Sjaj i miris života mog : sećanje na sate
u kojima nađoh pravu strast svoju.
Sjaj i miris života mog, što odbih prezirom
sve milosti jednostavne ljubavi.
Navlačim krpe oronule , tugujem domove eonima
što dalje od savršenog siromaštva
pB
No comments
Category Archives: Magazin
Puškin – Pjesniku
Za ljubav svijeta – ljudi, Pjesniče ti ne mari!
Velike hvale huka – to je trenutan šum.
Hladan je smijeh gomile; glupakov sud pokvari
Smisao. Al’ ti budi – čvrst i sam ko tvoj um.
Ti – car si. I sam živiš. Kreće te volja tvoja,
Tamo kuda te vodi slobode tvoje put.
Usavršavaj samo duhovna blaga svoja,
Ne traži da svijet puni – mirnog ti posla kut.
Blagorodni su samo tvog srca pravi trudi;
O djelu umjetničkom umjetnik strože sudi…
A pusti i glupaku, pusti gomili toj
Neka te brani, ili šta hoće neka zbori
Nek’ pljuje onaj oltar gdje tvoja svjetlost gori
Nestašluk djece neka koleba presto tvoj.
Emily Dickinson – Zaboravit cemo ga srce
Zaboravit cemo ga, srce,
Nocas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo sto mi da.
Kad molitvu okoncas, reci
Da pamet zatamnim.
Pozuri! Ako kasno dodjes
U misli bit cu s njim.
Endre Adi – Rođak smrti
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.
Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.
Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.
Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.
Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
Prelijepe životinje
Životinjski svijet.
O njima razmišljamo , onako , uzgred. Kad nas spotaknunu.
Ili one ili iznenadni valovi nježnosti i miline.
Pogledavamo ih i ne možemo da se nadivimo.
Prelijepe su.
Stvorio ih je Neko sa prefinjenim i uzvišenim smislom za estetiku.
Pa se udaljimo, kao umjetnik koji ocjenjuje djelo.
Zanijemimo kako se ta ljepota te boje uklapaju u krajolik , tvoreći slike obećanog Raja.
Uživajte i zahvaljujte Stvoritelju na blagodatima.
Žena i Geografija /Igrokaz na dan 23 Mart / Ožujak
Danas je Četvrtak 23 Mart / Ožujak 2023.
Dani 82 / 283 .Još uvijek nadolazeći i velikoj prednosti. Ali neka , polako sve prolazi i nestaje. Osim dana. Oni se uvijek vraćaju novi , dugačiji i veseli.
Ovaj dan vam traje do ponoći. Poslije toga je drugi dan, drugi datum.U narodu kažu : novi dan , nova nafaka. Jes kako ne! Kad bi troglava nacionalistička bagra i fukara dala bilo kome da dođe do nafake. Od njihove pljačke i lopovluka niko ne može poštenu paru zaraditi.
Nije nam nikad bilo jasno kako dan može započinjati u ponoć. Čuj molim te dan počinje pet šest sahata prije sabaha. To nikad nije bilo niti će, barem koliko se mi razumijemo u geografiju. A geografija vam je najopširnija nauka. U nju možeš sprcati šta god ti na um padne.
Evo recimo žene.
Znali smo jedan kroz jedan , odnosno sad pa sad , da će te nas pitati kako će te boni strpati žene u geografiju.
Pa šta ako je insanka , živo biće , čak vrlo živahno biće , odgovaramo mi. Zar ne vidite da je njoj Univezum nanijetio mjesto u geografiji, odnosno prirodi. I svim ostalim naukama i spoznajama i empirijskih i akademskih (Valja ova narode!) .
Ma , višestruko je ona , sušta ljepota geografična.
Prvo i osnovno , geografije ne bi bilo bez nje. Geografija je stvorena radi nje. Gdje bi ona zbog svog “grijeha” protjerana da nema geografije? Ne mo'š ti protjerati rajsko biće iz geografije gdje rijeke meda i mlijeka taku ( neki se nadaju i rijekama vina od kojih nema mamurluka) , a da mu nisi obezbjedio pristojnu geografiuju.
I ne mo'š je poslati tek tako u nepoznati svijet , neku vujo…derinsku zabit . Moraš je dobro geografski potkuvetiti.
Odakle da počnemo? Odozgo ili odozdo.?
Vi mislite da sve počinje odozdo. Mislite i dalje?
Mi ćemo početi odozgo , ali ukratko. U blic krigu , što bi rekli oni drugi nacisti nalik našoj tronacionalističkoj bagri.
Crne, crvene, ruste , plave ako treba i smeđe i zelene kose do po leđa. A mere i kratke kose , napriliku prema formi mubarek lica. Ni jedno stablo joj nije ravno.
Lice ženino? Čista geografija!
Čelo , obrve ..
