Proročka basna naroda Kahiva – Kapucin i Drekavac

U skoro neistraženim dubinama i širinama brazilske prašume, uz tokove Amoazona i njenih pritoka živi narod Kahiva. Ovi urođenici žive nomadskim životom svojih opredaka, loveći i sakupljajući plodove prirode. ” Civilizaciju ” izbjegavaju jer im nije donijela ništa dobro. Ipak kada se sretnu sa ljudima toliko su gostoljubivi da ne znaju za riječ rat. Nemaju ni riječ za smrt; kažu preseljenje, budući odlazak ili samo život na ljepšem svijetu.

Kahive nemaju stalne naseobine. Djeca prirode lutaju prašumama amazonije slijedeći njeno bilo. Ne znaju za alat, starke, novac ili bilo koje druge blagodati civilizacije. Povlače se sve dublje u bespuća prašuma, ali ni to nije dovoljno; “civilizacija” kao i uvijek uzima svoj danak. Kahivama prijeti izumirannje.

“Civilizacija” u svom razaračkom pohodu za profitom nije uspijela ili nije smatrala za potrebno da ih prouči. Utoliko bolje za Kahive. Lakonski : ” Urođenici su urođenici . ” Smisao je isti kao u one anglosaksonske izreke: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Nisu jadni anglosaksonci previše krivi, samo su slijedili opće smjernice kojima je Vatikan poučio i šanjolške, francuske, belgijske, njemačke, nizozemske i i sve ostale sljedbenike. Urođenici ih zovu : ” Oni.

Opće smjernice su se proširile na sve što se kreće, pliva, migolji ili diše. Prerije, stepe, prašume, rijeke, jezera mora, okeani i ledena prostranstva, pingvini , svaki list, svaka mrva zemlje su skamenjeni svjedoci. Kameni spavači će biti probuđeni, smjestiti se na ugodnoj klupi svjedoka na dan svjedočenja i progovoriti o užasima pomora i pokolja.

I tada teško vama i teško. Bog sve vidi i sve zna, nagrađuje i kažnjava po djelima.

Koliko je poznato postoji više od 32 plemena ovog naroda dobro skrivenih u grmlju amazonskih guštara. Poslijednje njihovo pleme otkriveno 2011.god. slučajnim snimkama iz vazduha, ali im se poslije toga svaki uzgubio trag. Nazvano je Kavahiva. Možda je ovo njihova Basna.

Slučajni putnik, antropolog najviše zahvaljujući znakovnom jeziku zapamtio je, pa potom zabilježio ovu proročka i poučna basna jednog od plemena naroda Kahiva.

U govoru Kahiva nema riječi koja označava prošlost vać samo juče ili prije neki dan. Isto tako nema ni rijeći koja označava budućnost; kažu: poslije današnjeg dana ili samo poslije nekoliko dana. Zbog toga je teško utvrditi vrijeme nastanka basne; kao i vrijeme dešavanja radnje.

Priča u slobodnom prevodu bi trebala da glasi:

U jednom vremenu ,poslije nekoliko dana, zlo će se predstaviti u ljudskim likovima sličnim majmunima: Kapucineru i Drekavcu. Kapuciner je imao izgled pacolikog majmuna, a Drekavac majmunolikog pacova. Njih dvoje će nastaviti učvršćivanje puteva prethodnika, da bi obezbjedili što jača uporište za sljedbenike koji će konačno uništiti dobro.

Ta humanoidna stvorenja će imati jako,mnogo loše,nadasve zle osobine: Varanje, laganje, pljačkanje, krađa, papučarenje, tobožnji religijski konvertizam, licemjerja, konc logore, silovanja, mučenja, ubijanja…Lista za nedogled. Najogavnija karakteristika im je da će se njušiti kao zvijeri i duvati jedan drugom u sjedalice.

Onog momenta kad je priča dala majmunima ljudske osobine postala je Basna i majmunima je, iz poštovanju prema životinjama malo izmjenila ime. Sada oni postaše samo Kapucin i Dreka.

Pacoliki majmun Kapucin je svoje zlo nanosio iz zasjede, duboko sakriven u visokim, brlozima zaglavljenim u močvarama i grmlju. Dakle Kapucinu se činilo da je bolje da sve radi potajice u svilenim rukavicama. Jedno vrijeme je živio u velikoj i bijeloj ,skoro napuštenoj , sablasnoj kući. Kuća je bila nastanjena avetima u bijelom.

Te sablasti su najviše voljele da u svojim rukama nose zapaljene krastove, puške i noževa. Kapucin ih se nije plašio, u njihovom se okruženju rodio i ti monstrumi su ga dresirali. Ni u bilo kom društvu društvu se nije plašio i nije se libio da sve radi savim otvoreno, samo se pravio da stvari radi tajno.

Majmunoliki pacov je oglašavao zlo koje to nije drečanjem i nijekanjem oglašavao zlo koje to jeste drekom. To je činio svakog dana. Kako je u odnosu dvojice bio podređen, oglašavanje je počinjao dolje iz svoje ulice u 1o sati. Kad bi mu Kapucin dozvolio da bude glavni, Dreka bi se popeo na brežuljak i drečiti je mogao u bilo koje vrijeme. Zapravo majmunoliki pacov Dreka je bio glasogovornik i slugan pacolikog majmuna Kapucina.

Dreka je stalno kaskao za Kapucinom opčinjen količinom zla i moći koju ovaj posjeduje. Zbog toga se činilo da pokušava da mu se uvuče u debelnjaču. Uvijek je bio užurban pa je izgledalo da je u brzini. Kapucin je jedva skrivao svoje gnušanje prema dreki, ali mu je bio potreban da svojom drekom zamagljuje stvari i da zajednički pacovare protiv dobra.

I pored silnih pokušaja utemeljenih na dokazanim lažima i stravičnim načinima demonstracije silazlo koje siju majmuni nikako da pobijedi. Možda zbog toga a i svojih ličnih osobina Kapucin i Dreka neće uspjeti u svom naumu, već će borbu prepustiti svojim nasljednicima nekim drugim Kapucinima i Drekama.

Borba dobra i zla će se dugo voditi sve većim intezitetom. Dok dobro ne pobjedi narod Kahiva neće imati mira, biće proganjani i uništavani, na ivici nestajanja. Tada će drvodelja izdeljati novu mnogo ljepšu i veću kolijeku i u miru otpočinuti. Naravoučenije proročanstva južnoameričkih domorodaca je da će dobro uz pomoć Boga Milostivog na kraju pobijediti, ma kako to sporo, mučno i pogibeljno izgledalo.

I još se mole i nadaju da će to biti prije njihovog nestanka kojim im već ozbiljno prijete.

Neki poznavaoci svjetskih prilika i svjetskih kreatura uprli su prstom na imena, fizički izgled i vizuelno ponašanje Đorđa Buša i Tonija Blera.

Bolji poznavaoci su ukazali na neka druga ponašanja, stvarne ne mobing karakterne osobine i biografije, političko dejstvo i smrtonosne učinke koje su uzrokovali i počinili pomenuti anglosaksonaci. Također su postavili pitanje:

A tek šta su i šta bi radili za novac!

Meni pada na pamet vic o Muji i Sulji i o tome šta čovjek može učiniti za novac , ali vicevima nije mjesto u ovoj Basni.

Nikad nikad nismo bavili politikom i nismo obratili pažnju na spodobe koje ne poznajemo i kategorično odbijamo verziju u kojoj Basna ima veze sa Grmom i Drekom. Napominjemo svaka slučajana sličnost je nenamjerna.

Tek toliko da zadovoljimo znatiželju, uzansu objektivnost u pisanju i zbog toga što volimo imenične nepoznanice koji su ponekad pravi rebusi, pokušali smo dobiti bukvalna značenja imena:

-George Walker Bush ( zemljoradnik, šetač, grm = zemljoradnik šetajući grm? > grmalj?)

-Anthony Charles Lynton – Blair (drekavac ,dreka, drečanje, <rastrubiti, razvikati).=”” <=”” br=””>
Obojica su bili članovi trilateralno komisije. To je ona podružnica Bildeberške grupe.

Buš je dobio predsjedničke izbore 2000.g. sa manjim brojem glasova od protu kandidata. Presudno, ponovljeno i posljednje brojanje glasova desilo se na Floridi gdje je guverner bio Bušov brat. Regularno? Nema dokaza.

Al Gor se nije htio ili nije smio žaliti! Čitav svijet je vidio da se radi o jednoglasnoj rokfelerovojskoj kooptaciji.

Lično nikad nisam vjerovao brojkama kojim “pobjednici” i oligarhija slove, slave i broje histoju.

Šef laburističke stranske naprasno je umro 1994.god. Slučajna smrt, srčani udar. Nema dokaza. Nešto drugo. Nije bitno dok postoji M5, M6 nili bilo koji M. Snimljen je i film pod nazivom Pozovi M radi ubistva. “Slučajno” iz trećeg ili četvrtog plana predsjedničku fotelju laburista je zaposjeo Toni. Poslije je zamjenio premijerskim prijestoljem, taman da se upari sa čovjekom sa manjkom glasova.

Oni nisu iznimke koje potvrđuju pravilo. To je uvijek bio jedan od koncepata za dolazak na vlast; u svim vremenima na svim stranama svijeta, čak i u urođeničkom svijetu.

Bin Laden im je druga poveznica. I njihova i Trilateralne komisije i Bilderberške grupe. Bušovi i Ladenovi su veliki prijatelji u tokovima transkontinentalnih oil-novčanih malverzacija, koje predvode Rokfeler sa bilderberzima i trilateralcima. Bin Ladena je CIA obučila i stvorila da radi za dobrobit svih. To je već druga tema.

Gdje su Buš, Rokfeler i Saudi Haram Co. udarali? Tamo gdje se ubacivao Bin Laden. Tamo gdje su kovačnice cijene nafte i na crvena polja maka gdje je Bin Laden ko’ fol boravio i bio nadzornik uzgoja.

Pred kraj frke sapunica o nafti, Bušu,R okfeleru i Bin Ladenu uskače u pomoć pajdo Toni. Blair je volio pružati zaklon, gostoprimstvo i sigurnost „teroristima” . Normalno sve ima svoju cijenu.

