Trebević , Grad čednosti , Zlo i Poslijednji Bogumilski monoteisti

 

Harmonični zakoni Bogom date prirode su neumoljivi.

Svako živo biće ima svoj početak i kraj.

Ima srce i dušu

Između toga život.

 

I ovaj Grad. I ovaj narod . I ova mala plava planeta.

Na kraju krajeva i Univerzum.

 

Ko te udari po obrazu ti okreni drugi. Bolje ti je.

Božja zapovijed , sasvim logična poslovica, izgovorena ustima Nazarećanina.

 

Trebević .

 

Ta malena planina iznad Sarajeva grada čednosti peristira i preije nego se grad ,

prije nego se On rodio.

 

Nikad mu nisam poklanjao veliku pažnju. Prihvatao  sam ga  onako prirodno.

Jednostavno postoji

Jedna planina iznad grada.

 

Ali…

Jednom u mom potonjem životu , vraćajući se poslije dužeg odsustvovanja , zanijemio sam.

 

Odmah poslije Blažuje   nadvožnjak  se naglo spušta ka Ilidži , tim ugodnim vanjskim vratima Grada . U njegovoj blizini vri mnogo hladnih i bistrih , modrozelenih vrela, kojiima počinje Modra rijeka da plovi i sni kroz  zemlju po kojoj dobi ime – Bosna zemlja božije milosti.

I saputnici rekoh dazakoči na vrhu  tog nadvožnjaku. Moradoh stati i izači. Želio sam pogled smiriti. Nisam želio fatamorganu.

Bljaštao je taj Trebević Suncem okupan. Odjednom me zapljusnu njegova istina.

 

To nije planina , to je dobra , nježna,  plodna žena prekrivena plavetnim velom , u čijem se krilu, skoro stidljivo smjestio moj Grad.

Obronci , razliveni u jednu čvrstu, a ipak, titravu bjelinu ženskih skuta obgrlili su Čednost poput nezaštićenog dojenčeta.

 

Okolina i više planine mi se učiniše kao neki dekor za nadrealističku sliku bremenitosti:

-Dobrota majke , i  blagost njenih bedara u njima uronjeno nejako dijete, štićeni okolnim planinama , pretvaraju se u sliku iskona.

 

Ipak me tuga preplavi.

 

U neko doba , dekretom nekog nadobudnog došljaka, koji se močugama i opancima uspentrao na čelo došljačke oligarhije koja je uzurpirala vlast , u kojoj nije bilo rođenih Sarajlija , zabiše u vrh glave , u čelo usnule planine Majke, ružni  TV toranj. I dan danas strči, kao glogov kolac zabijen u grudi nevine žene, umjesto u grudi mentora projektanata zla.

 

Tako se ,  godina unaprijed označi skrnavljenje, mučenje, silovanje i ubijanje Majke – planine i djeteta – grada čednosti.Silna želja za ubijanjem Majke progovara nakana  da se taj Grad – nevina beba učini nebranjenom  i nehranjenom, ugušenu u vlastitim suzama.

I na tom nadvožnjaku od željeza i betona On zaslijepljen zatvara oči.

Zatvorivši oči , On vidi sve, jer zna sve, zna to iskonsko znanje koje Majka i beba Grad nutrinom svojom prenose dušama svoje krvi.

A te duše , ta srca , lete letom čudesnih gradskih visokoletača , golubova vjernika i vjesnika sa grančicom malsine u kljunu.

Maslinu skidaju , golubove na roštilj bacaju , sa svih strana nadolazeće horde zla mračlnih sila neolita , krede i jure, homo primogeniusa , aveti i pošasti starog i novog vijeka. Zatim rimljani, avari, huni, slaveni , hadumice  Vatikana i  krstaši , bijeda srednjeg i kasnijeg vijeka, opet krstaši, turci,austrougari, srbalji i kroatjanci te Njemačka bagra,pa opet četnika i ustaša, raznih biljalj aljija,Izetija.Sve sami nacista. Neprimjetno se privukoše svjetske i bjelosvjetske kurve,ubice, zločnici i silovatelji pod maskom mirotvoraca.

 

Molimo vas prestanite, dosta dosta više.

U ime Boga ,prestanite.

U ime ljubavi i prirode zaustavite se i idite svojim kućama u miru.

 

Tiho jeca bremenita Majka. Jauče beba grad Čednosti. Vrišti Bosna zemlja Božije milosti.

 

Niko se ne obazire na izbezumljenu i epohama izmučene duše.

Pomen Boga Jedinoga , prirode i ljubavi još više raspomamljuje pobješnjelu rulju izniklu iz đavolove glave.

 

A kada se nekim čudom , jedni bezbožnici zamore od brutalnih radnji, a drugi bogohulnici joj ne skupiše snage za zverinje rabote, malo se odahne.

 

Majka planina i Dijete Grad i njihova rijeka i zemlja koja po njoj dobi ime , malo se odmore , prikupe snagu. Valja opetz vojevati i čednost braniti.

Ta čuda , ti potomci Bogu milih od iskona,  postanu mlađi , ljepši, nježniji,   , neviniji. I mogu biti i goli i gladni i žedni, ali prkosni od sna.

Zlo ne može se ubijati , u crno zavijati, koliko ta nevinost može voljeti i Bogu jedinom se klanjati.

 

Ta ogromna , čista , iskrena vjera i ljubav , široka , Univerzalna , neuništiva , ozeleni ,olista,

išara se prelijepim , nježnim bojama svoje krajolike, nadomak plavetnog neba i zlaćanog sunca.

Zatitra osmije čedne majke jer čuje veselo gudutanje svoje bebe  Grada čednosti.

Nebeski glasnik mira može da odahne i gleda rađšanje mobvih bogumilskih života i novih ljubavi.

 

Prije tačno 20 godina završena opsada Sarajeva: Hronologija agresije na grad

 

 

 

 

Mi nismo hronolozi. Mi smo preživjeli svjedoci.

Hroničaru ( Radio S Sarajevo ba.) zahvaljujemo na tekstu u koji smo interpolirali naša svjedočenja – zapise autentičnih , sveprisutnih svjedoka. .

Nadamo se da će na ovaj način tekst biti sasvim u redu.

Prije tačno 20 godina – 29. februara 1996. godine, zvanično je završena opsada Sarajeva od srpskog agresora.

Desilo se to na dan opredeljenja naroda Bosne i Hercegovine o vlastitoj sudbini i nezavisnosti.

 

Mi smo događaje probližili i danu rođenja Sarajeva Grada čednosti , najmilosnijeg grada Bosne zemlje Božije milosti.

Opsada grada Sarajeva bila je skoro četverogodišnja blokada grada za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Opsada je počela zauzimanjem međunarodnog aerodroma od JNA u noći sa 4. na 5. april 1992. godine. Sarajevska je opsada, sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja. Nakon “berlinskog zračnog mosta”, ovo je bio “najduži” zračni most u historiji svjetskog zrakoplovstva.

Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Rekord od 3777 ispaljenih granata uknjižen je 22. jula 1993. godine. Granate su napravile ogromnu štetu, a najveću štetu pretrpjeli su civilni, kulturni i vjerski objekti.

Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.

Strašan primjer je masakr na otvorenoj tržnici Markale kada su u februaru 1994. godine granate, ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni, pogodile masu ljudi i uzele život 68 Sarajlija. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je 12.000 ljudi, među njima 1.500 djece, a 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno.

Pročitajte hronologiju opsade:

1992.

2.mart – Po zatvaranju biračkih mjesta u Sarajevu, gdje su građani glasali na referendumu za nezavisnost BiH, postavljene barikade na ključnim saobraćajnicama u sarajevskim naseljima Grbavica i Vrace.

(Razmješteno je desetak JNA tenkova i postavljeno više patovaskih i minobacačkih gnijezda 12.)

5.april – Građani Sarajeva izašli na demonstracije za mir ispred zgrade Skupštine. Snajperisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, prve žrtve opsade Sarajeva, na mostu Vrbanja.

(„Heroji“,monstrumi već pokazuju svoje buduće zločinačko lice.)

Uveden policijski sat.

6.april – Granate padaju na Stari Grad i repetitor na brdu Hum. Predsjedništvo BiH proglasilo vanredno stanje u Sarajevu. Evropska zajednica priznaje BiH kao nezavisnu državu.

(Time je oprala ruke od rata kojeg je projecirala i od eventualnog nestanka jednog naroda.)

11.april – Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

Kojeg li licemjerja.Da , Sarajevo je bilo jedinstveno. Dio se jedinstveno borio za opstanak.Drugi monstruozni dio se borio da uništi onaj nevini i nenaoružani dio.)

13.april – Vojnici JNA pucaju iz Kasarne Maršal Tito. Sarajevski aerodrom zatvoren; pucano na glavni terminal, gdje stotine građana čeka let da pobjegne iz grada.

(Ovaj termin JNA je samo farsa srbijanskih SANU genocidnih zlotvoira.JNA je prestala da postoji kad i Jugoslavija.Ljeta 1991. A vehti,nepravični,nedobronamjernii nepravedni  sud u HAGU  cijeni da Srija nije izvršila genocid u Bosni. )

16.april – U Sarajevo došao Cyrus Vance, izaslanik generalnog sekretara UN-a, kako bi razgovarao o okončanju borbi. Radovan Karadžić rekao Vanceu da će se plan o podjeli grada na etničke zone realizirati što je prije moguće.

(Karadžić je plan o etničkom čišćenju pljunuo UN izaslaniku u lice,a UN ni mukajet.Valjda su bili upućeni u taj plan.)

23.-april – U granatiranju zapaljen Olimpijski muzej BiH.

(Sarajevske pobjegulje olimpijskom brzinom bježe u zagrljaj olimpijaca,odnosno pobornika vječne vatre.Tamo će  im jednog dana biti dom. )

2.maj – Borbe između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljeni tramvaji na Skenderiji i Glavna pošta na Obali. Granatiranje Titove ulice, stotine građana na ulici kada je napad počeo.

(To više nisu građani.Svi su oni borci za odbranu Sarajeva Grada Čednosti.)

Po povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, njegova kćerka, prevoditeljica Sabina Berberović i zamjenik predsjednika vlade Zlatko Lagumdžija uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu u vrijeme žestokih borbi oko Predsjedništva BiH.

General JNA Milutin Kukanjac ponudio iz opkoljene komande da se njemu i ostalim vojnicima omogući izvlačenje u zamjenu za Izetbegovića. U dramatičnim pregovorima, vođenim između članova predsjedništva BiH Ejupa Ganića i Stjepana Kljujića s generalima JNA, koje je predvodio Vojislav Đurđevac, dogovoreni principi razmjene. Pregovori uživo emitirani na RTV BIH.

(Dobre li koincidencije.Išla je na ruku JNA agresorima koji su ga već zorno pušili.).

17.maj – Granatirane zgrade Klasa i Velepekare, jedinih dobavljača hljeba i brašna otkako je počela opsada. Intenzivne borbe u naseljima Dobrinja i Mojmilo.

(Kukavice nikad nisu imale bijelih bubrega,zato su svi njihovi velikosrpski planovi pali u vodu.Jedan hadum koji nije pušku uzeo u ruku narodnu umotvorinu ukrao i pretvorio u svoju: Boj ne bije svijetlo oružje,nego srce u junaka.)

19.-maj – Na Ilidži stopiran konvoj sa 1.000 auta i 20 autobusa; blizu 5.000 žena i djece koji pokušavaju izaći iz grada zadržani tri dana kao taoci.

(Tako to podmukle  kukavice rade.)

21.maj – U teškom granatiranju zapaljena Olimpijska sportska dvorana Zetra.

(Mi kontamo da je onaj vehti Samaran, pristalica  fašiste i koljača vlastitog naroda,generala Franka,naručio ovaj spektakl.Ko veli šta će iskrenim vjernicima bezbožnička dvorana.)

22.maj – BiH primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija. Pacijenti moraju napustiti bolnicu Jagomir. Granatirana glavna željeznička stanica.

Ove tri rečenice su na prvi pogled u koliziji.Ali nisu.

Bosna je primljena u UN da bi mentalno oboljeli morali napustiti neuropsihijatrijsku bolnicu jer glavni bolesnik i liječnik Karadžić ima prečeg  posla. Trebalo je nestati jedan narod.Da taj narod ne bi slučajno napustio grad granatirana je Glavna (jedina) željeznička stanica.Sasvim logično i dosljedno.

26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.

(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset  šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.

Svijet smatra da je to zanemarljiv broj  i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)

27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.

(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)

6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.

(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne  kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)

8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.

(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine   da se zbude ko u svetoj knjizi:

„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *  )

18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.

(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)

20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.

(Napokon  su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)

22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.

(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.

Zašto?

Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)

28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.

(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO  i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.

Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.

Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)

29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.

(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.

11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.

( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.

Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo  1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Lopta sama uđe u gol i to je  2 : 2. nema pobjednika.

Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:

-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.

(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će  ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav  Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)

Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.

(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)

3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim  Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.

Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:

-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.

(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)

25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.

Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.

(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)

23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.

(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.

7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.

(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.

Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo  na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih  boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada  Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)

10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.

(Ubijena djeca su imala  višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …

Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.

Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena  dječicaca.)

Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.

(Pogodite u čijem su  posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i  tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)

6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.

27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.

(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)

1993. godina

7.-januar – U Sarajevu Srbi, muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

(Prepolovljeni smo. Barem smo se riješili ubica i ostale gamadi. Ova ostala gamad to su vam „muške“ pobjegulje ,bilo koje sorte bio brat mio,koji su tvrdili da to nije njihov rat.Nije bio ni naš ,ali du nam ga horde zla i manijaci nametnuli.Neki od kroatjanaca – ustaškama i mnogi od srbalja – sjekirgrmalja.

Nažalost sa nama ostadoše trezorske minerpuze ,kao čelnici i poglavari ratnih profitera i gulikoža. Sve sami „iz“ hanefijac.)

08.-januar – Potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić ubijen u UNPROFOR-ovom transporteru koji su vozili francuski vojnici. Srpski vojnici zadržali vozilo kod aerodroma; kada su se vrata otvorila jedan pucao na Turajlića. Francuski vojnici nisu uzvratili vatrom.

(Francuski vojnici nisu prstom makli. Ovi Francuski vojnici ne bjehu ni insani ,ni  hajvani.Krava bi barem muknula,konj bi zanjiskao,janje bi beknulo,muha bi zazujala.Amebu ne bi čuli ,ali znamo da bi amebisala.Ustolam njihov je posao bio isporučiti blentavog Halkiju katilu na pogubljenje.Nalog dobili neizravno od one šupčine Fransoa Miterana,izravno preko one pederčine Moriona.)

To je u stvari bio sastavni dio misije UN.Žrtvi držati vezane ruke,da inkvizicijski sluga lakše vrši egzekuciju sevdah nevinosti.)

15.- januar – Od jedne granate poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. Stradala cijela porodica, Asim Lačević i njegova supruga ubijeni, njihov osmogodišnji sin i kćerka teško ranjeni.

(Hroničar propušta herojske  dane odbrane Sarajeva krajem januara i početkom februara. Mi smo bili svjedoci dešavanja na Azićko – Iliđanskoj liniji. Mrtvih hejbet.