Lice meko ko dječija guza , na dodir umilno da se čovjek naježi, pod usnama kao rajski potoci…
Oči da se izgubiš u njima. Šta ima veze ako su crne, smeđe, palve , zelene , sive , žute , šućmuraste , ako se duga prelijeva u njima, koje mozak mute i sihire blentavom muškom insanu za čitav život nose.
Usne, jal ko ruža, jal ko trešnja, jagoda ili bilo kakva voćka i ljepota, a sočna i slatka , slađa od bilo čega. Moraju take biti, kak bom zaludili tu blentoviju od muške avetinje .
Vrat, nek’ labudica ima takav vrat ko žena , ne bi joj ravane među hajvanima bilo. Ma čovjek da ne prestaje milovati i ljubiti to sedafesto čudo.
Ramena, bista , tijelo , udovi. Ehej ljudi, gdje vam je pamet kad ne želite ženu ubrojiti u geografske ljepote i znamenitosti.
Koja brda i doline na tuzemnom svijetu joj mogu biti ravna. Bjelina vas obasja kao mramorna svježina ili bjelokosna nježnost, svilenkastog sjaja.
Drhtite pri pomisli da dotaknete te svilene velove. Bojite se tu ljepotu , tu čednost da ne oskrnavite. A mami vas i doziva. Šapće vaše , da baš vaše ime.
Joj brežuljaka , i dolina , majko mila, boli glava .
Glava boli , nikad da preboli. I svim “normalnim” muškim insanskim hajvanima nikad i neće. A zašto bi. Pa stvorene su te anđele upravo radi toga. Da budu dio geografije i svakodnevne more i glavobolje neukih muških hablečina.
I vi nas pitate kakve veze ima žena sa geografijom.
Što bi poete rekle:
-Ma kakva geografija. Žena vam je sva poznata i neupoznata priroda i društvo .
U prevodu:
-Jedna i jedina , kaže najprvija Teorije o opštem univerzalnom zakonu relativnosti i prolaznosti života utkana u prirodu i društvo i vaskoliki univerzum.
Percy Bysshe Shelley – Nevolja
Tek dvije tri riječi izrekli smo bili
Slučajno u vrevi taštog svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili!
Zašto mi se um toliko tebi preda?
Vani već sviće, dan stiže već šumno,
A ja još bdim, sve više mir svoj gubim,
Bacam se u vatri i šapćem bezumno:
„O kako si draga, koliko te ljubim!“
Miloš Crnjanski – Smiraj
Setim se, kako su u ljubavi,dragi prvi dani.
Kad su ruke tople,
kad se oci slede,
preletajuci one kolutove blede,
oko usana…
Sto drhte, protkani,
mutnom tisinom,
u kojoj su osmeh i tuga pomesani
nesigurno i tamno.
Klatno zvona
tesko i tmurno
u grudi udara me.
Tad se dizem,
i, u mutna oka prozora,
puna sitnih glasova veceri,
sapucem, nesigurno,
i moje ime.
Vera Envera Primožić – Opet bih htjela
Opet bih htjela šutnja biti
nestalna svjetlost što te prati
izvan tragova, izvan niti
opet bih htjela koračati
Opet bih htjela da te poznam
u danu što me sa tminom veže
da zaboravim, tek kad spoznam
sjaj u vrtlogu ravnoteže
Opet bih htjela. Što već bješe
i da li išta ponovo kroči
Gdje to ponovo vidici griješe
Opet bih htjela, ali oči …
Opet bih suzi do grla, boka
slanom damaru što se gusne
Opet bih htjela ko pritoka
Htjela bih opet, ali usne …
Opet poznatu riječ bih htjela
Reći ti glasno, reći vrlo
I u toj riječi zbiti se cijela
Opet bih htjela, ali grlo …
Opet bih vrelini tvog lica
ko svjetlost obale, žuđene studi
da priđem mekana ko ptica
opet bih htjela, ali grudi …
Opet bih sjaju tebe htjela
tamna ko grijeh, ko maka zrnce
bez vela, tiha, ponosna, smjela
Htjela bih opet, ali srce …
Opet bih u noći bez sna i zvijezda
da budem makar drhtava lampa
što pamti trag dalekog gnjezda
Opet bih htjela, ali rampa …
Opet bih tebi, tebi strancu
tebi dalekom htjela bih opet
ko bratu, drugu, kao znancu
Opet bih htjela, ali stope …
Ana Ahmatova – Aleksandru Bloku
Ja sam došla pesniku u goste.
Ravno podne beše, i nedelja.
Napolju se vejavice zloste,
A u sobi toplo je od želja.
Sunce, neke boje malinove,
Izranja kroz kolutove dima.
Domaćin je ćutljiv.Poput sove
Posmatra me vatrenim očima.
Njegove su oči tako teške.
Ko ih vidi, zanavek ih pamti.
Zaklinjem se da ne pravim greške:
Ne smem, ne smem u njih pogledati.
I tako se začela beseda…
Dimno podne u sobi mrak hvata.
U visokom domu koji gleda
Na široke Neve morska vrata.