Moj otac , Stari most i ja

Mojim rodteljima

 

 

  

Stari most

 

Most i izmaglica

 

Bosna zemlja Božije milosti (III fragment)

 

Snježni most

 

 

Mostovi povjerenja

**

 

Otac me djetetom nije vodio na akšamluke.

Učio me slikati.

Blago rečeno , uz dužno poštovanje , pojma on nije imao o slikanju,

jer rekoše mu  :

-Kist je za lijenčine , klošare , ljubavnike i pijance.

Al’, mnogo  toga je znao o duši.

Onol'ko kol'ko to dobri očevi znaju.

Dovoljno.

Kao bekrija možda je mogao naučiti koju pride.

 

Jednoć , dok su kandilji i ezani imali miris neba, upita me:

-Plaćao sam da te uče slikati?

-Hvala oče!

-Ne zahvaljuj , konju jedan, roditeljska dužnost.Nego, jesi'l što naučio?

-Misle da jesam ,  malo me  ko razumije.

-Ti mu , ko biva , svoj pa svoj. Reci iskreno , bil’ ti meni znao naslikati Stari most.

-Oče, ne slikam ljudske tvorevine.

-Šut’ ćafiru jedan. Taj Most je duša čitavog  jednog dunjaluka.

 

Poslije me vodio na njegove akšamluke ispod Starog mosta.

On ćejfio , a ja oči , u polumraku   gubio i bečio, osluškujući žubor  kristalne vode , tražeći dušu mosta.

On bi zasjeo  sa drugim agama i ” ‘adžijama ”  i polako akšamlučio.

 

Meraklijska , meka domaća šljiva 33 grada i  bukadar meze i mezica.

Hladna Modra rijeka ispred tiho rumori prošlost , sadašnjost i budućnost.

Stari most se natkrilio i sjenu vječnosti šapuće.

 

Uh , neba mi, obavezno i prelijepe , tople ,  raskošne i rosne žene,

s ibrikom u ruci , podno skuta , ljepotu maglicama daruju.

A Stari most  tada mudro zanijemi nijemi , svjedoči i pamti.

 

Zacvilila bi violina ,zatitrala gitara ,krneta zajaukala,

def zadamaro ,jecaji  harmonike bi se stopili sa bolom  Modre rijeke,

Sevdah bi se polako zanjihao i zaplovio ispod Starog mosta ka vječnosti,

a mjesec šaputao:

-“Joj kakva je pusta! Tako mi imana…”

 

A otac bi rahmetli , Bog da mu duši prosti , svaku uzdišući milovao i zazivao:

Eh , moja  prelijepa  Emina

natočider nam…

Koštano mori mome ubavo,

boli , mnogo me boli život moj…,

zapjevaj mi onu moju…

Po mahalski – boli dertli glava  od ljepote tih Anđela.

 

Ovo materi nikada nisam spominjao.

Sasvim logično , jer se nije zvala Emina , a bome ni Koštana.

Nek mi duši prosti.

Sada garant  sve zna. Na nebu nema tajni.

Bila je iskrena vjernica. Oprostiće.

Aha !

Daj Bože!?

 

Jednom , kad počeh cvjetati i bubriti , radi jedne Koštane ili Emine,

potonjim decenijama  svejedno je , zanesen neizmjernom ljepotom i

haremskim glasom , pokušah , aman ,prekršiti  očev zeman i pridružiti se

akšamluku.

-Jok! – veli.

Ti ćeš mi biti ravan i sjesti sa mnom  , tek kada  naslikaš dušu mosta ,

koja nas sada ljepotom miluje i mudre snove nam priča.

 

U taj vakat nikad nisam akšamlučio sa njim.

Do nekog vremena ,  nisam ni imao vremena.

Mladalačko traganje za ljepotom i srodnim dušama, dakako ženskim ,

i takozvanim smislom života , najčešće nalijetavši na besmisao,

udaljivalo me od roditelja i Starog mudraca.

 

Sada mi , počesto , biva žao, jer odjednom vremena se nema.

Roditelji odu nekako tiho i polako, skoro neprimjetno ;

kao da nam ih neko ukrade.

 

Mnogo puta sam naslikao most . Svaki moj pokušaj je poderan.

Prestao sam se buniti kada mi reče:

-Takve mostove i djeca mogu slikati. Vidiš – luk  ako ne umiješ rukom ,

povučeš krivuljarom, dvije kose linije trokutom razvučeš. Osjenčiš tabije,

dodaš modrila ispod , objesiš pun mjesec na tamnu plavet  iznad , ni veliki

ni mali , samo nek je okrugao ko karpuza.

I eto , ko biva natandario si most.

-Eh ,sine moj, a gdje je tu  duša? Ona što nas oplemenjuje ,ona što  je Starac

svakodnevno upija i poklanja. A, na priliku, šta je sa tvojom dušom ili ćeš

zanavijek ćafir biti.

 

Dođe rat , nestadoše Stari Most.

Reče mi otac:

-Sada si zreo. Ratnik si. Naslikaj mi Stari most, kakav je u svojoj ljudskosti

bio , umiješ ti to.

U mome vaktu , ostavštini mojih  otaca, morale su se bez pogovora slijediti

očeve želje.

Naslikah most, skoro pa minjatura. Nije se imalo ni boja, ni platna.

Mnogi ni života.

 

Ništa posebno mislim ja, to i djeca znaju slikati.

