Bleki – Shvatićeš

Malena prođe i ova godina

lijepa nježna snovita

kao i one prije

nismo se razdvajali ni jedan dan

pa ne pitaš  kako sam

znaš da  još uvijek sam jak

u meni ništa novo

samo zdravo tkivo

 

uglavnom snjegovi zapadali veliki

ponekad mi malo  ledeno

kad proljeće ljubicama zamiriše

kad ljeto avgustom osvane

kad jesen sedamdeset i neke vrisne

otkad ne ponoćku ne idem

sanjam hiljadu pahulja bijelih

odavno bješe

nemam koga obgrliti

 

shvatićeš

moja tišina plače

prolazi Badnje veće

 

ne mogu reći kao da je juče bilo

jer nije bilo juče

ne mogu reći vrijeme je proletjelo

nije proletjelo

ne mogu reći vrijeme briše sve

vrijeme ne može izbrisati ništa

večeras

ne mogu reći da sam dobro

 

ne mogu

nikako ne mogu reći da sam  dobro

 

ali plešem

večeras slavim ljubav

tvoju i moju

ruku u moje srce možeš staviti

da još uvijek mislin

da kraj mene sniješ

 

shvatićeš

moja tišina plače

prolazi Badnje veče

 

Bilo je to jako dugih trideset dvije godine

paran broj godina

i mi smo par

 

Bilo je to trideset dvije godine

koje nikome ne bih htio poželjeti

zašto bih nemam razloga

Bilo je to trideset dvije godine

prelijepih sanja i uspomena

poklon Neba

 

Bilo je to trideset dvije godine

jubavi koje su se navezle na prethodnih trinaest

azurnim nitima

bilo je to trideset dvije godine

nevine dobrote

pa šta ako je i samoće

 

shvatićeš

moja tišina plače

prolazi Badnje veče

 

ako ti večeras ne mogu slagati da sam dobro

poželim ali  ne mogu  ti slagati

nikad ti nisam lagao

jer nisam  nikako nisam dobro

 

ali plešem

večeras slavim ljubav

tvoju i moju

 

ruku u moje srce možeš staviti

da još uvijek mislin

da kraj mene spiješ

 

shvatićeš

moja tišina plače

već Božić je

 

 

 

ona spava  Grad čednosti pred zoru  Razigrana duša  Radovanje

Oprost   Zvijezdice  Zemlja svjetlosti  Jedinstvena maglica 

  Muzika ljubavi  Dobro mi došla i hvalati   Ne osvrći se malena

 

       Blažena Luca   Kapija    Svjetlost

 

 Zaljubljene duše Smiraj Mjesečina  Praznik ljubavi

 

Prošlo je Badnje veče a odmah potom i Božić

i tako trideset dvije godine vrteške samoće

a srce još uvijek pita gdje si ti Malena

Bleki – Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari trešnjin hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Jutro sa Blekijem – Ne, ništa vi ne znate

 

Prelijepi dani  Nije se predala ni poklekla  Kristalna rijeka  Ljubav milosti puna

 

Ne ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

 

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnije.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

 

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su se prvi put spajali.

I ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

 

Bleki – Hvala Ti Gospode Ljubavi i Milosti

 

 

Anđeo nebeski

 

 

Bosna je zemlja Božije milosti

 

Bosna zemlja Božije milosti sanja

 

 

 

Mjsečeva Modra rijeka

 

Blistava Modra rijeka

 

 

Modra rijeka sanja

 

Sarajevo Grad čednosti

 

Grad čednosti

 

Velovi Grada čednosti

 

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

 

Sarajevo Grad čednosti u plamenu

 

Djeca čednosti

 

Djetinja ljubav

 

Djetinja duša

 

**

Bosna zemlja moja

 

Plavetnilom okupana je Bosna

zemlja naša

to je boja čudoređa i sna

Bog Milostivi je tom ljepotom nju darivao

i sjaji Zemlja Božje milosti

da u njoj sniju dobri ljudi Bogu mili

Sarajevo Grad čednosti

 

Mnogo je nježnosti i ljepote

u Zemlji toj i Gradu imade

Modra rijeka  znade

tu muzika i sevdah sve je

časnost ih želi djeliti

i pružati ruke svima.