Primjetili smo da niko ne piše pale borce Armije BiH među poginule građane Sarajeva. Da li je to kivnost na njihovu hrabrost i ljudskost? Ili što imaju bijelih bubrega za dva tri slona? Ili samo nisu znali šta se dešava van trezorskih mindera i podruma? To vam zasigurno ne možemo svjedočiti,jer svi do jednoga smo bili u prvim rovovima,pa ne znamo kako je vođena evidencija.Nama se brojke ne slažu.A ponekad su nam rovovi bili  i još bliže. Nismo imali rovova trebalo ih je tek napraviti.

Sarajevski šehidi i borci Armije Bih  su , uz djecu i žene , najvrsniji izdanci Grada čednosti i Bosne. Išli su  širom Bosne svuda gdje je trebalo. Išli bi mi i u Srebrenicu.Bili smo spremni i tada već naoružani do zuba.Ali nam jednočlano predsjedništvo zabranilo odlazak. Kazao nam da mu trebamo  da banimo njegove trezora.)

15.- februar – Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera.

(Radila Civilna  svoj posao isto kao i njihov kilavi vođica Babić,grebator sa minderrpuško-trezorske trpeze. Mlitavo i nikako.Rat će zakoračiti u drugu godinu,a oni se sjetili da imaju notejnere koje ničem ne služe.

Sarajevo je tada bio najekološtkiji grad na svijetu.Nije bilo pasa ni mačaka.Mrtve namah sahranjivali.Umiralo se redom i prekoreda.Bagra sa ulica je pometena.Uglavnom,Građani su svoje smeće samospaljivali.I to je bilo sasvim u redu.Gradski higijeničari nisu imali popusta.Išli su na prvu liniju,da bi jadna  i kukavička dječicaca nepotizma,muku mučila u zabarikadiranim kancelarijama i podrumima.)

22.- mart – Mnogi građani Sarajeva izašli na ulice zbog lijepog vremena. Trinaestogodišnja djevojčica ubijena snajperom, a 10-godišnji dječak poginuo od gelera.

Više od 8.500 ljudi ubijeno, a 50.000 ranjeno od početka opsade.

(Brojke nisu tačne.Dežurni popisničari i glavne gulikože nos nisu promaljali iz trezorskih sigurnosti.Oni koji su svoj posao radili kako treba nisu imali vremena za sitnice opoput knigovodstva.)

25.-april – Vlada BiH objavila da je Sarajevo od početka opsade 288 dana bez struje i 256 bez vode, te da je više od 1.000 granata ispaljeno na zdravstvene ustanove, od čega najviše na bolnicu Koševo.

(Vlada nam bi ser manje „pretrgala“ od nerada da je rekla ove godine smo struju i vodu imali u prosjeku 90 dana . )

1.-juni – Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja od dvije minobacačke granate poginulo 12 osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

(To   je bilo jako pametno. Civilna zaštita i UN organizovali tekmu.Nije nam jasno da li je to učinjeno radi:

-Radi bojeve vježbe monstruma.

-Radi spektakla.

-EPP-a za medije ….

-Radi hiljadu radi…

U svakom slučaju to su maloumnici organizovali.)

15.-Na dženazi na groblju Budakovići ubijeno 12 ljudi.

(Nažalost dženaze i sahrane su se morale raiditi iz pijeteta prema mrtvima. Časnost i uzvišenost zagrobnog života,maloumnim ubicama nikad nisu ništa značile. Zbog toga će imati dostojnu nagradu : seir.

Ko će vam raći šta je seir.Mi svakako nežemo. Oni koji znaju ,sada lete,it frižidera vade sav mogući led,pune kadu vodom,ubaciju led u vodu.Pride dvatuceta hladne pive tegare i takare se sa draganama u kadu.Većina onih koji ne znaju šta je seir ,saznaće kad dođe vrijeme. Kuku njima i kuku.)

9.juli – Šefica UNHCR-a Sadako Ogata u Ženevi upozorila da u prosjeku svaki građanin Sarajeva dnevno ima manje od 2,5 litara vode te da se očekuje da će stanje biti još gore.

(Žemsko je,tako nam se čini, a mi se trudimo biti dobri ljudi.Bona Sadako ,gdje ti vidje 2,5 litara vode po stanovniku. Nismo na morskoj pučini bili zarobljeni Bili smo zarovljeni i zarobljeni u Bosni pupku svjetske civilizacije,koju je taj isti svijet želio da otfikari.

I kakvo su ti to ime roditjeli nadjeli. Zato vjerovatno svjetska sadaka do nas preko UN na slamčice dolazio,a madiji zlatne kašike hvalili.I Bakirove su baš u to vrijeme pominjali.)

12.-juli – Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. Grad bez struje i vode.

(Opet redovi i smrt. Nama je veća i senzacionalnija vijest bila da nečeg kod nas ima.Osim hrbarosti i ponosa.Toga smo imali na darivanje.)

22.-juli – Bolnice objavile da je 10 ljudi ubijeno, a 50 teško ranjeno, ali da je broj žrtava još veći jer mnogi ne mogu doći do bolnice.

(… i da minderpuze bježe od bilo kakvog pomaganja. Sjede u trezorima ,kafenišu i broje dnevne pazare. Žalosni su jer je cijena vode   pala.)

Vijeće sigurnosti UN-a osudilo opsadu grada, ne zahtijevajući nikakvu vojnu intervenciju.

(Skoro će godina i po od početka ustaško-četničke klaonice  a UN to tek primjetio.Valjda neko pogledao sapunicu na televiziji.Mi smo bili zauzeti,ali nam poslije rata javili da je na svim svjetskim kanalima prenošena sapunica pod nalsovom:

Ustaško-četnička klaonica u Bosni / Radni naslov:Nestajanje jedne zemlje:

-Režija i scenarij: Vatikan i Zapad („Kolijevka civilizacije)

-Produkcija – EU i UN

– Glavni protagonisti : Tuđman,Nilošević,Čosić,Karadžoć,Boban,Prlić…

-Sporedna uloga : Bosna i njen narod koji trebaju nestati.

Serija je nakon četiri godine emitovanje i sedmomilijarderske gledanosti naprasno prekinuta je se radnja počela dešavati u suprotnom smjeru od  zapisanopg scenarija. Zbog toga UN ne zahtjeva vojnu intervenciju. Iako se nadaju da će sve ići svojim tokom pomalo se boje se biti pušenja na sve strane.)

Grad bez struje, vode i gasa. U jednom danu palo 3.777 granata.

(Sapunica time postaje zanimljivija.)

30.- juli – Jedan dječak i dvije žene ubijeni kada je u dvorište u kojem se igralo sedmero djece koje su čuvale majke pala granata.

(Vi mislite slučajnost.Nema slučajnosti kad imate teleskope koji vide kliker iz sedme galaksije.)

31.-juli – Nakon četiri mjeseca kopanja, otvoren tunel ispod aerodromske piste koji povezuje Dobrinju i Butmir.

(  Vrlo brzo je primjećeno da je apacitet  i prohodnost za komercijalne – crnoberzijanske svhe  ograničen . Počelo je  planiranje  gradnnje tunela i susjedstvu sa dvije trake.Agresor odobrio gradnju.U talu su. Sa crnoberzijancima od same agresije. Investitor  i projektant  Gradski zavod  za planiranje i izgradnju.Joj što se u njemu kajmaka dobrog jelo. Izvođač nije ni potreban.Ima slugana koji su u vrhovima Armije BiH koji će to natovariti na pleći boraca.)

10.-august – Ranjena petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana u London na operaciju. Oko 40 osoba u kritičnom stanju čeka na evakuaciju, troje djece gine dnevno.

(Podaci su vjerodostojni sa preciznošću plus.minus 50 %.)

6.-septembar – Počela nova školska godina. Hiljade djece pod granatama krenulo u škole organizirane u garažama i podrumima.

( Monstrumi žele da veselim i smrtonosnim vatrometom zažele dječici sretan polazak u novu paklenu godinu.)

16.-septembar – Dvogodišnji dječak poginuo, a njegova majka i mlađa sestra ranjene kada je granata pogodila njihov stan u centru grada dok su ručali.

(Otac nije bio kod kuće.Baksuz,našo se boriti za domovinu dok mu djete ubijaju.)

9.-novembar – U Osnovnoj školi Prvi maj na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

(Taj dan je Radovan  Karadžić , tiho na uho zaguslao i zakukao ono tribadiji Biljani Plavšić:

-Tribice ne ide nam plan kako triba.Poručili nam iz centrale.Pala na produktivnost i naši sve viže zagibaju.)

22.-novembar – Troje djece poginulo u centru grada dok su se igrali u snijegu. Dvoje druge djece teško ranjeno.

(Djecu niko nije počio da tvrđave od snijega  nisu nikakva zaštita od genocidne sorte.

14.-decembar – Ubijeno osmero i ranjeno trideset dvoje ljudi na Drveniji.

(Sapunica se zakuvava.)

25.decembar – Hiljade Sarajlija se okupile ispred Katedrale da bi obilježile Božić sa svojim sugrađanima.

(Za dekor u božičnim jaslicama sve više ponestaje dječijih aktera.Monstrumi kao da se nameračili na dječicu.Znaju djeca najviše bole.)

1994. godina

3.januar – U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22.januar – Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno devetero djece dok su se igrali u snijegu.

4.februar – Devetero ljudi, uključujući dvoje djece, ubijeno dok su čekali u redu za brašno na Dobrinji.

5.-februar – Masakr na pijaci Markale, od jedne granate 66 mrtvih i 197 ranjenih.

12.februar – Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

( U poginule niko ne račune one čija su srca prepukla od tuge za voljenim. Tih koji su se tiho i neprimjetno ugasili je veći od broja poginulih.Uništenih života i ugašenih domova je  jednak broju poginuluh…)

8.mart – Nakon 670 dana proradio tramvaj. Sarajlije izašle na ulice i mahale putnicima.

23.-mart – Most Bratstvo i jedinstvo otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

( Da tako se zvao dio grada koji je bio opkoljen sa svih strana i koji je sistematski rušen i ubijan:

Slobodni dio grada.

Sloboda je svojstvena samo slobodnim i časnim ljudima.

Oni drugi koji nisu nikad slobodni su:

Hajvani,vjekovni robovi,guslarska sorta sa drvojskečkim sjekirama i motornim pilama u ruci,parangijska sorta sa bombama nožem u ruci,itd.)

5.april – Povodom 110 godina Elektrodistribucije BiH, uključena ulična rasvjeta u Titovoj ulici, Ferhadiji i na Trgu oslobođenja.

13.april – Obustavljeni prelasci preko Mosta Bratstvo i jedinstvo.

23.maj – Počela s radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

( Bio je to na lunilarni,dvadeseti dan prohodnosti. Dugo je trajalo to vabljenje prvovjernih na klanje.Niko nije lud ići u klanicu krvniku pod sjekiru i macolu.)

19. U zapaljenoj Vijećnici odsviran Mozartov Requiem. Dirigirao Zubin Mehta, pjevao Carreras, odajući poštu poginulim Sarajlijama i poginulim širom BiH.

(E hvala im velja i gdje čuli i gdje ne čuli.Ipak se nisu odrekli Sorošovog honorara.Ber Mehta nija.)

4.juli – Otvorena Američka ambasada u Sarajevu.

(To je već posčelo mirisati da jedan narod ipak neće nestati i pokazalo da postoji razdor između Vatikana i EU sa jedne strane i SAD sa druge strane.Amerima dojadila neučinkovinost koreografa bosanskog pakla i odlučili farsu,odnosno sapunicu polako  privesti kraju.)

26.-juli – Ponovo zatvoreni Plavi putevi, u grad se više ne može ući niti izaći. Koridor konstantno granatiran.

(Izlazilo se i te kako se izlazilo.Hijljade boraca Armije BiH je prolzilo u oba pravca: in i out.Moralo se pomoći braći u drugim predjelima.)

1.septembar – Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. Na ulicama Sarajeva postavljeni plakati s Papinim likom.

(EPP najvećeg mrzitelja Bosne i novog začetnika ksrtaških ratova protiv nje, maliciozne i providne Ivančice .)

6.septembar – Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II, jer mu UNPROFOR nije mogao garantirati sigurnost.

(UN nikad nije jasno odredio zbog koga nije mogao garantovati sigirnost.To je učinio da ne ocrnjava saradnike ,monstrume sa brda,a i da dovede žrtvu u ravan genocidnoj sorti. To će im se osvetiti jer su :

UN,EU,NATO,Zapad,Vatikan  SAD i njihovi poltroni postali direktni saučesnici u genocidu nad Bosanskim narodom.

4.oktobar – U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

(Ako nas računica dobro služi to je cirka dva prekida u minuti. Čudi nas da Ginis nije intervenisao. Vjerovatno im dosadili zločinački rekordi monstruma.

8.oktobar – Na Marijin-Dvoru pucano na tramvaj u kojem su se vozili putnici; poginuo vozač, 12 ljudi ranjeno.

9.novembar – U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

30.novembar – Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali.

(Došao nam  u posjetu  čovjek ,koji ima poteškoća u pamćenju..Roditelji mu dali isto ime dvaput.Butros – Butros, da bi ga ponavljanjem mogao zapamtiti. Prije dolaska u sarajevo ubjeđivao je Vijeće sigurnosti da je Bosna u Africi.Znao je da bijelim nacistima i arijevcima nije stalo do osunčanih „urođenika“.)

2.decembar – Zatvoreni ventili na gasovodu, prekinut dotok plina u grad. U okolini Sarajeva Karadžićeve snage postavile protuavionske raketne sisteme. Zatvoren aerodrom, zaprijećeno da će svaki avion biti oboren.

(Farsa se nastavlja,a UN – svijet šutke posmatra masakrinjanje koje samo što nije ušlo u četvrtu godinu.Kontaju ,još uvijek ima šanse da narod ,nepoželjan za Evropu,  nekako  nestane.)

1995.

26.-januar – 1.000 dana opsade Sarajeva. Violončelista Valter Dešpalj zajedno s orkestrom Sarajevske filharmonije i maestrom Teodorom Romanićem, održao koncert u Narodnom pozorištu.

(Lakše se diše .Tisoć dana i ktomu noći.Jubilej ćemo proslaviti sutra.Ako Bog da i ostanemo živi.Nežalost neki neće . I nisu.)

27.januar

(Danas slaviumo tisuću ena noč.Upalili smo sva moguća svjetla i snove u srcima.hrana nam nije potrebna.Navikli.Željeli smo obasjati mrak civilizacije na pragu dvadesetog milenijuma.U nama toliko ljubavi ima, da bi sav Mliječni put mogo se hraniti njome.I još koja maglica pride. Darovao nam je Jedini Milostivi, da  dijelimo i poklanjamo svima.Icvijeću i hajvanima i insanima.Bujrum izovlite.Ništa vas ne košta.Za uzvrat tražimo samo osmjeh.

Otako je Bosne, i netom Kulina bana dana, ona svima pruža ruke i nadu nudi. No mrak je mrak,Svjetlosti se boji i sakriva. Iza leđa kame  i sjekire vadi , ruke ljubavi ubija.

Slavlje se oteglo cijelu ovu hiljadu i prvu noć.Šeherada nam zavidi na raskošnim svjetlima i ludim strastima. Razmišlja da se vrati k nama, i sa nama probdije neko vrijeme, i ispriča novu priču o dvije tisuće dvije noći u Sarajevu Gradu čednosti ,Bosne Zemlje Božije milosti.