 

-“Biće nešto od tebe! Znao sam se  da imaš dušu. Sin si mi. Natandari jedan

čempres nasred Ćuprije, radi uroka. Molim te ! I to je to.”

 

Oćutim . Pored očeva, za čjim  mislima i nježnošću u duši Starih ćuprija

moraš tragati, nekako saburu svikneš.

 

Pomislih – sprco sam 44 kuke u poleđinu, samo dvadeset osam godina 

slikanja na grbači , umjetnosti u očima , u rukama , na usnama i među

skutima. Od života skoro ničeg propuštenog.

 

Jedna štura Nada da će “nešto od mene biti ”  i  savjet – natakari  čempres

nasred mosta.

Nije loše, za ” početnika”.

Ono „Znao sam da imaš dušu“ nisam bio siguran.

Bojao sam se , da je nije koja granata raznijela .

 

Ipak , sve nešto mnijem,   dobro sam prošao.

Više nisam morao slikati Mostove, ljudske tvorevine , iako  je otac proživio još desetak godina.

I naravno , akšamlučilo se do kraja života.  Moje društvo mu je , odjednom najviše prijalo.

Valjda zbog onog  čempresa. Ipak, zažmirio bi ,vrtio glavom i slijegao ramenima. Što'no bi rekli, ibretio se:

-Kurvoazije i akšamluk.Blentovija uvijek ostaje blentovija.Ajd’ živio ti meni mazalo umjetničko.

Mislim da se , zbog toga što sam mu , u nekim značajkama, koje su mu se

najviše dopadale , bio nalik, pomirio sa mojom bojama uokvirenom

sudbinom.

 

Umro je par mjeseci prije nego ozidaše novi  frizirani Stari most.

Da li je dio svoje dobre duše utkao u njega , nisam baš siguran?

Trebaće mu cijela da svjedoči protiv njega , za onu:

-Ne ide grijeh u usta , nego iz usta.

I za onu:

-Tamo teku rijeke vina koje ne zanosi i ne  opija , kojeg ti prinose djevice

čiste kao biser . Joj mamo, mamice. Mo'š misliti ljepote i rahatluka,a niđe

mamurluka.

 

I napose onu:

-Da su Emine i Koštane neko zlo, zar bi hurije u raju akšamlije služile.

 

Lijepe godine, lagodan život , mnogo akšamluka , bome i svitanja… poklopila je tišina sjećanja.

I još jednom:

“Oprosti mi majko , bio sam zauzet slikanjem Starog mosta, ništa ja nisam vidio.”

 

Ponekad mi otac nedostaje. I mater. Tada slikam Stare mostove i Bogu

milostivom se zahvaljujem…

I normalno bucam ih. To bi i djeca mogla naslikati.

 

Dva poslijednja nisam poderao.

-Most i izmaglica.

-I most na slici  Bosna zemlja Božije milosti.

 

Ni dva prije njih.

-Snježni most.

-Mostovi povjerenja.

 

Nešto me priječi.

Pomisao ; očevi uvijek imaju pravo?

Il’ možda :

-Djeca kao i stari mostovi imaju sjećanja i dušu.

 






















												

Mujo i Fata Pripovijest u četiri čina / Čin drugi

 Čin drugi

 
 

Prolazili dani i mjeseci a Fata ne prestaje da obdan upjevava :

-Crven fesić mamo, crven fesić u dragana  moga ,joj, mamo mamice…

Kada bi  joj se Mujo obnoć uvalio ,ona bi prestala pjevati. Samo bi ponekad jecala:

-Joj,mamo mamice.

Hejbet puta,od akšama do sabaha. Nisu to bili samo jecaji. Bilo tu i stenjanja, i strepnje, i vriskova, i krikova, i plača i smijeha , a bome i ..,

Zinite da vam kažemo…

Nisu ni pripovjedači levati , pa da sve prije vakta iskantaju.

Čovjek bi mislio – jal’ zaposjednuta, jal’ opsjednuta, jal’ je neko dere, iz kože izbacuje ili joj se nešto između noga zakantalo, pa se spotakla i ograisala. A možda je neko plaho udara i ruži, po starinski , vrlom narodskom poetikom  rečeno : kara .

Ponekad bi joj izletilo  , nemoj molim te mili, to Mujo, jače, brže, ne prestaj mili, tako mili moj. Neukom bi se slušaocu pričinilo da se Mujo sprema na maratonske olimpiske igre.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolazila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik Alija Sirotanović, koji u njenoj sobi nešto buši , odvaljuje i ruši.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić. Ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila, da joj neki hodža nije sihire bacio, pa je džini zaposjeli. Svo ono noćno glasanje nije normalno i pristojno  za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju, ni na sokak, ni u bezistan, ni u ženski hamam. Prifaćala se  anterija , šila , krojila i vezla i pjevala o crvenom fesiću.Nikad se nije pobrkala pa da neku drugu zapjeva.Nije luda, konta usud.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.Ne sluti to na dobro. No , begovica zadovoljna i zahvalna nebu na vrijednoj i povučenoj kćerki. Misli , pročuće se njena smirenost i skromnost i lijepo će se udati. Hem mlada, hem lijerpa, hem nigdje ne izalzi , u kuću se vrijendica zavukla i ruho sprema.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota. Fata ga ne spominje, ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla, opetovano se premišlja mater . Hodžu nije mogla ništa da pita. Prvo begovska su kuća ; sramota je. Drugo hodžama nikad vjerovala nije. Ovaj od njihove džamije i njihovog džemata  joj jednom  tražio, kaže sevap je hodži dati. On je ilmija „iz“. Ona ga kišobranom opaučila, sedam dana mu modro oko bilo. Poslije mu to oko postalo razroko i dibidus oćoravio. Tako vam to ide,  Aferim po aferim i eto belaja. A od belaja do pržuna samo korak nas dijeli.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  majka begova , stara begovica , nena Fatina. Ništa opasno. Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana. Majka sestru mlađu , ma pravu Meleku  ,  poslala sa njom. Da pripazi da ne bi Mujo odnekud na selo banuo i kakav zijan napravio. Ko veli – ‘oće Mujo ugursuz , na lošem glasu je taj belajsuz .

