Ruže i dalje cvjetaju

 

Do kraja godine je ostalo još poprilično  u danima.

Dan za danom, ruža procveta i uvene.

Kroz okrvavljene usne klizne neubrana.

A noći , besanice i more.

Svijet je okrutan.

Neprekinuti niz mora.

Bića se bude , ne sjećajući ljepota kako se prije živjelo.

Kada je zemljom vladala

Ljudskost.

I ljubav.

I Anđeli mekih krila lebdjeli.

Što bi poete rekle:

Jutros ti je ruža procvjetala mila.

U prevodu:

Ah nekada…

Procvetalu ruža bi bila nježno sa ljubavlju ubrana.

I niko se ne bi bunio.

Dapače.

 

 

 

Tko sam ja

 

Pitalo me jednoć

poput eha

vrlo vrlo davno

jedno dijete Milo

Tko si ti?

Znadoh

uvijek sam znao

ali Maksumče mi reče

Ne govori

uplašićeš je

pobjeće ti

samo joj reci

Volim te

biće joj dovoljno

Nije bilo

nikako ni slučajno

nije bilo

Zato sada rečem

Hvala Ti mila

Molim Te

Ti oprosti mi

 Orhiderja

****

Sada se Maksumnče kaje

mene kori

što poslušah njega neukog

što je ne uputih

Pogled baci mila

na stranicu

Bosna zemlja Božije milosti

tamo u Tišinu sniju pet Galerija

svaka svoje dane usamljena bdije

Romani , pripovijesti i pjesme

iz dubine djetinjeg srca mog sniju

Tamo se riječi i snovi moji

sa bojama moje duše stope

istinu o mom životu zbore

možda prepoznaš

tko sam ja

 Snovi u vrtlogu duge

Slike

Uzmem sliku,

gledam  tebe,

zavaljenu u travi,

slamčica u usnama,farmerke tek pokoja ljubičica .

Slika broj jedan.

Visim te mladu blistavu.

Lijepu u svitanju jutra

nasmiješenu u pogledu sunca.

Blagu svijetlost svitanja.

Ista kao na drugoj ,

od one jedine tri  tvoje slike

koje kraj srca srce nosim.

Neko ko me poznaje bi rekao:

Ode tvoja teorija da je sve z parovima.

Umjesto mene moje zaljubljeno srce

moja nevina duša  tiho šapuću:

-A najljepše slike što sniju u dvorima naših sanja?

 

Lik djevojke pretočim u krajolik.

Plavetnilo neba.

Opetovani sunčev sjaj.

Meki pjesak što klizi

kroz tvoje i ruke moje.

Blago ustalasano

More očekuje zvijezde

koje će da nas vode

svojim stazama i putanjama.

Mjesec stidljivo plovi

plavim do crnila nebom.

Njegovo vrijeme će kasnije doći.

 

Sumrak polako pada.

Ti i ja, jedna nada.

Crveni  bikini

Morena moja.

Nemirna kosa.

Pune crvene usne,

nestašne riječi umilnog zvuka.

Iskreni smiješak u očima.

Nježnost u rukama priklanja se meni.

 

Sada u tu viziju mogu prizvati sebe.

Posmatram nas sa visine.

Dva djeteta na pijesku.

Dva anđela.

Dvije zagrljene nevinosti.

Bezbrižni  smijeh je u vazduhu,

između njih ,ubacio pitanje:

„Ko je veće dijete?“

Obzirom da je pitanje kasnilo nije dobilo odgovor,i

bilo je zgnječeno.

“Koja ono glumica liči na tebe.“ -iskreno zezao sam te.

„Nijedna  nije nalik meni,ni blizu!“-ljutila se ti na me. 

Djeca ne vole, one koji se upliću u njihovu igru.

Hoće da zaborave okrutni svijet oko sebe.

 Tog   ponovljenog prvog dana 

u ružićastom smiraju ,

dok su se sunce,nebo i more prelijevali u tisuću boja

radi dekora i krajolika tvom anđeoskom liku,

upoznao sam tebe,mila moja.

.

Bleki – Sretan 8. Mart / Ožujak

I evo nas opet na početku početaka.

Žena!

Savršena da bude voljena i da voli.

Majka!

Jedinstvena i uzvišena.

Sestra!

Iskrena i neponovljiva.

Kćer!

Srce srca i duša duše.

Hvala vam Mile moje , od srca.

Meni ostavite ovu noć za tugu.

Bole me one kojih nema.

Ja ću vam poklanjati sve ostale dane ,

a bome i poneku noć za nečije radovanje.

