Bleki – Jednoj nevinosti

 

 

Malena

sva tvoja stanja velovi se odraze

na moje slikanje

ponekad ne idu me

slike i boje

ne slušaju me

izgubila se radost iz slika

 

više me ne prepoznaješ

izgubih se na lutanjima svojim

zavolih dijete

sada ne mogu prepoznati ženu

prisutna je velika zbunjenost

tuga

mnogo nježnosti

ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti

nejasnimim obrisima

 

platno vrišti

gdje je žena

izgubljene čednosti

znaju boje

nedovršenih slike

prazninu srca

 

nedostaješ mila

svakim danom se budim sa nadom

prelijepa djevojčica će doći

drži me Nada

Malena me se nije odrekla

zaboravila

doći će

 

a h a d'bro

čitaš li moje sne njimu tvoje riječi plove

i ljubav naša

imam još iskrenih otkucaja

krvavog srca

rosi kristalnoj nalik

koliko sjećanja

u sehari ljubavi zaključane

tuguju

 

susprežemo sve da ih šaljemo

bojim se da te ponovo ne uplašim

bojiš se da me ne zaboliš

misleći na tebe

ja opet sanjam bajku čudesnu nalik tebi

nježnu a iskričavu

čednu a raskošnu i čulnu

kao trešnjine usne tvoje

u mojoj

 

eh kad bi ti smjela vrisnuti

a da te ne zaboli

u našoj bajci

u čednosti lepršaš

snena Princeza

privid

 

nazvah te princezom

to ti po rođenju pripada

u srcu ostaje zaleđena fotografija

predivne Djeve iz bajke

u polutami mojeg sjećanja

svaki pogled u ružičasto

sjećanja

još uvijek žive i miluju

raduju i raznježuju

 

Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom

punim djetinje dobrote i snene blagosti

kojim si me zarobila

i uzvijek iznova pomišljam

Mili Bože

kako je lijepo ovo dijete

milosti puno

ugodan let Anđele moj

Bleki – A ime ti ne smijem izgovoriti

 

 

sjećam se bijaše lijep dan

negdje duboko srcem zakopane

violine su svirale tango

vazduh je treperio milošću

ti se pojavila sa svjetlošću

što naglo obasja kalendare umorne

reče

ja došla

sakrih pogled

da ne vidiš suzu krvavu

u oku lijevom

onom na strani srca

što uvijek o ljubavi iskri

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

zbunih se

rekoh ili reče tiho

d'bro

smijeh djetinjeg lica

ili mekih bora

u uglovima očiju

ne sjećam se više

uzvratiš još tiše

dobro d'bro

kao da pitaš

koje ćemo sada slike bojiti

tvoje moje

ili naše

pa možemo i koju slomiti

šta fali

naslikaćemo ljepše

barem onu rubinovu

trnovitu

na kojoj zapisnaćemo

neuzvraćena ljubav

a sjećanja ne blijede

i kad boli

a ne smijem ti ime izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

sjećam se bijaše lijep dan…

a ime ti ne smijem izgovoriti

nebu kriknuti

ostani

 

 

Ti si … moja Malena

 

 

Malena

sinoć sam imao osjećaj da se dobro zabavljaš.

Vidim ti osmjeh čaroban, u njemu bih dušu svoju mogao kupati.

Bilo mi je veoma  drago  uroniti u te oči boje ljubavi.

Moram sam iskoristiti tvoje raspoloženje,

da od tebe saznam ponešto o nama.

Poslije kada si morala naglo otići,

da bi mi se sa ljepotom na usnama mogla vratiti,

palo mi je na pamet da se nastavim šaliti sa tobom, kao da si tu.

 

Pa sam zamišljao :

Gledaš me kao dijete jednim okom ,

a prelijepa si.

Uvijek neke kamenćiće u moje misli bacaš,

a prelijepa si u čednosti svojoj.

 

I kad apomsilim da me voliš,

ti mi iskreno, djetinje pokažeš jezik,

ja ozbiljni jarac se moram nasmijati

i pokloniti lizalo tvojoj savršenoj ljepoti.

I nekako mi sve liči na Mjesečevui bajku.