Antiratna aktivistica Cindy Sheenan :

“Ako vjerujete vijesti o najnovijoj smrti Osama Bin Ladena onda ste glupi.”

Saznali smo i da su žene u dogovoru sa crkvenim ocima natjerale da Buš i Bler promjene religiju. Dreka je postao Kapucin, a Kapucin neka druga Dreka. Kasnije je bilo teško pratiti ko je koje podreligije, što i nije bitno. Bitan je pokušaj da se za odrađeno bratski rasterete bremena anglosaksonaca i dio prebaci na katolike i metodiste. No o v o nije nebitno; svi dolaze iz iste:

Savletove akademije.

Pravi, prirodni prašumski majmuni drekavci i kapucineri ,na njihov nagovor i svi ostali majmuni; ignorišući među anglosaksoncima popularne Č.Darvinove postavke odrekoše se srodstva i bilo čega zajedničkog sa statistima koji nisu u prvom planu ove basne.

Iz pouzdanih izvora znamo da ni majmuni ni većina urođenika nisu čuli za Darvina i da zaista nemaju ništa protiv onih koji vjeruju u nju. Njima to odgovara. To znači da su majmuni rodili Buša I Blera.

Ipak ne želimo dalje istraživati i Basnu vezati za grm i dreku koje je povijest poslala na izvor Panka koji je bio odrednica mladosti i jednog i drugogo.

Basna to ne zasložuje. Basna urođenika se te dvojice, po sjedalici , jarana odavno odrekla,i njihovih istomišljenika.

Basnu nismo čuli iz prve ruke. Vjerovatno je prepiračana mnogo puta u svom putovanju do nas i izgubila konkretnost i prirodnost; glavne odlike Urođenika. Ako se pisane knjige mogu mjenjati sa pričama je to lakše. Možda se poneka riječ izgubila ili promjenila značenje, dok je basna mijenjala vlasnike ali vjerujemo da je zadržala osnovni smisao. Uglavnom zbog toga što malo ko obraća veliku pažnju na basne.

Mi smo basnu prenijeli kako onako kako smo je čuli ,shvatili i prihvatli.

Na suprot ” kolijevki civilizacije ” mi se ne čudimo što ” primitivni ” narodi rađaju poučne basne iz kojih izvire razložna filozofija prirode i Univerzuma.

Ne čudim se što ” kolijevka civilizacije ” nikad nije shvatila ni ” urođeničku ” ,ni bilo čiju filozofijju koja izvire iz biti Univezuma.

Da je ” zapad ” išta shvatio ne bi činio to što čini. Niti urođenicima, niti bilo kome i čemu, čak ni vlastitim narodima.

Ono ostalo rđavo i zlo što dolazi sa drugih strana rađa se kao odgovor ( nagovor ) na činjenje Zapada.

Uzrok i posljedica što bi rekli Kahiva urođenici./br> Možda su oni u pravu,šta vi znate?

Ukoliko vas Basna dirne i zainteresujte se za mudrosti Kahiva ili nekih drugih uređenika proučite ih prije nego što nestanu. Poslije ih pustite na miru, nježni su, vaša znatiželja ih može za tren uništiti.

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Epizoda XII / II Dio

 

cvijeće     lepršavost.1jpg    istok    đardin

 

Vagina ili venerin brijeg

 Oda Đardinu oliti Đul bašči

Vi sigurno pomislili da je ovo neka narodna basna.

Jok,boni  morali smo je tako započet.Da smo rekli da je Deba sanjo,vi bi pomislili sada će sad on neke svoje takarli bisere nizati  ili barem neki ekspoze za desetku budalesati, pa bi možda počeli štajk nečitanja.

Ovako nemate kud jer ste započeli čitanje.Što se započne mora se završiti i ponoviti ako treba, i opet i opet.Mi sada ne mislimo na čitanje,jer nam u međuvremenu pao pogled na jedan đardin.ide on džadom blistav i cvijetan,miris se mahalom širi u mozak načisto buba.

Bilo je to jedne kaharli zime.Snijeg zapo do za vrata,pa presto.Pa zahladnilo.Zalednilo tako da su Bjelavski mraz i onaj  iz Sibira postali mrazna braća.

Ako je Deba išta mrzio te godine,onda je to bila zima.Nije je mrzio kao stađun.Nikako,nije mu to bilo ni na kraj malog mozga.Ova ga naopako zatvorila u kuću,a njemu đardini u glavi.Kako ne bi,jako mu je devetnaest.Skoro ni punoljetan nije.A to je ko da mozga nema.

Zima ga zatvorila u kuću sa materom koja mu ronda:

-Šta ćeš ti sa životom svojim?Školu nisi završio,posao ne tražiš samo ti se neke stvari po mozgu vijaju.

Majka ronda,njemu miri đardina u očima,otac šuti,u plafon zuri i sa matero se reda radi saglasuje:

Ja ,slišaj mater,ona uvijek najbolje zna šta  u ovoj valja raditi.

Vidi Deba i njemu se baš te stvari po glavi motaju.

Pubertetska kriza onih godina pred prdekanu i veliki post.Nisam zloban, kaže Deba sam sebi,ali tako to ide.Otac pred penzijom,sin ide zanate kaliti.Što više šegrtluka to bolji majstor života.A ova zima nikako  ne da zanat kovat i nauk primati.

Kako mu dosadno bilo, on bi u hodniku klekno na koljena,čelo prislonio na pod i brojao vjetrove.Sestra bi ga u prolazu heknula nogom u sjedalicu i rekla mu:

-Nosi taj smrad iz kuće.

On bi jaknu nagrnuo, pa u najbliži poznati đardin.Tu ga tuga  safata.Đardin  lijep i bijel ,ali  gologuz , haman ko anamo ona u osamdesetgodišnje koke.Poneka grančica ružinog grma strši i skuplja se ko smrznuta kokoš u zamrzivaču.

Ode ti on do drugog halvata,pa do trećeg. Tamo ista hladnoća i gologuzavost.Do četvrtog đardina nije trebo ići. Znao je da je svugdje isto, a i anamo onaj mu se smrzo ko šteka na minus četeres četiri.

Pokušo on jednom majci u kuću djevojku prošvercovat.Majka na vrata i pita djevojku:

-Imaš li ti papir  da takar možeš rabiti.

Djevojka iz fine porodice bila,pa ne razumije riječ takar.Deba joj šapće ,da mu mater ne čuje, da je to anamo ono.

Djevojka nema papir i debina mater joj reče:

-Popi tu kafu i sikter.Kada nabavite čage, mereš se rješavati svrabeža do mile volje.

Donese Debina izabranica papir da nema svrabež.Debina mater ga hladno odbi .

-Imala ti svrabež,il’ nemala u mojoj kući se nećeš češljugariti.Vodi ga svojoj materešini.U mene se bez pravog papira  nećeš svrabinjati.

Dobri je Debi,preko neke mazne sestrice, nabavio papir sa potpisom i muhurom doktora Živanovića.Na papiru piše da je dotična zrela za takara i da se on zdušno preporučuje ili medicinski:

Dg.Takarus neminovnus et neophodus zagarantus.  ( Potcrtano )

Neminovnica i Deba u radosnom behutu,trk kod njegove metere i papir joj pod nos poture.

-Nije bona to niki papir.Doturu Živanoviću odavno ne vjerujem.Njemu iz očiju bulbul viri i sve pjevucka i gleda ima li koji đardin u blizini.A jopet,doktorski papir kod mene ne igra,samo od vlasti.A ni taj vam ne vrijedi dok se ova moja blentovija ,barem, ne zaposli.Osim toga, za takar vam ne treba nikakav papir,jal ga bude ,jal ga ne bude.Na cedulju vam zapisano, a ja je zagubila.Nego ako joj se toliko primeračila,pametnica će smislit nešto.

Vide zagorjelići mladi, nema ništa od liječenja svrabeža ako ne smisle plan.

I Pametnica ga  smisli . Nikad ne pitasmo Debu koja od njih dvije.Dogovor i zakletve pale.Suze radosnice samo što ne potekoše.

Isto veče,Deba na rame merdevine vatrogasnog društva Bjelave  i pred penđere neminovnice ih takari.Nema veze što su basamci sto pedeset kila ,netto , teški.Kad đardin zamiriše i dvjesto kila je banka germe.Pitajte hrvače.Dobro poneki fasuje kilu.Pa,šta?

Sreća drugi sprat bio, jer  Deba se bojo visine,više nego njegov Noj roštilja.Natandario deba stepenice i čeka da mu Pametnica bijeli rupčić baci.To im znak slobodnog prilaza đardinu bio.

Za inat tu veče otac Nevoljnice u bešiku ko malo dijete kasnio.Spavalo se njemu. Žena ga svako malo na bračni krevet slala.On svako malo govorio saću ja,pa zakunjo.Ko fol u fotelji spavo.

Imo čovjek ponos.Nekad najbolji jaran,sada  ga uveliko počeo izdavat.Sto posto okrenuo leđa jaranstvu.Ni da trzne kad ga žena pomilki.Eh,nekada konta on.Žena me pomilki a moj jaro me u prsa busa.Sada me žena miluje,a jaro se snuždi ,samo što u zemlju propedne od sramote.

Žena vidi nema fajde,ode na spavanje.Domaćin zaspa,jaro odahnuo,večeras nema blamaže, Deba izvisio. Smrzo se ko anamo ona, kad se na ledini žubori , a vanka minus četeres tri stepena,haman ko na Igmanu .Mrazište pravo.

I drugu veće ista meta isto odstojanje.Konta Deba, ako ovaj takar ovako nastavi,moraće hodži ići da mi kaki zapis  zapiše ili stravu slije.Ili u tuberoznu bolnicu ,da mu ljudi tuberoze nose.

Nije trebo ići hodži .Otac Pametne  a  Nevoljnice slomio dvije ruke i dvoje noge.Glavama mu ništa nije bilo.Ona veće ,bosanska je i tvrda ka anamo onaj u naponu snage.Ona druga, manja,bez mozga i  meka ko duša, ništa joj ne mre biti.

A kako se nezgodica desila?

