Proletje godina, dvije godine evo i treća se prislonila.
A k'o juče…
…
Jutros nam se nije ustajalo. Nikako da mrdnemo. Telefon zvoni. Vijest je tu, bolje da nije. Nikako nije dobra.
Napolju sunce razvalilo osmjeh , koji nas podsjeća na lice našeg prijatelja Ese Mrakovića, kada ulicama našeg grada brodi i misli : lijep je ovo grad.
Da li je pritom mislio na grlice koje mu ispred očiju migolje , ili sjaj Grada čednosti , nismo ga nikad pitali.
Nije bilo potrebe.
Jer u ovom gradu se ništa ne dešava, a da to tako nije zapisano.
A zapisano je, da ovo jutro, Eso ne ugleda , niti vidi koliko ono nalikuje na njega.
Ništa strašno, pomislićete. Vidjeće ga neki drugi put.
Nije baš tako.
Eso Mraković se osjećao umorno i odlučio da usnije i odleti sa ždralovima.
I neće nikada više vidjeti svitanja dan, koje je tako volio, a čaršije nam, i mnoga sa nama dočekao.
A vi , kada ste toliko pametni, odite , pa recite miloj Aiši, da njen Eso više nije tu i da se nema
namjeru vrnuti.
Ne bi ste dobro prošli.
Ne bi ni Eso, samo da ga može dokučiti.
Nikad se nisu ni sporječkali, ali ovaj put bi napravila izuzetak.
Mlatnula bi ga ,uh, ne zna čime, ali bi ga odalamila tako da ga zaboli, onako kako nju sada boli.
Mlatnula bi ga, uh , ne zna čime, tako da vidi sve Zvijezde nebeske, kako njoj u glavi bol iskri.
Mlatnula bi ga tako , bilo čime, da mu na pamet ne bi palo da je ostavlja i da joj srce krši.
A opet, i ne bi.
To , samo, iz nje izvire ljutnja za ovu nepodnošljivu izdaju. Za ovaj nož u leđa.
Da može , samo bi ga zagrlila , čvrsto jako. Cjelov koji mu dala, jer nije znala da će joj se iskrasti, tako naglo, bez pozdrava.
A bio je uvijek pažljiv i obziran. I kao muž i otac. I kao čovjek.
Ljudina.
Kad samo pomisli, šest decenija proletiše kao leptira let.
Joj , Bože mili , misli Aiša…
Bilo nam je tako lijepo, da vam ne mogu opisati kako.
Znate ono kad se dvoje mladih zagledaju, a srca im ustreptala ko proljeće što se budi, obliveno raskošima boja i mirisa.
E takav je naš život bio. I još ljepši.
Eso je bio moja prva ljubav i jedina.
Kada me prvi put pogledao, onim okom iz kojeg radost i čežnja iskre , i onim drugim zavodljivim punog ljubavi , u koje sam se utapala, znala sam da će biti moj.
Bio je moj Eso ljubavnik, čuven po tom zvanju, dođe sa gitarom u ruci, i nježnošću u glasu u susjednu bašču da mi pjeva.
Babo mi strog bio. Nije dao da mi ispod penđera, podno moga čardaka iko zapjeva pjesme ljubavne.
Kaže :
-Ne priliči. Ti si djevojka za udaju.
Ja se tada prvi put pobunim:
-Znam babo, ali moje srce samo njega hoće.
Babo me pogleda, klimnu glavom i ode.
Eto ga.
Vrnu se sa Esom, njegovim osmijehom i njegovom gitarom.
Posadi ga ispred sebe i matere mi , i pita ga:
-Eso reci nam ko si ti i šta hoćeš od naše mezimice?
Moj se Eso ne plaši, niti dvoumi. Nikad nije. Uvijek je znao šta hoće.
Imo je on srce ko dva pastuha i pride bikonja , iz čijih nozdrva vatra suklja.
Uzme ćemane i počne gladiti žice . Razliju se tonovi ljubavi. Eso gleda u mene , ne popušta.