Kojoj pružih Ruku ljubavi,

da me pomiluje Pijete u oblacima,

koje biva mojom Bijelom damom,

zarobljena Mostom i izmaglicom,

ispod ljubavno Proljetnog vodopada

 

a

monica bellucci - one beautiful specimen. Golly gee wizzzzzzzzz! However, I'm not feeling the whole "one eye" symbol by covering up one eye. I get it. Not alllllll of us are ignorant Monica!    Monica Bellucci.

monica bellucci    Monica Bellucci

 

 

 

   

 

  

 

Ti si …

Ti si čarobna sjena
nježna kao vala pjena

Ti si tihi ocean
kao snovi mojih sanja

Ti si Krhka ruža
što ka meni ruke pruža

Ti si suton
u kome moja duša odmara

Ti si pobješnjelo more
koje srce moje smara

Ti si mjesečeva bajka
koja mojom dušom sni

 

Pismo djevojci sa nevidljivim pjegicama i bolom u grudima

Pjegice,

Dan je prelijep,

hladan i kišovit.

Odakle da počnem mila, a da se tvoga bola u grudima ne dotaknem.

Mnogo toga , ti o meni , ne znaš ljubavi.

Da znaš , možda ne bi samo plakala ,već bi se ponekad i nasmijala i rekla:

-Glupko,uvjek je bio malo blesav. A mio i drag. Jedini moj Princ mali.

 

Pitala bi se šta ja noću radim?

Ne bih se zamislio,

Malo bih se počešao, ono naopako.

Lijevom rukom, preko glave iznad desnog uha.

Dobro si rekla , Glupko.

Naopako se i češkam i sa tobom uvijek počinjem:

Po svu noć ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako , uz tebe draga počivam,

uz nevjestu svoju, života darove snivam.

 

Da mila,

od kada si me nazvala Dragim ti si moja nevjesta postala.

Pod Nebom i zvjezdama .

Mjesec mi i maglece svjedoci.

A naša noć je uvijek tako snena ,zvjezdana.

Dragi tvoj često nije krja tebe ,

da te zagrli i suze poljubcima briše.

Suzama si lice zasula, udovica si moja malena,

crne velove po polju ljubičica prosula.

 

Po svu noć ja tako , uz dragu se jedinu odmaram ,

Uz nevjestu moju, za me neudatu , ja tako po svu noć,

njene cjelove milujem, ljubavlju je neispavam.

Po svu noć ja tako,život naš dozivam,

po svu noć ja tako ,

ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja je tako volim

Po svu noć ti me jako voliš

Po svu noć se volimo mi.

 

To tako miriše na Poa, mila

Budler krao,

Rembo u zvijezde okivao

Jesenjin pomalo mezetio,

Mak na stećke klesao ,

Indexi opjevali.

Zašto nas ja ne bih ugurao u taj mit.

Kad nježnije od njih o ljubavi snim.

 

Naša to ljubav zaslužuje.

Koga briga ako jednog dana umrem ,

jer obala je tvoja meni šaputala riječi ljubavne.

Da,obala tvoje mi dodirima šaputale,tvoje tajne okrivala.

Kada se smiješ tvoje nevidljive pjegice me grle,

čak i kada me ljubiš moje bore sanjaju,

da su ljubavnici tvojim strahovima i skrivanjima.

More mi na uho šumi

tvoje tajne predviđa da bih lakše po tvome tijelu brodio.

 

Kada se ljutiš,

ožiljci koji se ne vide ,

nestaju,

kada sanjaš da te berem.

pjesak naš nas ćuti,

tugu kupi ,

a ja , po svu noć tako , tebe tražim ,

jer mjesec žmirka ,

žuti

huči, vri

da se volimo mi.

 

Malena a Mila moja,

Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je , kome je duša, Makusmče sretno.

Tada mi svjetlost u dušu kane, jedna kap za čitav univerzum snova i ljubavi.

Duša moja je zbog Tebe,ljubavi, od Boga data radi milosti ,

dobrote tvoje i snova zapretenih u velove čekanja i uzdrhtalih nadanja.

Tren prije me boljelo,kao tebe nekad,

časak prije tuga me htjela ubiti.

Kao tebe sada.

Ali više ne.

 

Ime ti je Nada,žena bezgrešna.

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,

jer dvanaest su poupoljaka , krhkih i bijelih,

orošenih suncem i krvlju mojih snova,

naizmjenično su prošarane plavim velovima moje tuge.

Za svaku našu godinu traganja,

do dana onoga kada sam te sreo i namah zavolio ,

po jedna krhka ruža.