Manijake sa okolnih brda raspametila svjetlost i ljubav.Zaboravili da su krvnici i samo su osluškivali sevdah što izvire po dno bregova.)

1.februar – Pokrenuta akcija na preventivnom djelovanju zaštite od eksplozija plina u gradu,

( Rekli smo vam. da civilna zaštita nikad nije uradila nikakav dobra posao u ratnom Sarajevu.To je bila skupina kukavica i nedomoljuba, koji  su  se nepotizmom i parama sklanjali od časne dužnosti. Mnogima ništa nije pomoglo. Na jednog borca ginuo je jedan Zaštitar, vlasnik  bijelih pihtijastih zrncadi. Ne možemo upotrebiti drugi izraz.

Rat ulazi u treću godinu ,a oni pokreću akciju preventive.Narod o teme naučio sve i mogao bi im profesor iz preživljavanja i civilne zaštite biti.)

4.mart – Od posljedica snajpera u Sarajevu jedna osoba ubijena, a dvije ranjene.

(Snajperista! Kakva je to kreatura? Insan sigurno nije. Hajvan ne može da uzme pušku u ruku. Kamenje je nepokretno.

Čuli smo da postoje neki ljudi od vatre. U vatri rođeni i u njoj će vjećno živjeti.

Da ,sada nam je sve jasno.I Tim ljudima nema ni časnosti ni osjećaja.Čak i vlastita ih se djeca plaše.Ako se ne plaše,onda su i ona bez mozga i osjećanja.Djeca vatre. Da snajperisti imaju mozga ne bi radili to što rade.To je samo liječenje impotentnih strahova i vlastite bijede.

Ide dijete ulice.On ga uzme u okular i polako se namješta.Djete se igra sa drugaricom.Ona ima haljinicu na cvjetiće,on osmjeh na licu.Ona će danas imati sreće.Luđak ima kćerkicu njenih godina.

Dječak neće imati sreće.Za tri,dvije, jednu sekundu, on više ne postoji.Dio prelijepe glavice je rasut po ljubičicama.Djevojčica stišće drugu polovinu dječije glavice,  plače i doziva.

-Nek mu neko pomogne,ja mu ne mogu zaustaviti krv.Molim vas dodajte mi onaj drugi dio da mu sastavim glavu.)

15.mart – Zatvoren aerodromski put, preko noći cijene prehrambenih artikala povećane dvostruko.

(Trezorske minderpuze zadovoljno trljaju ruke. Imaju oni zaliha.Oni su vladari humanitarne pomoći i raspodjele. Škart ide dunjalučanima, a kvaliteta probranim porodicama i za pijacu. Vreće sa zlatom se gomilaju. Babo je noj.Zagnjurio glavu u šilte i ko bajagi ništa ne vidi.Sve minderpuze i pljačkaši su iz čestitih robijaških porodica.

No,biznis treba proširiti.Ako vrijeme dozvoli, sa prvim zracima proljeće kreće gradnja šireg,prometnijeg tunela.Zavod za oplaniranje napravio izvodiv i jeftin projekat. Stari tunel će se osatviti vojsci.Zaslužili su da ne čekaju satima, dok trezorske gulikože provedu svoje robe kroz tunel.)

13.april – Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam srednjoškolaca koji su krenuli na nastavu.

(Mnogo je djece,previše poginulo zbog škole.Čak i jedno je velika tegoba,kao da je uništen jedan svijet.U Sarajevu Gradu je ubijeno dvadeset hiljada svijetova.Sto hiljada je razrušeno. Ostali su čitavi samo na izgled. Ipak,ljubav i Milost čine svoje.Rane će zarasti,skoro.Malo će krvariti.Čitav život.Tek toliko da čovjek osjeti da je živ i da se molitvi preda.A onda! Tko to zna?)

16.- maj – U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

(Građani Sarajeva su postali meštri od granata.Kad poleti granata oni znaju znanje.Ne mrdaj,ni lijevo ni desno.Granate milse da su pametno,pa uvijek idu lijevo ili desno.Samo kad su djeca i žene u pitanju idu posred srede.Zato se ,u drugoj polovini rata, manje ginulo od granata.)

24.maj – U gotovo cjelodnevnom granatiranju Sarajeva ubijeno pet osoba, 30 ranjeno, među kojima i  20-mjesečna beba.

UN objavio da je “razmjena vatre oko Sarajeva ravnomjerna s obje strane i da nije usmjerena na civile”.

(Kojeg li licemjerja.Šta očekivati od saučesnika bludnice i pakla.20-o mjesečna beba  nije civil.UN i hordama zla sa brda su i bebe borci Armije BiH.

To je dobro,jer pokazuje da  su u kukavičluku oči pune straha.)

17.juni – U teškom granatiranju Sarajeva ubijeno petero, a ranjeno 28 Sarajiija; granatirana bolnica Koševo.

(U bolnicama su uglavnom liječeni oni koji mogu nositi pušku.Zato su UN i EU opravdavali i podržavali napade na bolničke ustanove. To su vremenom postali vojni objekti nagodni za gađanje. Ne mogu uzvratiti vatrom.

18.juni – Granatiran red za vodu u Dobrinji, sedam ubijenih i 12 ranjenih.

Glavni tobđija,tenkista Milenko Skoko,sinja kukavica koji se uvijek užasavao asvalta..   Slavoljub Avdalović, vukoderinaš iz gudura, dao nalog da se bije sve živo ,dok se ne pokose svo njihovi  predratni prijatelji i saradnici.

21.juni – Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji; šest mrtvih i 15 ranjenih.

Glavni zlotvor i ubica ,opet onaj umobolnik Milenko Skoko.Nalogodavac isti. Kompleksaš Slavoljub Avdalović , kasapin iz Gacka.

28.-juni – Ubijene četiri, a ranjeno 46 osoba. Na RTV dom bačena modificirana avio bomba; ubijena je jedna, a ranjeno najmanje 30 osoba. Radovan Karadžić odbacio poziv EU na trenutni prekid vatre.

(Bespomoć i kukavičluk rađa najkravavije i najmonstruoznije ideje. Hiljadu kilograma eksploziva u jednoj gromadi, na dijete i ženu.Aferim srbaljski monstrumi.)

30.juni – Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

(Laže UNPROFOR-a. Samo da bi pokazao kako su i oni „ ugroženi“.Međutim ne mogu oni biti ugroženi ko što su to palajnsku monstrumi i ona tribadija.)

6.juli – Ubijeno šest osoba od kojih su dvije djevojčice, a ranjeno 11 ljudi. U granatiranju naselja Alipašino Polje ubijeni članovi porodice Dorem: Hana, Božo i njihova kćerka Magdalena, stara pet godina.

(Djevojčice preskakale štrik.Bolesnik i manijak sa brda poželio skratiti igru.Jedno gruuu i nema štrika. UNPROFOR  jedva priznao djevojčice kao civilne zrtve. Kažu zrele su bile za pušku.)

Građani svaki peti ili šesti dan dobiju struju.

(Struja više nije nikakav problem.Ljudi nemaju šta kuvati.Trezorske miderpuze nabili cijene do stratosfere, a narod više ne rađa lovu. Ni voda uskoro neće biti problem.Tempo nestajanja se ne smanjuje,tako da svaki stanovnik može računati na litar vode dnevno.)

To su sitni problemćići jer…

( 11.jula  vasiona počinje da cvili. U samo tri dana drvosječkim sjekirama,macolama i kamama srbaljski su monstrumi i kasapini poklali:

– 10 501. Muškarca

–       871. Ženi

–        999 Djece

(Tv sapunica  dostiže klimaks. Gledaoci frenetično traže još. Taki van svit. Nikad zadoviljnin)

13.august – U centru grada, granatom s brda ubijen 24-godišnji sarajevski intelektualac i novinar Karim Zaimović.

28.august – Masakr na Markalama; 37 ljudi ubijeno, ranjeno 90.

(Labuđi poj monstruma naručenih iz bele selendre.Počeli pucati po šavovima.Alagić, Dudaković su na domak Banka Luke.

Dajte ,vi sa Zapada, sada nas vadite iz govana u koja ste nas uvalili  ,zapomažu mostrumi sa Pala i vrišti tribadija iz međunožja,jer svi su koljenima.)

30.-august – Počinje akcija NATO-a Noćni let. U zračnim napadima NATO bombardira položaje Srba oko Sarajeva.

( Miteran zakasnio jer ga nisu upoznali sa ovim planom.On bi odmah doletio da se pridruži svojim plaćenim ubicama. Onim sa guslama i drvoskečkim sjekirama, dakako.)

6.septembar – Avijacija NATO-a počela novu seriju bombardiranja položaja Srba oko Sarajeva.

(Nisu trebali.Mi se ne radujemo.Mi smo bijesni, jer sada spašavaju glave i guzice svoje nacističke genocidne tvorevine Republike srpske.

Gdje su bili prethodne tri i po godine?

Da su  ovako pakavili  bombe ubicama u aprilu 1992.,… Imali bi naše puno povjerenje i zahvalnost. Ovko imaju naše puno povjerenje i zahvalnost na obznanivanju da su oni pravi i jedini zločinski i genocidni faktori na ovom svijetu.)

7.septembar – Radovan Karadžić putem televizije BBC, riječima “Molim vas, prestanite”, uputio molbu NATO-u da prestane sa bombardiranjem njegovih ciljeva. “Mi smo otvorili grad Sarajevo i on više nije blokiran”, rekao Karadžić.

(Šta će upišani počković i dokazana Kukavica raditi, nego guslama jaukatim,plakati i moljakati.)

Nisu oni ništa otvorili.

Armija BiH je sve otvorila,jer je imala pomoć Neba i hiljade i hiljade Anđela Nebeskih. Šta mislite dokle bisamo došli ,da nije bilo Milosti i Ljubavi Boga Silnoga.

8.septembar – Deset osoba ranjeno u eksploziji granate i djelovanja snajpera u Novom Sarajevu i Centru. Među njima petero djece.

(Montruozna lešina se trza poslijednjim izdisajima.Ni krvi u njoj nema.Sve neka balega potocima curi.)

15.septembar – Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. Karadžić pristao na povlačenje teškog naoružanja iz okoline Sarajeva u zamjenu za prekid NATO-ovih udara.

(Genocidna tvorevina Republika srpska hoće da pokaže uviđavnost.Iskijaće ona svoju uviđavnost za genocid. I sva zla. I te kako i kad tad.)

10.- oktobar – Nakon četiri i po mjeseca Sarajevo dobilo električnu energiju iz elektroenergetskog sistema.

(Ko će uplaliti sijalice za sve one mrtve,ranjene,nestale,raseljene.Mi toliko struje nikad nećemo imati. A vi bešćutna gospodo sa Zapada.)

24.oktobar – Put Sarajevo – Kiseljak preko Stupa i Ilidže otvoren za sav saobraćaj UN-a i vozila humanitarnih organizacija.

(Profiteri se nadaju zadnjim crnoberzijanskim akcijama uz pomoć UN. Ništa novo.Kolaboracija se samo nastavlja u novim uslovima.)

21.novembar – Potpisan mirovni sporazum u Daytonu: BiH kao cjelovita država s dva entiteta i zajedničkim institucijama. Sarajevo ostaje nepodijeljeno. Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

(Mi se povlačimo u ilegalu. Ništa nije urađeno po našoj volji.Neko je Bosnu izdao.Izadavali su je na sav mah.Svi osim djece,žene staraca i časnijeg dijela Armije BiH ,boraca na prvim borbenim linijama.Ostalo je sve sami šljam i kukolj.)

19.-decembar – Pucano na putnike u tramvaju, jedna žena teško ranjena.

20.decembar IFOR od UNPROFOR-a preuzeo komandu na Sarajevskom aerodromu.

22.decembar – Ukinuto ratno stanje.

(Mi smo još na oprezu.Puške nikome ne damo.)

1996.

9.januar – Zatvoren zračni most nakon tri i po godine. Preko njega obavljeno 13.000 letova i dopremljeno više od 160.000 tona humanitarne pomoći.

9.februar – Opsada Sarajeva zvanično završena.

Tokom opsade ubijeno blizu 11.500 ljudi, a među njima više od 1.000 djece.

(Račinice hroničara nikad nisu tačne.Minimum su prepolovljene.)

19.-mart – Reintegracija naselja Grbavica.

( 10.april. Izbaciše nas iz Armije BiH. Ni hvala vam.  Kažu;ne trebaju nas više. Imaju oni svoje planove i vizije.

Dakako. Zlatne kašike i vreće zlata čekaju. Zna se na koga.

Mi smo umorni i tužni bili. Dugo nam je trebalo da se oporavimo od zla i rana.Devetnaest godina.Ali kao što vidite vratili smo se. I počinjemo nove bitke. Perom. Puške za svaki slučaj pored noge držimo. Taki smo postali. Nepoverljivi. Truhli svijet nas svojim poslovicama naučio : Boj se  Vatikana i Zapada kad vam darove nose.

Za Bosnu se ne bojimo. Nju Mili Bog čuva.

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

U velelepnoj Gradskoj vijećnici u Sarajevu
u jednom od najljepših i najreprezentativniji objekta Grada ,
građenom u pseudomaurskom stilu, je večeras  2.Marta/Ožujka 2018. u 19 sati otvorena :

Manifestacija „Isa-beg Ishaković 2018.“

Tom prilikom upriličena je izložba:

Urbani razvoj Sarajeva kroz historiju

Autora Velida Jerlagica u saradnji sa Historijskim arhivom Sarajeva i Viječnicom

Aula prekrasnog – obnovljenog zdanja ,
iskrila autentičnošću i milošću,
spajajući ljude i vijekove .

Isa-Beg Ishaković osnivač „modernog“ Sarajeva ,Grada čednosti , je zaslužio malo više medijske i svjetovne pažnje.

Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.     Fotografija Hajre Šabanadžovića.
+3
Fotografija Hajre Šabanadžovića.      Fotografija Hajre Šabanadžovića.
Fotografija Hajre Šabanadžovića.

Mojsijeva verzija balade Braća Morići

Umjesto uvoda:

Na jed,jedvite jade smo Mojsija izmolili da nam dozvoli objavljivanje njegove verzije Balade o Morićima

Tražili mi da nam kao koautor napiše nekoliko riječi i da nam objasni neke naše jezičke dileme.

On nam napiso nekoliko švrljotina i kazo to je skica za za vašu morebidnu pisaniju i nemojte nikom rjeti o njoj.

Kako ne,mislimo. Znate nas.Ništa ne m'remo sakriti. Što znam mi zna čitava čaršija i još po dunjluka.Zato vam  u cjelosti prenosimo Mojsijevu pisnaiju::

Redakcijo ovo vam bi Poema o Morićima ,ali vam niko neće vjerovati, jer narod kontaju ko nepismeni komad budale oliti govedine. Zato vi napišite Balada je uvijek bila i biće.

Kod mene nema zapeta, poludvotački, dvatački ,crtica ili bilo kakvih lingva papazjanija. Kako ću ja to u baladu staviti, pa usred pjevanje reći,a sada Deba ide ti  dvotačka,a sada Lenji zakantaj zarez ili Herco prifati se polutačke.

Neke se blentovije dofačale prvopijesa, pa takarili te njake interkurcije i di treba i di ne triba.Ko znaju šta je nepismeni pjesnik pri čet'ri stotine vakata htio rjeti i u pjesmi naglasiti.A i uz šargiju se pjevalo.Nema uz šargiju zareza i zapeta,ni kom.ba.co.