Majka nije mogla neni ići, nema bega a begluk veliki. U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.

I kad belaj i baksuzluk  hoće , on hoće. Ne mereš ga zaustaviti . Samo krene. Tako , zlo ne bilo, ne treba mu puno , samo zerica i bez kucanja ulazi u ženske halvate. Baildisala se begovica , načisto. Čitav dan rintala. Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki i čemeran poso  za ženu bez muža. I vako i nako.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu, sumnje je muče. Ništa sumnjivo ne nađe. Kod Fate sve uredno, sve na svojem mjestu, Tako je ona riktala i nariktala. Blista soba cakum pakum. Kako akšam počeo padati, sunce u zalasku sjenom prikrilo bivši demirli penđer. Popela se, sve provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.

Zaspala i sanja li sanja. Sve nešto , ko biva  i u meko i u tvrdo. Neki duhovi je proganjaju i išću joj , a ona bježi i nikako da se probudi i pobjegne. Jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put, od pokazivanja beznoktaša , dobrano odocnio . Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće. Šta će reći dunjaluk, nije on repa bez korijena! On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio . Dok se žensko čeljade probudilo i rasanilo ; bezbeli se nije  snašlo. Mujo ko da mu je otac tatarin ,već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio, moralo je nekako nadolmiti Fatin lelek . Bio silovitiji i žustriji nego inače. Žena nije imala kud , nego mamo, joj mamo mamice. Izmicala se Fatma  ali Mujo ne da. Majka i Fata glasom i stasom nalik. U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti.  Stalno je stizo i prestizo. Misli on – to ga Fata izaziva.

A žena jopet nema kud nego : joj mamo mamice. Više i ne bježi. Dostigle je silne godine bez mamicanja. Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj, mamo mamice. Sada anlaiše da Fata nit je bolesna, nit su je džini zaposjeli, niti hodža sihire bacio. A bome nit je nju , mamo mamicu dozivala! Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti, ali sada ne može, Mujo ne da! I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka, već katarzično i napokon doživljeno: joj mamo mamice. Neko bi reko Platonova filozofija o smrti na djelu.

A beg , muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče. Zakukala majka Fatina načisto, grlo je od leleka zabolilo . Stišavala se ona, ali ne pomaže. To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti. Nije to ni njen, glas , mnije ona. Fatin je. Tako se Fata glasa: joj,mamo mamice. I poneka suza,ali i nezadrživi veseli smijeh. Morala ga prigušivati.

Što ti je život. Morala majka na ćeru posumnjati i provjeravati je,  pa da zaleleče:
-Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući, zamalo da odocni izlećet’ , nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu, samo poljubac na brzaka, pa kliz kroz prozor ko da ga sam đava tjera, bježi od zore , ko lopov od svilenog konca , da ga koji zlonamjernik ne vidi. Htjela ga žena još jednom povući na sebe, ali skontala uskoro će sabah, prepoznaće je Mujo i eto sramote. Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao. Čerinog ašika ona povalila. Miris je odaje. Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati. Nije samo ona kriva, Fata je više, pravda sama sebe. U početku. Poslije joj se nije dalo . A najposlije joj se i omililo.

Okupa se begovica, namirisa i rubin anteriju obuče, pa je brzo svuče.Ta je anterija iz njenog ruha , još je nikad nije imala prilike obući. Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi nahajcana Muju dočekala. A ima posla, begovica je ona i zastidi se. Večeras će ona Muju kanđijom dočekati i ko poslijednjeg slugu i  hamala izdegeničit.Ja vala,biće degeneka spreman je zamuhurat usud.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana, vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:

Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.

Butum se komšiluk zaibretio. Fate nema, sad joj majka istu pjesmu pjeva. Nisu to čista posla?

Dan majku izmorio, a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila, pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine. Rubinovu anteriju na se nabacila. Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta i dobro ga iskara . Mislila , Mujo dolazi nešto kasnije, k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala. Ne mere poslije sinoć biti: Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko, jadna li joj majka. Nije više neupućena. Mujo je bezbeli dobro uputio, kroz san se smješka , ko tamo neka rahat od pameti  begovica.

Dođe Mujo, mrkli mrak, mukla tišina , noć bez mjesečine. Pronađe Fatin krevet, ovaj poširok k'o francuski ležaj, sav u svili , šiltetima i dušecima. Leže Mujo namah stade milovati Fatu. Majka  toliko umorna bila da se probuditi nije mogla. Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne, ali ne može slaba je. Mujo je mazi i miluje i ljubi i svlači. Lako mu anteriju svući. Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena, Fatma ,  begovica , majka Fatina ga odguruje, pokušava da se rasani. Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi, da ga odguruje, mami i odbija. I uvijek bi dala da je on nadvlada. I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla. Krv joj već uveliko provrila i šiknula ko vodopad sa Skakavca usred veljih kiša. Pukla je i u glavu, u srce, i u noge, i na kraju u đardin mirisni  i ne može ona ništa drugo samo ono,sad već epsko :

-Joj,mamo mamice…

Mujo je opet nježno mazi, ljubi i miluje, pa jače i čvršće. Tako se to radi, misli žena, a ne mrljavi ko pamukli joj  muž .  Trt, mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti, bez riječi,bez milovanja, cigar do pola , radi štednje  ispušiti i zahrkati. Vala je u svemu cicija bio.

