dalmatinska iglica samo na to čeka: da je strgneš sa korijenjem položiš u kovčeg i zabrodiš s njome put novoga svijeta grafija kranjska dinarska večernica i ovaj dičak bosanski o istome sanjaju dok ih lome vjetrovi:
u limenki u prozoru dvadesetog kata zemljica je blagorodna i plodna terasa s one strane oceana
bi mlječika crnogorska žuće cvala da je hraniš svako jutro vodicom iz tetrapaka!
hrvatski ljutić i kotrljan srpski horvatov vrisak i kukurijek srpski
− sve sitno bilje skrovitih staništa isto u snu mrmori i ište: da se slijepi
kao pasje grožđe za nogavicu moreplovca cipela kakva da ih prenese do staklenika iza sedam gora
Vremešnost je stvar blagoslova. Ponekad zaboli do iskona.
New York Times je objavio naslovnu fotografiju 26. marta 1993. kao metaforu stanja u Africi.
“Fotografija je šokirala cijeli svijet. Hiljade i tisuće ljudi je reagiralo prevashodno u želji da saznaju šta se desilo sa djevojčicom. Da li je preživjela?
Kojeg li licemjernog i bešćutnog svijeta. Šokiran i empatičan(?). Čuj molim te! Nuto jada. Imbecilnost van pameti.
Jedna djevojčica umire od gladi i svijet se šokirao. I umjesto da se moli za ubogu i izmučenu nevinu dušu ,posmatrače interesuje da li je djevojčica preživjela. Vrlo empatično!
Dijete nije imalo šansi da preživi . Bijafranski simptomi i sindromi pregladnjelosti do smrti su evidentni. Njeni roditelji , sestra i braća , i rodbina dalja i bliža su umrli od gladi. Dijete je prepušteno samo sebi i lešinarima jer nema nikoga da je spasi.
U svijetu se godišnje proizvede hrane za 20 milijardi ljudi. Znači baci se hrane koja može nahraniti još 12 milijardi nepostojećeg svjetskog pučanstva.
Svake godine u svijetu je desetina svjetske populacije na ivici života i smrti od gladi. Skoro šest miliona djece godišnje umire od gladi. 16.500 djece svakog dana umire od gladi. većina te djece je mlađa od pet godina.
I oni su šokirani. Jedno pregladnjelo , umiruće dijete je potencijalni plijen lešinara. Oni se brinu da li je to dijete preživjelo.
Gospodo diljem svijeta, pučanstvo zapada i sjevera , a bome i istoka i juga , boli li vas 16.500 mrtve djece od gladi dok vi svakodnevno bacate hranu dostatnu za sve umrle od gladi tokom eona?
Ako svake sekunde umire jedanaestoro nevine pregladnjele djece u najvećim mukama , budite humani i izračunajte koliko djece umire dok vi nehajno izvoljevate šta će te jest, a šta baciti.
I još nešto! Umrijeti od gladi je izbavljenje od velike pošasti i patnje za većinu te djece. Oni mjesecima boluju od gladi. Oni su mejsecima, očajni, iznemogli i bespomoćni. Oni su u agoniji, čitavo tijelo ih boli. Ni misli nemaju . Ni pomoći. Bol nikako ne može uminuti.
Mjesecima traje ubijanje mile iznemogle djece ,a vi se šokirate kada vidite snimak jednog umirućeg djeteta , I ne molite se za njenu malenu napaćenu dušu. Vas samo interesuje hoće li preživjeti.
Svaki dan idete u crkve, sinagoge, džamije i Božije hramove. Molite se i slavite Boga Jedinog. vjerijete u Boga milostivog i ostavljate veliku milostinju hramovima i sveštenstvu, a djeca i dalje umiru. I njihovi najbliži.
I malo vam to što umiru od gladi. Treba ih još nemilosrdno i neštedimice granatama, bombama, mecima , noževima ubijati , klati i silovati.
Pitali bi vas gdje će vam duša jandi , bešćutni , licemjerni svijete da je imate. Prodali ste dušu za lažnu toplinu svoga doma u kome ne stanuje milost i ljubav.
Tako nas Bog Milostivi ne uči.
Trideset jednu i po godinu me tišti ta fotogragija. Podsjeća me na stravične fotografije djece Bijafre s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka. Podsjeća me na djecu Sudana, Jemena,Somalije i Palestine…
Podsjeća me na Bosnu i djecu Bosne.
Podsjeća me na bol svijeta od kada se u Vatikan, đavolji sluga , ustoličio za gospodara Urbi et orbi.
Podsjeća me na Leopolda II belgijskog kralja osnivača i jedinog vlasnika Slobodne države Kongo. Na masovna ubojstva i genocid desetine miliona Kongoanaca zarad eksploatacija gume i bjelokosti .
