Bleki – San

 

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

 

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

 

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

 

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

 

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

 

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

 

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.

 

Bleki – Oči crne oči lažne

 

Meki ralasi jutra nadoolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste obale sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih putova kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju kroz proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno rađanje života

Žena okupana mirisom jasmina

Zamislite

vrućina je

godišnje doba nije bitno

gorite

u vama vrelina,

ništa ne pomaže

ni lubenica

ni improvizirani hladnjak

ili dječiji tuš

ni hladni voćni kup sa kockicama leda

i razlivenim šlagom

obojen čežnjom jasmina

 

A onda

niotkud

stvori se prelijepa Ona

Žena

okupana mirisom jasmina

a Djevojčica

Krhka ruža

a Princeza

odjednom rajski mir i tišina

ime jasno

miriše na cvijet

nevin i bijel

ne smiješ ga izgovoriti

nebo da ne naljutiš

 

Njen

Ocean dubok kao iskon

uzburka nježnost

Nadu

Imate osjećaj da vam ispod nogu teku rijeke

vjerovatno modre

bosanske

i balkanske

pogled u nježne oči

srce obuzme milost

blagost ganuća do suza

sve žestine nestanu

ostaje samo jedna pomisao

uzvišena ljubav

Tišina i sni

i talasanje

pitam se kome pripadam

 

Iza maglica

 

Iskričava noć Djevojčica sa lutkama Pleši u mojoj duši Mila

Iza Maglica

 

Maglice usred kape nebeske

su zasjele na svoja mjesta

joj mati moja koliko boja

vidim kožu kako mi treperi

nikako da ih se nagledam

moram smiriti srce da ne poludi

i danju ih sanjam

ne bojeći se noći punog mjeseca

dok u zimzelenu titraju kreature čudne

ma ne

nemoj se plašiti

radosno srce moje

to su samo sjene

purpurnog neba

što miluje moj Grad čednosti

koji sa mnom tišinu snova spije

molitva je dušu čvor smotala

malo dalje iza zviježđa

vizije naše Neko milostivo prima

Bleki – Kasno je

 

 

Jednog dana krenuh

drugog zastadoh

pođoh napred

vrnuh se

 

kenuh nazad

ništa

dođoh do stabla

života

 

tamo te nađoh

kasno bješe mila

ti stajaše

na mom odru

 

uplakana

ne znam zašto

sa violetnim cvijetovima

svetlije boje

u kosi

u srcu

tišina i sni

Jutro sa Blekijem – Vjenčanica

 

 

 

 

Vjenčanicu u sehari držiš

Obećo je da će doći

Laganice dušu tiho pržiš

Možda čak i ove noći.

 

On je rano zorom pošo

Ponio je čak i cvijeće

Teni nikad nije došo

Nije tebi bilo sreće.

 

Vukovi ga safataše

na po puta

safataše pa preklaše

rano ljuta.

 

Vukovi a insani

Gusala krvavih poj

Veliki su jarani

Sinjih kukavica soj.

 

Vjenčanicu naftalin sada krasi

Negdje gore miris sa tavana

Dok ti hodiš svud po trasi

Skupljaš kosti svog milog drgana.

 

Tužiš pjevaš i uzdišeš

Da ga ne srete kamo sreće

Sve se više baildišeš

U crkvi za te gore svijeće.

 

Vjenačnica bijela nenošena

Jezeru si tuge darovala

Tvoja ruka isprošena

Zalijevana suzama uvenula.

 

Kuda sada djevo mila

Ni od ovog ni od onoga

Svijeta više nisi krila

Ljubav svoga jedinoga.

 

Samo malo luče malo

Sunce se nestašno smiješi

Nije ti sve darovalo

Šalje nekog da te tješi.

 

Ti nemaš nikakve vjenčanice

Kako ćeš pred dragog novog

Nič ne brini krhka djevojčice

Bitno je da je sa svijeta ovog.

 

Vjenčanica lebdi nova

U duši je muzika stara

Samo trepti puna snova

Od nebeskog milodara.

Bleki – Poklon tango

 

Gdje li su nestali

tko mi ukrade

naše umilne dane

bolera

što ste plesale samo meni

grlice mile moje

meni još muzika đardina plamti

oko suzom sja

nikako niz lice da klizne

zna

kraj još nije došao

dok srce šapuće pjesme ljubavne

bdi nad mojim poklon tangom

poslijednjim i najnježnijim

koji se primiče

i treba da se otpleše

prije nego me koraci njegovi

zabunom

koje li sreće

vama dovedu

ljubavi moje

Bleki – Drumovi

 

 

 

Bože Mili

koliko drumova imaš

 

insan ko hajvan

sa klapnama

 

samo pravo zatucano

bez mašte i snova ide

 

jedino cigani  putevima ode

hrabro bez straha za snovima

 

nije ih briga gdje će doći

ukraše im dom blijedoliki i bradati

 

putevima oni lude

blude i srca nevina  zalude