Tako misli , a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni se ponovo poganjaše. I gore i dole, i uzduž i poprijeko, i ukrivo i upravo, i utvrdo i u meko, preko šilteta, preko dušeka i jastuka, a sve posred sride. Sve dok ne bude ono željeno: joj mamo mamice i malo potom ono njegovo: uh,uh i uh.

Prođe ponoć, sahat kula otkucava, zvono katedralskog tornja nabrajaju mamicanja , a i priroda se uskomešala . Vjetrovitim neredom ludi. Ko u po bijela dana čuje se žamor ,  zrikavci cvrkuću , žabe krekeću , sove huču, mačke se u nevakat veljaju , kuje bjesomučno repove dižu i klepeću ušima. Čudo neviđeno .Sa Trebevića se ćuje baukanje i rujanje jelena i srna. Ko da je čitav dunjaluk pošandrco.

Fatma  jadna li joj majka , shvati da nije Muju nal'jepila što joj ćeri ovakve stvari radi. Sada je i kasno da to učini. Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću. Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki, ali to bega i dunjaluk ne bi interesovalo. Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne, namah . Ili gluho bilo, svilen gajtan. Joj majko moja; črečenja  , četiri konja , onog beternog i monstruoznog valjda neće biti. Normalno, ako preživi kamenovanje il’ bičevanje , a manje vjerovatno oboje.

Šuti begovica.Misli sad je kasno za kuknjavu i zlohuda proročanstva . Tijelo joj vrišti i razm muti.

-Pusti bona sada grijeh ,čast i kaznu.Ovo do juče nisi ni slutila da mere bit..Uzmi ovu ljepotu  što ti ovo sad nudi. Pusti to sutra.Biće kako će biti.Nisi ti ništa kriva.Tako se desilo.U vakat il nevakat sve jedno je.

Ona tu  ne mere ništa. Sve je skrojeno.Negodovanja u umu nema, malo se radi svoje časti otima i kao ne da. To Muju pali i uzbuđuje, on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago :joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako su mladost i uzavrelost jedna drugu vas cijelu noć ćerala. Ona sve ko bježi i ko neće, svako malo zacvili i zaplače, nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga zajaše. Na  kraju se svede , na ono sad već vrlo jednostavno: joj mamo mamice, i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore , zna se , mora Mujo megdan napustiti, ža’ mu .volio bi on još, ali dušmana svugdje i u svakom vaktu ima. Begovica ga zadržava, zaboravlja na stid i kamenovanje, gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila. Mujo jako zavolio Fatu, ne želi da ona nagrabusi i pati. Poljubi žensko pomiluje po kosi i mramornim grudima da ga želja mine: pa kroz prozor klisne.

Osta begovica na šiltetima , gola i uzavrela,svilenim čaršafima bjelokosnu nagost obmotava. Prelijeva se sjajno , zadovoljeno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisajadamari upijaju mirise dva tijela izmješana na dušecima i jastucima. Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos: joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas, kristalno čist i ženski snažan:

-Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice…

Ona je radosna i tužna. U njoj procvjetava  insanka koja  do ovih nenadanih poklon noći nikad nije nabrekla u ženu. Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu, željnu prave ljubavi i strasti. a opet , mnogo je tu grijeha. Previše. Zaplatiće , to je sasvim sigurno. Neće izaći na dobro. Strast i obijest, dužnost i zaborav , časnost i poganluk joj se uskomešalo u glavi i ne može se jadnica snaći. Ali zna ; neće izaći na dobro. Zapisano je.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera; to se njene ćerke Fatima i  sestra joj meleka Fatmira vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu, raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Jelenu Trojansku , Kleopatru,Taidu , Šeherezadu, Salomu, Salambo, Babilon ,Aleksandriju , Alhambru i bosanske mahale. Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo, koje još vri od cjelova, milovanja i obljube prethodnih noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz anterije. Ona im ne da, vraća ih i lagano miluje. To je njen Mujo sinoć ljubio i  čerečio! Sada vajar sedefaste noge i bjelokosne ruke bježe iz anterije,  postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana , pljusne se i plakne po licu, grudima i kadifnom đardinu, da se malo ohladi i smiri. Teško će to ići, žena se probudila i sada budna , ovog dana ; noći dvije , svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj  , majka Fatma ih ljubi i plače. Od tuge i sreće. Ljubav je u nevekat jamila.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost

 Kraj drugog dijela

:

Bleki – Ženi Čarobnoj

Bijela dama

Mjesečava Bajka

 

Čarolija u suton

Čarolija

Krajolik snova

Vjernost MBS

Čarolija MBS noći

Cvijetni vodoskok

Duša MBS

Sunčica

Bleki

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Ne znam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

Bože milostivi

oprosti joj 

dijete je

i čuvaj je od zla.


