Ljube,
sva moja stanja se odraze na slikanje.
NSada me nešto ne idu slike i boje.
Ne slušaju me.
Izgubila se radost iz slika.
Prisutna je velika zbunjenost i tuga.
Ima mnogo nježnosti,
ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,
nejasnimim obrisima.
Znaju boje i slike šta mi je u srcu.
Nedostaješ mi mila.
Svakim danom se budim sa nadom
prelijepa djevojčica će mi doći.
Ali drži me nada.
Malena me se nije odrekla i zaboravila.
Doći će?
Čitala si moj san?
U njemu tvoje riječi.
I ljubav naša.
Imam ja još lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.
U sehari ljubavi zaključane tuguju.
Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.
Bojim se da te ponovo ne uplašim.
Misleći na tebe ,
ja opet sanjam bajku nalik tebi.
Nježnu,a iskričavu.
Čednu , a raskošnu i čulnu,
kao trešnjine usne tvoje..
U mojoj,
eh, kad bi smio reći,
u našoj bajci ,
u svojoj snenosti blistaš i lepršaš,
snena Princeza,
privid.
Nisam te slučajno nazvao princezom.
U mome srcu ostaje zaleđena fotografije,
predivne Prineze iz bajke.
I svaki pogled u tebe :
sjećanja još uvijek žive i miluju,
raduju i raznježuju.
Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom,
punim djetinje dobrote i snene blagosti,
kojim si me zarobila,
i uzvijek iznova pomišljam.
-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.
Ugodan let Anđele moj.