Kad se ja Morića dofatim i natakarim ćemane u krilo ,pa kad mi damar proradi,i pukne u ćelenku;ja ti ne vidim ništa no Moriće kako im valja mrijeti.Pa onda mislit na  ljepoticu  milostivu Jelu Jelenu Grbić , kako joj je plakat  ili  o majci kako se baildiše i mrtva preko sinova pada.Kako ću ja bolan misliti gdje ću šta  tandarati.

Nemojte ni vi ,jer se tako grdi pjesma.A pametnjakovići koji ne znaju svoje stihove tandarat, našli narodne umotvorine mjenjat. I Nemojte Debi slučajno dati da priviri u Baladu prije nego je objavite,ima da nema Balade već da to bude njaka Debina takarli  nabrajalica od balade.

Balada o Braći Morića

Ferman stiže iz Stambola
burubtija iz Travnika
baš u šeher Sarajevo
na ruke paše sarajeskog
da hvataju dva Morića
dva brata dva pašića
Morić Ibru i Morić Pašu
da hvataju da ih vežu
da ih vežu i osude
sultanu su dodijali
po tužbama iz Travnika
iz Travnika od vezira
da Morići odmetnici
ne kabule ni sultana
ni sultana ni vezira
nit ikakvih gospodara
već sami gospodare
gospodare kako hoće.

Kad vidio paša saraeski
šta mu kaže bujruntija
hršum čini haskeriji
da hvataju dva Morića
da hvataju da ih vežu
da ih vežu da ih vode
pravo gradu u tavnicu
pravo gradu u tavnicu
gdje no paša brzo kroji
ko omrkne ne osvane

Petak lijepi osvanuo
nad šeherom silnim
dva Morića džumu klanjali
u džamiji Hadžmagribiji
čohodari jagnjičari
jagnjičari Nimbučije
opkoliše svu džamiju
opkoliše uhvatiše
uhvatiše dva Morića
kroz Sarajevo proćeraše
pa kroz Varoš na Sarače
na Sarače uz Sarače
povedoše na Kovače
uz Kovače nad Kovaše
dovedoše do Vratnika
uz Vratnik nad Vratnik
do crne Bijele tabije
u ičkalu zatvoriše
u zindan ih pobacaše.

Haber dođe majci staroj
u ruci joj oklagija
a u drugoj zlatna ibrik
kad to čula pašinica
majka dva mlada Morića
da joj sinove pofataše
da joj vode njene sinove
bjele ruke povezaše
u tavnicu povedoše
dva mladića dva Morića
sve je jadna pobacala
po avliji po kaldrmi
oklagiju prelomila
zlatan ibrik ulupila
iz halvata ona bijela
kule bijele juri leti
pa poletje iz avlije
bosonoga gologlava
figanj čini kose čupa
vas Hat mejdan rasplakala
ruse kose majka čupa
oko sebe razbacuje.

Jazuk vama svi Sarači
štom pustiše dva Morića
što mi jednog ne oteste
ili kako izmoliste
ko će mene utješiti
o li staru
majka ciči kose čupa
sve Sarače rasplakala
sa Kovače uz Kovače
pa na Vratnik uz Vratnik do crne Bijele tabije
kad je bila pred Imare
ljuto ciči Morić majka
sve Imare rasplakala
kad je bila pred kapiju
molila se kapidžiji
Bogom nevolja kapidzija
pusti mene paši sarajeskom
bratu mome paši neljudskom
turčin biješe kapidžija
propustio Morića majku.

Kad je bila paši sarajeskom
pa mu noge grli i u ruke ljubi
pusti meni dva moja mladića
dva moja mladića dva sinčića
dva golubića sva Morića
dat ću tebi ključe i harače
dat ću harač za sedam godina
otakod se gradila bijela tabija
za tebe i za dvore tvoje
pusti meni sinove moje
paša šuti ne govori ni jedne
zamisli se pa minderu sjedne.

Paši sarajeskog bratu rođenome
ponove molila se Morića majka
Bogom brate pašo sarajeski
pusti meni jednog sina
pusti meni jali Ibru
jali Ibru jali Pašu
išči paša koliko hoćeš
na poklon ti dva čifluka
i bijeli moji dvori
samo jednog daj mi sina
ako li mi pustiti nećeš
kunem ti se dinom mojim
a i posta mi ramazanom
zaklinjaću nebo zemlju
učiniću tešku dovu
nikad nikad mira biti neće
dok nad Bosnom oni budu
ni sultanu ni veziru
sažali se paši sarajeskom
sažali se više uplaši se
suze majke i teške kletve
pusti njojzi oba sina.

Za to čuše amidžići
amidžići i dajdžići
digose se paši sarajeskom
što nam pušća dva hajduka
dva hajduka, dva Morića
govorio paša sarajeski
prevari me Morić majka
pa on pušća telal-agu
telal viče po caršiji
ko nam kaže za Moriće
daćemo mu sto dukata
telal viče tri mjeseca
nitko njemu ne kazuje
jednoć viknu na Čaršiji
kod njeg stade cura mlada
cura mlada malodobna
cura lijepa ljubomorna
na još ljepšu Grbić Jelicu
mladog Paše mezimicu
govorila telal agi
daj ti meni sto dukata
kazaću ti za Moriće
eno njih na At mejdanu
u Tulića bjelu dvoru
zatvoreni tri mjeseca.

Kad to čuo telal aga
on je vodi paši sarajeskom
on joj dade sto dukata
i on posla čohodare
Tulićdvore bastisaše
na ležeće lance povezaše
do dva brata dva Morica
na At-mejdan povedoše
a otale na Latinluk
kad su bili kroz Latinluk tad zapjeva Morić Ibro
Latinluče mračan li si
Anđo moja dilber ti si
dosta put me napojila
i mezetom nahranila
sutra ću ti bona mrijeti
nemoj mene zaboraviti.

Odatle ih povedoše
uz Varoš ih navedoše
a zapjeva Morić Pašo
oj Varoši ravna li si
Jelko moja ašik li si
puno put me napojila
i mezetom nahranila
od dušmana odbranila
sutra ću ti mrijeti
nemoj mene zaboraviti.

Odatle ih povedoše
na Sarače uz Sarače
uz Kovače navedoše
ad Kovače pa na Vratnik
uz Vratnik pa nad Vratnik
kad su bili pod Tabiju
ciče alke u sinđira
zamoli se Morić Ibro
Bogom dajđa Paša silni
Zastav te se pod Tabijom
da ja vidim svo Sarajvo
u Sarajvu moje dvore
u dvorima staru majku
spominje li svoga Pašu
i mlađega sina Ibru
vakat došo valja mrijeti
svome sarajevu halaliti.

Progovara i Morić Pašo
O dajđa borati paša silni
zaustavi der nubečije
nubečije čododare
oprosti mi bijelu ruku
dodaj mi harmonuiku
da pogledam moje Sarajevo
ne bi li mi lkakše bilo
ču to paša sarajeski
zaustavi jasukčije
naokolo nubečije
nubečije čohodare
oprosti mu bijelu ruku
dodade mu harmoniku
joj da vidiš Morić Paše
kad se lati harmonike
pa otkopča kaiševe
pa pritisnu i zapjeva
sitno veze Morić Pašo
sitno veze glasno pjeva
unjaluče golem li si
Sarajevo sehir li si
Čemluša duga li si
Letinluče ravan li si
O Bjelave strme li ste
Lelo jelo Jelena lijepa li si
dosta si me napojila
mukte ićem nahranila
od dušmana zaklonila
vakat došo valja mrijeti
dragoj svojoj halaliti
odatle ih povedoše
u ičkalu zatvoriše
teško gvozđe navališe
u zindan ih pobacaše.

Haber dođe staroj majci
u poslu se pridesila
majka bješe u odaji
u odaji burek suče
u ruci joj zlatan ibrik
a u drugoj oklagija
zlatni ibrik ona baca
oklagiju silno polomila
zaplakala pak poletila
niz avliju bosonoga
bosonoga bez papuča
gologlava bez fesića
raspojasana bez pojasa
pa eto je do čaršije
tajka leti, ljuto cvili
teško kune čarsilije
sto dadoše dva junaka
dva junaka dva Morića
ona leti na Sarače
uz Sarače na Kovače
uz Kovače na Vratnik
uz Vratnik nad Vratnik
do crne Bijele tabije
kad je bila na ičkalu
nađe vrata zatvorita
tu se majka bajlisala.

Izun dođe paši sarajevskom
da s udave dva Morića
dva katila dovedoše
katili se pripreme stali
tanak tenef joglajsaše
tamnicu otvoriše
dva Morića zapjevađe
oj Sarajevo divno milo široko si

oj tabijo prebijela mračna li si
sultan care u blizini proklet li si
kad ti sablja pravdu Bosni kroji
na zulumu carstva stranoga stoji.

Govorili čohodari
čohodari nubečije
ajde bujrum Morić Pašo
vakati sahat tebi došo
valja Pašo umirati
lahko Morić Pašo skače
teške sindžir halke zveče
kad je bio na Tabiji
molio se Morić Pašo
o Boga vam čohodari
dajte izun Morić Paši
da ja uzmem avdest na se
da ja klanjam dva rećata
đopustiše Morić Paši
uze avdest klanja Pašo
tad ga turski posadiše
na njeg tenef nametnuše
a katili pritegose
top mu puče na Tabiji
udaviše Morić Pašu.

Čohodari s povratiše
Morić Ibri govoriš
Hajde bujrum Morić Ibro
Ibro skače halke zveče
kad izađe na Tabiju
i ugleda brata Pašu
udavljena na Tabiji
proli suze Morić Ibro
rahmet dade svome bratu
i on moli čohodare
da on uzme avdest na se
i da klanja dva rećata
izun daše čohodari
kada klanja Morić Ibro
i njeg turski posadiše
jagli tenef nametnuše
a katili pritegnuše
ada tenef popustiše
Ibro oči iskolači
opet tenef pritegnuše
a kad opet popustiše
Ibro oči iskolači
opet tenef pritegose
a kad opet popustiše
govorio Morić Ibro
Donesite demiskiju
izvadite hamajliju
iz desnice ruke mo
je donesoše izvadiše
jagli tenef pritegoše
top mu puče na Tabiji
udaviše Morić Ibru.

Tad im majku raztrizniše
Morić majka uletjela
u ičkalu na Tabiju
kada ugleda oba sina
dva sina dva Morića
dva mlada pašiča
na nogama bukagije
na rukama belenzuke
oko vrata svilen gajtan
oba čeda zadavljena
kad to vidje stara majka
tad zacvili i zavrišća
rano rano dva Morića
dva moja srčana golubića
dva majčina nejaka sinčića
poljubce zadnje daje
živoj majci srce staje
na sinove majka pala
više huda nije ni ustala
od jada joj srce puklo
ne prestaše zulumćari paše i veziri
Bosnu moju divnu milu niko ne umiri
ne prestaše zlumćari jal četnici jal ustaše
Sevdah Bosnu oni jadu tugom krvlju poharaše.

Meni mladom osta harmonika pusta
da ja pojem ljubim Zlate medna usta
sa moji drugari da snovi ubave snijemo
sa najdraže ljube ašikujemo i spijemo.

Crven fesić – Mahalsko tabirenje

 

 

images (2)      images (4)  Impresionizam

 

Blaženi pupoljak među ružama  Svjetlost na kraju puta  Neodoljiva priroda

Valja nam se ponekad spotaknuti o neke vesele i ljepše teme.

Listali mi one čitabe što nisu kitabi, onu haber kutija što nije haber kutija, i onu slikična i krajoličku haber kutija što nije slikična ni krajolička haber kutija, nego novinska haber slikična kutija. Klikovali i preklikovali kako bi se dohavizali šta je to veselo i lijepo u ovom takarli vaktu.

Podsjećali se mladosti i ljepot’ mizike dana kad smo ašici i blečci bili. Nikako da se maknemo od Indexa i njihovog sevdaha. Ponekad izlete i neki drugi, neimenovani izvori, kako to na haber kutijama znajo navesti.

Jes’ to jaka mudrolija?

Kako ćemo mi Mojsija, Debu, Lenjog, Hercu, Omu, Baška bašu ili Dobrog nazvati neimenovani izvor. Mi ih volimo i u belaj više uvaliti nego im javno bijele bubrege otfikariti.

Nenadano izleti naka mala, nama nepoznata i jauče: joj, mamo mamice. Bljesnu i zaiskri mlado čeljade, ikognito. Htjedosmo strelicu onu na ono x natandariti. Uplašili se da nas k'o Hercu dok  je gledao anterije, srce ne strefi? Ne bi voljeli ni da Mojsije ukruti onu desnu ili lijevu obrvu, sada sve jedno je koju  i na nas baci urokljivu, Srđe zlo pogleđe , strijelu iz oka.

Znamo da se odnekud Deba i Lenji cerekaju što smo se u belaj uvalili. Oma ni do haber kutije bez ženine ruke ne može doći. Nije je naučio da ga nauči da to sam čini. A i kad bi ga ukljućio nos pred okom ne bi vidio. Hoće on baterijom tražiti crvuljke. Baška Baša u tuđini o Bosni snije. Dobri se na put preko one druge, krvave duge Modre sprema, snove da dostigne.

Nešto nam reče : Ne mrdaj , ni jedne više; slušaj i gledaj i piši.

Gledamo nikog oko nas. Počelo nam se pričinjavati, pa se pitamo jel'to Kavaz sihire i dove ponovo baca i dove uči ili nas džini i meleki za daleke pute pripremaju.

Dok kontamo ona mala pjesmu otpojala. Ni noge razbacane ne vidjesmo kako treba. Mi zbog svega ponovo ono na ono i mala opet zapjeva i zaigra.

Eto, sada nam se rasvjetli zašto nam se ruka na onom ženskom čeljadetu zaledila. Da je vakta prošlog i još nešto bi se zaledilo.

Mi o srcu , a vi o nečem drugom psine izvodite. Ne može čovjek ni riječi progovoriti, a da se elementi sa strane nekim destruktivnim mislima ne pohvale.

Treba ovu dopadljivu sevdalinku narodu predstaviti:

Crven fesić

I.

Crven fesić mamo
crven fesić joj mamice
crven fesić u dragana
joj mamo mamice
crven fesić u dragana moga
joj mamo mamice

II.

Da ga hoće mamo
da ga hoće joj mamice
da ga hoće nakriviti
joj mamo mamice
da ga hoće nakriviti malo
joj mamo mamice

III.

Medna usta mamo
medna usta joj mamice
medna usta u dragana
joj mamo mamice
medna usta u dragana moga
joj mamo mamice

IV.

Da me hoće mamo
da me hoće joj mamice
da me hoće poljubiti
joj mamo mamice
da me hoće poljubiti malo
joj mamo mamice

V.

Dala bih mu mamo
dala bih mu joj mamice
dala bih mu srce svoje
joj mamo mamice
dala bih mu srce iz njedara
joj mamo mamice.

U onom starom vaktu pjesma Crven fesić je bila nezaobilazna pojka na svakom sjelu, teferiću, veselju, dernjeku ili ženskim sjedeljkama svih uzrasta. Na akšamlucima rjeđe ili nikako. Čim ti žensko dohvati šteku ona ti počne upjevavati: Crven fesić, joj mamo mamice.Čuje od mame, seje ili komšinica

Ova antologija nije klasična sevdalinka: Više je sevdalinska poskočica koja je čopila sve pikliće meraklijskog sevdaha.