Virno nesretni otac da vidi koliki će minusi to jutro biti.A kad vanka pod  komšinicinom banjskim prozorom vatrogasne merdevine neko pristavio. Konta on zašto vatrogasne  stepenice nigdje dim da osjeti,a i kona u banji na sav glas vrišti onu pjesmu o  crvenom fesiću.

Radoznalost prije svega i on se pope na basamke sve do trećeg sprata proviri kroz prozor ,Imo šta vidjeti.Ibro piljak,higijenski tehničar naših ulica i naš drug isuko jatagan,i bez imalo srama, do balčaka ga, iz sve snage  suče komšinici,a ona pjeva.

Komšinica okreće glavu ka prozoru čini joj se da je neko sa prozora gleda,ali nikog ne vidi.Komšija što je gledo,gledo.Ovaj put više neće,hekno sa merdevina i slomio se ko sepet ispod valjka.

Debi se valjalo samo popet,ali kako.Otkako je Feđa poletio i u snu mu se pristavio,Deba se bojo visine ko bijeli labud blata.

Ajd prvi stepenik basamaka on ko sposlom zakorači.Ali dalje ni makac.Ko da mu neko dižačke  tegove od tristo kila na noge metne.Haman to je dvoje vatrogasnih merdevina.Ali nježni  đardin se natandario na penđer,zamiriso ko ramazanski somun  i vabi ga.

Drugi na nježnost prođe.Treći na miris,četvrti na jedvite muke za vabljenje predura.Jebo ga pas,dosad je gledo,od sada ni to ne smije.Prešo je visinu hastala,a to mu limit koji mere podnijeti.Žmiri on i konta,neko mu reko da je neka Ivančica ili Ivan naruiso da je šestica Vatikanski broj.Nije blento vatikanski nego šejtanski,kori on sam sebe.Šta se ti pametan praviš,to mu je isto.

U ljutnji je već na devetom basamku.Pa psuje:

Ko je  izmislio broj devet, taj normalan nije bio.Da nije te budale ,ja bih već na desetom bio,a možda i na jedanestom.A i onaj ili nije nikakav čovjek.Kad ga neko moli da ga strefi da mu prekrati muke,on nui mukajet.A kad se čovjeku u đardinu đardin pristavi,evo ti njega nepozvanog i ko neki voajer, samo jedno gromovisto i svejtlosno  hek i čovjeka na mrtvo zvekne.

Na petnaestoj stepenici skroz zasto.Čini mu se da zemlji leti.Jebo ga pas ko je reko da je i pad je let.Nek pada ko hoće,a ja ne mogu ni gore ni dolje.Osluškuje da li leti i broji.Dođe do devet,osamdeset jedan ili osam,devedesei jedan zabunio ga strah.

Konta dobro je ,ne čuje se ni ono strljš, ni ono sprljš.Znači nije hekno.Dobro je.Još uvijek.  Merdevine  još uvijek drhte ko brizle na tiganju i u grlo mu se guraju i on ne može da diše.

Jedna ga ruka pomiluje po glavi,on konta to ga neki šejtan vabi,ne bi li malo popustio zagrljaj,ali ne da Deba,ne  ga mnogo ni macolom odvojit.

Joj rahatluka, majko mila, kad začu glas:

-Ajde mili, šta si se ukipio,pusti merdevine i ulazi.

Isto veče leži onaj slomljeni  jado na bračnom krevetu i čuje iz ćerine sobe crven fesić se glasa,sa naglaskom na  joj, mamo,mamice.I to već treći put.

Uđe mu žena nosi čaj od kamilice za očajavanje.

On je pita:

-Jel nam to kona kod ćere došla?

-Kakva te kona spopala,ko da bi ja tu uspaljenicu pustila , da mi se druži sa mojom curicom.

-Onda idi bona ,vidi šta joj je ,sve te zaziva.

-Nemem šta gledati. Da sam ja kake sreće i ja bi,evo ovog trena mamicu zazivala.Ne brini se, dobro je ona, da ne može bolje biti.

-Nemoj tako, čuješ bona dere se, ko da je neko na kolac nabija.Idi , umiri je,pomisliće komšiluk da je neko,nedo mi belaj mira,da prostiš takari.

-Ne boj se,ako hoćeš idi pa provjeri.Meni se ne ide njenog slavuja gledati.

-Otkad ona ima slavuja,zar nije lani crkno.

-Taj je crko,ali ovaj je drukčiji i ako crkne opet oživi i zato je ona radosna i cvrkuće joj,mamo mamice.

-Ženo mila,jesi li ti šta popila,ja te večeras ništa ne frštuljim.I molim te počeši me ,ovdje vrh gipsa ,aman ispod onog.

-I mene odavno svrbi da lijeka ne mogu naći,a ti ni mukajet,ni da me počeškaš bar jedared.Češi se sam.

Izađe ona, heknu vratima ko on stepenicama o ledinu i prvac uspaljenici na kafe konzultacije.Možda je uputi na lijek za svrabež u voim poznim i posnim godinama.

Ali sve ovo se desilo tek one zime kada je Deba prestao mrzijetii zimu.

Ali prije toga,kada je zimi spavao zimski san,Deba  često i po tri dana nije oči otvarao.I on jednom usni jedan san,koji je trajajo još jedan dan.Tako je Deba postao unikom ,koji je iz čista mira ,na zdravo, prespavo četiri dana.

Nama je najinteresantniji ovaj četvrti dan ,kada je počela basna o đardinu.

Ne znajuć kako Deba se našo negdje u nekom ogromnom, plavičasto bijelom vrtu ,punom potoka  , cvijeća , behara i bulbula. Nagledo se on đardina i đardina,vako i nako,ali ovakvu ljepotu nikad nije vidio.

Zino Debo,zaprepastio se.Čuj molim te,on Deba zino i zaprepastio se.Ne mre to biti.Tu se nešto ogromno dešava.

Odjednom niotkud , neki ljudi u u plavo bijelim mantilima,sa izvezenim zlatnim ljiljanima na leđima i sa dva ,tri , četiri i više krila mašu,hladovinu mu  prave i pitaju ga:

-Gdje si ti,docniš?Ne možemo glavnu ekspertizu bez tebe započet.Sve možemo,ali o njoj sud ne možemo donijeti bez zemaljskog mahera za njena pitanja.

Deba odmah skonto gdje se nalazi i htjede da pita…

-Nisi još,a kada ćeš to ne znamo jer još uvijek ne postojiš.

E jesu mi ovi anđeli baš pametni.Nisam se ko vele biva ni rodio,a oni ne mogu bez mene započeti ,to što trebaju započeti.

I tako započe Netipična basna o Veneri.

Valja je i nastaviti.

Tačka tri: Poz…

-Čekaj malo!

Ubaci se Deba konziliskom čelniku u riječ:

-Imali ovdje kakva mehana da se havlja,ja prigladnio,oduljilo se.Meni se prisnili bijeli bubrezi i brizle.Mogu i jagnjeća rebarca, reš pečena.

-Žao nam ,ovdje toga još nema.A neće ga ni biti.Idi ,uberi koju voćku i napij se mlijeka sa onog potoka ili meda sa onog drugog.

-Vi to sasvim ozbiljno.I ja bih trebo čitavu vječnost samo to žmariti.

-Ne znamo šta ćeš ti žmariti ili havljati ,jer ne znamo šta si sebi odredio.

-Ja sebi odredim oku brizli ili bijelih bubrega,može po po oke mješan,pa onda po oke janjećeg buta,sahan sogandolme ,jedan zvrk bureka ,po kile ašlama ,dvi tri oke karpuzeili,tepsiju baklavica i ružica i to je to.Ono što uz to ide oka  onog što ovdje ne smijem pominjati.Kažu grijeh.A ja kažem grijeh ne ide iz usta nego iz mozga i preko usta.

-Šuti čovječe dok nisi ograjiso.Bolje ti je da se prihvatiš voćki i meda,nego da te zapadne plod zekuma.

-A šta vam je taj zekum.Da nije neki zekan.

-Zekum  je gorki kaktus,od kojeg se ne možeš najesti i  žeđa a vode nema.

Skonto Deba sve i zamislio se. Kaže im:

-Nisam više gladan . Idemo nastaviti posao.

Šef nastavlja ko da nije bilo Debine upadice:

Pozvan je insanski rod da u redovima, po vrstama, podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

– Konzilij jednoglasno konstatuje da je došlo do nesporazuma na relaciji konzilij insani. Nakon detaljne analize je utvrdio slijedeće:

U pripremnom periodu ženski insan je odbijala plođenje i razmnožavanje, jer smatra da je kao osoba sa najvišom dozom razuma, zaslužila da se plodi i razmnožava kako je to njoj čeif i kako to njenim potrebama dolikuje. Traži da se razmnožava tokom čitave godine, bez da je okusila slast oplođavanja i tegobe razmnožavanja. Kaže instikt joj govori da igra u neviđeno, na sve ili ništa.To joj prvi grijeh bio.Zagovaranje kocke.

Muški član insanskog roda nije imao prigovora, pa je mogao krenuti prema izlazu broj jedan.To je staza jedan koja vodi i u raj. Na pitanje želi li sačekati insana ženskog roda, odgovorio je  :

-Nisam lud, neka se blentača sama snalazi i maltene je uskočio u raj.

Deba u sebi konta,ne smije da komentariše,kaktus ga malo poremetio i zabrinuo:

-Hablečina jadna, već je na početku stvaranja pokazao ,koliko malo pažnje obraća na žrtvovanje ženskog insana za dobrobit  zajednice.Kako bih ja za đardinom letio,brzinom  anđela sa najviše krila.

Skoro svi anđeli,u tren ga mrsko pogledaše.Oni što se nisu mrgodili bile su garant anđelice.

Tada Deba uvidio da ne smije ni misliti.Ovi čitaju misli.E to ćemo još da vidimo.Ne znaju oni s kim posla imaju.Može on ne misliti o ničemu ,ako treba i godinama.Zapravo on ne misli već deset godina.Ono što govori nije govor misli.To je govor navike.Mora se živjeti.A kad živiš moraš poneki put i progovorit.Zato mu se Lenji najviše sviđao.Taj ne pokazuje da li zna misliti,a ni govoriti.A i aa je najumniji fazon koji je čovjek mogao skontati.

Nakon konsultacija sa višim nivoima konzilij donosi slijedeće izmjene preporuke, upute i direktive u vezi sa ženskim insanom tačke tri:

3.l. Odobrava se insanima parenje i plođenje na godišnjem novou ,pa dok ih život ili smrt ne rastavi, uz slijedeće uslove:

3.l.a. Ženski insanu se vraća u genetski odio sa ciljem da se rodnica prilagodi novonastaloj situaciji parenja na jednogodišnjem nivou.

3.1.b. Ženskom insanu će se rodnica učiniti trajnijom, čvršćeom i izdržljivijom da ne bi zbog neprestane upotrebe došlo do habanje i oštećenja.

3.1.c. Izmjene će biti urađene u što je kražem mogućem roku, ali zbog valeričnih performansi izmjene pažljivo i u potankosti napraviti. Oblik i izgledi radonice sa morfološko fiziološkim smjernicama će biti predstavljeni u specijalnom visoko medicinskom doktoratu o rodnici novog tipa.

3.2. Konzilij preporučuje slijedeće stručne bilološke, toaletne, higijenske mjere i medicinske smjernice:

3.2.a . Održavanja, odmaranja, mjesečnoj generalci i ljuštenja u svrhu endotermije, kao i zaštiti od polnih bolesti će se odvijati fiziološkim promjenama u organizmu ženskog insana. Taj proces će se nazvati menstruacija.

Opet neko dobacuje:Nić takar,pogano je.

Svi se okrenu Debi i on se okreće prema nekom Kupidončiću i ne misli već misao zadržava:

-Ovaj se na vrijeme pojavio.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca / Epizoda XII

Netipična basna o Veneri ili  Debin tipični usud

 

Bludne misli šarmer u cvijeću forbeger    ona pod velovima-plava

idilični horizont Dekor Plam ljubavi svuda oko nas Četiri godišnja doba

 

Vagina ili venerin brijeg

 Oda Đardinu oliti Đul bašči

Ova basna je zabilježena u osvit rađanja matrijarhata. Govoriće se o malenoj predivnoj i nestašnoj zvjerčici. Zvjerčica ima nebrojene, prelijepe osobine i samo par onih, nažalost neophodnih i
ne tako prelijepih karakterizacija.

Ispredaju se bajke o prelijepim žardinima i đul baštama. Svaka bajka ljepša od ljepše, poneka i nije. U onim lijepim i prelijepim sve je savršeno, dosta čedno i pomalo nestvarno. Tako i treba biti.

Ipak moramo realni biti i reći ,da je ono što đardini i đul bašte pružaju, može biti i prelijepo i savršeno i čedno i pomalo nestvarno; ali ponekad i nije.

Da se ljepota sagleda u pravom svjetlu moramo početi priču ispočetka.

Stvarali se životi i prvi parovi, adami i eve biljnog , hajvanskog i insanskog roda. Na kontrolni pregled svi prozvani dođeše. Pregleda ih glavni hećim među anđelima ; notaru diktira, polazimo od nižih ka višim oblicima života (!?):

Tačka jedan:

-Pozvan je biljni svijet da u redovima, po vrstama, podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

Konzilij jednoglasno konstatuje da je biljni svijet pregledan i utvrđuje se da mane nema. Zapisano je da je mnogobrojan, raznovrtsan i prelijep, milijarde boja i nijansi ima.To im je dato zbog njihovog hendikepa, nemogućnosti kretanja. Da bi se insani i hajvani iu nesvjesno zaljubljivali u te ljepote i pomagale im u takar,odnosno oplodnoj priči..

Ali sve svoju svrhu i cijenu ima. Razum im je nižeg nivoa,kaže hećim i ispod oka u konzilij gleda i tiho dodaje: možda. U ljepoti i svršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.

Svaka biljčica, travčica, cvjetić ili drveće visoko plodit će i razmnožavati o svom vaktu i sredini kako se to zapovjeda. Pošto su mahom nepokretne hajvanima i insanima je naređeno da im zaradi lakšeg života svu potrebnu pomoć pruže.

Prigovora biljni svijet nije imao.Biljni svijet može krenuti ka izlazu broj tri , prema stazi broj tri koja vodi u raj.Bez prtljaga molimo.

Tačka dva:

-Pozvan je životinjski svijet da u redovima, po vrstama , podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

– Konzilij jednoglasno konstatuje da je životinjski svijet pregledan utvrđuje da mane nema.Hajvani su malobrojniji od zelenjave, raznovrsni i sasvim pristojno lijepi. Zbog svojih zadataka, potreba i pokretljivosti nije mu se mogla dati ljepote i boje biljnog svijeta.

U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavati, kako je to kome u posebnim uputama dato i zapisano Data im je snaga, brzina, prilagodljivost i veći stepen razumu; možda. U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.

Svaka životinjica, zvijerčica i grdosija plodit će se o svom vaktu, u jednom odabranom vaktu ili već kako je to zapisano; ali samo u jednom mjesecu godišnje. Svaka iznimka se strogu genetski kažnjava. Hajvani će biljnom svijetu pomagati, a njima insani zarad ugodnijeg života svih u ovom predivnom kolu života.

Neko iz konzilija dobacuje: Nema takarenja između vrsta.

Glavni hećim se unezgodio zbog upadice koja ne pripada okruženju pa zaboravio aminovati,misleći da se podrazumjeva.

Prigovora životinje nisu imale. Hajvani, mogu krenuti prema izlazu broj dva odnosno prema stazi broj dva koja vodi u raj.

Tačka tri:

Pozvan je insanski rod da u redovima, po vrstama, podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

– Konzilij jednoglasno konstatuje da je došlo do nesporazuma na relaciji konzilij insani. Nakon detaljne analize je utvrdio slijedeće:

U pripremnom periodu ženski insan je odbijao plođenje i razmnožavanje jer smatra da je kao osoba sa najvišom dozom razuma zaslužila da se plodi i razmnožava kako je to njoj čeif i kako to njenim potrebama dolikuje. Traži da se razmnožava tokom čitave godine, bez da je okusila slast oplođavanja i tegobe razmnožavanja. Kaže instikt joj govori da igra u neviđeno,na sve ili ništa.

Muški član insanskog roda nije imao prigovora, pa je mogao krenuti prema izlazu broj jedan.To je staza jedan koja vodi i u raj. Na pitanje želi li sačekati insana ženskog roda, odgovorio je sa : nisam lud, neka se blentača sama snalazi i maltene je uskočio u raj.

Hablečina jadna, već je na početku stvaranja pokazao koliko malo pažnje obraća na žrtvovanje ženskog insana za dobrobit  zajednice..

Nakon konsultacija sa višim nivoima konzilij donosi slijedeće izmjene preporuke, upute i direktive u vezi sa ženskim insanom tačke tri:

3.l. Odobrava se insanima parenje i plođenje na godišnjem novou ,pa dok ih život ili smrt ne rastavi, uz slijedeće uslove:

3.l.a. Ženski insanu se vraća u genetski odio sa ciljem da se rodnica prilagodi novonastaloj situaciji parenja na jednogodišnjem nivou.

3.1.b. Ženskom insanu će se rodnica učiniti trajnijom, čvršćeom i izdržljivijom da ne bi zbog neprestane upotrebe došlo do habanje i oštećenja.

3.1.c. Izmjene će biti urađene u što je kražem mogućem roku, ali zbog valeričnih performansi izmjene pažljivo i u potankosti napraviti. Oblik i izgledi radonice sa morfološko fiziološkim smjernicama će biti predstavljeni u specijalnom visoko medicinskom doktoratu o rodnici novog tipa.

3.2. Konzilij preporučuje slijedeće stručne bilološke, toaletne, higijenske mjere i medicinske smjernice:

3.2.a . Održavanja, odmaranja, mjesečnoj generalci i ljuštenja u svrhu endotermije, kao i zaštiti od polnih bolesti će se odvijati fiziološkim promjenama u organizmu ženskog insana. Taj proces će se nazvati menstruacija.

Opet neko dobacuje:Nić takar,pogano je.

3.2.b. Četiri do šest dana svakog mjeseca sukladno lunarnom ciklusu (28-29.dana ) ženski insan će imati krvave izlijeve manje ili više obilnog i bolnog procesa , kojim se čisti nečisto mjesto.

3.2.c. Tokom menstrualnog ciklusa zabranjen je proces plođenja jer je krv nečista i puna štešnih i po zdravlje opasnih bakterija i drugih jednoćelijskih zaraznih organizama.

Joj,mamo mamice to je četerese/pedeset dana posta bezmozgašu,valja to izdurat. Neki neće moći,oni pogani.

Upadice ne jenjavaju.Glavni hećim se već navikao ,ne pridaje veću pažnju paa nastavlja.

3.3. Zbog izvoljevanja i izazivanja talasanja na širem planu ženski inasan neizostavno more povući penalne posljedice:

3.3a.Na otvoru vagine obavezno će se ugraditi opna, koja će se nazivati himen koji će imati neku slabašnu zaštitnu funkciju. Glavna funkcija himana je prouzrokovanje bola prilikom prvog pokušaja oplodnje. Intezitet bola će zavisiti od mnogi faktora; određenih i neodređenih;sve zavisno od časnosti ženskog insana.

3.3.b Menstruacije će biti jako bolne čiji će intezitet zavisiti od nepredvidljivih i često neobjašnjivih činilaca.

3.3 c. Menstruacije mogu biti neredovne i uslovljene jednim jedinim jajašcem koga će napadati milioni muških spermija. Proces sazrijevanja jajšca će se zvati ovulacija i predviđeno je oko središnjeg dijela menstracije, ali nije i zagarantovano. Radi zbunjivanja tražioca godišnjeg parenja i eventualnih reprekusija nema zaštitnih olakšica.

3.3. d. Otvorene stavke i neodumice su namjerno ostavljene radi velikih strahovanja ženskog insana koje se neprimjerno ponaša u pojedinim fazama plođenja.

3.3. f. Himen smo ostavili kao poslijednji znak za kušnju ženama. Koliko poštovanja prema vlastitoj rodnici utoliko manje čvrst i bolan himen. Što duže se đardina štiti od napada spoljnih elementa postaje tvrđi i bolniji. Nekad nikakva bušuilična platforma tu ne pomaže.

Naj ti je bolje,ha se mogneš primiti za šteku, a ti u tanadarli mahalu. Obo već prevršilo svaku mjeru.Možda nekom dosadno,procesuiranje se odužilo.

Zato dajemo mali intermeco. Kafa ,iće piće i po mogućnosti ,potapšati ljepši pol sa četiri stađuna.

/Kraj prvog dijela/

 

 

Debina individualna dubioza

Deba  jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju  odust'o.

Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio takarenja.

Žao nam zbog odustajanja  jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.

Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja.

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile.

Što  više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira. Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni njima nije jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.

Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk napravio.

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje.Onda takva  po mozgu; kojeg svaka  hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.

Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.

Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporen kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.

Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.

Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica stanu u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.

Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.

 

Mujo i Fata pripovjest u četiri čina / komplet

 

Fata images (1) fata1   fata 3   fata 2                                             

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

 

Čin drugi

fatma   lela   fatma 1images   fa2   images (4)

 

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

 

Čin treći 

mojsije   fata i fatma  images (1)  mujo   lela

 

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa otišo. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa otišo. Srce Fatino, dobro je što ga nekim očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka-Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne BIjle tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti ,dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on fatu neda.

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane a nesmije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samoFatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati ,jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući da ih radoznalo dijete gleda šta rade. Vidjela  ona Fatu i Muju .Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Nebi ni rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvati. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jali tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mama joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamluk, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset ljeta . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbeyi mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu naprevljen, odmah Mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče stigao ferman  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se saušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda u čas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere to nebo trpjeti.

 

Čin četvrtii                                                                                                             

 monteno 1   fa2   images (4)   dunje   vrisak 3

 

Prođe četiri pet godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma oporavila. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu isputila.

I on brzo za majkom mandrknuo.

Begovica se malo usplahirila kad je čula da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Mujo se i nepominje.

On se iz vojne sa Kozacima napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i agom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se živ vratio. Osjedila ona skroz, ali ništa to spram radosti što je ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godine isti on. Ništa ne objašnjava nego dijete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka ,tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren ,on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro,nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješe, nema bitno što se zadjevočila. To je Mujo njene neprežaljene Fate dragi. Izlazi i begovica Fatma čula radosti glasove. Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo. Druga polovina uzdisala. Jedino joj kćer Fata ravna bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu,u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju hanterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu, a on joj se smijo. On krivac za to bio. Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča.Zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje ubija.

Vojna sa kozacima se dobro završila. On aga posatao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho poštovao i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje. Zna Fatma,zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rakla za Fatine hareme. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj agluka sandžakbega Fatinog dvori.

Kad je Mujo došao Fata malo poboljevala. Sada sandžakbegovica i dvostruka udovica postala.Pričakla mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, on je svoje ubijajući dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se ko bijesne zvijeri. Ili oni njega,ili on njih,nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom,tek ponekad za Fatmom. Krvlju bol za Fatom pokušava da umine. Ima tu i krivnje zbog Fatme majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu već se veća javila. Čuo sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu u poganluku.

Njen Mujo nju potražio i kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka ,provjerava jeli san , melek ili njen Mujo.

Uletje troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri i po godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Bosnom gazio.

Upitno gleda u Fatu ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, svoje mlađih nešti i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo priča. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije kad je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje,Fatima uze petogodišnjaka za ruke,posjede ga u krilo i reče mu :

-Evo ti babo , napokon došao, poljubi ga u ruku maleni moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci, svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad  pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje,i sada ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Dijetetu neugodno ali i miri sa nježnošću muške ruke nove. Ode i on na spavanje.

Danima se oni viđali i ponovo upoznavali. Nigjde im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom trudna. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže. Ako kaže sramota, svašta može biti. I vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Dojilje i dadilje se uzvrtjele nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat se prevrnuo. Obradovala se Fata, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov je sebi za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj mandrknu ha se kćerka rodila.

Fata slobodna ,ali kasno.Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali.To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece reći? Stid je bilo. Hej ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit i oženiti i još koju pride.

Vrijedan je on. Kod njega nema ništa labavo več čvrsto, odrešito ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je oko turskijeh se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane,grdne, neizlječive.

Kako to boli nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš, dušu, srce da ispunuiš.  Tako šest punih godina. Praznina se neka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na taj bol.

Živi čeljade, mora se,  život kao ide dalje.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao pa opet bolovao. Više od pet godina prođe dok je nije našao. Bona da si i stotinu rodila ja bi ih sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. One ih nikada neće obući. Šta zna možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede oni u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu sa prerezanim demirom. Muji ugodna,osjeća se kao kod kuće. Dobro Fatine ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat.

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom, vrijeme ih naučilo nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene. Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

Dobro mi došao,mili moj.

Šeret se u njoh poslije vijeka studeni budi ,pa ga pita:

– Da li ti je otpao koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, mila moja, bolje te našao?

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra,na nju niko ne misli,ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni nešto između nogu i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i slasti Muji u susret baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće gubi se u dobro poznatim izvorima, udolinama i uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki dol da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Ali tjelu ti ne možeš naredbu izdati četo stoj , jurišaj, povlačenje, u napad.

Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Usne su spojene, ruke su spojene, tijela su spojena. Mujo se uspinje ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnom čežnjom i bolom   prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, pa opet prihvata i ječi. Opet je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili bol im miline ,snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni ona nestašna djeca Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo teklo da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona prvi put u njihovoj ljubavi može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće i ljubi je u čelo, nježno polako da jemeleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on gol, golcat gori od sinićnje večeri,u bunilu gori, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona gola. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa tugom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo u rađanju onog: joj mamo, mamice. Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam,ezan se nekako usporeno ,tužno jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno: joj, mamo mamice.

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je negli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, srce zariva.Iz očiju joj suze bespomoćnice klize, ljubi Muju poslijednji put, kaže  volim te dušo moja i umire.

Grlica safirove boje ka nebu leprša,krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

Čekam te mili moj.

Što ti je život. Dvoje se našlo, pa se nije našlo, posle mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život jedan jedini tek tako dogodi.

Konta Mujo svisnu ko mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno jedvačujno joj, mamo mamice  izusti, samo jedno volim te i nestaje. Vojničina, asker, janjičar, aga vezirova desna ruka Mujo Fatimin plače ko malo dijete , kojem sise iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvog hećima.

Ne kaže to Mujo već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se činilo da je vakat i da je morao.

Mujo šutio i guto, naučio se, što se srdit kad će biti kako će biti. Mož zaplakat, tugovat i jaukati, ali psovati i ružnu riječ nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka u hladu jasmina pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama naša ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, ona je zvjer, otac njen ubi. Plaču petegodišnjeg Fatmira grle i ljube. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj čuvaj mi sina, jaka si ti lijepo moje.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo je.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj drgoj Fatimi ,ljubavi svojoj, počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda jasmin, gleda behar i đule i baštu. Na mezar  gleda .pogled ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice više ne svijetle. Ublijedili se i žaluju.

Zatim  okrene pogled na mramorni šadervan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo.

Vidi šadervan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestaje plakati. Što ti je insan njegove dvije česme mogu preliti ko sve moje. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima. Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jedno sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vratio se Mujo iz Efesa. Konja ,vranca jaše, ovaj silno poskakuje.

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi ; dosta žala za Fatom. Ljut na nju ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti.Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

Fatma na tabut tahti mrtva leži.Nema druge.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih . Polako konja zauzdaje, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i silazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje ih sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke daje. Iz đepova pune šake dukata  u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa lica miče i gleda je. Anđeo samo spi. Moli se da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu remenima.

Sjeda . Naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama rukama steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to. On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze ispred šadervana  zastaje.Đul baštom se šire mirisi žutih dunje i ljubavi. Ode i Mujo.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice. Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru. Meleki odlazak nije prijavio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali.

Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila. Sabah ezan blagoslovljene noći je pozvao i ona tek tako , jednostavno i lahko bez imalo straha odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici. Nije vjerovala da će Mujo sa njima biti.

Djeca sve znaju,zar ne?

afrodita 2    napoleon    arabeske 1    šaban 1

Mujo i Fata Pripovjest u četiri čina – Čin Četvrti

 

 

 Čin četvrti

Prođe četiri pet godina. U varoši ništa novo. Jedino se Meleka zadjevojčila i Fatma oporavila. Ni jedna ni druga neće za Bega da čuju. Beg se na majčino imanje povukao kada je ova dušu isputila.

I on brzo za majkom mandrknuo.

Begovica se malo usplahirila kad je čula da se Mujo iz vojne vraća. Od Fate poneki, ni dobar ni loš glas; podnošljiv. Mujo se i nepominje.

On se iz vojne sa Kozacima napokon vratio. Neustrašiv bio, život mu ništa nije značio pa se i smrt od njega odmaknula. Činova se hejbet dograbio i agom se zakitio. Majci na vrata kuca, ona ga ljubi, sin jedinac se živ vratio. Osjedila ona skroz, ali ništa to spram radosti što je ljubi.

Sa njim dječaćić od pet godine isti on. Ništa ne objašnjava nego dijete za jednu ruku, dugom rukom jatagan pridržava, dvije kubure ga opasnim čine. Brkove kozačke zapustio, pogled mu se usurio. Da čovjeka ,tujina strah  spopane.

Pravac begova kuća. Kapidžik zatvoren ,on zapovjedno kuca. Na dobro se lako naviknuti. Nekom dobro,nekom zlo.

Meleka otvara vrata, vrišti od radosti, Muji se ovrat vješe, nema bitno što se zadjevočila. To je Mujo njene neprežaljene Fate dragi. Izlazi i begovica Fatma čula radosti glasove. Malo ublijedila, iz kuće ne izlazi, koja sjeda je spotakla, ali ista Đul Fatma jedinica u majke. Pola Bosne se za njom u njenim djevojačkim danima okretalo. Druga polovina uzdisala. Jedino joj kćer Fata ravna bila.

Muji zasuziše oči , on na koljeno kleknu,u ruku je ljubi i kaže:

-Sretan ti unuk neno. Evo ti Fatin i moj sin da ga paziš i voliš, ja ne mogu, mene velike muke pripale .

Sjedoše kraj šadrvana, čijom je vodom Fatma svoju hanterijsku raspomamljenost prskala i hladila. Zna to Mujo, ona mu pričala o tom jadu, a on joj se smijo. On krivac za to bio. Ponude mu dadoše , kahvu i rakiju ne odbi.

Sjeća se i priča.Zbog Fatime i Fatme malo više akšamluku i rakiji sviko. Misli pomoći će, bol, snove i ljubav da ubije. Ne pomaže ništa, sve to njega i dalje ubija.

Vojna sa kozacima se dobro završila. On aga posatao , a Vezir ga zbog hrabrosti plaho poštovao i pripazio. Mogao je da bira gdje će agluk imanje odabrati. On izabrao Efes ; čuo da se jedan agluk tamo prodaje. Zna Fatma,zna i Meleka zašto se Efes bira. Meleka mu rakla za Fatine hareme. Neće ni jedan nego taj. Vezir svoje obećanje izvršio. Pokraj agluka sandžakbega Fatinog dvori.

Kad je Mujo došao Fata malo poboljevala. Sada sandžakbegovica i dvostruka udovica postala.Pričakla mu to, kada je obhodio. Obradovala se jako, neizmjerno. Nema suza sve ih za pet i po godina isplakala.

Ni on ih skoro nema, on je svoje ubijajući dušmane prolijevao. Žao mu insana; ne zna ih, ništa mu nisu učinili. Ni on njima, ali kidišu jedni na druge i sjeku se ko bijesne zvijeri. Ili oni njega,ili on njih,nema treće.

On uvijek imao sreće. Ubija on i plače. Malo za insanom, a najviše za Fatom,tek ponekad za Fatmom. Krvlju bol za Fatom pokušava da umine. Ima tu i krivnje zbog Fatme majke njene. Sve nešto misli da Fatu ne prevari sa majkom joj , ne bi se ništa  desilo. Svu krivicu na sebe privaljuje. Bol ne uminu već se veća javila. Čuo sveti kitab brani i u nečist meće , sastaviti majku i ženu u poganluku.

Njen Mujo nju potražio i kapidžike i pendžere svoje kraj njenog dvora pristavio. Srce hoće Fatimi da iskoči. Sve ga pita da li je još voli, da mu nije koja srce ukrala. Zna ona da nije, ali se prvi da mu ne vjeruje. Pa  ga čika i miluje. Mazno ga štipka ,provjerava jeli san , melek ili njen Mujo.

Uletje troje djece, dva sina i kćerkica. Pet,četiri i tri i po godine, jedno drugom do uha. Kad Mujo vidje ono najveće srce mu zatreperi. Takvog on sebe u Bosni ogledao kad je tih godina bio. Sjeća se, k'o da je juče Bosnom gazio.

Upitno gleda u Fatu ona potvdno klima glavom. Neće pred djecom da priča. Djeca joj po bosanski pričaju, svoje mlađih nešti i turkiš čavrljaju, ali stariji neće da čuje. Gleda u Muju i drsko i znatiželjno. Drsko jer je stranac,a sa majkom mu veselo priča. Znatiželjno jer mu poznat i pomalo blizak taj lik.

Poslije kad je dojilja mlađu djecu odvela na spavanje,Fatima uze petogodišnjaka za ruke,posjede ga u krilo i reče mu :

-Evo ti babo , napokon došao, poljubi ga u ruku maleni moj!

To joj dijete jedina radost svih ovih godina bila. Pričala mu ona o njegovom ocu, majci, svojoj sestri Meleki. Pogan, očuha i svoga oca nikad  pomenula nije. Teškom mukom je prihvatila ovo drugo dvoje,i sada ne zna da li ih  voli ili sažaljeva.

Dijete se ustručava;Mujo ga nježno za ruku prima i cjelov u kosu pa na obraza stavlja. Dijetetu neugodno ali i miri sa nježnošću muške ruke nove. Ode i on na spavanje.

Danima se oni viđali i ponovo upoznavali. Nigjde im se žurilo nije. Da su znali ono što nisu ni sekunde ne bi gubili.

Ona kaže doveo je sandžakbeg u ovaj harem što je dao da se njojzi napravi. Ona već u putu , prije Stambola , saznala da je sa Mujom trudna. Ništa više ne bi pomoglo da bilo kome kaže. Ako kaže sramota, svašta može biti. I vrnut je doma, i kamenovati i bičevati, u roblje prodati. Šuti ona i u Smirni o vaktu rodi. Dojilje i dadilje se uzvrtjele nešto se računica ne slaže. Beg prekinu tračeve, reče sedmanče je i njegovo. Tačka nema više munđijanja. Plaho mu se ljepota Fatina dopala i on po stare dane pošandrco i zablejio se u Fatu.

Ipak ili od jeda ili od  slabog srca u neki brzi  vakat se prevrnuo. Obradovala se Fata, eto kući može hodit. Ne prisni joj se. Brat begov je sebi za ženu na silu uze. Bio koju godinu mlađi od beya, i ona izrodi sa njim ovo drugo dvoje djece. I ovaj mandrknu ha se kćerka rodila.

Fata slobodna ,ali kasno.Dva tereta pride ima.Ne zna kako bi na udovicu sa stranjskom djecom u varoši gledali.To joj najmanja briga.

Šta će Mujo njen na dvoje stranjske djece reći? Stid je bilo. Hej ona dva braka imala, dvaput udovica postala, troje djece porodila, a on jako momak. Ih kaki je, jedna li mu udovička majka. Svaku djevojku može dobit i oženiti i još koju pride.

Vrijedan je on. Kod njega nema ništa labavo več čvrsto, odrešito ; joj mamo mamice. Zato se iz Efesa nije micala, a i čula u vojni je oko turskijeh se krajeva mota. Za majkom Fatmom i sestrom Melekom žalovala ko za Mujom. Tri su to rane,grdne, neizlječive.

Kako to boli nikog svog da čuješ, vidiš ili dotakneš, dušu, srce da ispunuiš.  Tako šest punih godina. Praznina se neka stvara. Iznutra nešto rovari, truje, slama i izjeda. Boli to mili moj,ne može se insan nikako naviknuti na taj bol.

Živi čeljade, mora se,  život kao ide dalje.

Mujo njoj  ništa nije imao za pričati: bolovao i ratovao pa opet bolovao. Više od pet godina prođe dok je nije našao. Bona da si i stotinu rodila ja bi ih sve prihvatio. Tvoja su , znači i moja su .

Poslije te priče sve je bilo nekako drugačije i lakše. Ona poče anterije oblačiti. Sve neke nove. Imala vremena pa vezla i vezla. I majci i sestri mnoge izvezla. One ih nikada neće obući. Šta zna možda će Mujo nekad navrnuti. Osjećaj je ne prevari.

Jedno veče sjede oni u njenoj sobi. Ona je namjestila kao onu sa prerezanim demirom. Muji ugodna,osjeća se kao kod kuće. Dobro Fatine ispravlja se on i nije mu žao. Što to bijaše vakat.

Akšam samo što nije zatamnio. Vazduhom se probija onaj čudesni ljudski glas koji svojom umilnošću sve smiruje i tjera ljude da se okreću nebu i mole. Takvih ezana odavno nema. Ogromna šteta. Neko će to debelo zaplatiti.

Njih ta ljepota obuhvata, pomole se Bogu Milostivom, vrijeme ih naučilo nekim datostima i  stalnostima. Hvataju se za ruke, miluju ih i šute. Zamišljeni su, molitve su odavno završene. Ona se trgnu, prima ga za lice ljubi i šapuće.

Dobro mi došao,mili moj.

Šeret se u njoh poslije vijeka studeni budi ,pa ga pita:

– Da li ti je otpao koji nokat, mili moj.

Smijeh, vriska i gurkanje.

Ho,ho,ho brunda Mujo:

-Upravo mi je otp'o jedan nokat .Hoćeš ga pogledati, mila moja, bolje te našao?

Bijela hanterija neće više da se sa njima igra,na nju niko ne misli,ljuti se i širi. Polako ispadaju grudi,ruke,noge. Bjelasa i tamni nešto između nogu i pupka. Fatima se na anteriju ljuti što je otkriva i slasti Muji u susret baca.

Skida izdajicu i predaje se. Mujo lud od sreće gubi se u dobro poznatim izvorima, udolinama i uzvisinima. Stiže svaki brežuljak i svaki dol da obuhvati, miluje i ljubi, nigdje mu se ne žuri. Ali tjelu ti ne možeš naredbu izdati četo stoj , jurišaj, povlačenje, u napad.

Tijelo to čini kako je sviklo i kako mu se drugo tijelo daje i otima. Usne su spojene, ruke su spojene, tijela su spojena. Mujo se uspinje ona ga grčevito steže i sebi vraća, on polako sa šestogodišnom čežnjom i bolom   prodire u isto toliko godine suza i tlapnje. Ona ga prihvata pa ga iznenađeno vraća, još je većma očvrsnuo, pa opet prihvata i ječi. Opet je sve u redu. Šilte je dugačko i široko, a oni bezbrižbni i još isto zaljubljeni .

Sve je tako lako kad muzika i ljubav akorde strasti tvore i kroje. Malo su grčevitiji nego nekad prije, boje se da im san ne utekne. Ne znaju da li je java ili bol im miline ,snove snije. Novo oslobođeni krik i jecaj i brundanje:

Joj,mamo mamice i uh, uh, uh.

Isključuju mogućnost sanja i oni znaju da su oni ona nestašna djeca Mujo i Fata; samo im trešnja i tunja ispod prozora nedostaju. Tako je vrijeme brzo teklo da je skoro odjednom jutro preteklo noć.

Ona prvi put u njihovoj ljubavi može slobodno da položi glavu na njegove grudi, uzme slavuja u ruke i mirno, premirno zaspe i sanja kako opet vrišti: joj mamo, mamice.

On ne smije da zaspe, boji se da mu grlica ne pobjegne. Zna nikad je više ne bi mogao naći. Stišće i ljubi je u čelo, nježno polako da jemeleku ne probudi.

Niko ih nije uznemiravao, poslije podne se probudili, nešto jeli djecom se pograli i eto ga akšam pada i novi se ezan javlja.