Bleki – Ljubav priča i sni

 

Mila moja

svaki je Bosanac

Bogumil i pjesnik

ljubav prema Bogu Jedinom

ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao

na lijepe riječi i milost upućuje

 

Bosancu su riječi kao snovi koje sanja

kao žena koju voli

svaka je riječ ljepša od one prethodne

pa slijedeća i tako redom

dok ne poteku ko potoci što u  rijeke

jezera mora svoju ljubav prelijevaju

 

iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav

i čestitost mila moja

 

evo ti malena moja

ti su krhka ruža

ti si izvor moj

ti si moje modre rijeke

koje sanjam

kada kiša lije i snijeg leprša

i kada te  budan ljubim

ušuškan međ usanama tvojim

 

tvoje su oči

ljubavi moja

sjaj neba koji blista

od čistoće i nevinosti duše tvoje

ruke su tvoje  lagana krila anđela

što miluju moju dušu

tijelo tvoje me ne dodiruju a ga ljubim

već treperi i titra

i ja se u njegovim nježnostima  gubim

 

tvoje su grudi čvrste

jedina moja

podatne i krhke

ne znam šta  sa  rukama i usnama svojim

da tu mladost ne oskrnavim sve se bojim

 

tvoje skute  i đardin

rajski  bljesak i hlad

ne smijem ni da diram ili gledam

već samo da sanjam

 

u noćima tlapnje i bunila

ruke moje

miluju duge bjelokosne noge tvoje

čak i tada

moram zastati

kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih

blizu  roze centifolije sa hiljadu listova

 

da slučajno dirnem tu milosnicu

tu čednost

sebi bih ruku odrezao

jer dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost

naš  život cijeli

 

i onda

ćeš ti meni govoriti

ti si pjesnik mili moj

nisam mila

to ljubav sama priča

i sni

Dobri se ne vraćaju

 

 

 

 

Ustane

priđe mi

klekne

gleda me molećivo

lijevom rukom prima moju desnu

onu od milosti

prinesi je čelu

pa usnama mekim

poljubi je

pa je opet prinese čelu

prisloni je na obraz

spušta  je

usne i  poljubac dodir lahora

prislanja je na svoje srce

ono bije

i  vrišti

ja ne razumijem što

 

zatim

desnom rukom krade moju lijevu

onu od srca

nježno

daškom bez dodira  ljubi je

prinosi čelu

miluje je obrazom

i opet ljubi

prislanja je na svoje srce.

ono bije

i vrišti

ja se pravim da ne razumijem što

nisam mu ja tamo neka Bjelavska djevojčica

 

molim te

mila

nemoj mi ubiti tu djevojčicu u sebi

ubij bol

nju pusti da zaleprša

da  se raduje

igra i juri

 

tu zastane

kaže mora nešto završiti

ode

 

mislim

hoću da vjerujem

da je izašao samo da ne bih vidjela

da plače nad  sudbinom

živo zakopane djevojčice u meni

 

ja zaplačem

ali se brzo smirim

ne ide to

neću da vidi moje suze

hrabra sam ja

uzalud

nije se  vratio

kao ni onaj moj

 

oni koje otjeramo

tragove duboke ostavljaju

posute ljubavlju

vratiću se mila

kad se ljubičice jave

dobri se nikad ne vraćaju

šapće mi zaljubljeno srce moje

 

Nisam ti pričao

 On je tako sam

Nisam ti pričao

 

 

Ne znaš

nisam ti pričao

bio sam ti ranjen mila moja

nosili me na rukama drugari

mahalaši

dođosmo do vilinog proplanka

rekoh im spustite me ovdje

vi krenite dalje vas život čeka

moja se ljube uželjela

mojih cjelova

eno nježne ruke mi pružaju

 

vidim prolaz u cvijetnu zemlju

u kojoj ćemo se svi voljeti

čuje se lavež zvijeri

za mnom na ljudskost jure

stanem ispred otvora

pustim svu krv iz rana

moje crvene hridine rastu i straše

horde zla

duše svoje

čkiju i bježe

 

žao mi mila

moram zastati ovdje

umorio sam se od traženja

nenalaženja tebe najvoljenije

znaj boli to

više od rana krvavih

ali šta je tu je

moramo još samo malo čekati

šta znaju djeca šta su hiljade godina

očas posla

 

stari hrast

još uvijek raste

tamo gdje smo se ljubili

poneki mu izblijedjeli platan sudrug

oni isti što su naše zagrljaje krili

pored njih suzne Modre rijeke teku

boli i slanost ljudskg tijela nose

 

Sjene male podno planina

Grada čednosti i Srebrene varoši

zauvjek sjećanja najmilijih žive

budi hrabra kao nevinosti te

nek te ne moli smrt moja

za tugu i boli

jer

Bosna je moja

snena i prelijepa poput tebe malena

i ktomu Zemlja Božije milosti

u kojoj snovi neprestano lebde

i ljubav

joj kakva je pusta.