Zaljubljena djevojka ispovjeda svoju mladalačku ljubav, čežnju, nadu, strast i želju koju želi podjeliti sa svojim draganom. Za svjedoka priziva majku. Posve smo sigurni da majka uopšte nije prisutna. Mi se zagledali upravo, ukrivo , bome i odozgo i odozdo. Svašta smo lijepog vidjeli , ali majke ni primirisati.

Poslušamo i pogledamo tekst još jedared, nije zbog one male , vjerujete ako hoćete ili nećete, nama svejedno. Mi samo gledamo, slušamo i pišemo.

Sevdalinka uvijek bježi od vulgarizama. Mi ne.

Teže i neprimjernije riječi može pasti na um samo nezavisnom komentatoru kome pjesma damare pali. Narodni stvaralac je prefinjen, lukav,perfidan i ubjedljiv. Što bi narod rekao – maslo mu ponekad nije za slavlja.

Uvrnite se u um i zamislite jedno mlado zaljubljeno, strastveno, ustreptalo, vrckavo, nestašno, uspaljeno žensko tijelo koje gori neugasivom vatrom.  Zamislili ste?  Dobro.  Ako ne možete vi potražite pjesmu upjevanu od Jasmine Mujkanović i slušajte ili gledajte kako vam volja. Kažete sada se lakše diše. Nešto nije u redu sa vama.  Kako se bolan lakše  diše. Ili ste hadumi ili hanumice. Ima herc kao kod dvojice Herca da vas bubne.

Kada ste sebi sliku pjesme pristavili, tek tada možete razumjeti našu ekspertizu.  Joj, jedva se dogovorismo .  Ono čeljade iz haber kutije samo što ne iskoči i na hastalu nam zaigra ko kakva Jemenka ili Jermenka.

I. stih

Fes je muslimanska pokrivka za glavu. Nije kapa, nije ni šešir. Imućniji su svoje fesove, ne samo kićanke od kadife pravili. U mahalskom žargonu crven fesić označava klobuk ili pečurku muškog polnog orkana koji je zaista crvenkast i svilenkast. Pravi fesić je izrazito zagasite, bordo boje.

Žene su imale pokrivke za glavu koji su neki zvali fesići. Ti fesići su uvijek bili išarani, izvezeni, sa raskošnom kićankom natandarenom usred fesića. kako prilići. Uglavnom su crni na vrhu i vrlo plitki. Vrlo je izvjesno da narodski pjsenik nije mislio na ženski fesić.

Kasnije će vam se slike izoštriti.

Da li uzbuđeni djevojčurak okusio slast putene ljubavi?

Šta se trzate,  ne pitamo vas za pjevačicu već malu iz pjesme.

Mi to još to ne znamo?!

Da li ona želi tu ljubav? E, sad se trznite i pogledajte i poslušajte pjevačicu.

Svakako i svakako, o tome će pjesma i pjevačica pjevati. Ne znamo što će nam ovo dvaput svakako, ali tako izletilo pa neka ostane. Od viška glava ne boli. Pitajte žene.

Uspaljeni djevojčurci ne bi četiri puta uzdisali za fesom , ni da je carski i zlatni. One uzdiše za crvenim fesićem svojih dragana. Narodni pjesnik svjesno upotrebljava demunitiv da bi jasno odredio o čemu se radi:  crven je fesić u dragana njenog. Nijedan fes za glavu nije nikad bio fesić, osim dječijih ili ženskih, niti je za njega upotrebljena umanjenica. Muški je to ponos.

Već prvi stih naglašava djevojčino stanje. Ona je uzbuđena do te mjere da će do kraja pjesme njena ustreptalost neprestano dozivati i skoro vrištati oj,mamo mamice. Što pjesma odmiče i što pjesnik podiže uzbuđenje na veći nivo; to je djevojka zajapurenija, uzbibanija i naklonjenija dozivanju majke.

Kako ćeš ba zvati oca, djeda ili brata kad se upuštaš u one igre sa crvenim fesićem. Ne ide to. Mamo oj mamice je uzdah prikladan baš za takve prilike ili neprilike, možda najprikladniji od svih drugih prilika. Svašta se u toj igri može izroditi, i prekrasnog a bome i nepoželjnog.

II. stih

Sama pomisao na crveni fesić izluđuje djevojke, strast se uzburkava i ona ga hoće i to četiri puta. Svaki put zapomaže: joj, mamo mamice. Tu djevojke otkrivaju svoju putenost i iskustvo. Sasvim jasno određuje način na koji hoće crveni fesić.

Prva dva puta hoće da im se crveni fesić da samo onako, prirodno , bezuslovno. One su ga već upoznala i najbolje znaju kako im odgovara taj nestašni crveni fesić. Prva dva puta bi trebala biti ugrijavanje. Pošto je sevdalinka u pitanju može se reći i upjevavanje.

Kasnije žele da im dragi još dva puta nakrivi svoj crveni fesić . To je već izvoljevanje mladih žena koje su duboko zagrizle u vođenje ljubavi. Dakle prvo ide dvaput u pravo, pa dva puta ukrivo. Male nestašnice su samo jednu poziciju ostavila nedorečenom : ukrivo gore ili ukrivo dole, ukoso lijevo ili ukoso desno.

Da ne bi bilo nedoumice mi ispravljamo, normalno, figurativno, propust pjesnika i kažemo: da ga hoće nakriviti i gore,i dole,i ilijevo i desno. E sada kada je fesić pozicioniran, možemo zamisliti to što zamišljamo i kompletirati utisak:

– I upravo,i ukrivo,i u lijevo, i u desno, i gore, i dole, i u sridu , i utvrdu i umeko dok se sve ne uzmuti, uzbiba i …, nastavaite po svojoj volji.

Pjesnik nas strogo kori i upozorava: a gdje ti je tu poetika, frajeru mrtvi?

Jes vala, nema u sevdalinke nabrajanja. A šta će mi poetika u sridu i ulivo i udesno. Ne treba tu nika poetika. Tu treba… A ni čitalac se ne trudi pripomoći, ubečio oči, ne diše. Da može vas bi se uvukao u sliku na haberu; makar glavu.

Možda uspaljenice nisu imale vremena za pozicioniranje ili su znanje prepustila draganu svome . Možda su samo vrckave i hoće da se slušaocu svide i da mu nedoumicom mozak mute? Svaka žene bi bila zadovoljna sa četiri puta dobijenim crvenim fesićem bez obzira i na pull i na pozition. Da li će i naše biti?

III.stih

U prethodnom stihu djevojke izvoljevaju crveni fesić četiri puta. Ali, da bi to dobile moraju nešto za uzvrat dati.

Vi mislite da su medne usta od dragana njenog ! Jok! Ni govora!

Zato djevojka kaže: u dragana moga.

Znači kod njega su,one mu ih dale i to nisu bukvalno njegove usne na njegovom licu. Figurativno, ove medna po strasti i pravu mogu zauvijek ostati draganova. Što bi to bilo? Čitav život svako malo: Joj,mamo mamice. Da mozak stane; i njoj i njemu. Što bi prelijepa smrt bila , tako je dočekati.

Nikad se za muške usne ne govori medna usta. Provjerite sve anciklopedije i antologije poezije, nigdje taj izraz nećete naći. Nije ni naš pjesnik iznimka. Čak se i za ženske usta rijetko upotrebaljavaja taj izraz. Za usnice ili usmine da. Muškarci, žene i djevojke poput ove male jasno osjećaju o kojim se medenim ustima radi. Njih narodni pjesnik nije zavarao.

Medna usta su šifra za njenog dragana. Ona mu poručuje da će mu četiri puta dati medna usta. Tačno onoliko koliko on njoj puta pokloni crveni fesić. Tante za tante, što bi rekli špageti.

IV.stih

Djevojke majci još jednom sve nabraja. Ono majci zaboravite. Nabrajaju one draganu i daju uvid u pravo stanje stvari: tako je, kako je. Vidi se da polako prelaze rub histerije. Pjesnik nas ostavlja u dilemi da li su to ona stara ili pak nova neka četiri puta . I tu se pjesnik nije jasno odredio. To mu nikako nije fer. Kakav je to pjesnik koji hoće stalno da nas za nos vuče i u zablude vodi.

Jednom bi mu oprostili, ali on svako malo, to ne može. Ili je smatrao da bi osam –devet puta bilo previše za jednu pjesmu i jednu djevojku. Ili ne poznaje bosanski duh i cug ili je prepustio da to djevojke ili slušalac sami odrede…

Uglavom; poslije tri uzajamna poklanjanja moguć je mali predah. U intermecu se zagovaraju poljupci i milovanje. Poetski klimaks ulazi u završnu fazu; možda i neki drugi. Poslije toga se ide,  još jednom do kraja. Zatim  se radnja polako stišava i svršava.

Vi sigurno već četvrti put obrćete onu drugu malu. Pjesma vam se dopala, ziher. Ne možete oka sa pjesme skinuti. Sluh vam u ovoj fazi komentara služi samo za dekoraciju.Oči su glavne.

V.stih

Pjesma je pri kraju. Svi su umorni i pjesnik, i dragan; djevojka nešto manje. Vidi se kuvetli je i pojaka. Slušalac i gledalac ne razmišlja o tome. On je samo znatiželjan i uzbuđen što se pred njegovim očima sve odvija kako treba.

Sve je jasno. Ili nije?

Čini se da su djevojke zadovoljne, ali ipak provjeravaju ima li tu , mjesta za mali dodatak radnji. Ukoliko ima , one će ponovo dati svoje srce. Pjesnik ne govori koje. Anamo ona izgleda kao prirodni đardin i ima srcolik oblik.

Da li se dragan prihvata đardina još jednom? Vjerujemo da ga je obradio; jer mu draga ne bi tek tako poklonila srce iz njedara.

Joj mamo,mamice.

Tu pjesma završava, ali vi sigurno želite utvrditi gradivo, slobodno obrnite krajolik još jednom.

Narodni pjesnik strogo slijedi osnove Aristotelove poetike.

U uvodnom dijelu  je definisao radnju i protagoniste, njihove instrumente i htijenja i odredio mjesto odvijanje radnje. (Stih I i II)

U središnjem dijelu je prešao na glavnu radnju, odnosno kulminaciju. Glavna akteri su se dogovorili i počeli se usmjeravati ka svršavanju započetih odnosa i radnji. Kulminacija prelazi u fazu stišavanja i usaglšavanju započetih odnosa i antagonističke borbe među spolovima na principima čvrstog, uglavnom nategnutog i ukrućenog zajedništva. Radnje se polako privode kraju. (stih III i IV)

U završnom dijelu sve se zna . Epilog je vrlo jasan, sve se svršilo gdje treba i kako treba. Djevojka je bila zadovoljna pet puta i poklonila je draganu (napokon i zasluženo) srce iz njedara. To mu dođe ko neka medalja zasluga za narod. Kakav te narod dnašo. To su kolajne  za anamo onog ili anamo onu. Zaslužili su, valjda.

Možda je tu palo osam ili devet ili još više puta. U periodu kada je pjesnik pisao, zapisivao i provjeravao, ponešto mu je moglo i promaknuti. Ovo je pjesma, nije balada, pa pjesnik ne stiže sve iskantat. Pjesnik je naglasio da se tu radi o komediji sa tragičkim elementima, gdje ni mamica ne može pomoći ćeri.

-“Nju probadaju, ubadaju, nabadaju, čereče i na kolac nabijaju. Hoće ona crveni fesić; e pa eto joj ga. Ovaj komentator se raširio pričom ko trokrilni ormar na basamcima. To se jednostavno kaže taka…”

-Ne Deba ,nećeš se vala i ti uvaliti u ovaj sevdah i u…

Mojsije ga iz preikrajka opominje i u čelensku lupa.

Joj ,mamo petnaest puta; mamo mamice – petnaest puta.Prava drama i tragedija, To je tri'es’ puta, haman k'o Mujo i kraljica Terezija. Bocu više. Koliki put gore, dolje i u sridu nije važno. Važno je da se sve dobro i po dogovoru svrši.

Valjda narodni pjesnik odnekud poznavao ili čuo za Muju i Aristotela. Fata mu ko neki rod dođe ili na ljubu nalik bila. Znao im damar.

Hanka Paldum, Jasmina Mujaković i grupa Divanhana su poslijednji snimili ovu pjesmu. Hankija i solistica grupe Divanhana (Leila Ćatić) pjesmu pjevaju pomalo beskrvno, kao da nemaju pojma o čemu se tu radi ili su mere bit'da bidne upravo iscvrkutale joj, mamo mamice, nepodnošljivo mnogo puta. Ipak, čini se da ih razigranost i poruka ove sevdah pjesme nije dirnula.

O njihovolj ljubavi prema crvenom fesiću nećemo govoriti, nismo upoznati nit’ smo nazočili. Tračeve ne širimo; mada se to u nekim drugim prilikama može zorno vidjeti i zaključiti, ono što se treba zaključiti, a ne smije prozboriti. Trud i želja su prisutni, nažalost suzdržano su fulile ritam i strast.

Crven fesić nije elegična sevdalinka. Pjesma je upravo kao dragana i crven fesić. Mladi, nestašni, razigrani, nabijeni ; strastima i emocijama. Pitka, dopadljiva, strasna sevdalinka , protkana specifičnim senzibilitetom i suzdržanom erotikom.

Jasmina Mujkanović pjesmu pjeva punim plućima, veselo, razigrano, djevojački jasno, kristalno čisto, sa radošću i strašću, i erotično. Ono suzdržano zaboravite; to je i pjesma isključila. Ona pokazuje o čemu se tu radi ; ne stidi se i ne prenemaže. Njena vedrina, iskrenost i nepatvorenost oduševljava. Iako harmonike na par dionica malo zatrokiraju, odavno nismo čuli tako dobru i iskrenu vokalnu izvedbu ove pjesme.

Aferim mala.

P.S.

Google nam uvalio malo krkanluka,ne možemo ga nikako isključiti. Znate da nije naš izbor.Kad poslušate Jasminu vi je, molimo vas isključite. Nemojte da vas muka safata , ili neki veći , fuj belaj ne strefi.

,

Prije tačno 20 godina završena opsada Sarajeva / Hronologija agresije na grad

Nastavak

 

 

 

 

 

 

 

 

26.-maj – Granatirano porodilište; 130 majki i 70 beba u skloništu u podrumu.

(Bili smo prisutni svjedoci ,Dobri brojao: dvijestotine trideset  šest granata je palo na porodilište tokom tri sata svitanja. Za svaku osobu po jednu.Hronolog zaboravio naveseti 36 članova insasnkog osoblja.

Svijet smatra da je to zanemarljiv broj  i nije pala ni jedna napalm bomba,koja je mjerilo okrutnosti za belkanski narod koji treba nestati.Izričita uputa: Ta deviza ne vrijedi za „ male žute“.)

27.maj – Masakr u ulici Vase Miskina; tri granate usmrtile 19, a ranile 157 ljudi koji su čekali u redu za hljeb. Prvi put zastrašujuće slike iskasapljenih tijela obišle svijet.

(Bilja Tribadija Plavšić kaže da su to kostiminirani prosjaci izašli na ulice. Žena zna posao. Učesnik je u scenariju,režiji i izvšnoj produkciji.)