Ja jadna, šta ću, stid me babe , ali ljubav je jača i ja pustim glas:
Tamburalo momče uz tamburu,
tambura mu od suhoga zlata,
tanke, žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo
Gledala ga Ajka sa čardaka
Vidi majko, lijepa junaka
Da mi ga je u dvoru gledati,
na njegovim grudma sevdisati
Karanfil bih pod njega sterala,
a pod glavu rumenu ružicu,
nek miriše, nek se često budi,
često budi i često me ljubi.
Babo šuti i duma.
Razabra se i usta.
Poljubi me u čelu, pruži ruku Esi , ovaj je dotaknu čelom i usnama i još jednom.
Čuli smo riječi :
-Neka vam je sa srećom.
I bilo nam je.
Joj, kako nam je bilo. Plakala bih da mogu.
Sve mi je suze Eso pokro. Ne teku one da se vide. Potoci se u meni slijevaju.
Kristalno jezero u srcu prave. To je jezero radosti , u kome je maleno ostrvce tuge.
Samo za mene i Esu. Njega ne dam nikome. Ni da se zaviri u njega.
Žao mi dvije kćeri. I Zumru i Almu.
Tuguju.
Moj Eso bi se ljutio na njih.
Trebaju biti sretne što su ga imale toliko dugo uza se.
Sjećam se kako ih je volio. I nikad prestajao nije. Niti će.
Sjedim na terasi , zaljubljeno gledam u prilike što kruškino stablo radošću obasjavaju.
Ta kruška nije obična. Ona je uvijek u cvatu ili rađa , sva se behara ili crveni.
Eso, moj napravio ljuljačku. I njiše mi , moje dvije mile djevojčice, naše ljepotice.
Joj bože, koliko je ljubavi bilo u njegovom pogledu. Koliko nježnosti u dodiru. Koliko brižnosti u srcu , dok ih je gurao da se vinu ka nebu.
Bila bih ljubomorna , da ih nisam voljela kao on.
One se možda ne sjećaju toga, ali ljubavi koje nose u sebi su dar tih bezbrižnih dana .
Žao mi unučadi . Više se neće moći radovati dolasku djedi i njegovim dodirima i poljubcima. I ljubavi koju je poklanjao svima.
I zeta Ivicu , što je drugovao i mnogu žesticu i janjad okretao s njim, pomalo mi žao.
A ja?
Šta sa mnom!
Misliću na usne njegove.
Nedostajaće mi usne njegove. Onoliki , moj Eso, čovjek sa planine, a blago nježnosti, sa usana svojih, na moje puštao i krao mi slast. A meni nije žao. Ja , hoću još. I dobijam. I utisno ih moj Eso za čitav život.
Željeću ruke njegove.
Nedostajaće mi one njegove čvrste ruke. Joj , kako me stisnuti i milovati znao , sva sam se u njima gubila i nestajala. Još je toplo tijelo moje , još ih osjećam.
Sanjaću tijelo njegovo.
Nedostajat će mi tijelo njegovo. Joj, kako se oko mene svijalo , i kako me bralo . Joj , majko moja, znala sam i vrištati i majku dozivati. Kad pomislim na mog Esu, tijelo moje još uvijek hoće da bukne i gori.
Usne, ruke i tijelo moga Ese, čovjeka čaršije, će me ljubavlju njegove duše milosne zalijevati i milovati.
Znam sada će me kćeri tjerati da napustim dom , u kome , sa mojim Esom, Princem na bijelom konju , doživjeh sve što insanu treba. Ljubav, sreću, djecu i mir.
Ne mogu Esu ostaviti samog. Jer on je tamo gdje su moje srce i uspomene,
Na uzvisini, u đardinu , među ljubičicama, da ga gledam sa gitarom u ruci, osmijehom na licu, ispod starog trešnjinog stabla, koje još uvijek cvjeta i rađa.
Ne mogu ja to pustiti.
Svakog jutra i večeri moći ću mu šaputati:
-Mili moj Eso , joj , toliko te volim , da me još uvijek boli.
Znam, biće mi malo hladno, i prazno.
Dok se ne naviknem.
Tako mi kažu.
Aha , jašta , naviknuću se. Jendog dana…
Imam toliko doživljenih slika i snova da me mogu obasjavati i grijati još čitav jedan život.