 

I znaš

valjda si skontala

nisam ti sutradan došao.

Bleki – Mnogo boli kada se dijete skrši

 

 

ona spava Mali princ Kanal Snježni most

Zaljubljene duše Smiraj Portret anđela  Srce

Svijet ruža Duša boli Krik ljubavi Mrtva priroda

 

Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.

Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete  spije
mila moja je usniloa

Možda je na tren umrla
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše, molim ljude
što stupaju i struje.

Uz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.

I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju
Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.
Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje
Pianissimo Immpossibile.

Dušo moja mrije
Ne dam je , nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše

Dok sniješ snove
Ja ću ti doći
U san ljetne noći
Sunčice moja malena.

Samo jednom se živi

 


Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi , Ponoć se bliti.

Nekako po običaju se zvjezdano nebo  u naše misli uvuče tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni.

Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice svjetlucaju o čima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni.I ne želimo da bilo kome  pokvarimo dan.

Nošeni tugom nam   misli   klize ka nekim vremenima koja se vratiti neće.

Čuli ste  izraz : samo jednom se živi.

Jedna pjesma je dodala poentu:

Sve je ostalo varka.

Čujete taj izraz u mladosti, čini vam se trivijalan i dosadan i pomišljate  baš i nije neka pamet.

Tada ne znate da jeste. Velika je to pamet.

Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.

Mnogo , godinama decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada je već bilo  kasno . Život je prošao pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.

Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti buket cvijeća.

Urediti se kao Mali Princ  iz bajke.

Zastati pred njenim kapidžikpm i strpljivo, ako treba satima čekati, bojeći se da vam crvene ruže umotane u novinsku hartiju ne uvene.

Ako treba i do kraja života buljiti u prozor u kome se blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . Buljiti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje ,koje nikad neće sazriti i ljubavlju biti bojene.

Jer vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.

Ta neka bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica, a žena čiji je osmijeh zakačio vaše srce i dušu.

I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i umilnu ljepotu. I zaboli vas. Jer…

Samo jednom se živi.

Pa eto, nekako niste imali vremena da zastanete.

Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.

Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.

Ili vas je bio strah da dobijete nogu pred svjedocima.

Ili ste pomislili da je nisti dostojni.

Ili su vam je  branili.

Mnogo je tih ili, a vi mladi i u mislima vam običnost života,  koji samo jednom se živi. Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslih.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo za vas  i umrlo sa vama.

Da vas je voljela .

Čekala i čekala, čekajući venula i pisala pjesme i neposlata  pisma ljubavna u kojim ste vi glavni lik. Da je samo jednom živjela za vas , i umrla tiho ,misleći na vas i ono što je trebalo biti. A nije.

Samo jednom se živi.

Niste to učinili, uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi bilo , da ste i pješke klepnuli na kraj grada. Nije to na kraju svijeta.

Niste ništa učinili jer , neko vas je naučio da budete ponosni i muško. Da budete dostojni svoga porijekla. Jer, ona je ipak samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak godinama  kopnio sa njom.

Na kraju svoga puta,  još uvijek zamišljate  da se zelena vrata njene kučice u cvijeću otvaraju. Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u kosu, pomiluje joj uzbibane grudi. Vama srce hoće da izleti. Izlazite iz limuzine, prilazite joj  , a njen osmijeh vas ogrne za čitav život.

I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za ručicu, poljubite je i šapnete:

-Volim te mila…

Ime nije sada bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.   .

Što bi poete rekle:

-Samo jednom se živi.

U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga kupite, da ga život ne bi spustio na vaš taš.

 

– Ne , ništa vi ne znate

 

 

 

Prelijepi dani Nije se predala ni poklekla

Ljubav milosti puna Rose dan

 

Noć kada su zvijezde snova padale Miris tamjana

 

 

 

 

Ne ,  ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to možda i poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

 

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

 

 

 Ljubav kao boja snova  

Dodir djeteta Lik moje Nade

 

Most nad plavetnom provalijom Tuga nebeska

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

Ona zatrepće očima,

 

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.