Category Archives: Umjetnost

Ne dozvoli da te patnje ovog svijeta slome,
K’srcu uzmi – sitne ni krupne galame:
Nek si živ i zdrav – u ovom svijetu prolaznome
Ni dukat ponijet’ nećeš – i da ga imaš, u kovčegu svome!

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Dolina mala to bješe prije
U kojoj ljudi bilo nije;
Pođoše u rat jednog trena
Slijedeći zvijezde blagih zjena
Što s plavih kula noću skreću
Stražarski pogled svoj ka cvijeću,
Dok cijelog dana među njima
Sunce u lijenim leži snima.
Posjetilac će priznati sada
Da tužnom doli nemir vlada.
Sve osim zraka što, sve teži,
Nad magičnom samoćom leži.
Stabla bez vjetra, da im gib prida,
Drhte ko more koje se kida
Oko maglovitih Hebrida!
Ah, nema nigdje vjetru znaka,
Da hrpu šuštavih oblaka
Nebom od zore gna do mraka,
Nad ljubicama koje mazne
Liče na ljudske oči razne –
Nad ljiljanima koji kriju
Bezimen grob gdje suze liju!
Njišu se: – cure kapi vječne
Iz mirisne im čaške mliječne.
Plaču: – niz stabljike im puze,
Poput dragulja trajne suze.

Znajući moj ukus, draga bješe gola:

Imala je samo nakit, čije svojstvo

činjaše da blista, presrećna i ohola

ko robinja pala u Mavarsko ropstvo.

Kad se sjaj metala i kamenja spari

pospe se posprdan, živi zveket, u kom

ja uživam ludo, jer volim sve stvari

u kojima svjetlost mješa se sa zvukom.

Predana voljenju, sa divana, gore

smješkala se meni, prateći provalu

ljubavi, što nalik na duboko more,

dizala se, blago, uz strmu obalu.

Ko ukroćen tigar gledala me, lijene

pokrete praveći, mjenjajući poze

a čednost i pohota, ujedinjene

činile su ljupkim sve metamorfoze.

Butine i ruke, bedra, kao bijeli

labudovi kada klizeći isplove,

pred mojim su mirnim očima lebdjeli,

a trbuh i dojke, grozd loze vinove,

Anđeoski mazne, išle su na mene

da mi smute dušu, ponište joj spokoj,

i da je otrgnu od kristalne stene

gde je samovala u tišini krotkoj.

Danas je Utorak  11.  April  / Travanj 2023.godine.

Ovako su se naštelili dani 100 daun, 265 treba zaleći.

Evo ga ptvi trocifreni okrugao broj. mada to ništa ne znači. Miže biti i čoškast i razoran kao i svaki drugi dan.

Baš su ovi dani čudni.

Čitav život nas uporno prate.

Dobri ili loši dani , e ,  to je već vaš problem.Svako svoje terete nosi.

A neke stvari se nikad ne mjenjaju. Evo i ove godine su se dešavale iste stvari,kao  u nekim birvaktile vremenima. Niko da pomogne pučanstvu u prošlim vrmenima, pa da im bar malo olakšaju i ukinu one teške i takarli događaje. Kažu bilo pa prošlo. Valjda.

A  valjalo bi precima pomoći. Da ni njih, ne bismo se mi danas žvaljili.

Ne znate šta znači žvaljiti.  Ko vam kriv.  Kad ne znate, nek ne znate. Vi ste na zijanu. Jer poslije žvaljenja , poneki se fataju.  Za glavu, a šta ste vi mislili.

Dobro de , da nije bilo onog što ste vi mislili, ne bi se oni hvatali za glavu.

Sad se pravite opametni. Skontali ste šta je žvaljenje i čemu ono vodi .

A gdje ste bili prije?

Recimo kada je…I ne bi bilo nas, uz Božiju pomoć  na ovom dunjaluku.

A dunjaluk je prilijep mjesto za življenje.

Ug , zamalo lanusmo, a ne smijemo. Jazuk, udarićemo na obraz velikom dijelu dunjaluka.

A i nanijetili smo danas biti malo nježniji  i sneniji.

Jedno dijete , dobrota i čednost mila, nas u srce dirnulo. Poslalo nam pjesmu, kaže poslušajte.

Kako nećemo mila djevojčice. Odavno je mjerkamo , ali ne možemo je pristaviti bez tvoje pomoći.

A pjesma kaže; onako u prenesenom smislu:

Pogledajte malo kroz prozor. Nemojte da vam  sada suze poteknu od miline . Trebaće vem kasnije.

Lijep dan , plav i sunčan , miriše na milost i ljubav.

Zamislite  slobodan dan, onaj jedan  od vikenda koji ste propustili jer ste bili zabrinuti i umorni.

Livada cvijetna, ljubičice , janje, ruže što da ne. Čak i divlje. Bagremi i lipe cvijetaju.

Jorgovani mirišu. Djeca su vesela, bezbrižno se vrte po cvijetnom tepihu.

Vi u hladu trešnje koja je tek probeharala .

U vašem naručju opojno miriše najmirisaviji i najljepši dunjalučki svijet. Vaša ljubav.

Vi ste opijeni i raznježeni.

Shavatate sve slavi Gospoda svoga.

Hvala i slava Bogu Gospodaru svijetova.

Zavirite  sada u nutrinu svoju.

I šta  čekate? Sada možete one suze pustiti.

Što bi poete rekle.

Alelujah

U prevodu:

Ma, šta je danas sa prevodiocem?

Ma , gdje se dao?

Ah oprostite, eno ga,  sakrio se ispod stola i plače.

Ne da da ga vide. Muškarčine ne plaču.

A tebi dijete milo ,velika hvala za današnji lijepokaz.

Ina negdje , Zemlja jedna

Plemenita , topla , čedna .

Ima jedna zemlja snena.

Lijepa , nježna kao žena!

Ima jedna rajska bašta ,

U kojoj se voli prašta,

U toj bašti ruža rosna ,

Ima jedna zemlja Bosna!

Ležim kraj mezara
starog Billa Piersola
koji se obogatio trgujući s Indijancima
i koji je, poslije bankrota,
bio bogatiji nego prije.
Izmučen mučnim radom i bijedom,
gledajući kako se stari Bill i ostali bogate,
opljačkao sam jedne noći jednog putnika
pokraj Proctorove šume
i ubio ga nehotice.
Osudiše  me i objesše.
Bio je to moj bankrot.
Sada nas dvojica, koji smo bankrotirali
svaki na svoj način,
spavamo bezbrižno jedan kraj drugoga.

pB

Od djetinjstva ja ne bjeh kao,
Drugi-ja gledati nisam znao.
Kao drugi-dusa nije htjela.
Strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad,
Pio-u istom tonu mlad.
Budio nisam srca plam,
I sve sto voljeh – voljeh sam.

Tad se – u djetinjstvu – u zori,
Burnog zivota moga – stvori.
U bezdanu dobra ili zla,
Tajna sto jos me mami sva;
U bujici sto se pjeni.
U crvenoj gorskoj stijeni.
U suncu sto kupa svojom.
Jesenjom me zlatnom bojom.

U mutnji sto nebo prene,
I proleti pokraj mene.
U oluji,groma rici.
U oblaku sto po slici.
Za me (nasred neba plavog)
Lici na demona pravog.

Brodovi –
i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim –
vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vraćajući se,
zar
ne odlazim kući,
zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako
tek što rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
težim.

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.