Bleki – Svila, mahagoni i led u grudima

Lijepo je ispraćati ljude

malo je sjetno

ponkad tužno

ali oni se jednog dana vraćaju

ili mogu vratiti

šta sa ljudima

koji nemaju koga ispratiti

koji nisu imali prilike da nekog isprate

jer te su samo nestali

a ih nisu pitali

šta sa ljudima

koji su voljene ispratili

davno još

u svili i mahagoniju

i ledom u grudima

šta sa ljudima

koji su jedno dijete dali spaliti

samo da nemaju otići na grob

jer bole djetinje četiri godine

i još više one neizigrane

ne vozim auto

ne treba mi

pješke mogu stići do svakog groba

a svaki od njih je dušu grada

ne oni koji ga napuštaju

Bleki – Slike

 Ona je ruža Djeca čednosti

 

Noćna svjetlost Njen ponos Tragovi

Slike

Ponekad uzmem slike

uvijek naletim na prizor prvi

gledam tebe zavaljenu u travi

sjaj u kosi

plavetnilo na usnama

dvije ruže na grudima

vidim te mladu nježnu

ko pahuljastu bijelu ružu

 

tu se upliće prizor drugi

lijepa i nasmiješena

tek pokoja ljubičica

blaga svjetlost visi na obrazima

leprša mi srce

oči te dodiruju jedina moja

 

ali neda prizor treći

pretočena u krajolik

nemnirna kosa

plavetnilo neba

miluje mi dušu

moje zaljubljeno srce

 

prizor četvrti kojeg nema

pretvara te u najljepšu sliku

što moji dvori ljubavi sniju

krajolik mekog pijeska

klizi kroz ruke tvoje i moje

šarajući ljubav i mirise tijela tvoga

Srce u ruci

sanjam da sanjam

u tom drugom snu lebdim

vidim da sam dijete

držim srce u ruci

nudim ga nekome

znam da je moje

iako su mi grudi nevino čiste

pomislim čudno je

sretna a spretna ona

iz prvog sna

koja je sanjalicu iščupala

dok kap proljetne kiše

sapire krv sa njega živog

a ona crvena

a kakva će drugačija biti

za mir i slobodu

klizi na nevinu bjelinu

ruku krhke ruže

ah miline i tuge

gledajući suzu u oku njenom

zaboravih da lebdim

i sada padam sa darom u ruci

ni pomoći ni sjenke ni svjetla

nikoga nema da ga primi

Bleki – Moja žena

nesalomljiva-krhka-ruzadjetinja-strastraznjezeno-srce

 

povratak-stvarnosti    progone-me-zenske-oci-i

 

 

   tisucu-velova-jedne-zene

Djeca kao djeca

jedanaest ili sedamnaest

nestašna u sve šesnaest

a su žene

varljive i nestalne

k'o lati nježnog cvijeća

crvernilom orošene

milostive i vječne

neko reče kao vino

nema pojma

vino kao i so

obljutavit zna

 

 

moja žena

Bijela dama

labudica nevina

krhka kao bijela ruža

i muzika

što od iskona u srcu

biva crvena

zna

a Tišina i sni

tango plešu

na dnu oceana

Bleki – Spajalice i tango

 

Spajalicu zlatnu i novu
nađoh pokraj puta
ja sretnog li čovjeka
smješi se klovn
srce moje
sada možeš spojiiti  nebo
i   jednu ljubav svoju

samo koju
likuje šatirani crvenko
ipak me tješi
znam tango plesati
i u snu i na javi
u oceanu tišine
i sa velovima vrelim

sada se lakše diše
treba ti  još samo malo
tisuću spajalica manje jedna
da spojiš usnule ljubice
i rasute damare svoje
sa dolinama nebeskih tišina

Bleki – U uglovima očiju tvojih vidim

 

 

U uglovima očiju tvojih snovi vriju

prepoznah plavetnilo neba našega

i modre rijeke što iskri na kraju puta

kamo smo ljubav snili.

 

Tada opazih tvoju sjenu malu

nasmješenu i vedru od milovanja

mene za ruke drži i ljubi

moje maleno čedo radovanja.

 

Pomislih na ružu ljubavi

plač vremena što  đardinom  klizi

usred raširenih  prsta htijenja

zastor je iznenada pao.

 

Jecaj je što slama utrobu

izviruć iz dubine tkiva

osjeti se na daleku prošlost

kad si djevojčica bila.

 

U očima tvojim prepoznah kutke

maglovitih sjećanja i vrišteće boli

zarobljene u vlažnoj tami

poput zatučene grlice male.

 

Pokušah otvoriti kutke očiju tvojih

kroz otvorena usta što traće dah

nesrećnica mila grca i pije suze

zbog zla što joj djetinju ružu uze.

 

U tami kutaka očiju tvojih

vidim grlicu jednu

koju tjeraju koju siluju i siluju

kojoj kamom život uzimaju.

 

Zarobljen u krvavoj tami očiju tvojih

u srca mi prodire trn ruže ljubavne

režuć oštro do srži do smrti do zvijezda

da osjetim tvoju bol malena moja.

 

U uglovima očiju tvojih san ja vidim

ja eto ljubljen i obljubljen milošću tvojom

zamalo nemah moći vraćati se iz tame tvoga života

toliko je teška ko da planini zla pripada.

 

Vračajući se u zagrljaj života tvojih grudi

užas mimohoda mraka prethodi sreći umirućeg

plivajući po dubini  srca tvoga osjetih rađanje

blisko kao  ljubav u zjenicama očiju mojih.

 

Kristali

 

Ljetno je doba djetešce

čak i kada lišće žuti

što poput sjenke hodiš

ovim svijetom ostavljenih

tražeći jednu ruku za mir

jedno rame za svoj bol

jedno oči ljubavlju sjajne

dok kopniš jantaru nalik

u krletki od žada

Tišina i sni

kristali čisti

taj ocean dubok

kao kapljica tuge tvoje

Staklene perle

 

 

očaran tobom

počinjem staru igru

Staklenih perli

strpljivo

jednu po jednu nižem

ali ne staklenu

od biserja

samo takve zaslužuješ

ne znam

ti koja si

duboka ko planinsko jezero

u vrhovima Adna

čista kao njegova voda

kako ću izdržati

a uronim u njegove blagodeti

sa ovim trošnim srcem