6.-juni – JNA napustila Kasarnu Maršal Tito, počinje teško granatiranje.

(Prethodnih dana junaci zapušili sve okolne  kanalizacione cijevi.Priliv produkta strahova bio enorman i branioci Sarajeva grada Čedbnosti ih pustilli jer je prijetila epidemija neljudskosti.)

8.juni – Grad neprestano granatiran u posljednjih 72 sata; gađani svi vjerski objekti.

(Dobro,hroničar gleda po danima.Inače grad je neprekidno granatiran i ubijan četrdeset dva mjeseca , odnosno tri i po godine   da se zbude ko u svetoj knjizi:

„Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.“ *  )

18.juni – Washington Post objavio da stanovnici Dobrinje jedu travu zbog nedostatka hrane, te da se u posljednje dvije sedmice oko 50 ljudi na dan sahranjuje u gradskim parkovima.

(Zloćudni su ti mediji glavnog teroriste svijeta.Nismo mi hajvani ko oni.Oduvijek je ovaj narod savjete neba slušao i lijek u travama nalazio.Što je dobro za zdravlje,to je dobro i za stomak.Birvaktile,kada je svaka kuća imala svoju baštu i cvijetnjak,u njima su obavezno bile miomirisne i ljekovite trave koje su se konzumirale kao lijek i kao egzotična hrana.Nećemo nabrajanja,o tome su kniige pisane.)

20.juni – Predsjedništvo BiH zvanično proglasilo ratno stanje.

(Napokon  su se sjetili.Nije čudo , nijedan član predsjedništva nije bio Bosanac,ni po porijeklu ni po vlastitom izboru.Često se pitamo, da li je iko od njih mislio imalo dobra našoj Bosni zemlji Božije milosti. Čisto sumnjamo.)

22.-juni – Grad pod granatama, 19 civila ubijeno, 87 ranjeno. Srbijanska televizija prikazala Radovana Karadžića kako s brda gleda grad kroz dvogled i čestita vojnicima koji gađaju Sarajevo.

(Sada Počković može samo očajavati.Ovo počković mu dođe sa dvije strane.Vukojebinu iz koje je šljego su tako zvali.

Zašto?

Pitajte Ljiljanom Zelen-Karadžić! Koliko se jadnica puta ustala iz kreveta počkana,umjesto natakarena. Ovo jadnice ne shvatajte ozbiljno , tako se naučila u svojoj neuro glavi.)

28.juni-Francuski predsjednik Francois Mitterrand posjetio Sarajevo. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirana zgrada Oslobođenja. Obustavljena isporuka vode s vodovoda Bačevo.

(Taj dan Francuska treba zapisati kao dan svoje crne neljudskosti.Dva dana prije ,u Briselu NATO  i SAD donijeli odluku da se četnički položaji oko Sarajeva bombarduju svio bombama,sve dok se grad ne deblokira.

Krajnja farsa i cinizam u režiji njihovog predsjednika.No inkviziciji je to u sklopu redovnog posla.

Kukavički jado , Fransoa Miteran, normalno u dogovoru sa ostalim EU pulenima i Vatikanom,onim bosanskim mrziteljem papom Ivančicom Pavlom II, se iznenada pojavi u Sarajevu sa namjerom dobre volje i podrške Sarajevu.Umro je nedugo zatim u najvećim mukama.No to nije ništa.Tek tada su za njega nastupilo najgroznije što se može zamisliti: Hutama. A ko će vam reći šta je hutama?Oni koji ne znaju,bolje je da ne znaju.A oni koji znaju sigurno su se naježili i naprasno otišli da se tuširaju i spravljaju hladnu limunada.Kako stvari stoje nekima će pomoći,večini neće.)

29.-juni – UN preuzeo kontrolu nad sarajevskim aerodromom, prva pomoć stiže u grad nakon tri mjeseca.

(UN mislio da će večina građana pocrkati,što od granata,što od gladi,što od žeđi.Prešli su se. Ne znaju da su Sarajevo Grad Čednosti i Bosna zemlja Božije uvijek imali svsrdnu pomoć i milosrđe Najmoćnijeg Bića, Jedinog Stvoritelja. Neda ON čeda svoja.

11.-juli – Četvero djece ubijeno i nekoliko ranjeno u naselju Hrasnica tokom granatiranja. Bh. ministarstvo zdravstva objavilo da je 1.420 ljudi ubijeno, a 8.040 ranjeno od početka opsade.

( Trava blješti na suncu, loptu je neko bacio.Djeca kroz prozor vire i kontaju koji zavodljivi krajolik.Majke su sa kanisterima u redu za vosu.Očevi na linijama i kontrole nema. Glice i Grlići bježe na travnjak.

Ona manje gladna djeca su povela protiv onih manje žednih. Prvo  1 – 0, pa onda 2 -0. Žedni samnjuju na 2 -1. I taman da jedna Grlica od žednih izjednači na 2 -2 …

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca se birikao na nezaštićene Dvore.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Lopta sama uđe u gol i to je  2 : 2. nema pobjednika.

Djeca su nestala,majke leleču , ali kanistere iz ruku ne ispuštaju.Valja nadojiti ostalu djecu.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadumskoj tribadiji:

-Najmanje četvoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zacetani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

1.august – Napadnut konvoj s bebama iz Doma za nezbrinutu djecu Ljubica Ivezić. Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni.

(Ne znamo šta se sa tijelima djece desilo.Nadamo se će  ih pristojno sahraniti.Barem smo sigurni nisu prošli kao lobanje one podrinjeske djece čijim su se glavama Vojislav  Maksimović i Velibor Ostojić igrali footbala. Nismo nazočni bili,ali neki svjedoče da su u te svrhe imali pećnice za muslimansku djecu.Oni su uz Radovana Karađića izmislili onu kara-maximo-stojićku : Ubij, zakolji, da Foča ne postoji! Šta ćete,ljudi poete.)

Zapaljen Hotel Evropa.Bolnica Koševo objavila da je najmanje 40 ljudi ubijeno u ovom danu.

(Samo četrdeset?!.Taj dan je bio relativno miran,što bi rekli meteorolozi.)

3.-august – Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

(Djeca se popela na trešnju.Ona rodila kao nikad do tada.Crvene bobe blješte na suncu,mame. Majke im danima branile.Djeca ko djeca, trešnje ko trešnje.Naivno i nevino.Neznaju sa druge su strane Monstrumi.Ne monstrumi ko monstrumi.Već Monstrumi što ih dasad dunjaluk nije zvilježio.

Nišanđija se već izvježbao.Tri mjeseca i dvadeset dva dana se birikao sijući smrt po nezaštićenim  Dvorima.Poravnata mušica,jedan trzaj.Jedno gruuuh,jedno fijjuuu i samo jedno grgguuhha.Ništa više.

I onda …

Trešnja je polomnjena,djeca su rasuta u krvavoj pulpi. Ne zna se šta je trešnim ,a šta dječiji sok.

Djeca su nestala,majke leleču,trče im pomoći.Nošanđija ni ovaj put nije omanuo. Mušica,tržaj gruuh,fijjjuuu, i samo jedno grgguuuhhha i majke više nikad neće milovati drugu djecu.I one nestadoše.

Radovan Karađić gleda kroz durbin i referiše hadunskoj tribadiji:

-Najmanje petoro malih Bosanaca više neće grliti majke i igrati se svojim grlicama. Zapiši dvije Bosabke manje za rađati nove Bosance.Zacrtani SANU plan se sasvim u redu odvija.)

4.august – Prekinute sve humanitarne operacije zbog granatiranja aerodroma. Dvije granate pogodile groblje Lav za vrijeme sahrane Vedrane Glavaš i Rokija Sulejmanovića. Povrijeđena Ruža Glavaš, baka ubijenog djeteta.

(Kao što vidite,ne da monstrum ni mrtvoj djeci da na miru odu. Šta ćete , takav je taj soj.)

25/26.august – Trideset i dvoje ljudi poginulo, a 131 ranjeno u granatiranju tokom noći. Granatirana bolnica Koševo. Pet bosanskih novinara ranjeno u granatiranju zgrade Oslobođenja.

Zapaljena Nacionalna biblioteka Vijećnica. Vatrogasci nisu uspjeli ugasiti požar zbog nedostatka vode. Građani se okupili oko zgrade i kantama vode pokušavali ugasiti vatru.

(Sada nemamo pravo reći da je ovo bio miran dan.Ali moramo primjetiti da je to bio sasvim uobičajen dan ratni ljetni dan.)

23.septembar – Grad bez struje i vode već četiri dana, radnici koji pokušavaju popraviti strujne kablove gađani granatama.

(Idemo dalje,već smo se navikli na ovo.Samo četiri dana i to ljeti.Nije vrijedno pomena.

7.septembar – Nastavlja se granatiranje naselja Hrasno. Zapaljene zgrade, vatrogasci ne mogu ugasiti požar, 17 ljudi poginulo, a najmanje 1.000 ostalo bez doma.

(Ovdje hroničar griješi ,kao i tokom čitavog kazivanja.Ne znamo da li zbog neinformiranosti ili nemara.

Septembar je bio veoma granatljiv i tužan mjesec. Desetak hiljada granata je palo  na gradske dijelove koje su držali borciu Armije BiH. Na potezu Stup – Azići – Vreoca je bilo vrlo krvavo.Preko tri stotine mrtvih i oko sedam stotina ranjenih  boraca Armije BiH i samo nekoliko dana od 12.-17. septembra.Cijena visoka,ali morala se podnijeti.Zločinci tenkovima pokušali ući u grad.Brigada  Armije BiH Zmaj od Bosne najviše stradala.Pretsala da postoji. Svedena na bataljon.)

10.-oktobar – Ispaljena minobacačka raketa na djecu koja su se igrala. Troje djece ubijeno, 10 ranjeno. Više od 600 djece ubijeno u šestomjesečnoj opsadi grada.

(Ubijena djeca su imala  višestruku sreću. Nisu zaklana kao podrinjska,srednje bosanska,hercegovačka ,krajiška ili posavska djeca.Nisu se igrali sa njihovim glavama,nisu ih na bajonete nabijali,nisu ih pekli u pećnicama,nisu im stomačiće porili drvosječkim sjekirama,nisu im oči vadili,nisu im …

Samo su ih u komadiće ko krvave trešnje rasuli i nestali.

Joj, majko mila,joj seljo draga. Pa to su samo malena  dječicaca.)

Prekinut dovod gasa u grad. Trideset litara vode prodaje se za deset maraka.

(Pogodite u čijem su  posjedu bile zalihe. Onih istih koji i sada vladaju Gradom. Oni istih kojih su u trezore mindere ubacili i  tamo svoje muškosti sakrivali se. Njima uopšte nije jasno zašto ih narod zove trezorske minderpuze. Uglavnom je to bila hanefijska, pogančerska sorta.)

6.decembar – Intenzivno granatiranje grada, pogođena zgrada Predsjedništva BiH. Više od 30 granata palo na bolnicu Koševo, ubijena jedna medicinska sestra.

27.decembar – Temperatura u gradu minus 13 stepeni, nema struje, gasa i vode. UN zaustavio 500 civila koji su pokušali pobjeći iz Sarajeva i vratio ih u grad.

(Dobro obavljen posao. Prvi i jedini put u povijesti UN.)

 

/Kraj II dijela – nastavak  – 1993. godina slijedi/

Suzan Zontag

 

Većina informativnih kuća je kratko objavila:

16.01.1933. – Rođena je američka književnica Suzan Zontag.

a nešto malo prije toga,

28.12.2004.- Umrla je Suzan Zontag, radikalna američka književnica i kritičarka.

Mi ostali zaprepašćeni.

U prvi mah pomislimo: Vrlo smiješni termini za divnu osobu u rečenicam šest i devet riječi,sa veznicima.

Pa onda kažemo,zastanimo malo,zar to nije   Suzan Zontag   jedna od najuticajnijih i najprovokativnijih mislilaca 20. vjeka,počasna Sarajka i koja ga je voljela kao i svoj Njujork.Skoro.

Ta ličnost je predstavljena izuzetno tendecioznom i nebuloznom rečenicom.

Bilo bi komično da rečenica nije izrečena u  izrazito negativnoj i nepismenoj konotaciji.

To je pisao neko ko se plaši njenih istina.

Prvo i osnovno  ,osoba  koja govori istinu nikad ne može biti radikalna američka kniževnica i kritičarka.

I kakav je to izraz radikalna književnica.

Tako nešto prvi put čujemo.

Znamo da imaju radikalne stranke,naprimjer kao ona Milojka, bivše gospođice broj 1. Zeničkog andergraund pržuna.

Znamo da ima i radikalnih vjerskih fanatika.

Mi pedererčine nazivamo i radikalno bolesnim ljudima.

Ali ne sve.One koji su kažnjeni proviđenjem AID-a ne prozivamo.Oni su sami sebe prozvali.

Da bi osvježili pamćenje uzmemo riječnik i pročitamo šta znači riječ radikalan.Šta znamo možda su u nekom,neodređenom ,međuvremenu obogatili značenje te riječi.

radikalno

korjenito ,temeljito, sasvim ,

u prenesenom smilu može značiti:

nepopustljiv,ekstreman ,zadrt

Ništa što nismo znali.

Onda ta  značenja interpoliramo u rečenicu.

Umrla je Suzan Zontag,  korjenita ( temeljita,sasvim) američka književnica i kritičarka.

To je ono što bi nas nasmijalo ,jer je samo nepismeni  klovnovi mogu osmisliti takav šnit rečenice.

Ne treba žuriti,velimo sami sebi ;da vidimo kako se uklapaju inačice prenesenog značenja:

Umrla je Suzan Zontag zadrta (nepopustljiva,ekstremna) američka književnica i kritičarka.

Ovo baš radikalno, sasvim temeljito i korjenito nagrdi misaoni i jezički slijed medijskog lingviniste-istoričara.

Znamo da je većina medijskih rabotnika i kolumnista polupismeno.Naročito ako imaju loknice i ako ih nazivaju gospođice. I polupismeno i lijeno da pročita vlastiti  „misaoni“  slijed. Zato nismo nikom ništa zamjerili.

Đeš ba zamjeriti hajvanu koji misli da je insan.

Idemo  na pijacu informacija da pribavimo neke crtice o Suzan Zontag i  ispitamo njen radikalizam,Mi ga nismo primjetili,možda neko drugi zna više od nas.

-Vatreni,ali dostojanstveni i istinoljubivi istupi su je učinili političkom i književnom ikonom svoga doba.

-Poštovanje njenog djela, veliki Danilo Kiš je krunisao  vrlo bliskim prijateljstvom.

-Kritičarke i spisateljica čija su dela o fotografiji, ratu, bolesti društva i terorizmu aktuelna i danas.

– Briljirala je istovremeno kao autorka ljubavnog romana, isticala se kao prvorazredna esejistkinja i bila priznata kao mislilac.

– Zontag je bila velika dama savremene američke književnosti.

-Bavila se postojećim problemima i izrazažavala se savim jasno.U njenim riječima nije bilo mjesta nedoumici.

Nigdje traga onom radikalizmu sa negativnim konotacijama.

Čeprkamo dalje.

-Šezdesetih sa nepunih 30.godina izjavljuje da je “bela rasa” rak rana istorije, a da je Amerike utemeljena na ” istrebljenju naroda”.Ništa ekstremno ,sasvim realne i provjerljive činjenice.Mogla je ,vala ,američko iskustvo utemeljenosti sasvim logično povezati sa učiteljima:Vatikanom i Zapadnom Europom  izmetli ” kolijevkom civilizacije”.