Za svako stoljeće kada bješe srcu mome neznana po pupoljak krhki.

Pitao sam se , da li sam se ja tada oprostio od tebe, Mila moja.

Znaš kalendari i čast. Vrlo zlohuda kombinacija.

Nije mi bilo važno,jer znao sam da voljeću te do groba,barem.

A možda i poslije,ali ti too ne mogu zasigurno reći.

Radio smo mnogo toga, uh grijeh mi i sama misao ,

pa i poslije nas,pa me toplina ,možda , mnogo jača gore čeka.

Pomišljao sam , voljeti , dotaći , čednost tvoju bilo grešno i pretoplo

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i orošenih, a prekrasnih,

još uvijek samuju na splavu opraštanja.

 

Da, ruže ne poklanjam tebi ,mila moja.

Već oprostu , u ime ljubavi,snova i pjesama darovanih

plavoj anteriji,što još uvijek na ležaju sniva,

da je nevjesta moja oblači.

Zaista , ta anterija sasvim zavodljivo miriše.

Na tebe,tvoje tijelo bijelo,

mazne grudi sedefaste,

cvijetove tvoga đardina

jer moje su je pjesme lepršale na tebi,

da bih je ja nestašno skidao .

 

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi mila moja.

Kad o ljubavi pjevam,oči su zeru bistrije kao kad bjelokost usnama prinosim.

I memoj mi zamjeriti . Malena ,ako tugu u stihu slutiš.

Više ništa ne trebam Mila. Za sebe se više i ne molim.

Samo tebe sanjam begunice duše moje.

U snovima mi dolaziš.

 

O dodji ,već jednom, prolece, smeh ljubavnice zemljin mi donesi.

Neka zakuca sreće u očima tvojim,

Nestrpljiva i nemilovana da se odzrazi u duši mojoj!

Dođi mi , u naletima nemira usred lišća i cveća koje hita da se raznese stazama naših dodira.

Da zajedno pojimo,

Jutros mi je ruža procjetala.

 

Dođi mi kao sjajna pobuna protiv damara tvojih ,

baci se u noć,

u tamu vode Oceana mog,

iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih klica Tišna i sni!

Dođi mi kao smijeh munje, urlik oluje,

odjekni u Čednom gradu ,

oslobodi reč ugušenu,

bol koji je zapeo u danima pređašnjim.

Uz kristale Modre rijeke osnaži nasu borbu ,

ne posustaj , budi pobednik smrti!

 

Kako da završim mila, a da mi se nevidljive pjegice nasmješe.

Život je prelijep malena.

A , ja te volim i ti to znaš.

Jesen u meni ljepotom njenih snova zbori

 

 

Jesen je, a ljepotom zbori

jedno prelijepo dijete dok u meni sni.

Nježno, umilno , zlaćano

kao i moji kalendari .

 

Jesen ,

ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

 

Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem,

nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.

Kao čarobna Djevojčica a Žena .

Kao prelijepa …eh, rano moja ej..

 

Dobro?

Idemo dalje!

Dlanovima ispruženim prema Levantu.

 

Boje pripisujem magiji,

Te ,

nestvarne milosti

anđela boli moje.

 

Poželim da se nikad ne mjenjaju.

Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .

 

Ni moje svilene ručice.

Da uvijek nose radost mome srcu .

Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla

slika što tvoju ljepotu kradu.

 

Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije , nešto hladnije dane.

Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.

Jedna radost. Ljubav.

U meni jesen je.

A zima ide.

Osjećam je.

Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.

Grijalice ne rade.

 

A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.

Od Milsotivog nam darovi stižu.

 

Ko je Tebe meni poslao Malena?

Kazna za grijehe?

Ne želiš to biti.

Boljeće te.

 

Snovi se ponekad ostvare

 

 

Snovi se ponekad ostvare, ako ih uporno sniš i želiš .

Tako kažu.

Uvijek ti snovi,samo se gomilaju,a ja ih ne smijem u pisma pretočiti.
Boli nedostajanje.

**
Princezo

uvijek radim ono što mi srce kaže.

Jedino za pjesme (?) i slike nisam nikada nikoga pitao,
ni srce.
To je nešto što se samo od sebe rodi.
Volim snoviđenja.Vjerujem da u njima poruka za nas ima.
Nikad ne rumačim snove.
Zabnranjeno mi , a mogu da zabole.