Šta mi više treba!
A Eso moj , će mi ponovo , svaki dan , pjevati o tome.
Zar ne , Mili, ljubavi moja.
****
In memoriam Aiša i Eso Mraković
Danas je tri godine od kada je naš prijatelj Eso Mraković usnio.
Aiša bijaše, ali više nije neutješna.
Skoro tri godine je čekala da joj kucne na penđere ,da je pozove da sa njim krene tamo gdje će ponovo
biti zajedno .
Skoro tri godine je bila tiho sa blagim osmjehom koji joj je vječno titrao na licu.
Ponekad bi se zamislila , uzdahnula i sjerna tuge bi joj preletjela nježnim licem.
Mi smo , iza njenog vječitog polusmejška ćutili njenu duboku bol.
Nekako ,kao da se nije više mogla snaći u ovozemnom životu.
Nikako se nije mogla navići na samoću , bez Esinog dodira, glasa, ili samo pogleda.
Povukla se u svoju tišinu i uspomene. Skoro da i nije pričala.
Tek bi joj oči zaiskrile kada bi se neka od njenih djevojaka ,unuka ili praunučadi zaletila da je stisnu,
da joj pokažu koliko je vole i izraze svoju zahvalnost za život, ljubav,sigurnost i dom koji im
je darovala.
A bijaše veoma jaka žena . Lijepa, tamena i čvrsta.Vučica. Do Esine smrti.
Radila je za dvoje i branila porodicu za čopor vukova.
Onaj njen Eso je bio čovjek sa planine. Ponosan i pomalo skitač.
A ona čestita, tiha bosanska žena i majka , jaka kao stijena , okosnica porodice.
Od kako Eso umri , počela se sklanjati u svoju tišinu,samovati , gore u obiteljskoj kući nadomak
Esinog mezara.da nikoga ne smeta,da nije nikome na teretu. I da bude tu kada joj vjetar donese zvuk
Esine gitare i zavodljivog poja.
Ove zime kćeri i zet je prevariše i zadržaše kod sebe u gradu.
Ali Aišino srce nije više mogla da se nosi sa životom bez Ese i bez njihove planine.
Skršilo se.Odjednom . Kao grančica.
Umrla je tiho i brzo.Bez bola i patnje.Onako kako umiru od Boga blagoslovljeni insani.
Ukopaše je odmah do Ese.
Proljetni dan bijaše sunčan i topao .Ptice su crkutale.Psi su veselo skakutali po livadama.
Svi potomci i prijatelji bjehu na ispraćaju.
Nama se činilo da čujemo veseli eho Esinog smjeha,to je njemu njegova vjerna ašik ljuba u pohode
krenula.
Znamo, da je sada sa Esom , da se smješkaju jedno drugom, miluju pogledima,
držeći se za ruke. Znate ono njihovo , mladalačko – ruka u ruci, lijeva u desnoj, desna u lijevoj …
I nisu zabrinuti . Prelijepi život odi dalje.
Ove godine će sa visina gladati rađanje dvoje praunučadi i paziti na vaskoliko pamotomstvo, kao što
su i uvijek radili.
Neka je rahmet vašim dobrim dušama i nek vam dragi Allah podari dženet, mili naši , Aiša i Eso.
Životi prolijeću i nestaju pred nama tako brzo da mi nemamo vremena zastati i pogledati one darove neba koji nas umivaju čim se probudimo.
Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače.
Znamo, reći ćete , ali zadeverali su nas tolikom količinom krvi i nestajanja da se nema vremena ni disati.
Toliko je boli i tuge u ovim vremenima da se druge stvari više ne primjećuju.
Sve će proći i bol i tuga.Mrtvi će otići tamo gdje vječno proljeće vlada i nikad im više niko neće moći nanijeti bol.
A mi ćemo ostati sami sa svojom praznoćom i beznađem.
Ne mora tako biti.
Svuda oko nas su prelijepi Božanski darovi koji čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.
Pričali smo o bojama, a pomenuli smo Svjetlost.
Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju. Prati nas čitav dan dok ne usnijemno. Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti.