Nemojte nas odmah ružiti.Imamo jedan gori izraz ,ali nije naš.Damin je.Čuvamo ga za kasnije ,kao dragulj.

-Za terorističke   napade 11.o9.2oo1. je rekla da nisu bili usmereni protiv civilizacije i slobode uopšte, kako je tvrdila Bušova vlada, već su bili posledica spoljne politike SAD kao super sile.Mi bi rekli i terminatora čednosti.

Slažemo sa njom i dodajemo , da nikad nije utvrđeno ko su bili ti teroristi i šta je pozadina tih napada.

Mi smo čak napravili serijal o tim napadima ,gledan kroz prizmu dobrih poznavalaca teorija zavjere.

U kontekstu tog pismenija,Zontagova je mala macica koja još nije naučila da grebe.

Ne znamo čemu radikalizam i ljevičarstvo.

Suzana je bila  strasna žena,koja je pisala dobre  ljubavne romane,radila zanimljive publikacije  i prvorazredne eseje. Nije bježala od izazova glume,režije i fotografije.

Dio života je posvetila Sarajevu Gradu čednosti ,često govoreći o njegovoj majci Bosni Zemlji Božije milosti.

Heroina Susan Sontag,počasna Sarajka, bila je i prva osoba sa strane , koja je svjetskoj javnosti poručila da se u BiH dešava genocid,

-Rat u Bosni je smatrala zakašnjelim  za otprilike 5o godine.To su ustaše i četnici željeli dovršiti posao iz 1941. na  svoj koljački,genocidni način.

-Bosna je Španski građanski rat našeg vremena,napuštena od svih i prodata i predata u ruke koljača.

-Sav njen radikalizam se ,vjerovatno, očituje u rečenici  “Svako ko ostane neutralan u ovom ratu je govno.”

Biserli, ali sasvim na mjestu, nema sumnje.Što sad ne prigovarate,

Hrabrost je  dijelila sa Blaženim čista srca.Za rata je devet puta  dolazila u opkoljenu Čednost.

Sarajevu je 1992. godine podarila Beketovog Čekajući Godoa. Predstava  je  igrana je u Pozorištu mladih,a Predstavljena na MESS-u.

Vjest o toj predstavi, o ljudima koji čekaju, a ne mogu dočekati kraj tuge, beznađa i straha, objavljena je u brojnim svjetskim medijima.

Tu su se “svjetski” mediji  koji tako pišu malo natakarili.

U Sarajevu nije vladalo bezbađe i strah,već samo ogromna tuga.

Ubijana su djeca.

Ubijane su žene.

Ubijani su starci.

Ubijano je cvijeće.

Ubijani potoci i bregovi.

Ubijana je ljubav i ljudskost.

Ubijano je Nebo.

Da je vladalo beznađe i strah ,danas Sarajeva i Bosne  ne bi bilo.

Grad  čednosti i Zemlja Božije milosti disali su kao jedno anđeosko biće.

Na može se izgubiti nada i osjećati strah, ako se zna da je neko vrlo Moćan,pun milosti i ljubavi na tvojoj  strani.

Godo je onaj apsurdist koji nikako da se pojavi ,a glavni je lik drame.

Ima tu neke simbioze između obrnute  hiperbole i preuranjene takarli simbolike.

Koliko god zločinci preuveličavali svoje junaštvo i efikasnost i jakost koljačkih alata i nakana    na kraju budu posramljeni.

Mi se profinili.Nismo upotrebili vulgarizme.

Ne može to tako.

Kad je obrnuta hiperbola popušila, nadovezala se zakašnjela takarli simbolika.

U Bosni nikako da se u glavama vlastodržaca pojavi pamet,a svi pričaju o pameti.

Svoj posljednji roman Suzan Zontag napisala je 2000. godine.

Posvetila ga je svome  Sarajevu.

Kad god neko krene u Hram umjetnosti, pročitaće ime Suzna Zontag.

Trg nosi njeno ime.

Zaslužila je.

Peas ,sister ,selam.

To su opće, poznate činjenice.

 

Davorin Popović je bio samo pjevač VIS Indexi


šarmer u cvijeću   Egalite   Magla nad Gradom Čednosti   velovi grada čednosti

Umjesto rekvijuma

 

Indexi su u svemu naj naj u svemu naj

Davorin Popović je bio pjevač Vokalno instrumentalnog sastava Indexi.

I ništa više.

Ništa više od toga.

On je samo to želio biti pjevač Indexa.

Primo inter paris tria odabranog septeta Muzičke akademije Indexa.

Tri su sačunjavali : Pjevač Davorin Popović Pimpek, solo gitarista Slobodan A. Bodo Kovačević i Fadil Redžić Fadiljo.

Valja nama preko rijeke.

Septet sa njima  trojicom su  kompletirali: Đorđe Kisić i Miroslav Šaranović bubnjevi, Ranko Rihtman, Miroslav i Nenad Jurin klavijature.

Ostali, nenabrojani članovi grupe su se mjenjali na pozicijama bubnjara i klavijaturista. Kratko vrijeme bi proboravili u akademiji, naučili zanat i krenuli dalje u lov na slavu.

Bilo bi nepravedno prema ostalim neke izdvojiti. Ipak moramo.Ismet Nuno Arnautalić, Enco Lesić i Đorđe Novković to svojim odnosom i doprinosom zaslužuju.

Davor je imao i tri  LP izleta u solističke vode i nekoliko poklona Mostarskim kišama,zajedno sa Indexima. Ali sve što je napravio kao solista je bilo djelo Indexa ili uz njihovu nemjerljivu pomoć.

Pimpek kao čovjek je nešto drugo. Mi nećemo duljiti drugi se previše toga rekli. On je bio bard, boem, kozer, da sam ja netko i čaršijac; po većini karakteristika pravi mahalaš, onaj dobri.

Poslije smrti neki su ga nazvali maršalom ili nekim drugim glorifikantnim imenima. On bi se iskreno ljutio na te bombastične izljeve prijateljstva.

Maršal je bio samo jedan, maršalćiće su glumili mnogi.

Pjevač je bio samo jedan. Njega se niko ne usuđuje glumiti. To je nemoguće.

Davor je bio i raja. To je u Gradu čednosti misaona , nemoguća i nedostižna putanja za mnoge koji su to željeli i žele da budu.

Ko nije raja grad ga jednostavno abortira i oni odlaze na okolna brda i bijes i nemoć iskaljuju snajperom i desecima miliona granata. Najdraže im je ubijati i nestajati djecu i žene.

Drugi pak laju kao bijesni psi na vozove koji nekim ciljem jure.

Oni koji nemaju bijele bubrege sakrivaju se po vukožderinama i selendrama i blate grad koji im je dao sve.

Popović čovjek , ljudina je bio iznad svih razmeđa i zla.

Bacio je sve niz rijeku i prvi je pružio Pružam ruke.

Časnih pet svih kamenih spavača , Modre rijeke, Kamenih cvjetova i plime mirisa žutih dunja posijanih ljubavlju koija je krasila na hodočašću onog da sam ja netko i resta Indexa kojima je i pad je let.

Nadamo se da  neka žena, mnoge žene, sve žene svijeta, negdje u zatišju, ponekad slušaju i pjevuše Mojoj jedinoj ljubavi ili barem Pružam ruke

Ovdje prekidamo naš rekvijum da bi dali prostora nekim učesnicima molitve za dušu blaženog Davorina Popovića.

Prepisali smo neka nepretenciozna razmišljanja ljudi koji se iz profesionalnih razloga razumiju u muziku više od prosječnog pučanstva.

Oni će kompetentnije progovoriti o muzici Indexa i Davorina Popovića Dače.

Pošteni Arsen Dedić (7.10.2013.g.):

“Jučer sam gledao Mik Đegera, njegov koncert iz 1978. g. iz Amerike. Davorin je sve to predvidio i tu koreografiju i to plaženje jezika, dvije harmonije i deranje preko toga. Ali kod Indexa je to bilo sve drugačije. Kod njih je bilo pjevanja, melodike, dobrih tekstova, aranžmana, koreografije svega. Ja sam inače sve što se moglo vidjeti u svijetu već vidio. Od Frenk Sinatre, Mik Đegera, baš sve. Ali Davorin i Indexi tu je bilo toliko finoće, elegancije…”

Čestiti Zoran Predin (Lačni Franc) je jednom prilikom , neposredno poslije smrti Davorina Popovića rekao (sažetak) :

Indexi su bili vodeći svjetski bend, ali mi to tada nismo znali.

Korektni i profesionalni Petru Lukoviću prepričava anegdotu sa koncerta Indexa u Londonu 1995. g. :

Glazbom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja koja je na koncertu stajala do Lukovića okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:

“Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa.”

Luković joj je odgovorio:

“Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Bitlsa ili bilo koga.”

Da,zaista Indexu bili veći od Bitlsa ili bilo koga.Ne samo za Sarajlije već za objektivni muzički svijet. Bodo, Fadil i Davorin su bili veći od Lenona, Pola, Sinatre, Đegera ili bilo koga.

Srećom Indexi e” i mi sa njima smo to uvijek znali. Vaspitanje, skromnost, poštenje i paska jako strogog miljea;Čaršije, nije ostavljala mogućnosti da se samoreklamira stvaralaštvo i umjetnost Dvora.

Umjesto nas, iskreni Branko Požgajec iz grupe zagrebačke grupe Drugi način je na najslikovitiji i najednostavniji način oslikao muziku Indexa koju su decenijama darivali svijetu :

– Ja sam uveo jedan termin, to je bio moj privatni termin, kada je riječ o karakterizaciji svirke Indexa, ali su ga prihvatili moji prijatelji u mom krugu i muzičari. Konstatacija je bila da Indexi strahovito plemenito sviraju; znači filigranski izbrušena svirka: Za ono vrijeme nevjerovatno dotjerani aranžmani, izbrušeni i meni se uvijek sviđela njihova poetičnost.

Jednostavna konstatacija autora rekvijuma dijagnosticirana na osnovu razmišljanja iz prethodnog dijela teksta glasi:

Indexi stoje rame uz rame sa grupama The Beatles i The Doors.

Bitlsi su grupa koja je najviše doprinjela popularnosti pop-rok muzike, postavivši neke osnove te muzike.

Dorsi su sa Indexima proširili postavke roka do neslućenih granica.

Ostatak rok ergele kaska iza ovog triumvirata minimum jednu klasu. Potonje generacije muzičara su samo mogli da prave varijacije na zadate teme koje su oni ucrtali .

Veoma smo zahvalni nebesima što su Indeksi i Davorin potekli iz ovog grada i postali kosmopolitska muzička akademija.

Parkhour na Bentbaši

 

 

 

Radio Sarajevo ba je ljetos obavijestilo dunjaluk, da u Sarajevo stiže parkour. Sarajlije znaju za njega decenijama prije nego što je nastao. Poslije prve rečenice ja zaklopio portal. Neću budalaštine gledat. Idem viceve tražit. Ali ne ide to tako, crv se uvuče pa crvulja ko crvuljak.

Kontam devedesetih nas krenu svaki belaj i glupost nama uvališe, k'o budali novine. Toliko in je da ih insan ne može sve popisati i uhavizati.

Obrnem ti opet onaj radio S što i nije i što jest radio.

Đez’ ba ti vidio čitat radio, gdje to ima.Joj j..,(zvežem;kontam kćer nadamnom bdi) jazuk vakta, kad ti radio možeš čitati i gledati. Ako hoš čitat, haber slušat, ćemane i akšamluk slušat i gledat,ti lijepo ti kupiš ono haber kutiju sa slikom i upucaš se.

Joj blente reći će neko. Kupio televizor i onada se upuco. Baš ovi svijet komad govedine. Kad dođe do toga da ti nekog slušaš, čemane i ašikovanje na haber kutiji gledaš ,makar ona i sa slikom bila, jedini ti je izbor presvisnuti ili se ljudski i junački na ahirat preseliti.Metak iz uha, lice da ne nagrdiš.

Prvo se pripremim pa obrnem nazad i pročitam i pregledam,kako dolikuje.

Kad čitaš ove nove haber kutije sa slikom mora čo'ek obrazli biti. Šta znaš: možda su nešto postavili. Ima kažu neka uš,pristave je a ona sve vidi i snima. Ja ti se zato pred izlazak pred portal, to mu dođe ko neki kont, vas sredim i preipremim. Kravata, bijela košulja, odijelo, ogledalce cipele nabacim, vazu sa svijećem natandarim i svijeću za svaki slučaj natandarim.

Nisam naučio, a neću da molim da mi pokažu,kako se buket portalu uvaljuje. Nokti podrezani, okupan, ošišan, frizura fen-kare jal’ tarzanka, može i skijaška, ali nikako ona gologuza što nalik je anamo onom. Ispod pasa ne moram ništa imati, mogu gologuz biti, to ne snimaju nisu za navirit bube izmislili. Ne bi niko vidio šta li dole landara jal’ ne landara.

Dakle pročitam, utrnem haber kutiju skroz . Sigurno je sigurno što bi rekla opatica. Nešto sve više opatici ličim, samo što nisam celibat potpiso i amanet i halal svijetu dao. Tako ti česne rade kad nešto u penziju šalju. Ali lako se njima predomisliti. Kad ja to uradim povratka nema.

Provjerim još jednom da li je sve isključeno, čak i ono muško iz onog ženskog iz zida, i tada se razvalim od šege. Oni meni o dječijim igricama pišu.Vuk bi parkhout preveo: čas u prakuši.

Nije i nije to ba za portal i jeste.

Ono jest to svakako i svakako. Treba djeci i mladima prikazat kakvih gluposti ima. Nisu to obične dječije gluposti. Ovo su pogibeljne gluposti, može se noga ruka, kičma ili rebro slomiti. Glava ili vrat razbiti i usmrtiti. Nije dobra igra taj parkour. Smrtonosna je to igra i pogađa samo najmlađi, najljepti naraštaj.

Taj parkour treba zakonom zabraniti, odmah i trenutno. Njemu slične vratolomije takođe. Majke i očeve po đepu dobro udariti, prije nego ijedna majka zaleleče.

Ono jedno nije je zato što i djeca i omladina gledaju portale i slične stvari. A šta zna dijete šta je parkour. Što dijete vidi to dijete imitira. Čim prije nešto na zabranjeno voće liči to će ga djeca prije prihvatiti. I eto masovnog belaja. Nesreće nikad ne valja prozivati,i one nikad nisu usamljene.

Ono drugo nije je za mene. Mene našli izazivati. Đeš’ ba čo'eka čist načisto izazivat sa nekim tamo parkourom?

Sarajevo puno historičara. Svaki čovjek historičar i svaki svoju priču nudi. A ima i arhivarakoji sve bilježe i slažu. Vole naši ljudi i redati i slagati i lagati čudo jedno. Bogat je ovaj naš maternji jezik. Recimo ova riječ slagati. Kako jaka, moćna, višeznačna i više slojna riječ. S njoim možeš i cjepanice slagati.

A ima i ljudi koji imaju pamćenje. Ti nisu ni historičari ni arhivari, oni su kao Kameni spavači.