Sinoć usih jedan san.
Djetinji je, ali iskren.

Usidih se da ti ga pošaljem.

**

Oprosti mi malena,
Sinoć ti htjedoh poslat poruku.

Osluškivao sam hoće li mi srce reći da mi se javljaš.
malo sam čekao (dva -tri sata )
Pomislih, bebica moja spava .

Bio sam nešto umoran,
pa,obandačio sma se.

Zaspem obučen i sretan,jer te u srcu nosim.

Što ti je čovjek?

Malo nade imam.
A opet puno topline,dobrote i ljubavi,
djetinje čednosti u srcu, od tebe primam.

Takva vam je ta Princeza Tea
Djevojčica moja.

I kad šuti ,znam da mi milost,
radovanje snije.

I usnijem san.

 

Ti došla.
Kucaš.

Siđem dolje da ti otvorim vrata.
Bez pitanja uđe neki blagi povjetarac u Galeriju.

Slegnem ramenima, mislim baš sam lud,
nema dijete pametnijeg posla nego budit Galeristu.

Jer sada sam samo to.
Galerista.

Tako se osjećam kada dodire nemamo.
Tada sam se osjećao slikarem i poetom.

Stresem se , šta ću.
Navikao sam.

Život ide dalje,kažu neuki.
Ali ne ide.

Zastane u onoj tački kada ne očekuješ mnogo toga.
Samo dan za danom.

Kada pristaješ na ono:
-Možda jednom navrne.

Ostavim otvorena vrata,za svaki slučaj.
Možda čujem glasić:
-Ja došla!

Ili barem šapat:
-D'bro , evo me.

I djetinji smijeh.

A meni damari biju,
eto Princeza mi došla.

A u onom danu za danom,
kompjuter upaljen.

Nema čak ni poruke od moje bebice.
Moga radovanja.

I danas bijah malo tužan.
I sve se nadam da ću ti reći:
-Evo sada ja puko od radosti.

Malena mi piše, raduje me.
Javlja da se vraća.

A tada…

Možda me zavoli dovoljno da joj mogu pisati,
Riječi nježne, riječi…

**

Piši ponekad Mila mila,
Lomićeš jedno ogromno nedostajanje.
Uglavnom.

 

Prijatan ti dan Princezo
I sni.

Sanjaj naš Ocean,Tišina i sni.
Prelijep je.

Nisma ti pričao o njemu..
Neki drugi put.

Žurim da te danom radujem.
Hoću večeras da ti još ljepše pišem

Jer malena …
Život je prelijep ,
Ti si u njemu.

**

A sada ,
ti što predivne riječi u stihove kuješ,
i raznosiš ih vjetrom ,
da vaseljanu nježe,
reci nedoumičnom,
-Da li ovo vrijedi objaviti?

Ime će neukim škripati,
no to nas nije briga.

Prelijepo ime za anđela kojeg snim,
a čiji lik tek u slikama svojim nazirem.

Ugadan ti Princezo
ovaj prekrasni  jesenji dan.
Volim ovake dane.
Elegični su ,
a opet bremeniti bojama i ljubavlju.
Tvojom i mojom.

 

 

 

 

Bleki – Duša moja , a boli a boli

 

Opraštaš mi

draga

dok sanjaš snove moje

što u duši tvojoj

stoje  stoje

poput nesanice

boli moje

****

Dušo moja

kad zaboravim da te podsjetim

da se sjetiš

šta mi tvoja ljubav znači

ja jubim te

o kako te samo volim ja

a me boliš jubavi moja

ne da mi se bez tebe živjeti

ali boli ali boli

 

da ne bješe ljubavi tvoje

dušo moja

ne bi bilo naših snoviđenja

još bih se

da još uvijek

bih se ledenih igrao

ne bih govorio

ja jubim te

o kako te samo volim

a me boliš jubavi moja

a me  boliš a me  boliš

tvoja djetinja iskrenost

 

dušo moja

čistoća osjećanja

mi je udahnula potrebu

da  upoznam tu milinu

tvoje lice ljepotice

kojoj sada pjevam

volim te

o kako te samo volim

a ti me boliš ljubavi moja

a me boliš a me boliš

ostalo već znaš

opraštaš mi

nesanicu

dok sanjaš snove moje

od kristala

što u duši tvojoj

lebde  lebde

a bole a bole

 