												

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radovanja

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima

sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne , ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti

raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan

dok nju boli,

a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona,

mnije mene manje boli.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine

i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnnama na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili

život bi vam se slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to

kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod

držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već  ljubav slave,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava

 na lijevo rame  nam slijeće 

jednom po jednom.

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

Tačno u vrijeme

kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji,

u osvit Božiča.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj  noći.

Aleluja.

 

























Sjećanja na Krasoticu ili samo jednom se živi





Lijep je, topao  i sunčan zimski  dan. Prolazi . Ponoć se bliži.Mjesec je zasjeo na vrhu brda iznad grada.Srebreni sjaj ispunjava obzorje i dolinu u koju je smješten Grad čednosti.
  
Nekako po običaju zvjezdano nebo  u naše misli , neprimjeznto uvlači tragove prošlih snjegova , koji nose sjećanja, kap po kap. I tada nimalo nismo raspoloženi da budemo blesavi, nadobudni i pametni. Sve stane. I vrijeme , i zvuk , i ezani i zvuci crkvenih tornjeva.
  
Dok srebreni mjesec ludi u srcima zaljubljenih, a žmirkave zvjezdice
svjetlucaju očima onih koji se ljube,  mi smo tužni i sjetni. I ne
želimo da bilo kome  pokvarimo dan.Nijemimo u bezdan vlastitog Oceana tišine i sna.
  
Nošene tugom  misli  nam klize ka nekim vremenima koja se vratiti
neće. Vrmenima kada su  anđele , još uvijek lepršale našim mahalama i zaljubljenim srcima.
  
Čuli ste izreku : 

-Samo jednom se živi.
  
Jedna pjesma je dodala poentu:
  
_Sve je ostalo varka.
  
Čujete taj izraz i ibretite se. Nošeni mahnitlukom  mladosti, čini vam se trivijalnim i dosadnim; i pomišljate : 

-Baš i nije neka pamet.
  
U neukosti i jutroklik zečenjavi  ne shvatate da jeste. Velika je to pamet.
Kako skontali tako ste i živjeli. Nepametno.Uglavnom.
  
Mnogo , godinama , decenijama kasnije shvatite  da se ipak samo jednom živi. Tada već biva  kasno . Život je prošao ili prolazi pored vas , a da vas skoro nije ni okrznuo.
  
Sjetite se da ste jednom davno htjeli uzeti očevu  limuzinu i kupiti
buket poljskog cvijeća. Možda u obližnjem gaju nabrati stuk miri djevičanskih ljubičica.

Urediti se i zalizati kao Mali Princ  iz vlastite bajke.

Zastati pred njenim kapidžikom i penđerima i strpljivo, ako treba satima , danima čekati dok zvuk zvekira ne zaigra u njenom uhu i otvoti dveri nježnog djevojčkog srca.

Jedino se bojite  da vam nježna rubinova ruža , umotana u staru , požutjelu novinsku hartiju ne uvene ili prolom oblaka ne pokvari jako pristavljeni fen-kare
  
Ako treba stajali bi ste i do kraja života buljiti u prozor u kojem blista bijela , cvjetićima šarenim, njenom rukom izvezena,  lelujava stora . 

Zuriti i zuriti i čekati da vam iznese mirisne  žute dunje , koje nikad neće sazriti i nikad neće biti sretnom ljubavlju bojene.

A vijedilo bi. Znali ste to. I tada i sada.
  
Ta neka , umilna krasota bila je najljepša, najmilija i najčestitija  djevojčica i žena , čiji se plavetni osmijeh zakačio za vaše djetinje srce i dušu.
  
I danas vam srce zadrhti pri pomisli  na tu snenu čednost i tananu ljepotu. I zaboli vas.

Jer…samo jendom se živi.

I da , da, neminovno samo jednom se ljubi.Valjda.
  
Pa eto, nekako niste imali vremena dana tren zastanete.
Nekako se niste obazirali na   živi krvavi grumen u grudima.
 
Ili ste bili previše muško da vas mahala vidi sa ružama u rukama.
Ili vas je u nadobudnosti bio strah da dobijete nogu pred svjedocima, neukim poput vas.
Ili ste pomislili da je nisti dostojni.
Ili su vam je  branili.
 
Mnogo je tih ili; a vi mladi i u mislima vam običnost života, 
koji , eto , samo jednom se živi.
 
Htjeli ste krenuti stopama onih dugih, odraslihi tragati za smislom života.

Godinama poslije , saznate da je njeno srce kucalo samo za vas  i umiralo za vama.
 
Da vas je voljela .
  
Čekala i čekala.Čitav život čekajući uz penđer provela.

Čekajući venula i pisala pjesme i neposlana  pisma ljubavna , u kojim ste vi glavni sudionik.

Čekala i tugovala i nadu nadala , suze od svjetla skrivala. 

Da, sada znate - samo jednom je živjela za vas Voljela vas  i umrla tiho , misleći na vas i ono što je trebalo biti. 

A nije.

Jer ... zaboravili ste:

 - Samo jednom se živi . I ljubi.
 
Niste ništa  učinili.

Niste uzeli limunzinu ili barem taksi. A ništa vam ne bi falilo , da ste i pješke klapnuli , ako treba i na kraj grada. Nije to na kraj svijeta.
  
Niste ništa učinili , jer...

Neko vas je naučio da budete ponosni i muško.

Da budete dostojni svoga porijekla. 

Jer  -  ona je , ipak , samo sirotica sa vrha mahale, čiji je kućerak iza zelene kapije  godinama  kopnio sa njom.
  
