Zemlji

Na Zemlji koja je zvezda

Prever – Kako Naslikati Portret Ptice




Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima,
naslikati onda nešto ljupko,
prosto, lepo i korisno za pticu.
Nasloniti zatim platno
na neko drvo u vrtu,
šumi ili planini,
i sakriti se iza drveta,
ćutke i ne mičući se…

Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju
godine i godine da se reši.
Tu ne smete klonuti,
valja čekati,
čekati i godine ako treba,
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike.

A kad ptica dođe,
ako dođe,
u najvećoj tišini
sačekati da ptica uđe u kavez,
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca

 

Hvala prelijepom životu








Ima jedna čudna kvaka kod svih ljudi.

Ma nije šteka, šta ste odmah na bigajli hak zapeli.

Nego paragraf. A svaki paragraf je dio karaktera,

na priliku neka zakonomjernost.

 

Sebe vanserijsku kreaturu prihvataju u superlativu ,

a druge pežorativno minijaturišu.

Tako su nama, i znani i neuki život dolmili sa gutom nadimaka.

Ha im se ćefne priheftaju ti ga.

Bolio nas čošak.

Bitno je da su nam superlativi šaptali:

-Za dobrim konjem sa prašina diže.

 

Ne možemo ih se ni sjetiti,koliko nam ih je natakareno.

Ali dva ,najhafiznija nikad nisam anlaisao.

Ali da znate,ne valja sebi nadimke davat.

Barem po nama,jer o nadimcima ne valja raspravlati.

Obiju vam se o glavu.

A može se insan i obarabatit’.Pođeđe i uglavnom.

 

Zvali su me Degen.

Ja mislio da me zovu tako, zato što sam pametan,

ili barem filozof.

Onda mi se upalila svijeća.

Fali tu jedno io.

Pao mi mrak na oči.

 

No ubrzo me prozvaše De'kart.

Tada sam dobro šut'o karte,

i mislio da je to zbog toga.

Znate onu : Volim dakle postojim, ili barem handiram.

Jal karte jal…

 

A opet,kakve veze karte i ljubav imaju?

Joj ,glupih gostiju.

Svaki je gluplji i bezobrazniji od onoga drugog, a  slijedećeg.

Osim onih koje pozovemo da se izuju, a oni poslušaju i ponizno se oslobode obuće.

Kao prvo ,lovom se može kupiti sve osim obraza.

I ljubavi.

 

Vako vam to na priliku trebamo tabirit.

Jel’ valja kupit cvijeće.

Valja.

Pristojnost,vaspitanje ,kultura,obraz…

A skup je to sport.

Šta vi mislite koliko je u ono doba koštala velika kita cvijeća?

Ma kakav buket , to je bio žbun.

Ne moš’ ti na kont Princezi, sa kiticom ciklama,

Ili visibaba.

Jok,jazuk.

ili bilo kakvom drugom kiticom.

Cvjeća dakako.

 

Nisi ni goljo, ni baraba,ni gost.

Danas je lako.Teški na cvijeću.I ne miriše.

Kažu ekologija, kao nema to veze sa škrtošću i nekulturom.

 

Potom slijedi večera.

Nije bitno,Kineski restoran,Plavi podrum , Dom Milicije ,  ili kućna radinost.

Nije bilo brzine,ni brze hrane.

Sve pohiti polako, sredinom džade,da te štone ne satare.

 

A satiralo se bome.

I vako i nako.

Ljepota od života.

A za sve treba lova.

I na kraju svijeća.

 

Viđu vraga , ovo opet miriše na onog Degena ili Sokrata.

Nismo rđavi,pa nećemo reći da nam svijeće neuki i prepisivači,

sfumate , risovi , tvorničari , oliti levati još uvijek drže.

Čisto iz navike.

Oni što vrlo često nose plašteve na kojima piše gost.

A ne vide da su plaštevi haman Carevo novo ruho.

 

Ipak fini smo mi.

Finoći nas učile Finkinje.

 

Sa svijećom je ljepša atmosfera kad se zavučete.

Joj glupaka.

Ne u bure k'o Diogen,već međ’ dušekluke i jastuke.

I nemojte da bi nas slučajno pitali šta se tada radi!

Ma, jastuči se boni.

Uzmete jastuke i tandarate se.

Gdje god stignete i kako god stignete?

Kom’ štiklice, kom’ lakovane cipele.

Opanke ostavljamo  samoproglašenim.”analitičarima ” i “stručnjacima”,

prete ih od rođenje.

 

Ma prava fešta od jastučenja.A najčešće takar  žurkata  u dvoje i previ pravcati teferić.

Poslije fumamo onu slatku cigaru.

Ma nije mirišljavu, nego onu obično, naizmjeničnu,iz desne ruke u lijevu, a slatku.

A nekad se znalo sfumati po pola kutije,

bome o ujudurmama i dupke puna rikne.

Mi se nikad ne ustežemo.

Zapisano nam na stečcima.

Repeticio est mater studiorum.