I tako čitav naš život; koji traje kao let krhke grlice. Sve se kreće brzinom od 50 000 kilometara na sat ali se ništa ne mijenja.
Rekoše nam da smo trebali da prvo pišemo o Svjetlosti pa tek onda o bojama.
Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.
A Svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj. Svjetlost stvara boje.
Kod Boga Mudroga nema razmeđa ili razvastavanja.
Samo Svjetlost i Harmonija.
Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi – iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.
Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama. Činila je to , da bi joj hladna tama pomogla, da sve u Univerzumu bude potaman.
Dok se širila ,svjetlost je hodila jednom određenom mjestom u toj tami, gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.
Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala i smotala prašinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.
Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi. Bilo je tu mnogo posla.Toliko detalja i detaljčića ,koji su do u valere morali biti posloženi kako je to Harmonija zahtjevala.
Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi i Milosti je udahnuo svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari tim čedima razum i svoje osobine: Svjetlost i Ljubav.
To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane ,a plava planeta je samo jedna.
Njeno puno ime je: Plava planeta Božije Svjetlosti i Ljubavi.
A čeda toliko nerazumna bivaju da pretvaraju plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izazivaju.
Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog Univezuma.
Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti.
Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću.
Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.
Radi njih, onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.
Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
Svaka bezrazložna smrt jednog jedinog čeda izaziva tugu Nebesku.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koja nam se svakodnevno poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom.
“Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”
Koje li šturosti i bedastoće.
Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.
“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boja.”
Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šta god hoće.
Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koja Ljubavlju drži Univerzum na okupu.
A Svjetlost je ona tiha milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubavi raznježe iskreno Božijem čedo i koje se riječima ne može objasniti.Ni okom obuhvatiti.
No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.
Hvala na darovima Bogu Jedinom Gospodaru svjetova.
I svi bi se trebali ustati , pokloniti se i reći :
Od kada smo se probudili jedna misao nam se vrzma po glavi:
-“Ništa se ne može sakriti; ni mudrost, ni glupost, ni zvjerstvo , ni laž. Čak ni ljubav. A zvjezda nam – ni ono. Tako nebo odredilo.”
Poznata nam ta misao i znamo da je naša, ali žao nam je napustiti.
Pogledamo kroz prozor ,a nad Sarajevom se nadvila proljetna svježina. Otvorimo prozor da je malo pustime među snene zidove. Prvo ugledamo Trebević, koji se kao neki sudrug sjedinio sa Mahalama. Sa Bjelava se pogled pruža ka Bjelašnici i Igmanu, koji se zaštitnički nakrilili nad svojim čedom.
Dok se pluća pune blagosatima jutra ,pri molitvi uvijek pmislimo na svoju Zemlju i svoj Grad.
” Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti.
-Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. U termosici da ne izvjetri ili se pomiješa sa surogat vazduhom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.
-Bosna je snijeg koji ne pada već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova”…
Kad god se pomenu snovi ,padnu nam na pamet nježne grlice, ljubavi naše koje su odlepršale. Neka nas tuga safata i težina nas pritišće. Molimo se da su dobro i da im je život poklonio ono što mi nismo mogli ili nismo znali.
Znao je Deba i pametnu lupiti, ili dvije.
-Dvoje, muško i žensko se najprije nađu , pa se onda poslije ne nađu; a život odi dalje.
-Dobro promislite i pripazite kako će te neke stvari osloviti ili imentovati. Mere vam se o glavu slomiti.
A mi nismo pazili. Mislili smo ljubav može sve podnijeti. Neizmjernost naših duša, nije se mogla boriti sa skučenom stvarnošću, jer mi smo pokušali živjeti sevdah.
– Sevdah se samo može osjetiti i živjeti, ali prvenstveno oni koji imaju srce i dušu.
Reći će vam sevdah je: ljubav, čežnja,strast, neko će dodati zanos i i ushićenje, “mudriji” vođenje ljubavi . Malo njih zaljubljenost i bliskost.
Grci su poetici dali ime patos.
Sevdah je sve to, i poetika i patos , i bol , i tuga , i jad i čemer, i pjesma i ples , i haremski i haramski, bolero i balada ,harmonika i gitara, daire i kastanjete. Pride i neizostavno ruke. Ruke ljubavi i dvije i dvije. Lijeve i desne . Lakše se ljubav prihvata i daje.
Sevdah je riječ za tragedije i komedije.
Sevdah je, nikad do kraja ispričana priča o životu. Sevdah traje prije, za vrijeme i poslije fizičkog kraja života.
Ta riječ koja se živi , je samo Bosancima od neba poklonjena.
Bili smo premladi da shvatimo da sevdah nije samo vino piju nano age sarajlije, crven fesić joj mamo mamice i Kiseljak kiseljak, kiseljačke djevojčice.
U kutku srca imali smo sjećanje na pretke i mislili smo da će nas sreća i njihova neuništivosti uvijek štititi.
-Bogumili su Pravovjernici, (babuni, patareni, bogomili) hrišćanska vjerska frakcija koja se odvojila od Vatikana. Osuđujući Rim za paganstvo, bogaćenje na račun naroda i pripadnost đavolu po proročanstvu Jovana jevanđeliste. Za patarene su vatikanske crkve bile heretičke i sklonište antihristu, izazvali su njegov bijes. Naši preci su svoje upotište nalazili u Hristovu nauku odbacujući Savletova/Pvaletova i Vatikanska , antihrišćanska, bulažnjenja.
Naš život je sve više počinjao ličiti na:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS.ba.
To što je život je sve više ličio na behar, na koji pada snijeg nije nas zabrinjavalo.
Počele su nas pritisakti žute dunje:
-RIKNJAVAE NEMINOVUS POETICA GARANTUS HABITUS SCIENTIE ET ASTRIS
med./ lat. dijagnoza (dg.) mrijeti se mora poezija slijedi, tijelo nauci i zvijezdama;smrt neminovna
Laički: rikno ti ne rikno riknućeš, a onda ti nauka i zvijezde sude.
Jedna grlica je postala anđeo,drugu je usud skršio, mi smo bili zbunjeni i zatečeni i samo smo još više pomahnitali. Tako smo krili našu tugu. Tuga je orosila krila grlice koje su se svijale oko nas zajedno sa nama učeći se ljubavi. Rosa se pretvorila u bujice koje prijetile da odnesu krhke ptice.
I šta su one mogle učiniti?
Pogledati nas sa tugom , diće iznad nas ,napraviti oproštajni trepet i odlepršati. Mi bi smo samo slegnuli ramenima, ne smijući gledati u Nebo . Tamo Svjetlosti ima koja suze zaziva.
-Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost.
Svaka naša molitva priziva Svjetlost.
Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.
U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.
Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću.
Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti.
Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.
Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.
Sada, vječitim sanjarima , sa svakom grlicom koja leprša u nebo, snovi postaju sjajniji i bolniji.
Mi se trudimo da budemo što jasniji i da imamo što manje grešaka.
Znamo, ne može se sve predvidjeti.Potkrade se neka greška ili komentar ,koji se može dvojako tumačiti i može povrijediti ili rastužiti ljude koje ne želimo povrijediti
Iz dubine srca se izvinjavamo svim onim vjernicima koji iskreno i pošteno ispovjedaju čistu vjeru našeg zajedničkih praočeva Abrahama(Ibrahima ) ,kao što su to činili i Mojsije (Musa a.), Isus (Isa ) i Muhamed a.s.
Nijednog momenta nam nije palo na pamet da povrijedimo njihova osjećanja i vjerovanje.
Svi zapisi koji dođu iz naših pera a koji se odnose na religiju je prvenstveno obračun sa religijskom oligarhijom svih religija. Jer te pučanske krvopije, zaradi ličnih interesa,a u svrhu sticanja vlasti i moći, su skrenuli sa pravog i jedinog Božjeg puta i duboko ogrezli u sve ono što je samo po sebi suprotnost korjenima istinskog vjerovanja u Boga Jedinog.