Opet su sami, ona u rubinovoj anteriji, on gol, golcat gori od sinićnje večeri,u bunilu gori, odjeća mu smeta. Fatimu dva puta ne treba nagovarat i ona gola. Više nema grčevitosti i nervoze, sada su svjesni da ova igra nije san.

Ljubav klizi ,oni su brod po uzbibanoj pučini kojeg vode vješti mornari, za trenutak zastaju da brod sidro baci pa ga vade. Pustimo se sidra i mornara.

Njih dvoje su sada Fatima i Mujo i ta im igra najviše odgovara. Mujo na Fati, Fata na Muji.To se djeca ponovo vole, igraju i jure. Mujo sa tugom osjeća da nije važno njegovo uh,uh i uh, već se dao na saučesništvo u rađanju onog: joj mamo, mamice. Fatima vrišti i vrišti i jauče, kao da joj je svaki put poslijednji.

Sabah ih obuhvati, ali oni igru ne prekidaju. Dođe i podne, a oni bjesomučni i izbezumljeni; obeznanjuju se iznova i iznova.

U akšam,ezan se nekako usporeno ,tužno jecajući javlja.

Oni predah napravili, strasti smirili.

Mujina Fata Fatima, ničim izazvana zajeca nekako slabašno: joj, mamo mamice.

Mujo se na lakat naslanja i gleda je. Njoj se čelo orosilo,očajnički guta vazduh, daha nema. Potres je negli zdrma, ona iznenada malaksava, grčevito se steže  i pribija uz Muju svoga, ljubav svoju jedinu.

Nokte mu u grudi, srce zariva.Iz očiju joj suze bespomoćnice klize, ljubi Muju poslijednji put, kaže  volim te dušo moja i umire.

Grlica safirove boje ka nebu leprša,krug  ka nebu pravi , maše krilima i poručuje:

Čekam te mili moj.

Što ti je život. Dvoje se našlo, pa se nije našlo, posle mnogo jada i bola se ponovo našlo i nakon par časaka iz čista mira ponovo se zauvijek izgubilo.</br></br>

Neko bi reko tuga je to. Ipak to se samo život jedan jedini tek tako dogodi.

Konta Mujo svisnu ko mirisna  djevičanska ljubičica. Jedno jedvačujno joj, mamo mamice  izusti, samo jedno volim te i nestaje. Vojničina, asker, janjičar, aga vezirova desna ruka Mujo Fatimin plače ko malo dijete , kojem sise iz usta otimaju. Mislio je da je sve suze isplakao. Ni jedan čovjek ne zna koliko  suza za isplakat ima.

Ećim rekao da je od nabijene sreće presvisnula.

Puno je to zbijene sreće bilo za moje milo napaćeno čeljade, kaže Mujo.

Jebo ja takvu sreću i takvog hećima.

Ne kaže to Mujo već pripovjedač.

Nikad ga niko nije čuo da je lanuo ili neku nepristojnu riječ rekao. Sada mu se činilo da je vakat i da je morao.

Mujo šutio i guto, naučio se, što se srdit kad će biti kako će biti. Mož zaplakat, tugovat i jaukati, ali psovati i ružnu riječ nikako. Nije to za dobre ljude. A i  pogano je.

Mujo Fatimu sahranio u đul bašti svog agluka u hladu jasmina pored bijelog mramornog šadervana sa šest česmi.

Htio i ono dvoje Fatimine djece povest, ne dade rodbina i vlast. Rekoše, ono svoje kopile vodi sa sobom, nama naša ostavi.

Ovo Fatmi i kćerki Meleki joj ispričao. Ne ovako,već vojnički, ugrubo, bez detalja koje nisu za druge.

One te detalje znale i neispričane. Fatma ih doživila sa Mujom. Kćer i majka se rasplakale i neutješne bile. Ode naša Fata, ona je zvjer, otac njen ubi. Plaču petegodišnjeg Fatmira grle i ljube. To je sve što im ostade od Fatime .

Mujo poljubi Meleku u čelo i reče joj čuvaj mi sina, jaka si ti lijepo moje.

Begovicu ljubi u usta, ne stidi se, mnogo ih je ljubio i volio i šapuće joj:

– Drago moje za nas, sve sa Fatom umrlo je.

Mujo nestao, dugo ga niko nije vidio. Svašta o njemu pričali. Ponovo se u vojnu vratio, te se oženio, pa se propio, pa propao, pa u zindan otišao.

A Mujo se u Efes vrno. On , vojnik, aga i ljubavnik svojoj drgoj Fatimi ljubavi svojoj počasnu stražo davo. Dvadeset četiri mjeseca duga dan za danom, noć za noći, bez prestanka, bez predaha.

Gleda jasmin, g eda behar i đule i baštu. Na mezar  gleda pogled ukočio. Nema mu Fate. Tišina. Ni u san da mu se javi. Jok nijednom.

Mjesec , zvjezde i maglice više ne svijetle. Ublijedili se i žaluju.

Zatim  okrene pogled na mramorni šadervan sa šest česmi ,on tiho žubori, prelijeva se i klokoće , kao da ga pita:

-Bolan Mujo kad ti je nokat otpo.

Vidi šadervan da  šala nije uspjela i gleda u insane koji ne prestakje plakati. Što ti je insan njegove dvije česme mogu preliti ko sve moje. Nešto se tu računica ne slaže.

Kako će se ba složiti? Ne zna insan koliko suza može proliti. Isto oniliko koliko ih može ne proliti. Sve je u parovima. Jes ovaj što blebeta pametan, čudo jedno.

Begovica Fatma se razbolje ćerku nije mogla prežaliti. Kopnila, lijeka joj nisu mogli naći. Ona ga nije htjela ni tražila.

Pročuo se glas, Mujo se u varoš vraća. I zaista jedno sunčanog  zimskog dana u vrijeme đenaza,vrati se Mujo. Vratio se Mujo ti Efesa konja vranca jaše, ovaj silno poskakuje. </br></br>

Odlučio Fatimin i Fatmin dragi  dosta žala za Fatom. Ljut na nju ni da mu bilo šta u snu šapne. On sam sebi u inat njoj progovori: živima treba život posvetiti.Mislio na Fatmu.

Ispred begovske kuće tabut iznose. Vidi  Mujo Meleka čvrsto drži Fatmira i suze štišće.

Fatma na tabut tahti mrtva leži.Nema druge.

Mujo se čini se hladan kao hiljade pahulja bijelih . Polako konja zauzdaje, iz bisaga tri stambolske tunje vadi i silazi. Na rame bisage uprtio. Gomila se miče u stranu, oslobađa put gajretli insanu.

Prilazi Meleki i sinu , oboje ih sa ogromnom tugom u očima u ruke ljubi, daje im po tunju jednu i bisage Meleki o rame kači. Uzde vranca sinu u ruke daje. Iz đepova pune šake dukata  u dva tri navrata vadi i što dalje od tabuta baca. Gomila za dukatima stampeda.

Prilazi tabut tahti, čohu skida  i marame sa lica miče i gleda je. Anđeo samo spi. Moli se da je njega ili Fatimu u trenu smrti sanjala. To bi za nju najlakša smrt bila. Poljubi je u jedno oko, pa u drugo, onda u usne, polako nježno i dugo. Pogleda i Meleku i sina, slegnu remenima.

Sjeda  naslonja se na kapidžik Fatimin i Fatmin. Jako je umoran, ali rukama rukama steže tabut, ne popušta ga. Dvije grlice bijele lepršaju zajedno ka nebu,i to je to. On im maše, zatvara oči i spokojno za Fatimom i Fatmom krenu.

Iz desne mu ruke klizi mirisava žuta stambolska tunja , kotrlja kroz kapidžik, preko bijele šljunčane staze ispred šadervana  zastaje.Đul baštom se šire mirisi žute dunje i ljubavi. Ode i Mujo.

Meleka je dugo na Fatmira pazila. Nikad se nije udavala i zaljubljivala. Nije htjela nesrećnu kob majke,  mame, mamice i sestre seje, sejice. Željna ih uvijek bila, seje malo više. Možda je ponekad vatru u sebi osjećala, ali je mašicama tjerala. Neće da se sjeća da je i ona u Muju zaljubljena bila; onako dječije, nevino.

Fatmira ona mnogo voljela i pazila. On razmažen i sebičan postao. Jednog dana u Smirnu se vratio da potraži brata i sestru, Meleki odlazak nije prijavio. U varoši su ga uvijek tujinom smatrali. Više se nije čulo za njega.

Meleka se par dana po njegovom odlasku u meleku pretvorila. Sabah ezan blagoslovljene noći je pozvao i ona tek tako , jednostavno i lahko bez imalo straha odlepršala ka nebu  u susret mami, mamici i seji, sejici. Nije vjerovala da će Mujo sa njima biti.

Djeca sve znaju,zar ne?

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 

 

fatma lela fatma 1images fa2 images (4)

Pripovjest  u četri čina

 Čin drugi

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

 

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

Kraj drugog dijela

-nastavci slijede –

Mujo i Fata Pripovjest u četiri čina / Čin Prvi

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ihi neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

 

Nastavak 14.12.2015. u 17.05.

Basna o Mudracu i osam kćeri

 

Lavov i zvjerinji okot

Bio jednom jedan Lav mudrac.Imao je jednu umiljatu lavicu ženu i osam kćeri.

Jurco objesni lav,dosta dugo živio,pa umro.Lavici ženi u amanet ostavio ne daj mi kćeri.

Majka pokunjena bila jer je znala da su tri kćeri njegove krvi bile i četvrta pola,pola.

Četiri druge,ispostaviće se, mu je za kćeri podvalila,a da to ni sama htjela nije.

Od one tri dvije čestite bile.Treća tako i tako; četiri petine krvi čestita ,jedna petina od bludničke krvi.Četvrta miješana pod budnom paskom najveće bludnice.

Ostale četiri one podvaljene, ali i zavedene se družile sa lavljim kujama raznih dunjaluka i sve na kraju postale kurve.

Najveća,šapom sa tri prsta se družila sa onom starom bjelosvjetskom ofucanom prostitukom. Ta krezava sifilistička kreatura, premazanom svima mastima , nosila minjak sa šestokrakim krstom na zadnjici.Spoj linija se završavao tačno iznad cvajtare.