Podsjeća me na genocidnu Britansku imperiju i zapadne evropljane i njihove pokolje Aboriđana , Azijata , Afrikanaca , sjeverno i južno američkih domorodaca.
Podsjeća me na Vatikan i inkviziciju koji du ujednili zapad i cioniste u istrebljenju i genocid svega što nije hrišćansko i jevrejsko.
Ti demokratski ideali – odnosno porobljavljanje svjetskog pučanstva i danas traju pod okriljem novog svjetskog poretka.
I zato djeca, žene, ljudi širom svijeta umiru od gladi,. Kada to ne daje demokratski očekivanog efekta, onda se ubijaju bombama, kamama, plinom i virusima.Računic aje jednostavna. U ime dekadentno i bezbožničke demokratije i bolesnih ciljeva treba nepodobne i neproduktivne robove smanjiti na najneophodniji minimum.
A svijet šuti . I uvijek biva zatečen i šokiran kada se pojavi fotografija djeteta koje umire od gladi i koje siti i monstruozni nude kao hrana za trpezu lešinara.
I zgražavaju se. Ta hajte molimo vas! Nemojte nam kasti.
Svašta će vam napričati o bojama, pa i o zelenoj. Te Boja uskrsnuća i ponovnog rađanja – boja hrišćanstva , pa boja života i besmrtnosti uvijek mlade prirode i islama… ,jošte simbol ravnoteže i harmonije …
Vi ćete odabrati njena svojstva prema sebi. Da li će se ona prikloniti vama – do vas je?!
U potezu , u zahvatu kista oživljava sve što ste čuli o njoj, ali i dodaje neke nove vizure u zavisnosti od umjeća, maštovitosti i avangardnosti u sprezi sa “slobodoumljem” umejtnika.
Učili me profesori – zelena je vrlo zahvalna , ali istovremeno i zahtjevna boja. Ja spoznao ne može se zelenoj ( kao ni drugim bojama) prilaziti ,dodirivati i iskroštavati je (ih) bez ljubavi , velike obzirnosti i nježnosti. Jedna pobjegla ,sićušna kapca mijenja njenu dubini , širinu, tonalitet ,značenje , osvetljenje i nijećeni kontrast.
Njena velikodušna kompozitnost koristi umjetnicima da u najiznansiranijim valerime pokušaju uhvatiti bit prirode koja svojom harmonijom i čarolijom plijeni pažnju smrtnika.
U nekom vaktu, ,kada su anđele hodile terrom ,a vrlo rano , negdje od šeste godine sam krenuo stazom odabira ličnih uvjerenje. Vremenom uvjerenja jačaju ili se brišu. Nema tamte – vam te. Kolebljivost nije nik'a odlika , ni preporuka. Isto kao ni šućmuraste boje i osjećanja.
Kako slikar impresivno oponaša prirodu i društvo , da ne bih postao prepisivač , imitator ili reproduktivac svojevoljno i sa olakšanjem sam odlučio:
-Nema lica, insanki, aktova ili bilo čega konkretnog što bi moglo povrijediti uzvišenost i nevinost anđela sa kojim se susrećem.
Dobro, moram prizanti da je rezolutnost i obvezatnost razmišljanje mog rahmetli Oca imalo uticaja na moju devijaciju:
-Nemoj da ti slučajno padne na um da slikaš žene , bilo lica , tijela ili njinih dijelovaa , obučene ili razodjevene . Grijeh je veliki. Imaš majku i sestru. Ako Bogda imaćeš i kćer. Kako bi ti bilo da ih neki pohotni stranac kistom razgoličije, slika i blati?
Na moju sreću , a na žalost pučanstva uz žene , jedini ktitor , najveći i najverniji učitelj i najveća pošast za moje maleraje je bio moj rahmetli otac.Trebam li vam dosađivati i reći da on , Bog da mu dušu prosti, o primjenjenom slikarstu pojma nije imao.
A da je bio najveći esteta kojeg ja znam – bio je. Tome su svjedočile mnoge Emine, Koštane, Lepe Brene… , a bome i ja. Onako uzgred po jednoj od njih je i ovodunjalučka Lepa Brena dobila ime.
Otac u svojoj očinskoj i životnoj ulozi nikad nikad nije bio nadobudan i ohol. Ponajmanje ponizan. Bio je izuzetno samosvjestan. Nikad nikoga nije molio za pomoć.
Jednog dana u vrijeme obaveznog akšamluka, u intermecu između dvije zgode, neuobičajeno za njega me znatiželjno , možda neprimjetnu bocu ironično pogledao::
-Više ne slikaš žene , ni aktove?
Tada sam imao dovoljno godina da znam da odraslima treba odgovarati što kraće i što jasnije. Opreza nikad dosta. Tada nema zabune , ni neke velike priče i propitivanja:
-Ne!
-Uh , izgleda da sam naj…grabusio ?