Na kraju svoga puta,  još uvijek snijete  da se zelena vrata njene
kučice u cvijeću polako , ali širom otvaraju. 

Ona izlazi, sunce joj se ljubomorno zaplete u ruse kose, pomiluje joj uzbibane grudi optočene svilom . Vaše srce veliko ko tenećka  hoće da uzleti put neba.
 
Izlazite iz auta, prilazite joj  , a njen nevini osmijeh vas ogrne za čitav život.
  
I taj pogled , ta ljepota vas natjera da kleknete, primite je  za
ručicu, poljubite je i šapnete:
  
-Oprosti mi mila, Volim te …navsegda.
  
Ime sada nije bitno. Čitate ga dok stojite pred njenim meit tašom i
oplakujete vas dvoje  i vaše nedoživljene snove.  
  
Što bi poete rekle:

 -Samo jednom se ljubi.

 U prevodu:

-Ako pomislite da kupite cvijeće, obavezno ga učinite namah,
ovog časa i pohitite onoj kojom vaše srce  kuca i dušu boji , da to cvijeće život ne bi spustio na vaš taš.




  
http://bosnazemljabozijemilosti.ba/?p=31392

												

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Prvi

 





Bili jednom,u nekom davnom vaktu  u jednoj Bjelavskoj mahali Fata i Mujo. Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ petu nabrala. U neljubavi Bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala.

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater,ni upis vila joj ravna nije bila,pomalo šeretski uzbibana.Mujo delija,kršan,zgodan , razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz mahalske glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda im tako grah pao.

Dogovorili se dvoje mladih kako da budu jedno sa drugim, a da ih niko ne prokuži. Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja. Po debelom akšamu Mujo bi se popeo na trešnju, primakao se prozoru i tiho , tek po koju riječ il uzdah bi razmijenili.Nakon vremena,kad je čežnja dobrano nafajtala damare , Mujo bi kroz rešetke proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Nije on bezobraštine nike smišljao , nego drugi prsti bili kratki za proturit.Fata bi  ga i milovala i milkila.

Navikao on na milovanje.A bome i Fata. Merak bi ga strefio posred simpatikusa i tada htio nestio, moro brstit trešnje. Ponekad mu prst bio vlažan i slipav od ašlama,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji. Misli – Fata je plaho belajli žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi prozento.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao. I šta ga mi znamo – kakav bi se tada zeman naštelio . Jes’ da je Fata po starinski ulicom i džamijom nosila zar. Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar. Kanda joj u lice, u oko  nešto upalo. Pa trljaj, pa trepći, pa žmirkaj , šareti na Muju, sve dok zamalo oko ne bi iščašila. Da joj ne bi trešnje i tunje mogla je na bigajri hak frljava postati.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme. Trešnja bogato rodila, Mujo i Fata sve ašlame u par dana pobrstili. Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu , Mujo bi se peo na dunju, primakao bi se demirli prozoru i kroz mušepke opet proturio srednji prst. Fata bi ga milovala i milkila.

Došla jesen i sezona dunja . Mujo i njih počeo brstit. Fatu nije mogao ponuditi. Nisu tunje kroz rešetke mogle proći. Mujina mater plaho slatko od dunja napravila. Čudi se narod. Nit ih u bašti imala, niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala. A prodaje hejbet slatka od tunja. Svašta! Bio to Fatin dio ašikluka. Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat, a u huđenju mogu se nezrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti. Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu. Hude dan i noć ko dva insana kojima se takar u treće oko uglavio.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj. Nisu glasno mogli razgovarati ni nježnosti izmjenjivati. Beg bi ih mogo čuti i eto belaja.Od dodira osim prsta ništa. Ponekad bi samo šutjeli, a Fata bi milovala i milkila.

Jednom u jesen , u vrijeme rujanja , kad se jeleni i srne pare i takar priča vaskoliki dunjaluk zamanđija Mujo nešto čudno, reklo bi se skoro pogano, iz čiste dosade i jada, napravio. A možda ga takarli jad mladosti posred čelenke strefio. Popeo se na dunju i primako se penđeru toliko blizu k'o što nikad nije. Trebalo mu vremena da se po tabijatu našteli. Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan Mujo , više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura:

-Hoće bezbeli, bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude i poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi, kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja majčinom slugi jedinom pomagao,drva  cjep'o.Pa hek po prstu. Otpade nokat iz čista mira , ko da ga nikad nije bilo.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako oteka , boli li te’?

-Kako neće bona. Kad nokat otpa'ne prst mora oteknuti.

Milki Fata ne popušta. Sve nešto misli Muju će manje boljeti ako ga ona nježno miluje. Kaharli radoznalica ropitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice, bolest ti neka jaka prst napala. Hem nema nokta, hem oteko, evo ga i raste, nikad ti veći i deblji prst nije bio.

Milki Fata pa milki, ne posustaje. Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolnu ranu pokažem da joj lijeka nađeš. Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,j jal’ melem tvoj prikantat, ja'l nešto treće,smislićeš ti , pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata – Babo otišo u Stambol, nosi neki pašin ferman veziru, neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje. Mujo se ukočio, nije imo kad sići, već je nenadano hekno sa grane. Od silnog milkenja i maženja , pojačanog trzanja – dekiku prije neočekivanog ukočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on heknu  sa tunje. ko đudum sa nakrivo nasašene police. Jal’ od  habera, jal’ od nečeg drugog, jal’ sa trešnje, jal’ sa dunje;sve jedno je, iste su visine,Mujo se natakario posred bašče. Srećom na kadifice i mehku zemlju usred žare pao, ništa mu nije bilo. Ono k'o fol. Mater mu morala strave danima salijevati koliko ga je kopriva užarila i oplikila.