 

Bosna je i zemlja boli i tuge

mnogo, previše nestajanja ima

žao sinovima njenim

njene darove mnogi ne žele da prime

život i smrt ljubav i ne ljubav

radost i tuga

 

nježnost i nerazumnost kao neumitnosti

preplitanjem vode na putanje zvijezda i maglica

od kojih Samilosni nove svijetove gradi

samo Bosna zemlja Božije milosti

ljubav i Sarajevo Grad čednosti uvijek bivaju

 

I to je sva priča

parovi i ljubav

milost i tuga

napose

Modra rijeko vječna

 

 **

 

Hvala Ti  Gospode Ljubavi, Dobrote i Milosti

na neiscrpnim blagodatima tvojim

na Bosni Zemlji Tvoje milosti

Modroj rijeci vječnoj

Sarajevu gradu čednosti

i Tvojoj miloj djeci!

i Blagodatima kojima me obasipaš

 

Halelujah

Amin Gospode

 

Jutro sa Blekijem – Slike

Uzmem sliku,

gledam  tebe,

zavaljenu u travi,

slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .

Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.

Lijepu u svitanju jutra

nasmiješenu u pogledu sunca.

Blagu svijetlost svitanja.

Ista kao na drugoj ,

od one jedine tri  tvoje slike

koje kraj srca srce nosim.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce

moja nevina duša  tiho šapuću:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja?

 

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.

Opetovani sunčev sjaj.

Meki pjesak što klizi

kroz tvoje i ruke moje.

Blago ustalasano

More očekuje zvijezde

koje će da nas vode

svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi

plavim do crnila nebom.

Njegovo vrijeme će kasnije doći.

 

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni  bikini

Morena moja.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne,

nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

 

Sada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.

Dva anđela.

Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,

između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i

bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -iskreno zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti na me. 

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.

Hoće da zaborave okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana 

u ružićastom smiraju ,

dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja

radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku,

upoznao sam tebe,mila moja.

.

Ničim ponukan šaljem ti ovo pismenije

 

 

**

     

Božija milost      /                      Božije blagodati

  

Tirkizno talasamke        /       Veloviti dan

   

Tirkizni snovi                /  Ona je osvit

 

**

Princezo

Ti si dijete i pri tom ne mislim na godine.

Velika , malena mazna djevojčica.

 

Sada ću opet , po ko zna koji put ,nabaciti malo narcizma i reći da jako dugo slikam, i skoro isto toliko pišem.

Neki kaže da nisam rđav.Egoizam mi brani da razmišljam o onim neukim , koji drugačije misle.

 

Poenta ove konstatacije je u tome, da sam slikajući i pišući , odavno naučio razlikovati i odvajati lijepo i ružno.

Vremenom , ružno sam odstranjivao i zaboravljao , a ljepotu sam opažao u svim njenim valerima i prigrlio.

Kada te sudba, mojojm sretnom zvijezdom , dovela u okrilje moga djetinjeg srca ,

Pomislih,

evo još jedne prelijepe djevojčice.

 

Ali to meni ne bješe ništa novo.

Nekako normalno je ,

što sam tokom života upoznao mnogo prelijepih djevojčica.

Svaki novi dodir me uvijek radovao , ali i rastuživao.

Radovao zbog dodira, bliskosti i nježnosti,

ali nad radost bi se nadvila tužna sjena – neminovnost rastanka .

 

Malena ,

Ti si od onih posebnih djevojčica,

kojima je sudba podarila izgled i čednost anđela.

Svakim našim dodirom , svakom tvojom slikom ili rječju ,

otkrivam ljepotu i krhkost djevojčice ,

koja se morala naučiti izboriti sa sivilom i vulgarnošću okruženja.

 

Nekad kasnim eonima.

Nekad stignem na vrijeme .

Nekad samo sklopim oči i uživam.

 

I uvijek, bez izuzetka bivam nagrađen ,

time što se osjećam užvišeno dok gledam oči boje sna i osjećam dodir anđela.

 

Sretna mi bila , ljepoto Mila.

 

 

 

 

Bleki – Kraljica boli

 

 

   Čežnja

Srce umorno   Zima

 

Za sve mile djevojčice što mrenjem  na put nove   ljubavi kroče.

 

Kraljica boli 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje

– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anteriji da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.

Jutro sa Blekijem – Žao mi mila moja

 

U vremenima sretnih dana,

naših djetinjih života,

nalik na jedan začarani svijet

iz koga nismo mogli

ili nismo hteli pobjeći,

 

bilo je odlazaka

u druge gradove

i zemlje ,

sve radi radosti povratka.

Svuda odi

put ptice

svom Gradu čednosti dođi.

 

Predivni su dvori moji,

mila moja.Zlaćani,

a bijeli i plavi,

puni ljubavi

dobrote.

Da nije tebe

malenih grlica nalik tebi

Nebo ,

moj grad

moja zemlja

bi bili čarobni svijet

u kojem bih tragao za vama,

dok vas ne bih stvorio.