pomalo me mrziš

dušo moja

što tome pjevam i snim

boli te nevina ljubav moja

a dođe sama od sebe

ne može bez dobrote tvoje

i krik iz duše prolijevam

ljubim te

o kako te volim

dušo moja

a boli a boli

 

jednoć ukrašću te ja

Dušo moja

jer moram

ne želim nesanice

bez tebe mi vazduha nema

na srcu mi leži

bolna rana

i molim se

vapaj nebu poklanjam

volim te

ljubim te

o kako te samo  ljubim

dušo moja

a boli a boli

 

o ljubavi našoj snijemo

dušo moja

ne dunjaluku

nego

maglicama

istinu o  ljubavi  uznosimo

ti voliš me

o kako silno ti voliš me

dušo moja

a boli a boli

 

neće mila

ni Rijeka ni Grad

bez tvoje ljubavi ples svoj

tango da plešu

evo primam te za ruku

uranjamo u ocean

palveti naših duša

volimo se dušo moje

o kako silno se volimo

dušo moja

a boli a boli

****

Oprosti mila

ne znam šta mi bi

ovo uopšte ne liči na mene

večeras smotan ja

smotan mi i stih

 

večeras bolan ja

bolna mi i pjesma

neću ih mjenjati

noćas

neka odmore malo

sutra je praznik ljubavi

i ti u njemu

pa će se stih

sam nekako odmotati

a pjesma manje tužna biti

ako…

da …

odu boli

 

0praštaš mi

dok sanjaš snove moje

što u duši tvojoj

vole bole

vole bole

nesanice  moje

 

Jesen je a ja boja nemam

 


 

Prelijepi, umilni ,  zlaćani   stađun .

Jesen , ugodna i blaga.

Titrava i uzbibana.

Prelijepa.

Pada lišće zlatno.

Sve se stapa sa zalazećim suncem u jedan nestvarni kolorit,

koji nas opija i zavodi.

Kao Žena.Raskošna.

Kao djevojčica.Voljena.

Boje pripisujemo magiji  , Te ,  nestvarne čarobnice Žene

i poželimo da se nikad ne mjenjaju.

Ni žene , ni  jesenje boje .

Da uvijek nose radost našim srcima .

 

Češće nego želim

jeseni se  boje sivilom

nešto hladniji dani

navuku sjene tuge

Kiša

Kapljica

svaka kap je jedan život

jedna radost

ljubav

 

eh anđelu mili

jesen u meni raduješ

nebo reče tuga je to

nedostaje ti boja

eh kada bih mogao

najljepše slike bih ti skladao

Bleki – Ezan i mahalaši

 Blagoslovljena noć putanja

 

 

 

Sastala se družba mala

odabrana

u đardinu ispod vidikovca

dvije vatre naložili

vatru manju za rešetku

onu veću za sjedeljku

oko vatre sofre posadili

na brzaka ljube mezu

piće čokanje pristavile

a poneka i šerbe za se

 

svi piju i mezete

tek pomalo i potiho poje

dvori ih pet ašik ljuba

haremskijeh milosnica

ili ih dvore ili ljube

ili na dno skuta liježu

glavu još ne gube

biće vakta

 

rešetka se pazit mora

čekaju Ezan onaj insanski

milozvučni

čekaju onaj Ezan ljudski i umilni

tonom umjereni

još ih je bilo

 

pjesmu prekinuše

jacija je

zrikavci i svitci igru prekinuše

grad je je zanijemo

miris lipa se prosuo čraršijom

mahalom

 

sve upija ezan

vjetrom nošen dodirne biće

koža nashrne

oči zasuze

u duši neka blagost i jecavost

neka se ljubav javlja

nesvjesno pogledava ka Nebu

 

a Nebo to

Bosna-Saraj nebo

što ljepotom

beskrajnim zvijezdama plijeni

kao da se spušta i diže

treperi

upija molitve u slavu Bogu Jedinom

 

čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji

zbog Meleka

zasigurno

 

kad je ezan stao

tišinu je dao

tišinu što čudom se čudi

otkud ta ljepota u čoviječijem glasu

 

– Ja sam zaprepašćena . –

rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. –

naglasio bi Pjevač.

– Aajj’ Zemlje Božje Milosti čedo.-

pomislio bi ko’ fol pjesnik.