Druženje njihovo,čitavo stoljeće to je samo promet i kupleraj bio; smišljanje podmuklog plana nekog.Imale su one i stalne ljubavnike.Ona u minjaku anglosaksonskog jebača krava i maloumnog konkvistadora, obojica genocidne ubice Indijanaca.

Ona troprsta kćer dvije zvijeri, pijanduru stepsku i rakomornog predsjednika abortusa bartolomejske noći.Njoj za guzom ,njušeći joj smrad i skupljajući kurvinjske mrvice kaskala je treća kćer.Ove dvije lavice kćeri nerazdvojne bile,dva oka u glavi ih prozvaše.Kasnije postaše razrooka ali i dalje u istu zadnjicu pušu.

Ona Mudračeva kćer što liči na podmuklu lobanju slipavog gmizavca razjepljene čeljusti nazvaše šah bludnica.Ona se najviše voljela družiti se najstarijom svjetskom bludnicom što po vlastitom predskazanju življaše ispod sedam brda.

One ne samo što su bludnice bile već proročanstvima sa plafona homoseksualke postale i boleštine fasovale.Religija im udaje i ženidbe branila i HIV darovala.One su od 12o4.godine ratove u ime krsta krasta, pogani svoje, protiv jedne od tri čestite unuke ratove vodile.

Četvrta ona,od tri brda, kćer,lavica kuja se kćeri naci lava priključila.Nije joj u pamet došlo da ta kurva ili svoju djecu guta ili im nevinost plinskim maljem oduzima.Kad joj dosadno bilo ona se sa šah sestrom ili bludnicom sedam brijegova kurvala.

Ona polu čestita,ona,polu bludnica je bila takva jer je morala.Pola krvi u njoj od oca čestito bilo a ona plodna i rodna.Pola krvi sa sestrom tri prsta zajedničko bilo i to pola zvjerski i bludnički bilo.

Četiri i po bludnice bludničile sa ruljom bjelosvjetskih bludnica i zvijeri.Bludnica tri brda se kao prava pravcata hijena ponijela.Izmakla se i u pootaji svoj dio očekivala i najprva ga, još prije kraja, ukrala i opljačkala.

Šah,troprasta i ono drugo oko u glavi bludnica se k'o fol zavadiše i na onu najčestitiju kćer se ko zmije otrovnice baciše. Njena čestitost se nije dala,kurve na pravo mjesto u zvjerinji brlog poslala.

Onoj drugoj čestitoj vremena dala,pa je ova ponajbolje prošla. Koliko dugo ne zna se. Zvijer i dalje rovari. I ona čestita od petina je dobro prošla.Nekako se četiri petine njene iz zverinjih ralja troprste i jedne petine izvukoše.

Ono čestito pola od one pola pola još uvijek ne zna na koju će stranu.Zasada je troprsta bludnica-zvijer kuja željeznim stiskom drž.

Da skratimo,kćeri bludničke pod mentorstvom ostalih bludnice i zvjeri majku rođenu bez imalo milosti rastrgaše i ubiše.Ocu se mrtvom na umnost,čast i grob istovariše.

I oboje; otac i majku mrtve na inkvizicijske lomače baciše. Čekale su samo četrdeset sedam godina,u potaji,u zasjedi. Lavice kurve kurvanjski radile i krvoločno ubijale.Taka im zverinja narav.

Mudrac bijaše muž lavice majke; bivše domovina.To je izraz kojom nova zvjerinje bludnica žele da oskvrnu majčino i mudraca truplo. Da ih spale i pepeo njihov raspu po mračnim i krvavim stazama svojim.

Mudraca i njegovu ženu i mrtve hoće i dalje da ubijaju. Oni isti koji su kćer,lavicu njihovu čestitu htjeli da među sobom rastrgnu. Bludnica, zvijer, četnički i ustaški koljači uz malu pomoć trezorskih kahve minderpuza.

Neće moći.Mnoštvo novih lavova i lavića će ih braniti i reći:

“Ne dirajte časnog mudraca dok spava; svoju silovanu i raščerećenu kćer i svoje tri časne unuke ubijane i silovane sanja.Njih ima ko da brani.

To je naša domovina i otac njen.I uvjek će biti. Tako i historija to piše, pamti i broji.”

Novu nam domovinu,onu što od čestite kćeri posta, smo voljeli i prije.Uvijek je bila najčasniji dio je svoje predivne majke .

Smrt je odlazak u drugi svijet u kome je život ljepeši.Jednog dana će se lavu mudracu i kćeri majci tri njene kćeri,na prelijepom uzvišenom mjestu kćer pridružiti i ponovo sretni biti.

Četvoro i po pastorčadi ubica, djece kojih se mudrac za života odrekao, ide u suprotnom paklenom pravcu sa kartom bez povratka. Pitanje je kako će se ona polovina izboriti.Za svoje dobro.

Naravoučenije:

Bludnica jednom,bludnica i zvijer zauvijek i zato ne daj da ti se djeca sa bludnicama druže.Inače krvavo more genocida slijedi.

Mare – II dio

 

 

 

II dio

Radi se o narodnoj izreci:

Razumije se u to ko Mara u kriv anamo onaj.

Pučanstvo je takarli insanluk.Ono ima svoje tokove koji proističu iz jednostavne inačice:

-Takarim, dakle postojim.

Pošto smo pučanstvo mi vjerujemo da među svakakvim tandar aparaturama ima i poneka kriva blentovija.Tu ne bi trebalo biti ništa sporno.Ako ima mali i veliki;jaki i slabi,crni i bijeli,žuti i crveni,plavi i rozi,čokoladni i sladoledni,tvrgi i mehki ko friško pače,a poneki se i visuljak zove,zašto se ne bi među njima zakofrčio i neki krivi.Ništa on ne bio drugačiji od onih koji se hoćkaju i blesavo glavom klimataju.

Nikad jasno i pobliže da konkretizuje svoje umotvorine.pa smo se zbog toga uvijek pitali kakvo žensko je ta ženska koja se ne razumije u poglavatog krivog bezmozgaša.

Dvije nam Mare povećale dilemu.Koja se od njih ne razumije u ono o čemu znanje samo po sebi dolazi ha se žensko čeljade šteke može dovatiti.

Mara daskara je uvijek imala frculet na glavi i ohrndani svileno cvijetni šlafruk na kabastom tijelu.Navlačila je i najlonke na bretele ili haltere.Nismo zavirivali,dlakava ko srodnik primata bila.jedna joj uvijek pobjegne i i sleti na kaubojke,nekad lijeva nekad desna.Imala je brčiće i po neku dlačicu na licu.das ezbude ko u priči:

-Starija ,dobrostojeća i držeća brkata gospođa.

To je vješto krila jer je po vas cijeli dan nosila masku za skidanje dlaka.Kit ili neku dugu cjepidlaku.Noću,u radno vrijeme bi palila samo jednu svijeću pa prorokovala.Gatanje bi uvijek ,u inat Mari daskari započinjala:

-Gospodarica mraka,grada i svjetova. (Vatikanski .Mater familijas oskuro urbis et orbis)

Znala ona to i na latinskom prozboriti ,ali nije htjela da je porede sa onim individuama koje se   sikstinskom svodu  mole.Opis ove upečatljive osobe je sasvim odgovarao   vješticama  Nativitas Solis Invicti (Rođenje nepobjedivoga Sunca) kojw su se posvetile otimanji love  od naivnih budaletina.To nam  je dalo naznake da nju nije briga ni za šta osim za gatanje.

Mara Daskara je jopet bila ravna ko taraba od od fino izdeljanje  bukve.Nikud se nije micala bez širokih farmerskih pantalai blejzera sa tri reda zlatnih dugmadi raznih gravura.Oko vrata bi vezala svileni šal cijetnog dezena impresivnih boja radi uroka.Daske koje je prenosila morale su biti čiste ko dječija guza poslije kupanja.Nije željela da se uprlja dok tegari.Nikog nije zavarala.Kad bi pučanstvu dosadilo da je zovu Mara Daskara,radi promjene zvali su je Košćata Mara.Zbog istih razloga su Maru Gataru zvali Vještica Mara.

One bi se ponekad osladile.

Maru Daskaru je ponekad obhodio Deba.Htio je da mu gata.Zbunjivala ga njegova indolentna sudba.Ona ga vrnula jer mu je sve bilo jasno zapisano i ona tu nema šta tražiti;a ni on.Deba ko deba;inađija i uporan vazda bio,pa se navadio.A i znatiželjan bio,nisu ga ženskinje išle tih dana.Navadio se svaku veče da mu Mara Vještica gata.Mi se nismo čudili šta mu je jer takav je on.

Jednom on došo na gatanju a osto na rimi.Maru,jal  Gataru jal Vješticu tu veče plaho prisvrbilo.Deva nikad nije bio veliki đentlmen,tek osrednji.Međutim za rješavanje vještičijih svrabeža dušu dao.

Poslije se komšiluk čudio kakve to Deba teške muke ima kad mora svaku noć na gatanje.Mara jedno vrijeme prestala da prima drugi svijet što u kugli pomoć vide.Narod se pobunio, transparenata se dohvatio pa na bjelavske džade.Nmorala Luca intervenisati.Možda joj se tada Deba zamjerio.

Oma opet prolazio pored komšinice Mare Daskare i pozdravio je.Ona se zacrvenila ko bulka u cvjetanju i moli ga da joj pomogne dvije tri bukove daske pomaći,ne može sam teške joj.Oma se ne bi prljo,ali odbiti molbu komšiluka u mahali je veliki jazuk.

Ono nisu bile dvi tri daske nego sto dvi tri.Lipsko oma ko ker kad vija fiću.Lipso i zaprašio se.Šefica od dasaka ga uvede da ga raspraši,a ispalo je da je Oma nju dobro isprašio.Poslije se kleo da ubopšte nije daskara već iza široke odjeće skiva čusto i savršeno usjedeličko tijelo.

Bi nam lakše.Deba i Oma se nisu fačali neznalica po pitanju krivog sudionika takar priče.Ali i dalje smo tragali za Marom iz narodnog predanja.Možda vam jednog dana ispričamo kraj.

Naravoučenije :

-Sabur , saburli ,strpljen spašen.