Spavaju i pamte. A onda nenadano progovore. Hajd što su progovorili; to ni po jada, red je. Poslije ih nemreš; ni topom sa bijele tabije; zaustaviti kad bujicu riječi suknu.Ili one žute zavodove ili halne. Zahod se prije hala ili ćenifa zvala.

Bila jednom prelijepa Bembaša. Ta stara Benbaša nalik raju. Sva ljepota koja se na dunjaluiku može zamisliti,i bašće i đul bašte, šadervani i hamami, hanovi i harami, vakufi i mezarje, deset džamija, pedeset ezena dnevno i koji više ako bi ljepota zaigrala, pride deset gasulhana. Sijaset gajeva, đardina i gradina i jedan Jekovac i jedan Babin zub.

Usred Bembaše na krivini jezero i brana na njoj. A bilo povrh nje i sa strana i krša i hridina raznijeh visina.

Dio te Bembaše živio i u naše vrijeme.

Nemojte vi meni Bentbaša,na vašoj Bentbaši se niko ne kupa, namjerno je opoganili paljanski počkovići i papci za rata.

Ko je vodio ovce na Benbašu ? Niko. I nisu ovce vođene ni na Darivu na kraj Benbaše. Jok bolan! Ovce su vodili čobani,papci i levati. Gdje će voditi hajvan hajvane u ljepotu. Može kroz, sokakom nek blene i uživa. Vodile se ovce ka Darivi pa izviše nje sve do Kozje ćuprije. Ne zna se ko koga vodi. Jal’ pa'pak papka ili papak pa'pka

Nije ni ta ćuprija za koze napravljena. Hajvan je to koji se može i na Babin zub popeti i sići. Opet popeti i sići sve dok i jedne vlati trave ima. A onaj WW peško, rek'o bi Deba i uvalio bi se u pisaniju da može, ali mi ne damo. I još bi svašta nešto zakantačio.

Trebao je nekako taj seljak, papak, čobanin sa kozama ili ovcama i drugim hajvanima u Saraj'vo, u grad doći. Prčaju stariji, mi ne pamtimo ta vremena; kad bi oni na kaldrmu ili asfalt stigli skidali bi opanke da tu ljepotu ne uprljaju.

Opanke su po skidanju u ruksake sakrivali da im gadski jalijaši pakosti ne bi radili. Čuj molim te kuka na mokasinama. Znalo se zašto služi, ali se nije moglo vjerovati da neko za zahod nije čuo.

Levati su bili od onih sa opancima sa kukom, što u grad su došli da se obučavaju za hamale i sluge. Iz njihovih redova su se regrutovali novi levati, blentovije i blećci. Ovi su se i u mahali mogli rodit. Ili im majka nije pazila s kim se spanđala il’ se insan taki rodi. Fali mu daska u glavi,pa mu onda nisu sve koze ili ovce na broju.

A onda se neko ” pametan ” našo pa ih u pjesmu kad ja pođoh dao, da ih k'o fol takari. Peder neki garant. ” Dobar ” posao ostalim mahalašima napravio.

Nisu ni opjevani vazda naivni i mokrom krpom opičeni.udareni. Ima ih i lukavih i podmuklih i opasnih. Mnogi je kont siguro propao. Počeli mi i talijanski šprehati. Po francuski odavno znamo svašta nešto zborit i pride raduckati. Ovce se iznenada znaju vratiti. nema belaja, ali ne stigneš ni đulu zakitititi.

Jezero i brana bijahu znamen Benbaše.

Nad branom zgrada brane; sa onim zupčanicima ko cirkuski šator, oko zgrade hridine i stijene na još većim i manjim visinama.

Šta su tu ljudi svega lijepog i prelijepog radili? I staro i mladi i djeca. Sada ćemo govoriti samo o skokovima. Lasta, salto, orao, dva salta, kobac, trokstruki – četvorostruki aksl sa ili bez salta, aksel salto, lasta i salto, aksel lasta, poneka žaba, gušter ili kamen.

Nije bitno kako, samo nek se skače, šti više. Iz šarene množine može se roditi blistava jednina. Bilo je samo jedno pravilo skači: ali nikad ni za živu glavu inside axel (unutrašnji aksel). Ako ga uradiš , načisto si nagrabusio. Tres u branu i nema te više.

Kombinacija ko u riječi slagati. Svi se trudili za što veće visine, ljepše, uvrnutije i riskantnije skokove. Sve do jednom.

Najčešće se skakalo subotom i nedeljom. Tada je najviše posjetilaca na jezeru. I ženskog svijeta polugolog. Kad je psisustvovalo skoku žensko polugolo to ti je mnogo značilo.

Sve sama Đejn do Đejn. Sve nasmijane, vrckave, migoljave i uspaljene. Valjalo se tada Tarzana igrati ne sa brane, niska je ona. Sa zgrade i hridina poviše nje se skakalo. Da ti neka kaže da se treba sa Babinog zuba skakati, skočilo bi se.

Poslije se može i o igri ja Tarzan ti Đejn razmišljati. A nije da nije bilo i toga i bez skokova. I tada nisu bile polugole, zaćas postale bi nage ženskinje. Dariva haman tu do Bembaše bila. Niko se nije brino za guje, a bilo ih hejbet.

Poginuo jednom jedan čo'ek. I pad je let. Poletiš nema više povratka i padaš dok se vode mile, drage i nježne ne dočepaš.Joj rahatluka, kajko mila.

Čo'ek trostruki aksel plus dva salta sa krova kuće na brani izveo. Jak vjetar iznenada zapuhao, na branu ga bacio. Nije on htio inside axel jok. Vjetar ga izokreno, ni kriknuti nije stigao Jedno muklo tres i gotovo.

I bi čovjeka pa ga nema. Branu odmah spustiše jezero isprazniše. Džaba, čoek mrtav pa mrtav. Godinu dvije niko ne skače, u plićaku se dunaluk brčka. Starija generacija više ne skače niti uči mlađe. Mlađa polako, bojažljivo, za par godina stasa i posta glavna.

Poginu drugi put jedan od ovih mladih. I pad je let. On dvostruki salto plus aksel izveo. Nije on htio aksel inside,jok ni za živu glavu. Neki se tuberan u publici na zdravo zakašljao, onaj ga pogledao , zaboravio da je u letu i hek o branu. Začuđen toliko bio da ni kriknuti nije stigao. Jedno muklo tres i gotovo.

I bi mladića pa ga nema. Branu namah spustiše jezero isprazniše. Džaba, mladić mrtav pa mrtav.Godinu dvije niko ne skače u plićaku se svijet brčka. Mladići više ne skaču niti djecu uče. Djeca polako bojažljivo za par godina stasa i postadoše glavna.

Poginulo treći put neko dijete.I pad je let.Ono samo lastu izvelo. Iznebuha orao na njega naletio. Niko nikad ne sazna što i zašto. Vidjelo se kako.Orao zagrebao dijete ono kriknulo. Dijete malo, ni krivo ni dužno, hek u branu.Jedno jedvačujno kvrc i gotovo.

I bi djeteta i nema ga. Jadna li mu majka. Branu namah razmontiraše. Džaba, djete mrtvo pa mrtvo. Djeca više ne skaču i nemaju koga učiti. Niko slijedećih godina nije bojažljivo stasavao i postajao glavni. Koliko se znalo niko više nije skakao. Plitko za insana.

Poginla je i četvrta osoba. Jedan pijani hajvan se za opkladu trebao popeti na nekadašnju kučicu za branu. Oklizno se, kažu u letu se pokušao za nešto uhvatiti ali ništa ne nađe. Nije bilo hek i tres. Kiša padala, Miljacka nabujala nije bilo je buć. I bi pijanca pa ga nema. Nisu imali šta spustiti. Džaba pijanac mrtav pa mrtav. Pijana hajvanska posla.

Nije se tek tako išli skakat ne benbašu. Svaka škola imala fiskulturnu sekciju. Ko svaka jednoumna politika i socijalizam htio praviti svoje ubermensch.

Sjećamo se fiskulturne sale Hrasno i priprema fiskulturne sekcije za dan škole. Tada ta škola bila četvorogodišnja, mala matura kažu. Dvadeset gimnastičara završnog četvrtog razreda je trenilralo za slet. Tako je bilo u svakoj sarajevskoj školi, maloj ili većoj.

Faruk Šuko trebao na rukama prohodati duž sale. U prvoj polovini iz ručno hodajućeg stava napraviti dva salta i između premet. U drugoj polovini sale isto tako.

Naki Dobro Dobri zvijezde dijagonalno salom trebao raditi. U prvoj polovini dva premeta i jedan salto između,u drugoj isto tako. Il’ mu teže išao salto ili je to bilo radi sinhronizacije.

Njih dvojica su morala to sinhronizovati, na pola sale se susresti i na centru jedan salto drugi premet za cenat se mimoići. I nikad nije bilo ni hek ni tres.

Poslije na red dolazili preskoci preko kozlića i sanduka. Tu je glavni bio Edin Sprečo. Šta je taj dječak radio radi. Bio najviši od svih, štrkljast i krakat. Premet sa saltom, aksel sa saltom, salto sa akslom, aksl sa saltom. Konj, Miro Cerar u najboljim danima nije mogao raditi stvari kao Sprečo. Valjda dijete pa ne zna šta su mogućnosti ili nemogućnosti. U parteru Šukalo, Sprečo i dobri neprikosnoveni.

Neko nešto zezno i sleteri prestali vježbati. Kažu roditelji se pobinili, djecu na smrtonosne park hour vratolomije tjeraju.

I neko će nam pričati o park houru.

Ubrzo poslije ipak održanog sleta generacija malomaturanata se raspršila u druge škole. Neka djeca nalik parkourima nisu došla ni do trećeg razreda, a kamoli do male mature.

Šukalu se krv u mozak malo slila, pa je ponekad neko salto znao izvesti kao inside aksel i ruku slomit vrlo često. Samo jednom glavu glavu. Šuti, belaj živi. Nije imao nikog da ga na Benbašu vodi il’ mu stari lovu za tranvaj propio. Dobro ispalo, pametan mu otac, kakve je sreće zijan; garant.

Sprečo se fudbalu dao. Po makazicama se vidjelo da je gimnastičar bio. Skokovi ga nisu zanimali. Čitaj roditelji zabranili. I fudbal je skoro kao gimnastiku znao.

Sreća Dobrog ponovo u mahalu vratila. Išao je često na Benbašu, stigao do skoka na noge sa brane. Kažu za početnika skoro solidan bio. Ono skoro je rastegljiv pojam. Sreća njegova, ubrzo branu rasturiše pa se nije morao plašiti ni vjetra, ni tuberana, ni orlova ni inside aksela. Što je taj Dobri sreće u životu imao,to se ne mre opisati.

Da li je neko još koji put na Benbaši poginuo, jest. I više puta. Sa Babinog zuba ili sa Jekavca su se skokovi izvodili. Oni letovi sa Jekavca nisu romantični, niko te ne vidi i mnogo su rjeđi.

Letači sa Babinog zuba se trudili da taj usud romantičnije i nježnije ispune. Poslijednji je to let u životu. Nesretno biće se popelo, ne može ga niko zaustaviti. Oni na estetiku i složenost letova nisu obraćali mnogo pozornosti.

Jedno muklo hek, tres, kvrc i buć i nesretnika nema. Iako je visina bila nije ga briga za inside aksl bilo.

I onda oni meni parkhour. Nemojte više tu ruiječ špminjati, zbog djece, njihove nerođene djece i poginulih parkhouraša.

 

Akšam samo što nije, vrijeme je za slavlje mile naše

Afroditina čarolija 

Afropditine čarolije

 

otmjenost-dardina

Otmjenost đardina

 

srebrena-mjesecina-nad-modro-zelenom-rijekom

Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom

 

djelic-krajolika-otrgnutog-iz-snova

Djelić krajolika otrgnutog iz snova

 

  snovi-o-zeni

Snovi o ženi

 

nesalomljiva-krhka-ruza

Krhka ruža

 

Modra rijeka 1

Modra rijeka

 

grad čednosti

Grad čednosti

Bosna

Bosna zemlja Božije milosti

 

Akšam, umilno vrijeme kada dan više  nije dan, a noć još nije postala noć. Prospu se te boje po krajoliku, često vam se glavi zavrti misao da se to jesen kupa u zlaćanim rubinovim bojama, ali sjetite se da je ljubav pored vas. I znate da mora biti proljeće i ni jedan drugi stađun.

Nekako , baš u akšam su počinjala sva druženja u onim nevinim vremenima, kada smo bili anđeli koji su činili sretnim svoje ljube. Činili sretnim, nježili i sve do jedne unesrećili silinom ljubavi.

I uvijek , neizostavno,  smo pomišljali na Sergeja Aleksandroviča Jesenjina.

 

Mogli smo se družiti sa Serjožom. Nema veze , rodom sa sela , bio bi pravi konzilijaš, bjelavski mahalaš.

Malo bi se isticao među nama. On svjetlokos i nervičak; zagledan u horizonte revolucije koja je izdala narodne mase. Njega ubila.

Mi mutni i bez srkleta; zagledani u čarobne žene koje koje ćemo izdati. Ne sada , već jednog dana.

Mahalski rečeno: sad pa sad.

Ali, i on i mi smo bili zaljubljeni u ljubav, žene  i domovinu.

Snene žene u akšam bile su samo početak snoviđenja koje traje čitav život.

Njemu je bijeli veo ljubav odnjeo. Izdražao bi to on. I prebolio smrt Dankanove. Da ju je doživio.  Imao je još mnogo ljubavi u sebi,  za sve one žene prekrivrene velovima raznobojnih čarolija.

Taman što je krenuo u novi juriš. dežurni žbiri revolucije ga preklaše; od uha do uha. Istina je, revolucija ubija i guta svoju čedno djecu.

I još mu namjestiše tri samubistva u nizu i jedno neuspjelo, u pokušaju. Bila je prava revolucionarna redaljka od samoubistava.

E, naš dobrii , naivni Sergej Aleksandrovićč Jesenjin. Nisi znao da nikad nije vrijeme za nove revolucije. Ni za ljubav, dok ona traje. Ne da zvijer narodu da ljubav slavi.

Često smo mislili na tebe i na neke koji su na naša druženja odocnili ili nikad nisu stigli. A opet sve smo ih naše đardine pozivali i sakupljali

Neka oprostićemo.

I grlicama našim. I bjegovima. Njihovim i našim.

Boli nas,manje druženja manje pjesama o ljubavi i milosnicama našim.Mnaje iskonskih dodira.

Svi ste nam  oporučili toliko lijepih stihova i uspomena ljubavnih.

Ko nije priočitao tvoju Anu Sneginu, taj nije spoznao ljepotu stiha.

Mi smo tvoja dva stiha stavili u našu Bajku o Gradu čednosti.

 

“Tih godina smo mi sve voljeli

a tako malo su voljeli nas.”

 

Ipak shvatili smo grešku  ,jer i ti si se ispravio (na kraju i mi):

 

Tih godina smo mi sve voljeli

a Bogami su i one voljele nas.

 

U ime ljubavi tvoje, Dankanove , Ane Snjegine  i naših ljubavi zamišljamo kako svaku veče:

 

Akšam polako pada

u srcima našim nada

ljubav i radost se budi

a  muziku snovima sudi.

 

Tako vam je Mile moje.

Bez vas života nije nikada bilo.

 

A noćas …

A noćas  ako sluša nek ćuti bol …