Ti si nam u svemu naj, naj, naj.

 

 

Zapis koji se sam napisao kad zaboravih platične kese

 
 
Jednom u vremenu poslije  vremena
j
edna djevojčica je dolepršala u moj život …
 
Sada je neki utorak ,brzo će ponoć,
 
iako je pola šest ,poslije podne.
 
 
Stojim na tramvajskoj  stanici kod neke pijace,
 
onoj ka Ilidži.
 
Ili možda na Marindvorskoj ka crkvi,
 
koja ima jaku zvonjavu.
 
 
Želim da kiša pada.
 
Na kiši se sve rađa.
 
 
Vrlo često i ljubav.
 
 
I čekam.
 
 
Malo sam nervozan.
 
Napravio sam grešku,izgubio sam čitav mjesec iz vida.
 
Trideseti dan uzastopno ,čekam djevojčicu koja se zove Krhka ruža.
 
Ime je lijepo i nježno, ali jakog značenja.
 
mome srcu.
 
Mjesec dana uzastopno čekam moju Malenu.
 
Ne dolazi.
 
Ojećam se neobično.
 
Uvijek sam dobro raspoložen,ali danas lebdim.
 
Da li to sluti na nešto dobro.
 
Ne znam.
 
Čekaću…
 
Dakle, čekam tu neku djevojčicu,sa osjećajem nelagode,
 
Ali ipak, više sam zainteresiran da vidim da li ime govori istinu.
 
U svakom sličaju znam da je posebna.
 
U ruci imam dvije kese .
 
Da zavaram ljude. Da misle da sam bio na pijaci.
 
U jednoj svježe orošeno srce, tek izvađeno iz grudi.
 
U drugoj nasmiješena duša treperi.
 
A šta ako ta djevojčica ne dođe?
 
 
Ali neki glas u meni govori:
 
-Ne baksuziraj, doći će.
 
Obećala je.
 
A i imao sam osjećaj da me neće iznevjeriti.
 
 
Malo sam poranio.
 
Jedan tramvaj,drugi ,treći – ni jedna žena mi ne prilazi.
 
Po običaju ne nosim sat,pitam prolaznika:
 
-Skoro će ponoć.
 
 
Znam da me laže jer Mjesec još uvijek mi nije u planu.
 
 
U tom momentu se plavi tramvaj zaustavlja.
 
Moja boja.
 
Bilo bi patetično kad bih rekao:
 
-Tramvaj zvani ćežnja.
 
 
Zbog zebnje u srcu.
 
 
Izlaze putnici, nekoliko dama i jedna djevojčica.
 
Ne po godinama, već po izgledu.
 
Skoro da se ne osvrćem na nju,jer mislim nije moja Malena.
 
Ali njena ljepota me mami da je gledam.
 
 
I onda osmjeh.
 
Ta djevojčica meni upućuje osmjeh.
 
Skoro da se začudih:
 
-Zašto se meni osmjehuje?
 
 
I pomislih:
 
-Bože mili zar još uvijek ima takvih osmjeha.
 
Anđeoskih.
 
Vrlo nježan, a blistav ,kao puni mjesec iznad Modre rijeke,
 
obasjava prelijepo okruglo lice,
 
što,
 
izvirući iz diskretno raširenih ,
 
prelijepo oblikovanih usana,
 
boje i sočnosti zrele trešnje,
 
recimo ,ubija.
 
Ali ipak, pogled pomalo plah,skoro stidljiv.
 
Da, zaključih,
 
ovako anđeli izgledaju.
 
 
A onda njen pogled
 
Pravo u oči .
 
Bistar,dubok i malo zamišljen ,
 
bez straha i nedoumice.
 
 
Pametnica ,mislim.
 
 
Ovo biće ne krije ništa.
 
A toliko je čednosti u tom djetinjem pogledu,
 
da se i Sunce stidi i na mene prebacuje krivicu suzeći mi oči.
 
I zaista sjetih miris malene Bebice.
 
 
Nemoj se smijati Mila.
 
Meni se često dešavaju takve stvari.
 
Vidim ono što niko ne vidi.
 
Osjetim ono što se ne može osjetiti.
 
 
Upoznajemo se.
 
Nježne ,djetinje ruke,ali čvrst stisak.
 
Jes kada bi se šalili.
 
Ni poljubac na prstiće ne stavih.
 