 

Žao mi je

Grad čednosti nikad nisi vidjela.

Više mi žao,

što te kroz njegove čarolije

tajne nisam proveo.

Sigurno bi se zaljubila u njega.

Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.

On te opije i zarobi i ti nemaš kud.

Samo mu se predaš i voliš ga.

I sanjaš one koje će tebe voljeti

jednako kao ti njih.

Obavezno ih dosanjaš ,

pružiš ruke prema njima,

sklopite ih

zajedno lepršate.

Jedno vrijeme.

 

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Taj život

poput moje Modre rijeke

što polako klizi kraj moga grada

sa sobom prti mnogo boli

prolazeći uzduž zemlje moje,

da bi ga moru predala.

Ne biva joj lakše.

Toliko je boli

mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.

Sve su one okrvavljene.

Neke i previše.

Skoro da su izgubile svoju plavet.

Ali sve su ostale čedne.

 

Kao naša ljubav.

Ovo je bajka o ljubavi

u njoj mjesta krvavoj boli nije.

Tu bol ćemo poleći u neku drugu

bajku da tamo vrišti i sni.

Sni i vrišti.

Svoju nestalu djecu traži.

 

Bleki – Testament

 Kovitlac snova

 

Neupoznata milina Kristalna rijeka Srce krhkog proljeća Skršeno srce i zindan

 

 

 Bijela dama

 

 

 

Ona Raskoš Krhke ruže Neuslovljena ljubav Staze i stranputice

Violetno sunce   Izgubljena nevinost Tuga nebeska Ruka ljubavi

 

Milostiva duša   Rijeka vjernosti Sanjajući milost

 

 

Nedostaješ

Prošlo je neko vrijeme

Proćiće još neko vrijeme

I odjednom ja više neću imati vremena

 

Ne znam kada je to vrijeme?

Nije baš daleko

 

Bojim se da ne ostane neispričana

poslijednja stranica moje ljubavi

 

A testament nije oporuka ako nema uvod

 

****

Priča je o nekim prelijepim vrmenima

koji se neće desiti

 

Priča je o dvoje stvarnih

svjetlosnih bića koji se nikad

neće ponovo susresti

 

Ne mogu i ne smiju

Vjerovatno jedno od njih

ono zaljubljenije

nema ni previše vremena

 

Priča je veoma lijepa

i skoro da čovjek poželi da se desi

Ali to je nemoguće

Jedno krhko čedno dijete bi bilo povrijeđeno

 

Mila priča je toliko lijepa

da je trebaš zaboraviti

da te ne boli

kao mene dok je živim i pišem

 

Ali prije toga prepiši je

sakrij u neku seharu koju ćeš otključati

tak kada ti čerka

ili unuka

počnu postavljati pitanja o ljubavi

 

Tada joj reci:

 

Bio jednom jedan čovjek

Bio dobar i pisao je lijepe bajke

Mnoge je meni poklanjao

da ih sačuvam za tebe

Da naučiš mila šta je ljubav

i da cijeniš život i sne

 

Ostalo će joj testament reći

 

Bajku završi riječima

 

I kao u svakoj bajci Princeza je živjela sretno

do kraja života

 

Ako te bude upitala

A šta je bilo sa Dobrim čovjekom

 

Reci joj

 

Dobri  je takođe bio sretan

jer mu je jedna Djevojčica zvana Krhka ruža

sa mirisom proljeća

svojom dobrotom i ljepotom uljepšala dane

 

****

 

Platonska ljubav

Nekad jedina moguća

Ali ništa manje savršena od prave

Neki kažu najuzvišenija ljubav

Bezuslovna

 

Satkana od davanja

Ne slažem se

Jeste sve je u davanju

 

Ali…

 

Čovjek vremenom postaje tužan…

Živo je od zemlje stvoreno biće

Dodira i nježnosti željno

Ljubav koja se u duši rodi

a srce je prenese

mora biti prava

Treba je hraniti

 

Držeći se za ruke

hodimo do izvora Modre rijeke

ima jedna livada sa djevičinskim ljubičicama

mirisna i pitoma nama namjenjena

 

Žena i muškarac

Savršenstvo božijeg stvaranja

I platonska i tjelesna ljubav

su Božije milosti

savim normalno i jedino prihvatljivo

za dva bića koja se vole

 

Ima jedna trešnja na toj livadi

za nas naslikana

hladovina i crvene bobe

milina

 