Ta dunja nikad više nije rodila, pa je posijekli i novu zasadili. Ni ta nije, bezbeli , rađala. Malo ugruvan , puno užaren i postiđen gleda u mjesec, zvijezde i vedro nebo .Nešto bi da opsuje ili da vrisne, ali se stišće. Đe ćeš pred begovskom kćerkom i ašik ljubom prostote lajat. A i pogano je. Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada, dvi tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ zeru zakišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se natandario. Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo, demirli pilu u ruke pa pilaj . Ipak preglasno bilo . Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala , glas prelijepi, snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac vijek dva poslije i zapjevala Moj dilbere,.. Započela pa prekinula. Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje, pa joj pjesma nije po volji. Tada okrenu na drugu i poteče glas kao nestašni izvor Modre rijeke bistre :

-Joj, mamo mamice, crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva. Fes nakrivio pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja i butum komšiluk se zaibretio. Joj miline avaza , u begove kćeri. Čak se i begu jedna- dvi dlake na malom prstu naježila.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao. Šta je Mujo objašnjavo, kako joj je bolni “prst” pokazivao i šta su radili šnjim i bez njega i kakvim su mu melemima poma davali ; to ne znamo. Nismo nazočili, ni svjedočili. A nikad nismo tračali i olajavali bez škure potrebe. Ma,obrazli smo mi pripovjedači, sad pa sad.

Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao. Otada, nadalje i ubuduće , bi se odmah po akšamu uvukao u Fatine odaje. Trešnja  krila demirli prozor na kome više nema demir rešetaka. Izjutra, prije sabahilden in the morning zore , bi se Mujo isprco vanka . Fata bi tokom dana bogate  meze i slastica za večeru nabrala. Mjesecima gozba i glazba , belaj i svekoliki taksirati trajali.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u dragana moga, joj mamo mamice…

Obnoć se čuli samo jecaji:

-Joj,mamo mamice…

Po tri do deset  puta. Neki besposleni,nedovoljno urokani pjano brojo i do dvadeset četiri puta izbrojo. To se koji put umanjilo, a bogami, koji put se i norma prebacila. A sve  od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio i da li je novi nokat narasto nismo ni nazočili ni svjedočili ?! Aman , nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik po njima , onu Fatinu najmiliju , pjesmu  spjevao?

Joj , mamo mamice – na ovom opičenom dunjaluku sve je moguće.

Kraj prvog čina

Bleki – Ja ljublju vas ,  navsegda

Autor

Hajro Šabanadžović

Sanjar

Njena ljubav je kao modrozelena rijeka

Ljetna ljubav

Uzburkano podvečerje

Rijeka vjernosti

Muzika stara

 

Kad me zbrkana tuga u srebreno čelo strefi

sjetim se tihih podmoskovskih vječeri

jednog davnog zaljubljenog ljeta

kada osviti i sutoni bjehu jedno

blagorodni nijemi svjedoci

očaja bez mnogo riječi

 

znadoh tada reći samo

djevuška ja ljublju vas

 

i dala mi da je ljubim

i još štošta  

u tami

samo naših

podmoskovskih večeri

u trošnom Kaštelu bez sna

 

kraj kristalne rijeke valima zakletve

smejala se srcem čednim

dizala obrve tugom

uzvraćala nadom

navsegda

 

uh

 

iskrom bez povratka 

usudom čelične zavjese

silom razdvojiše to 

neizbrisivo i djetinje

ja ljublju vas

navsegda

 

i evo

cio život poslije

u krhkom srcu mome

još uvijek plešu

i djevuška i rijeka

 

anđeoskom ljepotom

sjaje

muziku

ljubav

kao eho

kao san

prelijepog života

zauvik okovanog

rijekom vjernosti

 

moja snena duša  

još uvik 

drhtavo  rumori

u podmoskovlju

u nezaboravu

taj prelijepi san

iskovan u  jecaju

u boli 

plavetnog neba

talasa beskraja krik

 

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto mila

navsegda






















												

Bleki – Gospoda slavim

I danas je kao i uvijek

bjelina Nebeske  ljepote

dobrotom obasjala moje  djetnje srce

Svaki dan je novo rađanje

neprestano  umivanje vjerovanjem

Život čudesni

ispunjen  nježnošću i ljubavlju

bez  teških riječi

Srce pjeva

neizmjetnim radovanjem 

kojim dodirujem djecu i žene

kojima se vrijeme

u nježnosti njihovih čednih duša

ne inati

I pokojem čo'jku

ako ih još uvijek  ima

Sve nešto mnijem

koliko je prelijep i jednostavan život

po zamisli  Stvoritelja

Samo prihvatiš milodarje

koje  se neprestano nudi

bezuslovnu ljubav  milost i dobrotu

i ne treba vam ništa više

Čitav univerzum  

blagorodan i uzvišen

postaje dio vas

Osmjeh na licu

nježnost na usnama

mekoća u dodiru

blagost u srcu

ispunjenost u duši

Zar je teško bezuvjetno podariti

topli pogled

iskrenu riječ

oo srca smješak

pružiti ruku

i onda

ruka u ruci

sneni zagrljaj

laki dodir usana

nježnost u dodirima

sve   treperi

uznosi

Život postaje vječnost

Dok  blagi povjetarac

raznosi milinu dunjalukom

nemam izbora

kleknem

nijemim

Njegovu  ljepotu

dok mi suze

slaveći Njegovo ime

umivaju  lice

Bog je Milostiv

Alelujah






















												

Hajro Šabanadžović – Sabrana djela – I Tom

Došlo vrijeme da se višedecenijski rad , uz Božiju pomoć , zaokružuje i priprema za izdavanje i prezentaciju široj javnosti . Sveukupni književni opusa autora Hajro Šabanadžović se sastoji od osam tomova po šest naslova.

