Egzistencijalizam
Promakao nam.Šta ćete?
Ne dopada nam se nadobudni Sartr i njegovor šuplje djelo, koje je sam popljuvao, odrekavši ga.
Neki ljudi navikli spavati malo duže. Slaviti novu godinu,jašta,i druge stvari i blagdane.Zbog toga nas neće valjda ukantat što ne zavirujemo u svijet apsurdnih i vehtih egzistencijalista.
Nas su zadeverale dvije rečenice hroničara o djelu Alberta Kamija.
-Književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju).
-Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”.
No, da bi o njima razmišljali trebali bi smo se dohvatiti egzistensijalizma.Ako se hvatamo egzistencijalizma,moramo otići na njegove korjene.Počev od Kjerkegora,Dostojevskog,Ničea,zatim do predstavnika Sartra i Kamija i njihove dekadentne filozofije.
Jedino je Dostojevski uspio dati puni književni obol čovjeku apsurda.Njemu je to bilo lako.On ima ruskog čovjeka koji je sam po sebi apsurdan.Apsurdnost nastaje iz uprostavljenosti aristokracija,seljak i siromah.Samo je trebao stvortiti situaciju.To mu je bilo još lakše,On je vrstan pripovjedač.Kao Rusu poznata mu je širina i bol duše i kobnog trenutka kada se ta duša razdvaja ili tone.
Kjekregor je čovjek koji vješto barata riječima pokušavajući da ospori Hegela.To mu ne uspijeva,ne zato što je Hegel neoboriv,već zato što je Kjerkegorova teološka filozofija opterećena biblijskim shvatanju čovjekove krivice.Kriv ili ne ,to je čovjekov usud oko koga mu se vrti egzistencija.To je besplodni perpetum mobile njegove filozifije koja se vrti u krug.
Niče je na putanjama Kjerkegora.Kjerkegor traga za uzrokom prerane smrti svoje majka i petoro njeno djece.Zaključuje to je grijeh.Njegova majka je zanijela prije udaje,van crkvenih normih.Znači zgriješila je i zato je nmorala biti kažnjena i njena djeca .Na tom zaključku razvija svoja teološka bulažnjenja o apsurdnom svijetu pojedinca.
Niče, opet ,ne može sebi objasniti zašto je njegovo otac,izuzetno pobožan čovjek godinu dana umirao u najvećim mukama.On se odriče Boga i prihvata Darvina za svog vođu i sanja da će se društvo razviti u “nadljude”.Odrekavši se boga on se odriče i ljudi.Povlači se u svoj um i zahvata ganištavilo.A ljudi nisu postali nadljudi.Razvili su se u monstrume.
Sartr i Kami su u djelima Mučnina i Strancu pokušali ići putem Dostojevskom.Nisu uspjeli.Njihov patos je manjkav i neiživljen.
Mučnina je bezvoljna tlapnja o nečemu što ni sam pisac ne razumije.
Kami je malo jasniji jer u Stranca unosi autobiografske crte.-To je snaga romana.Kad uključuje egzistencijalizam u djelo postaje nejasan i normalno jedino ga može završiti apsurdom.
Ali obojica ubijaju čitaoca dosadom i insistiranju na nečem što nije apsurdno,već uopšte nema smisla ni uporišta u stvarnom životu.
Dostojevskog isključujemo iz kruga egzistencijalista i zbog njegovog odnosa prema životu.Njegov čovjek može biti apsurdan ,ali on je živ i senzibilan.Nije prazna čahura ,bez emocija, koja tone u ništavilo koje ga vuše sa sobom u nerazumljiv čin.U tom životu žena ima svoje mjesto.Ponekad malo iščašeno,ali i to je Dostojevski.
U egzistencijalista, žena nije čak ni misaoni pojam.Ona je samo objekt u krajnjem obliku.Objekt kojii je tu da zadovolji potrebe apsurdnog čovjeka,jednog sintetičkog usamljenika kome je dosada pokretač tlapnje.
Ono što bode oči svakog leika je da je apsurdni čovjek muškarac,nikad žena.Postavlja se sasvim opravdana dilema da li su tvorci apsurdnih muškaraca imali ikakvih iskustava sa realnim ženama.Kjerkegor i Niče ,.zbog opjednosti grijehom koji izvire iz odnosa muško-žensko ,sasvim izvjesno su se distancirali od žena.
U vrijeme kada je pisao Stranca Kami ,nije imao žena u svom životu.Zato nije znao pisati o njima.Osim o plaćenim.Kada su žene ušle u njegov život ,isključio se iz kruga egzistencijalista.
Sartr je bio odbojan i fizički i mentalno,čovjekomrzac – „ inteketualac“ koji se sablažnjavao bliskosti kao malo ko , sam jke sebe osudio na npoznanicu zvana žena.
Kami je rano shvatio da je egzistencijalizam šuplja priča i povukao se. Nas je začudilo da nobelovac mora pisati novi roman da bi objesnio šta je htio reči prethodnim.
Srtr mu je to oštro zamjerio i bio izuzetno kritičan prema njemu.Pred kraj života je priznao da je večina njegovih egistencijalističkih šupljanja pravo sranje.
I Kami i Sartr su dobili Nobelove nagrade.Sartr nije htio da primi svoju.
Egzistencijalisti su umjesto nas ispričali suštinu ideje o apsurdu i stvaralaštvu.
Mi ćemo biti laici i reći ne može postojati egzistencijalizam prije života, ljubavi i milosti . Milost rađa ljubav.Ljubav rađa život, Život rađa egzinstencijalizam.To je naše razmišljanje o perpetum mobile. Života.
Ko je stvorio život ili kako je nastao život u filozofskom i prirodoslovnom fantmozgarijama je lični odabir svakog pojedinca.Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten,ili ne.
Neko vjeruje u Boga.Neko je postao od majmuna,neko je egzistencuijalista.To je sasvim u redu.
Stvarati uglavnom ne znači živjeti.Ili je stvaralac prno u fenjer,ili se plašio da pogleda kako je napolju.Ima časnih izuzetaka koji potvrđuju pravilo.Oni su svoj život prenosili na papir.U predahu,između dva uzleta.I dva pada.
Isto tako stvarati ne znači i stvaralaštvo.Buve i Pekiše su stvarali višetomska djela,a bili su samo prepisivači.Knjigovođe.
Poslije ovog blic pisanja, one dvije rečenice dolaze na svoje mjesto:
Egzistencijalisti nisu čak ni prepisivači.Oni su ublehe.Prosipanje iz šupljeg u prazno. Tako bi rekli neuki.
Mi kažemo : prosipanje šupljeg u šuplje, i iz praznog u praznije.