Šutim. Gledam kroz njega. Znam da će u eter istovariti sve što mu kraula umom.
-U pozadini jedne vehte rasprave o umjetnosti svi se složili da nikad ni jedan slikar nije naslikao zeleni akt. Kažu – nemoguće jednom bojom naslikati sve ženske atribute . Heravo nasađen kakav jesam ,a koji mrzi čoporativnu homogenizaciju ili zbijanje u redove u bilo kom smislu , bespogovorno rekoh :
-Moj sin slika aktove u njegovoj omiljenoj smaragdnoj boji.
Šutim i dumam kako on zna da mi je to omiljena zelena boja? A onda se sjetim da očevi svojim sveznanje sve konce povežu. Meni su sve boje omiljene. A ja svojim djetinjim neznanjem slutim da ima još.
-Na kraju je to ispala mala oklada. Oni kažu nemoguće je slikati zelene aktove , jer nema zelenih žena. ja se nasmijem i kažem im da nemaju pojma o ženama i da moj sin zna mnogo više o ljepoti žene nego svi oni.
Dižem pogled , gledam ga u oči i znatiželjno čekam da prelomi suštinu i pukne muhur na ovo prenaglašeno hvastanje sinovog “umjeća”.
-Opklada je mala, ali u velike zlatne šorvane; pa ti vidi šta ti je raditi.
-U redu. Treba mi penezi u protivrijednosti jednog šorvana i minimum sedam dana odmora od svih hamalskih obaveza i imaćemo zeleni akt.
-E ta ti valja! More li ova: Ja bacim zlatni cekin u vazduh , ti kažeš tura il jazija i ako pogodiš tvoj je. Ako fulaš ili ostane u zraku moj je.
Šta ću ? Slegnem ramenima . Znam da sam zijan. Moj otac je kao svaki hadžija, ponekad volio iskušavati sreću. Pritom je ispoljavao jednu malecku manu – nije volio gubiti. I nikad nije. Barem koliko se pučanstvo sjeća , a vlast bilježi.
Pretpostavljate , sasvim ispravno – Franjo Josip je ostao u vazduhu. Zbog toga vazduha ili nekog drugog lomatanja , smaragdni akt je bio gotov tek za dvije sedmice , pride nekih sedam dana.
Otac ga je primio u ruke, pogledao, obrno , okrenuo , nasmiješio se i svečano objavio:
-Ma, znan sam ja da ti to možeš. Moj sin. Likove svih žena epoha balizma i renesanse utjeloviti u jednu savršenu ženu . Bez imalo vulgarnosti i lascivnosti , u svoj ljepoti , plemenitosti i nevinosti predstaviti nagost uzvišenog bića zaslužuje nagradu.
Ponio akt sa sobom i bio je bogato nagrađen. Nikad ne saznah kolika su ukupno težili dobijeni dukati. Mene su zapala dva. Jedan za troškove, jedan da se provedem sa onom mojom.
Sve moje izabranice su za njega bile – one tvoje. Njegove su imale konkretna imena. Iako mi je Mati već odavno rahmetli , ne usuđujem se , duši da mi prosti , izgovoriti njihova imena. Majka se , sasvim izvjesno, nije odazivala ni jednom od tih imena.
I tako dođem do dvije spoznaje.
Mahalaš uvijek ostaje mahalaš i dingospo u izvornom smislu te riječi. Diskrecija na prvom mjestu.
Što se desi u obitelji to ostaje u obitelji. Osim većine mojih slika. One nastaju, ali se nekim proviđenjem tope i nestaju . Najčešće o svitanjima i sutonima.
Nikad nisam saznao gdje je završio Smaragdnii akt , koji je iz pijeteta prema anđelama i njihovim skrivenim ljepotama nazvan Raskoš leprša.
Tek u Očevoj ostavštini nađoh je zboksanu u dnu sehare. Godinama poslije smrti vlasnice ljepota sa slike, sam se usudio da je objavim i poderem. Neće meni niko doticari raskošni smaradni akt koji leprša u bezvremenu.
Gledajte i uživajte. I otkrivajte!
Nije to samo još jedan akt , makar on bio specifikum narisan svim nijansama smaragdnih boja. Dosta toga je udaljeno od uma i pogleda površnog posmatrača.
Ugodne godine prebrzo otrgnute sa starih kalendara mirišu na ljubav i sjećanja.
Iz svakog kutka Galerije Bosna zemlja Božije Izviru uspomene i snovi ,podsjećajući na vremena kada su ljepota , milost i dobrota bili osnovna mjerila prelijepog i raskošnog života.
Nema žala što sat neumitno otkucava . Živjelo se i voljelo. Radovalo i tugovalo. Ludovalo i bolilo. Molilo se Bogu i strepilo.
Djelići tih vakata su zapisani u srcu i stranicama koje u svjetlosti Galerije žive kao nijemi svjedoci prohujalog vremena.