To su oni koji sebe deklarišu kao „mojsijevci, isusovci,muhamedanci,budisti..“ koji svojim djelom i naukom odbacuju ili zanemaruju pravu i iskrenu Abrahamovu (Ibrahimovu) vjeru.I vjerozakone Božijih pomazanika koji su ga naslijedili
Ako uporedimo riječi i djela Abrahama, Mojsija,Isusa,Muhameda i riječi i djela njihovih tzv.sljadbenika, uočićemo nepromostivu razliku,totalno mimoilaženje.
Zašto?U ime čega?
U ime tužnog i bijednog ponavljanja historije; ne one istorije za koju stari latini kažu da je učiteljica života, nego historija krvi i bola.
Historia est magistra vitae.Kakva oridinarna glupost?!
Kako,kad i koga je to istorija naučila? Da je učiteljica života ,zar bi se se svako malo historija ponavljala?Ne samo tužna i bijedna već užasnija,krvoločnija,katastrofalnija i tragičnija.
E’ da ,historija bi mogla biti učiteljica života ,ali samo pod uslovom da smogne hrabrosti ,znanja i umijeća da se oslobodi balasti svih onih Mojsijevih,Isusovih,Muhamedovih sveštenika koji svjesno u ime ovozemaljske moći ,slave i bogatstva iskrivljiju i zanemaruju osnove pravog Božjeg učenja.
Mi okušavamo progovoriti u ime svih onih koji to nisu,ne mogu i neće moći učiniti jer im nije dozvoljeno ili su jednostavno pobijeni.
Zapravo, sva naše pisanja je molba da se zamisle svi oni kojima je Jedan Jedini Vječni Milosrdni Bog u srcu.Od njih oprost molimo.
Dugo se ne dodirnusmo. A ostadoh ti dužan sam bar jedan lahorac . Ne znam , da li će poletjeti tvojoj duši smjernoj ili će biti pohranjen u seharu nedosanjanih snova .
A možda jednog dana umiven i obučen u ljepotu tvojih anterija boje nevinosti zaleprša Bosnom zemljom Božije milosti.
No , … ća se mere… tko da zna …
Suđaje je najlakše okriviti za sve, dok Oceant tišine i ljubavi “mirno” sni.
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Davno to bješe kad si rukom u ruci sa mnom blaženim , odvojenim stranama hipi klupe , hodila ovim dunjalukom …
Ne možemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , milovanu i isprošenu.
Možemo zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud!
Usud !
A vrlo često sve je tkano u onom nepostojećem JEDNOM kada …!
Ugh… kada bi blo …
Ali nije Innocence , iako su , lijepim , anđeoskom gordošću bojenim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvaraili.
A počesto nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali . Ili smo jednostavno suviše bliski sa oblacima.
Zaboravimo da imamo moći da zaboravimo ( Ono ko fol! ) da imamo korijene . Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Nije važno ako posrnemo i srce nam se skrši i prospe na tisuću ledenih kristalića i ako zaboli do suza . Naše je i čisto . Opraviće se . Ili neće . Ali zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki i malograđanski budne kadije kažu da su riječi “Volim te zauvik” precijenjene.
Nisu ! Ni slučajno !
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju i mirišu mirijade stećaka epitafom svjedočeći : Voljela je i bila voljena … volio je i voljen bio ! I svaki stećak ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna , smjernosti mila , što su ti lahorcem milovane i mršene kose, za čijom svilenom bojom tragah na divanu i serdžadi gdje si molitve nebu pojila i polagala..
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko dugo.
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i koja ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav živi vječno , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
U našem zaboravu da nismo vječni i grešni , ne slijedeći damare , opstaje opsesija da se Ona , žena od krvi i mesa može posjedovati. A iluzije su najveće , ledene sante potonuća i opstanka života i istinske ljubavi.
Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.
Tako je to Nevinosti moja i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi.
XXXXXXXXXXXX
XXXXX
…
Oprosti mi Neznanko na slobodi da tebi prvoj pokažem neke od riječi bajke ( u nastanku ) koja ima radni naslov :
JEDNOM kada…
Mnogo je susretanja i nesusretanja u kojima se prava ljubav rodi , a akteri se , ne Usudom , već svojim kauzalnim izborima nikad ( više ) ne sretnu.