Mila znam šta se mislilo kada se reklo

I ljubav onih koji su u nečijoj vlasti

A opet ako se dvoje neizmjerno i iskreno vole

zar oni nisu u vlasti jedno drugom

Zar je njihova ljubav prljavija

od prisilne ljubavi vlasnika i robinje

 

Pustila si kose

miluješ mi lice

u raskošnim skutima tvojim

opijen nježnošću tvojom snijem

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

rekoh ti

 

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stanog svijeta odit

među nama nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja željnih

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer skupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila

neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

sviko sam

 

***

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

bila je olimpijada

na izmaku te godine

za noć badnjaka

te prelijepe i tragične 84.

sam sročio izreku

 

Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu

 

Usnuih ne vidje suze tvoje

u njedra što ih polažeš

ka srcu plove

koža da ih upije i njemu preda

 

ni u snima ti mi ne daš nade

boli te ali čednost je preča

misliš

neće ovaj mahalaš

brati plodove mojega đardina

 

Nema bitno

 

zašto se poslije nisu našli

tragedija

smrt

čednost

odlazak

nesporazum…

 

Bitno je da nisu zajedno

To može boljeti

Zasigurno može boljeti

Veoma

jako dugo

 

Ne primjećujem suze ne vidim bol

jer u sanjara tih ljudskih poremećaja nema

samo ljubav i sni

ono kad bi se šalili

 

Mila Ti ja smo se našli

Ja sam te malo bolje našao

Ti se onda poslije nisi našla

 

sanjari su naivni

nikad ne vide kako im primiče

ono što ih čereči a ne ubija

 

Ja tu ništa ne mogu i poštujem to

Svako ima pravo izbora

kao i pravo da se kreće

 

Mila

dozvoli mi sitnu digresiju

 

Meni moje ljubavi niko ne može oduzeti

Čak ni ono vrijeme koje će doći

 

One idu sa mnom

Sve osim jedne će mene čekati

 

A ja ću tebe čekati mila

ako zaslužimem da odim na mjesto

kojem ćeš ti blagoslovljena

milošću Božijom pomilovana

sigurno oditi

kada dođe tvoje vrijeme

 

Dok ti skrivaš suze

u očaju trgaš jagorčevine

ja samo Volim te

ništa drugo

ah da

ljubim milujem

i …

 

Ne govorim ništa što ti nisi znala

Oprosti što to nisam izrekao kad sam mogao

sve one što sam trebao

 

jer ljubeć tebe

odakle mi vrijeme

moralo se sniti jedina moja

 

Volim te previše da bih te

sada riječima o ljubavi povređivao

 

one godine

kada ni sanjao nisam da ću te ovoliko voljeti

imao sam imao ličnu tragediju

Srce i druša su mi se sledile

 

ti me miluješ

dušo moja

poljubac vlažan od orošene duše tvoje

žigošeš rastankom

djetinje snove a se sanjaju

 

Trideset dvije godine sam lutao

kao ljuštura školjke

prelijepa plavetna praznina

ali skoro bez sadržine

to je ona plava školjka

ako si je ikad primjetila međ mojim slikama

 

Mila moja

Tri mjeseca sam bio plava biserna školjka

ispunjena svejetlošću i ljubavlju Mala Velika djevojčica

ne znadoh ni godine tvoje

krhka ruža me obasjavala

Hvala ti mila

 

Poslije toliko godina sam osjetio život

Punim plućima sam disao i nisam mogao da dišem

 

Ljepota

milina

zanos

ushićenje

 

dok si me na grudi povijala

ko maksumče

ko dijete željno sise

na tvojim sam nestašan bio

 

Zbog ljubavi jedne

Mile djevojčice

Krhke ruže

Laneta

Anđele

može i tako

 

ali prvenstveno Čarobne Žene

Labudice

što sa mnom se rađa

 

u plaveti duše

tvoje i moje

nalik oceanu u koji zaranjam

i utapam se

da bih ljubav sa tobom vodio

 

Mila

Nisam ti ništa tražio

osim da ponekad sa mnom doživiš

ushite moje

 

u Testamentu želja odlazećeg

se bez ustručavanja može reći

ljubav moju

 

Od prvog dana sam svjestan mogućnosti ograničenja

držao se toga

Nije mi padalo na pamet da se konkretno iskažem

predložim

dame biraju

uglavnom sam uspijevao

 

a ti si se nagnula

ruku mi u grudi uvukla

mjesec je glavu sakrio

zviježđe je vrisnulo

srce si mi iščupala

 

nisam ni jeknuo

nisam ni osjetio

nisam više bio

 

ponekad

Tango bi cimnuo na svoju stranu

čast je bila čvršća

 