Samo sam blejio.
 
 
U početku,
 
malo su mi ruke drhtale dok sma ti pokazivao srce .
 
malo mi je grlo bilo suho i glas me izdavao dok sam ti otvarao dušu.
 
 
Nisam mogao vjerovati da je to moja buduća…
 
Recimo kupac slika.
 
Ili kupkinja.
 
Nisam baš pismen,
 
kada mi srce u najlonskoj kesi drhti.
 
 
Ti si se radoznalo ,poput djeteta,
 
sa neskrivenim oduševljenjem igrala sa mojim darovima.
 
Kažem igrala,jer nisi srce gledala kao kupac,
 
već neko ko voli , krvavo ,živo srce u kesi plave boje.
 
Nisi gledala drugu kesu boje djevičanskih ljubičica ,
 
kao neko se zaljubljuje u nju radi njene djetinje ljepote ,
 
već više kao ljubitelj rijetke umjetnosti.
 
 
To me dodatno bacilo tebi.
 
Ne, nisma umoran od ljubavi,
 
Ali došlo je vrijeme da jednoj odolim.
 
Tako mi sa Neba poručili.
 
 
Poslije si me pitala čemu ne mogu da odolim!
 
Nasmijao sam se.
 
Nisam htio reći : Tebi mila.
 
Jer tada bi se ti tužno nasmijala i rekla:
 
-Dobro,dobro.
 
 
Ti si znatiželjno gledala kese,
 
ja sam uživao u tvom liku,
 
u onome što radiš,u svakom tvom pokretu i smiješku.
 
Toliko plemnitosti,dobrote i čednosti ja nisam godinama susreo.
 
Možda decenijama.
 
Pogled na tebe vratio mi je sjećanja desetljećima unazad,
 
U vremena kada su anđeli još uvijek hodali zemljom.
 
U vrijeme kada sam u jednoj cigloj godini izgubio tri anđela.
 
 
Odjednom mi više nisi bila stranac.
 
Bila si neko koga sam poznavao,
 
Pa se zagubila i sada si se vratila.
 
Samo godine nisu štimale.
 
Bila si premlada.
 
Zato sam šutio.
 
Zato ti ni jednu pohvalu nisam uputio.
 
Osjetio sam da trebam biti jako pažljiv,
 
strpljiv i blag.
 
Znao sam da te zbog toga moram zvati Malena,
 
jer si mi izgledala poput malene umiljate,mazne djevojčice.
 
I evo dozvolila si mi da te zovem:
 
-Malena.
 
Svo tvoje biće je treperilo nekom dobrotom,umilnošću i smjernošću.
 
Pomislih ovakav utisak na mene ostavljaju Krhke ruže.
 
Uz Djevičanske ljubičice moj najdraži cvijet.
 
Pričaću ti Mazo mila, jednom, o tim prekrasnim cvjetovima,
 
što tvoju ljepotu i mirise kradu.
 
 
Ali sada mi dozvoli da te i dalje gledam.
 
 
Pokreti su ti bili vrlo lagani,djetinje graciozni.
 
Ruke sasvim prozirno bijele,
 
dugi prsti kao da su prebirali po mojim kesama,
 
kao po tipkama klavira.
 
 
Kao da sam čuo muziku harfa,flauta i piano.
 
Ja radostan , a muzika veoma tužna.
 
Čudno.
 
 
I nisam, mogao odvojiti pogled sa usana crvenih od čežnje.
 
Bile su tako oble,sočne i primamvljive,jendostavno su privlačile sebi.
 
Morao sam se koncentrisatui na glas,
 
da pobjegnem od misli što se same od sebe rađaju.
 
Prelijepih misli.
 
Riječi jasne i kristalno čiste.
 
Kao nikoga u poslijednje vrijeme ,
 
i pored uzbuđenjs tebe sam razumio svaku riječ.
 
Kad bi se šalili.
 
Samo sam se pravio,jer nisam htio izgubiti ni jedan treptaj valovito dugih trepavica.
 
 
Mila,
 
tvoje pristojnosti,vaspitanja i kultivisanih obzira ja ne susretah odavno.
 
Od prvog momenta, si znala šta hoćeš i dosta lako si odabrala ono što želiš.
 
Sve si to izgovarala umilnim ,milozvučnim glasom,punim obzira i takta.
 