Za matičnog izdavača je izabrana Galerija Bosna Zemlja Božije Milosti.

Prvi tom se sastoji od slijedećihh djela:

  1. Mujo i Fata – Pripovijst u četiri dijela / Kratki roman
  2. Ja ljubljuju vas navsegda / Zbirka poezije
  3. Bajka Srebrena / Poema
  4. Kad blaženi čista srca jašu, Mojsije harmonike baca / Roman
  5. Blekijeve priče (Zapisi i sjećanja sa mahalske kaldrme) / Kratke priče
  6. Pariška trilogija / Pripovjesti – I dio ; Tuluz Lotrek

Prvi tom je u završnoj fazi pripreme za izdavanje ( lektorisanje, redakcija , grafička obrada ,ostale mnogobrojne tehnikalije , izdavačke i finansijske zavrzlame ) .

Tokom tog procesa , na stranici Bosna zemlja Božije milosti će se svakodnevno ,u terminima : 19 .07 (poezija), 20.08 ( romani) 21.09 ( kratke priče i pripovjesti) , 22.10 ( poezija) objavljivati odabrani tekstovi .

Unaprijed hvala na pozornosti .i morebitnom praćenju!

Sarajevo Grad Čednosti – kratak kurs historije

Sarajevo,je  glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine.

Metropola.

Da metropola u globalnoj vizuri.

U povijesti ,od mezozoika do danas, poznat kao Grad čednosti, kasnije Saraj Ovasi i na kraju samo Sarajevo.I ponovo Grad čednosti.

Ugnijezdio se taj, da prostiš Grad Čednosti na obroncima Trebevića , da bi njime tekla Miljacka i uronila u Bosnu , rijeku po kojoj je naša domovina, Bosna zemlja Božije dobila ime svoje.

Tu Bosnu jedan nazva Modrom rijekom, a ona šapće o iskonu Zemlje Božije milosti i Grada Čednosti.

Znanom i neznanom.

Dobronamjernom i zlom.

Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti.,

Pripadnici islama, pravoslavlja, judaizma , katolicizma ,  u tolerantnom suživotu egzistiraju i persistiraju  stoljećima.

Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva “Jerusalem Evrope” ili “Jerusalem Balkana”.

Mada, mi više volimo kada kažu Sarajevo je Grad čednosti

Jedini je  veliki evropski grad koji ima džamiju, katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i sinagogu u neposrednoj blizini,jedne uz druge.

I tom gradu čednosti su od pamtivjeka nicali:

-Sveučilišta, Akademija, .muzeji, Narodna knjižnica, Državni arhiv, Galerije,mnogobrojni kulturni, arhitektonski ,povijesni spomenici,i bukadar crkvi ,džamija ,sinagoga, …biulesim i piramida…

-Poznata historija bilježi da je odručje grada naseljeno još u neolitiku na povijesnoj arheološkoj lokaciji Butmir.

-Krajem brončanoga doba naselili ga Iliri.

-9. god. Ilire su pokorili  Rimljani i podigli naselje u Ilidži, koje je u 3. st. dobilo status kolonije.

-Poč. 7. st. područje naseljavaju Slaven, mada je ovo naseljavanje naučno sve sumnjivije .

-Sredinom 10. vijeka to područje je pripadalo je »zemljici Bosni« (K. Porfirogenet)

-1244. u sastavu je župe Vrh bosne.

-Gradove Hodidjed i Vrhbosnu Turci su zauzeli 1435., a oko 1460. počeli su izgrađivati novo naselje poznato pod nazivom Saraj-ovasi (Sarajevo se prvi put spominje 1507).

-1878–1918. Sarajevo. je pod austro-ugarskom okupacijom izraslo u administrativnop  središte BiH.

-28. lipnja 1914. u organizaciji → Mlade Bosne u Sarajevu  je ubijen austrougarski  prijestolonasljednik Franjo Ferdinand.

-1918–41. S. je bilo sjedištem Pokrajinske vlade, sjedištem oblasti Bosanske i potom  bana Drinske banovine.

-1941–45. u sastavu NDH.

-od 1945. administrativno i kulturno središte jugoslavenske republike BiH.

-1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre.

-od 1992. glavni grad samostalne BiH. Za rata u BiH 1992–95. se našao u potpunom okruženju srpskih genocidnih nacionalfašističkih zločinaca i izložen svakodnevnom granatiranju. Sporazumima u Daytonu s kraja 1995. Sarajevo Grad čednosti je. je deblokiran.

Sarajevo je grad Ive Andrića, Vladimira Preloga, Meše Selimovića,Maka Dizdara  i Indexa.

Turistički vodič Lonely Planet svrstao je 2006. godine Sarajevo na 43 mjesto najljepših gradova svijeta, a 2009. Sarajevo je postalo jedno od deset svjetskih  gradova koje je vrijedno posjetiti.