To mi nije smetalo da sanjam

drugačije snove

srcu prihvatljivije

o biserju koje u nisku ljubavi nižem

 

Sjećaš li se slike o Bijeloj dami

 

Nikad do kraja ne objasnim svoje slike

Ne želim da im skinem sve velove koje imaju

ako ljubav neću da vodim

tada su samo slikarski zapisi

 

Na domak ruku mlade žene

se nalazi lik čovjeka

nalik meni

 

On vidi pružene ruke

ali ih ne gleda

Tvoje su ruke u vazduhu

 

na livadi od izvora Modre rijeke

ti si me grlila i vrštala

videć da se u svjetlost pretvaram

 

molitva

 

da mila

zato okrećm glavu

od pruženih ruku

 

Ne želim da povrijedim krhku bjelinu

Ona to ne zaslužuje

 

Mila

Sve je to u redu i sasvim časno

Ali ipak umjetnik stavlja do znanja

gdje god se Bijela dama

krhka djevojčica djenula

onaj zaljubljenik

ona dobrota tvoja

će uvijek biti na korak od tebe

 

podržana u molitvi

ne osjetiš kako ti kradem dušu

uspomene

na srčane zaliske privijam

 

Mila

a ne znaeš mori mome ubava

zaista sam volio da te dodirujem

milujem

 

Koliko mi vremena prostaje

deset godina maksimalno

pet

a čini se

godina

budimo na tren optimisti

dvije

bio bih monstrum kada bih pomislio

da dijetetu uskratim pravo na život

 

Ne znaem mila

još uvijek je sve svježe

Mislim da možemo još neko vrijeme družiti

časkati

Nikad ništa nečasno se ne bi desilo

 

A opet možda si u pravu

trebaš krenuti dalje

bez prtljaga

tražiti ono što misliš da trebaš naći

 

Osjetila si koliko te volim

To je datost koja se ne može izbrisati

 

Vjerujem da tako nikad nisi voljena

kako sam te ja volio

Žalim onoga

što će poslije doći

 

jalov posao

 

mislio sam ti mnogo toga reći mila

a opet to bi bilo zamaranje

valeri onoga što sam već rekao

 

Ne boj se života mila

Hrabra si jaka

Izborićeš se sa svim nedaćama

 

kao onda kad bježala si

a ja

baksuz

zadrijemao da san u snu snijem

 

Borim se mila sa osjećajima

ne mogu nastaviti da ti pričam

šta je ovoj hartiji

vlaži i žuti

 

Svaka riječ

svaki zarez

tačka

bili su iskreni mila

Od srca

iz duše

 

ne odi na livadu ljubičica

zaboljeće te

tamo moje pjesme umiru

 

Ponekad pročitaj šta sam ti pisao

riječi se ne mjenjaju

 

Ti si bjelina mila

Ti si život ljubavi

 

Ti si obojila moje dane prelijepim bojama snova

nevinosti što si mi poklonila

čednosti što si mi u dušu utkala

 

radosti kojom si me grijala

milina što me je ubijala

ovo je moj testament

 

Mila

nisam dovoljno lud

da priznam da je original pisan krvlju

ali tko ga zna

sanjar je sanjar

Jutro sa Blekijem – Dobri se ne vraćaju

 

 

 

 

Ustane

priđe mi

klekne

gleda me molećivo

lijevom rukom prima moju desnu

onu od milosti

prinesi je čelu

pa usnama mekim

poljubi je

pa je opet prinese čelu

prisloni je na obraz

spušta  je

usne i  poljubac dodir lahora

prislanja je na svoje srce

ono bije

i  vrišti

ja ne razumijem što

 

zatim

desnom rukom krade moju lijevu

onu od srca

nježno

daškom bez dodira  ljubi je

prinosi čelu

miluje je obrazom

i opet ljubi

prislanja je na svoje srce.

ono bije

i vrišti

ja se pravim da ne razumijem što

nisam mu ja tamo neka Bjelavska djevojčica

 

molim te

mila

nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi

ubij bol

nju pusti da zaleprša

da  se raduje

igra i juri

 

tu zastane

kaže mora nešto završiti

ode

 

mislim

hoću da vjerujem

da je izašao samo da ne bih vidjela

da plače nad  sudbinom

živo zakopane djevojčice u meni

 

ja zaplačem

ali se brzo smirim

ne ide to

neću da vidi moje suze

hrabra sam ja

uzalud

nije se  vratio

kao ni onaj moj

 

oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

vratiću se mila

kad se ljubičice jave

dobri se nikad ne vraćaju

šapće mi zaljubljeno srce moje