Kese su ti se dopale,kao da su markirane,ali ne i sadržaj.
 
Čini li mi se?
 
 
Ja sam te gledao mila i ostajao bez daha,
 
skoro da sam se zaljubljivao u tebe.
 
Ali to nisam smio sebi dozvoliti.
 
Ti si dijete.
 
 
Dva tri puta sam otresao glavom, par puta uzdahnuo.
 
Skoro da sam izdahnuo.
 
Tražio sma pravu riječ da sebi opišem šta se to dešava.
 
Nisam je nalazio.
 
Nerazumni Mahalš.
 
To je bilo i sviđanje i oduševljenje, ali i blagost i nježnost pri svakom pogledu na tebe.
 
I više od toga.
 
To je bio san.
 
 
Eto i ja ,decenijama poslije , doživjeh da budan sanjam.
 
 
Dogovorili smo se šta smo se dogovorili.
 
A nismo se ništa dogovorili.
 
Tebi je kupovina kesa bila jedino važna.
 
I odškrinuta vrata za bjeg.
 
Meni nije .
 
 
Srce mogu strpati u prazan lijevi gornji đep od košulje.
 
Bijela je i malo će se okrvaviti.
 
I to je nešto.
 
Znak da je živo. Želio sma da ti poklonim sliku.
 
Recimo neku sa mjesecom ,koja smiruje,
 
jer sam te uznemirio.
 
Odjednom ti si mi bila važna.
 
I znao sam da ću ispoštovati svaku tvoju želju.
 
I više od toga.
 
Osjetio sam da ti zaslužuješ svu moju pažnju,
 
i sve ono najbolje u meni koje ti mogu pokloniti,
 
a koje ti poželiš od mene.
 
Jer mirisala si i na moje davno zaboravljene Djevičanske ljubičice.
 
 
Ne želim previše govoriti o tvojim fizičkim osobinama.
 
Nije u redu,može biti dvosmisleno,
 
ako bih opisao sve ono što sam zadivljeno gledao.
 
A uostalom, znaš kako izgledaš.
 
I ja znam da predivno izgledaš.
 
Vrlo nježno i veoma raskošno.
 
Ili veoma stameno i vrlo krhko.
 
Moje misli se ne mogu složiti.
 
I kako bi?
 
Zaludila si ih.
 
 
Nekad sam morao skretati pogled sa tebe,
 
bojeći se da se previše zadrži na tvom tijelu.
 
Ne bih ga mogao vrnuti.
 
Bojeći se da previše uživam u njemu i ti to vidiš.
 
Jazuk.
 
To ne bi bilo pristojno i u redu.
 
 
I dok sam se borio sa svim tim osjećajima i pogledima,
 
obuzila me blagost i jedno lagano titranje unutar kože.
 
Jeza?
 
Možda.
 
Strah?
 
Vjerovatno?
 
Strah od tvoje čednosti,sigurno.
 
 
Tada mi je prvi put palo na pamet:
 
-Ova djevojčica me je ganula kako što već odavno niko nije.
 
Moram biti obazriv i pažljiv kao da je Princeza,
 
Jer ona to ,osjećam, zaslužuje.
 
I jeste princeza.
 
Moje srce je tako osjeća,
 
i šapće mi,
 
iako mu plastična kesa smeta.
 
Duši već ne , bitno je da si tu.
 
 
Pročitah ovo pismenje.
 
Pomislih ,ovo se moglo dogoditi i negdje drugo,
 
Negdje u nekoj Galeriji ,
 
naočigled mnogobrojnih slika.
 
iklinaca zabodenih jal’ u zidove,jal u srce.
 
Možda se toi nije dogodilo u nekom vazdušastom zdanju,
 
ili bilo gdje drugo.
 
 
Ali ,ja imam prelijepe djetinje snove i sve mogu dosanjati,
 
u riječi pretočiti.
 
 
Iznova i iznova.
 
 
Naravno ako mi dozvoliš mila moja.
 
Ako se sretnemo
 
i ako mi vratiš moje kese,
 
koje sam slučajno (?) zaboravio u tvome ruksaku..
 
 
Ali o tome ću drugi put,
 
jer kao što vidiš,
 
i bez kesa,
 
kada o tebi pričam,
 
riječi ne prestaju izvirati
 
i ploviti tamo kamo pripadaju,
 
Tebi Malena.