Silvije Strahimir Kranjčević – Moj dom

 

 Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I… gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo – ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

… Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al’ ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba… a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I… lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


												

Prever – Bašta

 

Hiljade i hiljade godina

Ne bi bilo dovoljno

Da se opiše

Kratki sekund večnosti

U kome si me ti poljubila

U kome sam te ja poljubio

Jednoga zimskog praskozorja

U Parku Monsuri u Parizu

U Parizu

Na Zemlji

Na Zemlji koja je zvezda

Prever – Kako Naslikati Portret Ptice




Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima,
naslikati onda nešto ljupko,
prosto, lepo i korisno za pticu.
Nasloniti zatim platno
na neko drvo u vrtu,
šumi ili planini,
i sakriti se iza drveta,
ćutke i ne mičući se…

Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju
godine i godine da se reši.
Tu ne smete klonuti,
valja čekati,
čekati i godine ako treba,
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike.

A kad ptica dođe,
ako dođe,
u najvećoj tišini
sačekati da ptica uđe u kavez,
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca

 

Đura Jakšić – Grešnik

 

 

O, težak grešniče,
i ti se nadaš, zar ne?
Iz tvojih dela niče
rastrvljen pakla žar!

Vihar, oluje pire,
drmaju žara dom –
gorljivi krevet šire
putniku paklenom.

Duša, srce i udi,
goreće grešnijem;
Pucaće bolom grudi!
Al’ ti ćeš ostati nem!…

Nećeš s grešnih usana
prosipat reči jed!
Ko posle teškog sana,
stojaćeš mrtav, bled!…

Ah! U toj mučnoj tami
trajaćeš greha vek!
Pa šta ti licu mami
osmeh blaženstva mek?…

“Opet me jedno teši,

 


												

Konstantin Kavafi – Prozori

 

 

Tamnim sobama ovim, gde dane

provodim mučne, koračam okolo

tražeći prozore. – Kada prozor

bude nađen to uteha biće. –

Al’ prozora ovde nema, ili ja ih

ne mogu pronaći. No bolje je tako.

Možda bi svetlost nova tiranija bila.

Ko zna kakve nove pokazaće stvari.

 

Francis Jammes – MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ

 

 

Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi, 
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim 
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima 
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem, 
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava. 
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava, 
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva 
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”

 

Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini, 
Il onih što su vukli kola akrobatima. 
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe, 
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima 
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima. 
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije 
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je 
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim 
Vodama, neka sličan magarcima sam koji 
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.


												

Miloš Crnjanski – Ljubav




Već prvi put kad si zbacila odelo
smešan mi beše tvoj pogled ohol.
Već prvi put mi ljubav beše samo bol.

Već prvi put mesto da slušah
u zoru kako se topiš kao sneg,
ja jurnuh u šume gde upada breg,
i grane što pokrajah jecahu
kao moja duša.

U njima sam krio obraze moje
tople od tvojih grudi.
Nežnije no ruke tvoje
biljke sam pozn’o po stisku.

Strasnije nego na tvoje grudi
pao sam na njih,
u bludnom, bezumnom vrisku.

 

Vesna Parun – Ti Koja Imaš Nevinije Ruke

 

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu






												

Aco Šopov – Zagledan u ocean

 

Jedna čovjek zagledan u ocean

jedan čovjek zagledan u valove oceana

stoji dugo nepomičan na obali

kao da prelistava sudbinu svoga naroda.

Čovjek ne primjećuje da vrijeme prolazi,

da već odavno nije podne,

da sunce skače po vodenim neravninama

kao ogromni ranjeni crveni galeb,

i da će se uskoro spustiti

beskrajna afrička noć.

 

Ćovkjek nepomično stoji kao skamenjeni žali.

Ocean je ogroman,a čovjek je mali.

 

Jedan mali čovjek zagledan u valove oceana

stoji na obali i u mislima doziva

sve galije svojih nepoznatih predaka

koji su otplovili prije mnogih vjekova

na put u neizvjesno i nepoznato Sutra.

Čovjek stoji i ne primjećuje

da je sve natkrila beskrajna afrička noć

i da je sve uvijeno u jedno crno i ogromno Ništa –

i zemlja i nebo i voda.

Čovjek stoji uporno i dalje gleda.

Odjednom ogromno crno Ništa  kao da se pokreće,

kao da oživljava

iz njegovih dubina izranjaju

davno isplovljene galije

mladići i djevojke odvedeni prije mnogo vijekova,

polako, ali sigurnoveslaju i približavaju se obali

čija s egranica ne nazire u mraku.

Ači čovjek na obali ih naslućuje,

dugo im maše rulama,

doziva ih,nadvikujući se sa strašnim glasom oceana.

I eti – oni nailaze,

već s eiskrvacaju na obali

noseći na rukama tešku i neodređenu

sudbinu,

svoju nenapisanu povijest.

Čovjek na obali skače od radosti,

sa svima s egrli, sa svima se ljubi

i neosjetno isčezava,nestaje među njima..
Čovjek se sliva sa ogromnom masom,

a masa sa čovjekom.

Odavno je već prošla noć,

sunce ponovo izlazi na obalom oeana

rumene ga radosti i tuge vali.

Čovjek uporno stoji i gleda u valove oceana.

Čovjek je ogroman a ocean mali.