 

Tako , bila jednom jedna Princeza i poslije hejbet sfumanih cigara , rekla:

-Bolje bi ti  pristajao onaj Degenski nadimak.

Zabrinu me Hankija pravo.

I tako pe'set kuka.

Hankija bilo i nije bilo.

Ponekad je bilo : snjeg je opet Snježana, zar ne vidiš Malena, hladno je.

Upalilo bi. Slijedio bi blagoslovljeni poziv.

Hajmo se Mili ugrijati.

Normalno da ne'š odbiti topli dušek i jastuk ,kad je napolju mrazište.

 

Hvala životu.

Jastučilo se , što jes’, jes’.

Kak’ neš’.

Nisi frajer.

Jastuci lijepi, topli,ugodni, a atmosfera nabijena i usijana.

Ma ,znate kako je to.

Pa valjda ste se i vi bar jedared jastučili.

 

I sve se smijale mojoj neukosti.

Čuj , molim te, k'o ne znaš zašto si Degen.

I ja se smijem ko degen i nastavimo se jastučiti.

Puno je perja letjelo.

A bome se znalo i koje jaje snijeti.

Izleglo se i pilića.

Sada ti pilići imaju svoje piliće.

Znači i oni se jastučili.

Neću vas falom ibretiti,ali imali su od koga naukovati.

 

Ni dan danas ne znam zašto sam čitav život bio degen?

Nije krečana , hostiju mi neosveštenih.

Nemojte pitati ništa više, da ne ispadnem “2x uobraženi idiot i tačka”!

Nema pouke,nema zaključka,cake,poente ili rezimea, ničeg pametnog.

Sve je pisano nekako ” bez veze ” žali bože potrošenog vremena na pisanju, ništa niščim” .

Ipak, vjerujem , možda će ovo pismenije neka shvatiti kao kratki osvrt na ljepote, mirisnih djevičanskih ljubičica i minulih dana.

Tim ljepotama hvala.

I jopet :

Hvala prelijepom životu.














												

Pržunske vrućine / Igrokaz na dan 11. Mart / Ožujak

Danas je Subota 11. Mart / Ožujak  2023. godine .

Dani vam na priliku stoje vako: odjahanih i pušćenih u histotiju/istoriju/povijest 61, još nam se resta samo 294 u fazi pripreme i sedlanja. Možda nas neki i natakari. A neke i natandari.

Zavisno kakvo vam pismo sitna , a bome i velika knjiga piše. ne moš joj opepelit, sve da ho'š.

Kažu , niko živ nije vidio tu knjigu. Sasvim logično.Sitna  knjiga vam se u ruku , rečemo biva složi.

Ako vam se  knjiga u desnicu junačku prisloni , med i mlijeko i osmjeh od uha do uha. Ne morate brinuti. Spašeni ste velikog takara.

Ako vam se knjiga u ljevaku izdajničku turi, molićete se da se negdje zaturite ko praškica na vjetru.  I nemojte pomisliti da bi rekli : nismo znali. Ne pije vodice , čiju  će te kapi jedne jedine eonima željni biti.

Tako vam stvari funkcioniraju u Univerzumu. Po komunističkom sistemu : Svakom prema zasluzi, ali uduplano.Nema na Nebu škrtosti.

Što bi poete rekle:

-Roštilj je zakon. Jal’ ovi  doli , jal’  oni gori.

U prevodu:

-Veoma su jake roštiljske vrućine.Nesnosne.

Đura Jakšić – Grešnik

 

 

O, težak grešniče,
i ti se nadaš, zar ne?
Iz tvojih dela niče
rastrvljen pakla žar!

Vihar, oluje pire,
drmaju žara dom –
gorljivi krevet šire
putniku paklenom.

Duša, srce i udi,
goreće grešnijem;
Pucaće bolom grudi!
Al’ ti ćeš ostati nem!…

Nećeš s grešnih usana
prosipat reči jed!
Ko posle teškog sana,
stojaćeš mrtav, bled!…

Ah! U toj mučnoj tami
trajaćeš greha vek!
Pa šta ti licu mami
osmeh blaženstva mek?…

“Opet me jedno teši,

 


												

Konstantin Kavafi – Prozori

 

 

Tamnim sobama ovim, gde dane

provodim mučne, koračam okolo

tražeći prozore. – Kada prozor

bude nađen to uteha biće. –

Al’ prozora ovde nema, ili ja ih

ne mogu pronaći. No bolje je tako.

Možda bi svetlost nova tiranija bila.

Ko zna kakve nove pokazaće stvari.

 

Francis Jammes – MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

 

 

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi, 
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim 
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima 
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem, 
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava. 
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava, 
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva 
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”

 

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini, 
Il onih što su vukli kola akrobatima. 
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe, 
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima 
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima. 
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije 
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je 
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim 
Vodama, neka sličan magarcima sam koji 
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.


												

Miloš Crnjanski – Ljubav




Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.

Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.

U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.

Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.

 

Vesna Parun – Ti Koja Imaš Nevinije Ruke

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu