Nije ti Sofka , niti Koštana , a ni prelijepa Jela Jelena suđena, već najljepša Jovana mori Jovo Jovanka .
Tako mi gatala Jedna Ciganka , krtasotica kakvu više nikad ne vidjeh. . Normalno vremena se mjenjaju , pa se umjesto na travi gatalo u ubrzanim vozovima.
Sjećam se dobro , bijše jednog maja 1984. godine u predvečernjim satima. Voz je ulazio u Rumu . Sunce je bilo nisko polegnuto, zarobilo nepreglednu ravnicu , krvavo i zloslutno . Čitav krajolik je gorio vatrenim plamenovima , kao da se sprema Sudnji dan.
Ciganka mi gatala , u oči me gledala i plakala . U dlan mi nije gledala, Nije dolazila do riječi od suza koje nije štedjela ,koje su se niz lice slazile u vezenu haljinu se upijale . Grlila me i molila , uzmi me momče ubavo , biću ti bolja od svih onih koje će ti nestajanjem srce čerečiti .
Tuga u oku , bol u uzdrhtalim grudima , očaj u stisnutoj pesti … sve prekri milovanje nježnim usnama boje višnje , čudesni šestororučni zagrljaji i zlokobni zvuk lokomotive.
Jovano mori Jovanke cvijete moj , krhki prelijepi , Jube moja što kratko , djetinjom ljepotom, nježila si tišinu moga čardaka bojama i ljubavlju tkanog .
Tišinu milostivu čednošću zalivenu , tad remetiše povremni krikovi stakla što se tumba i krši , niz drvene basamke , na putu do počinka , što dijele san i javu.
Devedeset i dva dana srcem se smješi i leprša , i tada veselo , dječije zacvrkuta odoh ja !
I ne vrnu se više .
I ne vrnu se jadna li joj majka . Ode iz doma svog da tujinske jasle sprema.
Vrne se ponekad kada nepogrešivo zna da je trebam u milosti njene djetinje dobrote..
Nisam je zaustavljao . niti je ikad molio da se vrati . Znala je , od prvog dana je znala , čardak , galerija ni na nebu ni na zemlji je njen dom , jer njemu je poklonila srce i ruke svoje.
Eh , Jovano Jovanke jube ubava.
I još je znala sedamdeset i dva dana , godine mnoge pride , tugujem za njenom mladošću , za njenim rukama . Ne rodiše se njene ručice za podove tujinske ; ne bjehu njena koljena za podove drvene, ne bješe njeno tek procvalo pupoljak tijelo za bjeljenje haljina tujinskih. Nije njeno srce djetinje za ćemer jasle komšijske , već za ljubav nježnu , iskrenu .
Nisam joj trebao reći , znala je , da je nužno bilo livade pelina bi usnama brao ,samo da me njene ruke miluju .da se moralo na tutun polja bih odio , sa mladim tutun beračicama bih pluća crnio , samo glavu umornu na skute da joj prislonim.
Nisam joj smio reći koliko je voljena , trošan poeta i slikar , na lošem glasu , bijah ja , a ona dijete u cvatu , nektarom i mirom nebeskim orošena . Znala je , iza sedam gora i sedam mora Feniks ptičije mlijeko bih joj donio samo da me njene oči ,boje nevinosti i nade miluju.
Bijahu njene ruke za razboj da tkaju anterije i košulje mladenkine , da vezu postelje i čaršafe mirazne i da poje ašik pjesme svatovske. I razboj bih joj kupio i snove ispunio. Bijaše njeno srce tanano za ljubav iskrenu i piće selsebil izvora mladosti .
Prođoše sedamdeset i dva dana, a rana nije od bolesti , ni od tuge i žalosti već od nedolaska ljepot anđela.
Prođe prva godina ona ne dolazi , mene tuga izmori , teret nezdravi na leđa natovari. Ona neupućena doleti , rukom me dodirnu , rane mi povi i zlo mi odagna.
Reče dobro je , d'bro i sa osmjehom , i bez riječi opet ode . Ovo d'bro je značilo , čuvajte se , inače ću se ljutiti. Kako poput leptirice tiho došla , tako još tiše , poput grlice sramežljive ošla.
Nisam je zaustavljao jer znala je srce živo krvavo , da je trebalo , na dlan bih joj položilo . Da je trebalo i mrijet bih mogao samo vodu mladosti da bih joj donio.
Eh Jovano Jovanke mome more ubava .
Nisam je zaustavljao , ali sam ime njeno šaputao :
” Jovano , Jovanke jube moja ubava što mi ne dođeš , vrata čardaka da otvoriš , da Božije ime ljubavlju slavimo.”
Šapćući njeno ime , srce jedva izdržalo , al’ grlo nije. Ne znam , od tuge , od umora , od nedostajanja , od šaputanja imena njenog il žalosti na grlu zlo me potkači drugi put.
Ne smjeh je dozivati :
” Mori Jove Jovano , djevojče ubavo , samo još jednom dođi , za ruku me primi , na čardak me povedi, sa eden baknež lice umorno pomiluj . “
Ali dođe i rane mi povi i za sedam dana sve zacjeli. I ode.
Dijete je , a ne žalujem ja za mladošću! Život je prelijep bio. Eh, da znaeš mori mome Jovana , Jovanke
Da znaeš mori Jube ubava kolka je žal za tobom namah bi se vrnula rukama blagorodnim rane zacijelila. I mirisom jasmina mi dom obasjala.
I evo mori me treća rana , na leđima otvorena , rana od teretli damara , odlaska ljubavi neprebolnih i ljepote mile cigančice što jednom mi život izgatala i sebe nudila.
Ej , Jove Jovane , Jovanke , cvijete najljepši , miči ruke iz kabašli vode tegobne , stavi platno ke ga beliš za tujine . Dojdi meni na čardak ,uzmi košulju bijelu svilenu , izvezi haljinu svatovsku. Poji mi pjesmu ljubavnu dok ranu prebolim , jal ne prebolim i tebe mladu udovom ostavim.
Epilog – Mnogo mnogo godina kasnije Blaženi jašu Mojsije harmonike baca
Svi mi imamo nešto cigansko u sebi. Pogotovo Cigani , muzikanti i ljudi koji nisu zaboravili svrhu života. A po pramajci Evi i praocu Adamu svi cigani su i moja braće . Pojedine Ciganke koje sam milošću Božijom upoznao ustručavam se nazvati sestrama. Jazuk . A bome miriše na grijeh.
Nebo nam kao svrhu života dalo da se igramo i zabavljamo . uz neka moralne i etičke norme koja moramo poštovati , radi ličnog dostojnstva i časnosti . A onda sveštena lica i vlastela se počeli igrati strogoće . Počeše braniti pučanstvu ono što sebi u naopakom, poganom smislu dozvoliše.
U mojoj mahali postoji ulica Tahtali sokak u kojoj su nekad živjeli Cigani . Naši prijatelji su bili čuveni Ibro Piljak , vječni putnik kroz vrijeme i njegova čerga , sa posebnim ličnim emocionalnim pretenzijama ka nekoliko Gitaneski iz njegove vesele kalvarije . Ko je koga i kako učio životu , igri , muzici , zabavi i još koječemu lijepome , trajnom i izvišenom, sad više nije bitno , a i “zaboravilo” se . Krečana , šta li?
Jedna bajka , posvećena odiseji marindrvorske Ljiljane sa Dobrim i mandal apsani u Švarakinom , je prebrodila susret sa javnošću . Mnogi zapisi objavljeni na stranici Bosna zemlja Božije milosti su ispunjeni blagorodnim , dostojanstvenim i biranim riječima o Ibri Pijljki i pripradnicima njegove etničke ( Gitanes ) skupine, a naših sugrađanki , sugrađana i saboraca. Uz dužno poštovanje i izvinjenje , pismenija su se nekako više krasile ljepotom , mirisima i čarolijom pripadnice ženske uzvišenosti. .
*
Jednoć , osamdesetih godina , valjda prošlog vijeka, možda koju godinu prije … zađuturumilo se , a i nikad nismo marili za vrijeme , Ibro mi se požalio:
-Ni Cigani više nisu cigani jer ih nestaše . Postali su Romi .
Kratko i jasno , bez suvišnih riječi i dubokoukmnosti . I iselio se sa Bjelava . Otišao na vrh Gorice , sklepo neku pleh bajtu , provrtio se par mjeseci . Vraća se do nas mahalaša , muči i odmahije glavom :
-Jok -kaže – ni na Gorici više nema Cigana . Sve sami Romi.
Mi se naježismo od njegove tuge.
I jopet se iselio. Jednoprežnim galopom doperja ,sa restom čerge do Švrakina sela , uz Goricu najveće jatagan ma'lu u Sarajevu.
Tamo se još malo , sasvim slabašno osjećao miris ljubavi i graja razigranih cigana čergara . Nikad mu život više nije bio isti. Onda ga totalno natakariše . Krkanske rage donesoše uredbu da se konji više nemereju jahati , ni kaskati po gradu. Zatim , te i te životinje , pogotovu velja marva se ne more napasati i držati u gradu . Normalno , za neproduktivne i niškorisne hajvane – cuke i mace , ptice , gmazove , razne žohare i akvarijumske hajvane gospoda bespolni mulci , hadumi , pederi i oni koji se zbog vjere nisu ubračili izboriše pravo sustanarstva.
I na kraju balade , zarad zimske olimpijade , zakrhaše mu ga do balčaka. Poče definitivno raseljavanje Cigana čergara . Dadoše mu zasluženi stan na Dobrinji . I pazite ove logike : u ulici Trg sarajevske olimpijade; a zna se čergari se uvijek dunjalukom raseljavali , poput ptica selica bježeći od zime i zimskih sportova. Useliše se on i njegova raskošna Šerherezada u dvosoban stan . Dvije po majci bjelopute trendi ćere odoše živjeti u gradu Starog mosta , stideći se oca Ciganina,
Šerherezada mu bješe druga žena , nasljednica čuvene Hanke , koju je jednoć , nedugo poslije , il’ neznano prije Ljiljanine i moja nesuđene svadbe , par puta po grudima bujnim čakijom bušno . Srećom , ne duboko , srce mu i ponos nije imalo snage da prikolje dublje . To je bilo prvo i koliko se zna jedino pomračenje njegovog uma , u njegovim nebrojenim životnim milenijumima . Ko se zatelebo u tu anđeosku ljepotu i svjetlosnu dušu taj bi jedva osto živ a da pamet nije abortiro pamt?. A oni drugi , nezetelebani , su bili već pomenuta pogan : bespolni mulci , hadumi , sveštena lica i pederi .
Preživi ljepota i dobrota i oprosti mu . Država jok. Tregirala strogoću na “ostalima” .Sedam kuka stroge bajbokane za pokušaj umorstva u KPZ Foča . Luce ga , molećivošću njenog mezimca prebacila u Centralni . Mogo i moro izlazit kad hoće i kad neće. Nakon godinu dana mu dosadilo to izlaženje i neizlaženje i nije se više u zindan vrno. Začudo država ga zaboravila i nije ga više nikad tražila. U međuvremenu ,dok je on u kazamatu dovio i dušom se djelio , Hanka se samo tako poigrala sa sudbom i pobjegla u Rusiju , a on zbokso Šerherazadu. Tako vam je to . Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu , jer sve je u parovima . Pa se jopet novo dvoje nađe , pa se poslije ne nađe. Vrzino kolo rekli bi neuku . A jok! Životne frtutme zapisane u kitabima prije birvaktile vremena , a ća mu ga znan , najprije će biti od iskona.
Vrtio se Ibro Piljak par godina po Sarajevu, od mahale do mahale , ukrug i u vrtlog , pa jopet iz vrtloga u krug ,ko pas koji ima muhu u repu , a ne može joj dohakat , sve više razum gubeći , tražeć čerge kojih više nema , kljusina kojih nestadoše i radost života ubiše.
Samo sa Dobrim , urijetko , poneku oćuti , kahvu sa lokumom zasladi i nastavi da sanja da se oko njega čerge vrte i bez tragova u snježnim nanosima blude i odlaze nekud u daljine , slijedeči nevidljive prtine njegovih sanja. Umni čovjek nikako da shvati da bez Cigana i konja čerge nikad nije bilo i ne mre biti.
Rat ovaj serbljanskih i rvackih zlih hordi smrti i manijaka nekako dočekao. Raseljene sarajevske čergaše i Rome okupio . Sve bez izuzetka . Nije se imalo vremena za ono njegovo čuveno ” pohiti polako ” . Grad čednosti zajedno sa mahalašima odbraniše.
Jednom poslije rata dva ratnika se sretoše na Čaršiji , haman kraj Sebilja . Obdan , od podnevnog ezana i glasanja crkvenih zvona , laganice , ko dva rođena brata , haman ko Dobri i Baška baŠa sve poznate mehane obišli . U pauzi između dvije ture hodočašća krugove praviše. Od Sebilja ka Begovoj , od begove ka Sabornoj , od saborne do Katedrale , od katedrale do Hrama judejskog , od hrama judejskog do Stare pravoslavne . Od stare pravoslavne do Sebilja … Okolo uokolo dok im se nije zamantalo.
Vrtili se vrtili , ko munjeni autisti koji znanje znaju , ali ga ipak nikom ne obznanjuju. Traže li traže , i mjerkaju nebo , ptice , drveće , dućane i asvalt , maršrutu i arhitekturu ; sve isto , al nešto ne štima . I ništa nije isto.
Ezani megafonima paraju uši i ježe . Hodže se ulijenile , teško im se na minaret popet i kako Nebo propovjeda – umilnim glasom kroz šake sklopljene sa ušima u obliku srca pozivat narod na molitvu.
Zvona crkvena disharmonično otkucavaju ure i sate . I sveštenstvo se dobrano ulijenilo . Neukim ministrantima i priučenim liturgistima prepustilo teglenje i cimanje teškog zvonarskog užeta . To mlataranje užetom ponekad potrefi udar klatna u zvono , ponekad ne.
Pažljivom slušaocu se čini da sa njegovim satom nešto nije u redu , ili kasni ili brza , par sahata ili uri. A jopet , znaju da vakti više nisu isti . Da je u ovom užurbanom i nerazumnom vremenu zlohudih ljudi sve moguće , pa ne haju . Svjetina pognute glave , savijenog vrata i leđa , ko da im vodeničkim kamen oko vrata visi , nekako izgubljeno jurca , ko da su nevidljivim uzgenijama vezani i ko da ih tronacionalistička vlastela kandžijama u torove ugoni . Svaka u svoj , ne zna se koji je morbidniji i nečovječniji ; tagičniji i bolesniji .
Nepoznatih ljudi u kafana se klonuli jer vonjaju smradom i tupošću najdonjeg provijancilizma . U svakoj poznatoj se sa insanima pozdravili i piće drmnuli.
A opet jazuk neštimanje . Nema mazne Fazile da halal mezetluke sprema , a lohotno piće bez mezetluka život isušuje. Nema ni ljepot Šuhre da sa vojnicima cikće i muhabeti . Golobradih vojnika sa petokrakom na čelu više nema , neman ih obeščastila , pa ona jadnica svisnula.
No, ko mere mahalašu i čergašu , okrvavljenim i ranjavanim ratnicima za nebo i slobodu , dohakat il perce odbit . niko osim …
Pučanstvo se ibreti . Milicija , sad zamaskirana policija zabezeknuta , ne zna šta joj je činiti .
Golubovi i vrapčići se raduju , gugutaju i dživ-dživuću . Slijeću i vrane i švrake i pokoja grlica plaha. Osjećaju iskon i dobrota na česmama sebilja ruke miju i časne obraze umivaju . Samo ćurki i pjetlova nejma , skoro sve ih za rata nestaše . Jal granattom , jal minom , jal snajperom , jal žeđu i glađu. Najviše neljudskošću i bolesnim umom.
Na stepenicama Sebilja zasjedoše dva ratnika u uniformama sa kravatama i lakovanim čizmama. Pred njima dva aščinička hastala pun mezetluka; bureka , ćevapćića , brizli, bijelih i normalnih hajvanskih bubrega, pohovanog mozga i jetre, bilesim se i furdenjača nađe. Pride još suhotine i sireva raznih fela , turšija i domaćih kiselica , nešto slatka i voća , te par kutija francuske Gitanes cigarete bez gaća i Drine sa gaćama ( onu Blekijevu bez gaća Aljini lopovi ukinuše) . Ispod hastala ušlepali dvi-tri flaše , po jednu štoka i kurvoazijea , par gajbi sarajevskih klipača i bocun , crnog punomasnog , pitkog domaćeg abuzenzi vina . Takva vina na Olimpu pogančerski bozi i božice medovina zvali .
Slute vizijama vidjelica biće nenadanih gostiju , koje valja naukom dobrog domačinstva počastiti , poslastiti , najest i napit.
Akšamluk se veliki sprema , kore sintetički bošnjaci i velikački pobjeguljci , te lukavi istočnjaci i sanđaklije , što su doperjali u Bosnu , ha je njena armijama mhalaša i cigana čergara oslobodila . Ono Roma ne mremo preko usta prevaliti , ne ide nam . A i Ibru Piljka bi ražalostili. Hrišćani svoje negodovanje lijevom i desnom rukom zbrzavanje od čela preko ramena do pupka iskazuju. Prepoznaju se peto i troprstaši : odaje ih sučeljeni , lijevi i desni religijski formalizam u pristupu molitvi.
Policija , koja se nekad milicija zvala , kradom nestade . Vide niko ne ugrožava javni red i sigurnost . Niko ne izaziva sablazan na javnom mjestu. , ko neki političari koji iz bahatosti , neukosti i neodgoja , dva put godišnje ispred Begove džamije dijele par cenera od penezi , iz sehare opljačkanog narodskog blaga. A mir , kao i rat je relativna i subjektivna premisa.
Dvije , sad već sve više omalovažavane i ponižavane , ka kontejnerima gladnih gurane , uniforme u lakovanim čizmicama skoro i ne zbore. Dobri imena izgovara , Ibro Piljak ni jene ne progovara i samo glavom niječe.
-Šeća?
Ibro odmahuje.
-Rica?
Odmahivanje.
-Vesna ?
Odmahivanje….
– E'stela?
Odmahivanje…
-Esmeralda ?
Odmahivanje…
-Karmen ?
Odmahivanje…
-Šuhreta?
-Ma , daj Dobri uduni i ne pitaj me više , boli me svako dijete i žena koje monstrumi pobiše , Živ damare derem , živ mrijem , sanka u očima nemam , a ne mogu ni na tašte umrijeti..
-Oprosti mi , još samo jedna , molim te !
Prije nego se izgovori Ljiljanino ime , Ibro zakopa pogled duboko u zemlji , najdublje što je mogao , sklopi oči , diže pogled ka plavetnom, uskoro akšamskom nebu i rezignirano slegnu ramenima.
Dobrom suze u očima . Vrišti bol svakog djeteta i svake žene . Ubijenih ili nestalih , što nožem i kamom , što mesarskom satarom i macolom , metkom ili granatom .
Ibro ga zagrli , očinski pomilova po kosi:
-Da i Ljiljana nestadoše Dobri čovječe . Nikad te nije prežalila!
-Ni ja nju! Ni ja nju … vječni čovječe.– bolno muči Dobri čovjek.
Ibro Piljak strogo pogledava u Dobrog ko da mu se kroz oči u hipofizu zavlači i istinu čupa. Dobri ko da je led i kam , mirno u odsutnosti nervoze , bez treptaja odgledava kroz Piljkove zjenice i spoznaje beskrajna , mirisna i veličanstvena prostranstva , sad već izvjesno je Melkisedekovog uma .
– Vjerujem ti . A i nikad nas nisi lagao.
Dobri se skupi ko malo dijete na velikoj wc šolji , koje se boji ako neko pusti vodu , da će ga ona povući. Muk. Nema se više šta reći. A akšem se spušta i besanu noć i tamu u srcu doziva.
Situaciju neprebolnu, kao i obično nagrdiše i spasiše bjelavski mahalaši.
Eto Mojsija , prvi od konzilija , u Šokovom inatnom crvenom taksiju , tačno pred sebilj sa bijelom ramunjik na ramenima sišo i izišo i klimoglav pozdravom se natandario.
Eto ti Ome i Herce. Oma dva gusarska poveza unakrst preko očiju natakario da mu sunce slijepilo ne nabaci. Herco stentove i katetere po rukama premeće . Nemaju mu ih više gdje u srce ugraditi , pa mahalski doturi našli caku da prebačeni preko ruku mogu poslužiti. Niko nije pojma imo kako i zašto , ali Herco posto življi i još tužniji . Preko stentova svjetiljčice božićne nabacio , pa ko novogodišnja jelka čaršijom svjetluca, da bi se hajvani imali čemu ibretiti.
Mojsije zabrinuto gleda u fiću što ispred susjedne aščinice haman do izloga i begove čorbe zakantaše .
-Ko je vozio ?
-Nisam ja stentova mi .- odbranaški se trza Herco .
-Ma ja sam . – prizna Oma nehajno . – Stabilizirala mi se i ujednačila dioptrija , minus i plus deset i po . I tek sad dibidus , ko slijepac ništa ne vidim , al me moj stari fićek ko singerica služi , a i Herco dobro navigava. Jedini problem je kad zakunja. Onda vozim po sjećanju. Moram jer mi kočnice ne rade.
Odjednom od Miljacke zatarabuka veliki ciganski doboš .
-Deba i Lijeni garant. – kliberi se Mojsije.
-Kako znaš.- sumnjičavo će Herco.
-E vala , samo su nam još jedino ovi jetimi falili , eto kako znam. Lenji u invalidskim kolicima krnetom gudi vino piju nano , ago Sarajlije , a Deba mu kontra basira velikim ciganskim dobošem i gura ga . Sve pogledava imal kakav jendek da ga isprca , jer zna da Lenjem ništa nije , osim što je zaboravio hodat.
Lijeni se jedini od mahalaše puške se nije prifaća, već se međ hadume civilne zaštite uvalio . U mahalaša mu rejting na nuli , možda i u minus pao , ni tromboza i ljenost mu kao izvlakuše nisu mogle proći Trpe ga jer se stidi i muči . Više , skoro i ne progovara. Samo klarinet gudi. .
Svi sjedoše i poredali se ko rukometni klub za slikanje pred tekmu i nijeme. Ni jene. Osjećaju nešto veliko se sprema . Sati se lome oni šute ; nekad u zemlju , nekad u nebu bleje .
Uto jedan vitka grlica , iz niotkud prhnu i na Dobroga rame umorno zaleže. Vidi se , napriliku je neki dug put izmorio. Dobri je beztežinski nježno pomilova po svjetlucavom perju , u dlan sipnu vode i malo meda i pod kljun je nutka . Dušom miriše , očima boje ljubavi mu se zahvaljuje , na Frkicu , ljepotu milu mu liči. Ispod krila izvlači pisamce , nehajno preleti pogledom preko njega i protura ga Mojsiju.
Mojsije čita i vješa zejtin usne od hau do hau i sebi svojstveno prevodi:
-Konj jedan konjski . Od Baška baŠe je . Jebo ga pas , da ga jebo!. Poručuje ne mre doći . Neka ga raspuštenica , jal udovica , ne mere se prokužiti , iz nekog Desenzano del Garda načisto svojom raskošju omanđijala i zabukagijala , na nekom jezeru Lago di Garda . Tamo neđe na nama bližem ili daljem zapadu , ne merem frštuljit , ali znam da je to blizu mezarja onih blentavih jetima Omera i Đule. Ne mre se maknuti od nje ko da su pupkovinom vezani. A i bolje mu je sa njom nego sa ovim vehtijašima .
Mora Deba bez truna ljubomore zamuhurat :
-Aha pupkovinom , pazi da nije! Uvijek je take baksuz sreće bio . Baksuz dovika ostaje baksuz .Vazda ga žene proganjale i sa njim se sijamskih blizanaca igrale. Jal raspušćenice , jal udovice , jal djevojke , jal udate žene , a pođahkad i junferice . Najgore u svemu tome je što se on ko pravi mahlukat nikada nije bunio, ni previše biro. Žena je žena , a zapisano – svaka žena je cvijet.
-E ta ti valja. Romeo i Julija u našim mahalama bi se zvali Omer i Đula.A Baška baŠa uvijek bio plaho za – tu sei romantica.
-Jes mi vala taj merhum neke pehli sreće . Ko sijamac hudi se uvijek na istom mjestu , žvaljavim , prsnim i bedrenim mesom spajao .– dodaje živi mrtvac Lenji – I eto zaglavio na trulom zapadu. E neka mu ,hoće se on blizanaca sa blizankom i bliznakinjama igrati.
-Šut’ pogančeri jedni , ne lajte , ni jene . Nemojte nam dunjaluk poganiti . I Istok i Zapad su Božiji . I Njegovom Mudrošću i Milošću imaju dva Istoka i dva Zapada . Za dobre i za loše Božije stvorove po jedan . Bliski i Daleki istok. Zapad i Dvilji zapad.A Bosna između. – Ljutito protestuje i dovi Mojsije.
Da bi nervozu ( ko fol ) prikrili mezu nabadaju i cugu tamane. I ispotiha svako malo otamburaju . Prvo tamburom i dobošem usitne onu Čerge , za brata svoga koji svoje tuge skriva i srcem zahvaljuje svojoj iskrenoj i vjekovnoj braći.
Zatim zatamburaju onu tamburalo momče uz tamburu…pa cugnu i zameze , pa sitnije primovski zatamburaju kad ja pođoh na Bembašu … pa zameze i cugnu , pa zacvile one …voljelo se dvoje mladih i ne klepeći nanulama, pa ga dobro šuknu i zameze …
…dođoše do one Višegrade grade … i napose one aj , dvije su se vode zavadile , aj Čehotina i krvava Drina . Ibro Piljak ih svekolike opomen pogledom strefi usred malog mozga . Muzika se namah ukinu , muzikanti se namgrodiše i već otežalih mjehurova , izvjesno je , odoše žuborit tražeć sjenovitije čoškove, kako koji i kako gdje . Bez imalo stida i ženiranja vodu pustiše. Jesu'l , il nisu za te budžake i kaldrme ginuli i krvcu prolijevali?
Nisu oni bešćutni i nepristojni bili . Jok , nikako! Već su kivni na svjetske vladare života i smrti , posebice zapadne što nakaradno vladaju svijetom i dozvoliše u srcu univerzuma najkrvaviju klanicu od svjetskih ratova . I još su bješnji što je vaskolika svjetska svjetina nijemo posmatrala monstruoznu klanicu kao neku sapunicu , prethodnicu Matriksa koji će uskoro smutiti i u čvor pamet vezati blentavim insanima . To su oni na te vladare i nerazumnu svjetinu , i ovdašnje truhle narodske krvopije u nemoći svojoj , vodu , pjenušavu od piva puštali.
Vrnuše se i ponovo cugnuše i zameziše . Mojsiju ranjeni damari ne dadoše mira i on ispotiha skoro nečujno poče da gudi Nizamski rastanak . Krneta se stidljivo priključi. Doboš harfskom profinjenošću nenametljivo daje takt . Tambura jeca , violina cvili , nebo šalje rosu …krneta tek ponekad jaukne…
*
*
Ibri Piljku suze vodopadima iz očiju vriju i niz lice plaze, ko bistri potoci sa ciganskih izvora , što u kristalnu Modru rijeku se pretakaju . Koliko mi znamo otvorile mu se slavine čemera i tuge prvi put u životu . Ali šta mi znamo , njegovi su vakti mnogo duži od ukupnosti naših života. Kad je do kraja otsluša zavapi :
-Nemojte tu molim i ko panju vas i ljubim , braćo moja .
Muzika sa zadnjim akordom u tren napravi rez . I onda sve utihnu. I oni , i noć , i Mjesec i zviježđe i miris neba , i cvrčci , i šapat trave. Samo šadrvan šaputavo i beznadežno vabi Emine , dok zvuk katedralskih tornjeva najavljuje ezan.
Mislima se kotrljaju mrtvi mahalaši i čergaši što uz njihova ramena i na njihovim ramenima zaginuše za Sarajevo Grad čednosti i Bosnu zemlju Božije milosti. Hajd , nekako , njih mogu i prežaliti i suzu ne pustiti . Muško je to . Ratnici ! Heroji ! Uzeli puške u ruku i išli slobodu , zemlju, grad , žene i djecu na Božijem putu i molitvom na ustima braniti. Znali su , neki moraju zaleći i doma međ voljene na tabut tahti se vrnuti il ne vrnuti .
O Bože Milostivi kako , kamo i kuda ćemo sa skoro nautičku milju puta 1601 komat , na milenijskom parametru , ubijene maksumčadi preboljeti , u duši sahraniti .
Gospode naš slavljeni i ljubljeni kako , kamo i kuda ćemo više od deset tisuća nestalih grlica , kanarinki , labudica , ljubičica i poljskog cvijeća prežaliti i bol srca zatomiti.
Ezan se javi . Kod ih čuo neki se osvješćeni hodža na minaret Begove popeo i poziva na molitvu. Tih , sjetan , umilan glas , pun Neba . Blentovijama se čini i nekako svečano tužan , kao da neki veličanstveni , oproštajni , nebeski adađo sluti .
Zora samo što nije zarudila . A nevidljiva nit noći i dana nikako da se raspukne i dan otkanta noć . Vrijeme se smrzlo sjećajući se stotina hiljada nevino ubijenih Bosanaca i neće da otkucava .
Inatno , Deba zaškrguće lohotnim zubima , zatreperi prstima i tarabuk lagano najavi – O ciganko moja. Lenji se rasani i nikad življi , krnetom tugaljivo povuče H i E mol, naizmjenično , Mojsije se nadoštiklava jedva čujno pulzirajućim A molom , Ibrina tambura skoro neprimjetno žice C dur prebire , a Debin tarabuk je samo treptaj prebiranja po svilenoj ženskoj koži . Nije bitno , jal po grudima , jal po bedrima , jal po vratu , jal po skutima , jal … ( Hej , poeto uozbilji se , malo , zauzdaj pogled i ruke , skrajno si od teme . )
Polako ustaju i još laganije se kreću ka Miljacki . Ispred njih se nekako sasvim očekivano pojavljuju , lepršaju i plešu veličanstvene i blagorodne sjene njima poznatih bića kojih više nema.
Obasjani svjetlošću dolazećih blaženih čednosti nevinog srca , krenuše prema Bistriku. Sedam kontura se spontano lelujaju prema mezarju Sedam braće.
Stari sebilj , Čaršija i mostovi Grada čednosti se sjećaju :
Čerge idu na nebo / Cigani lete nebu
*
*
Na putu do turbeta stigoše do Latinske čaršije . Nasred mosta zastadoše i sluteći mnoge privremene rastanke pustiše muzici da uzme maha . Ne one mahalaške , već lepršave i sjetne ciganske pjesme . A to mu je jedno te isto . Ljubav se jednako svira , pjeva , igra i damarima unosi u srca svakog čestitog zemljanina i na svim jezicima svijeta.
Na mostu zaigraše sjene njihovih najmilijih koje su nemani nestali. Oko mosta , u latinluku do Ćumurije i Drvenije i nazad Obalom do Vječnice i Bembaše i ponovo do Latinske ćuprije počeše se skupljati i seni svih onih nevino ubijenih čeda našega šeher Sarajeva grada Čednosti.
Zaplesaše i zaigraše sve sjene ubijenih bosanskih nevinosti slaveći Boga Mudrog , Vječnog i Živog.
I odjednom , vođene Velikom ljubavlju zaiskriše sjena mrtvih , kao svjetlost kandilja sa tisuće džamija u blagoslovljenoj noći . Zatreperiše i polako uzdižući se krenuše uvis , ka nebu . Tada bi u visinama , poput iskričavih munja brzinom zvijezda padalica , jedna po jedna nestajalla na obzorju , u pravcu doma svoga , doma milosnoga , podno arša Gospodara svoga…
Svjetlost napokon , očekivano pobijedi noć i obasja sedmoro mahalske braće koje nastaviše da hode ka mezarjiu Sedam braće , nestajući u izmaglici rađanja novog slavlja , jer Erdelezi je .
Nikad ih više nisu viddjeli zajedno .
Legenda kaže , svojom blesavom srećom su pronašli jedan majušni procijep u zakrivljenom postoru i nepotojećem vremenu i prešli na drugu stranu . Nije poznato da li je Mojsije odozgo hekno harmoniku. Nije imo razloga ???
-Ha , ha , ha! ,
Oćutiše mahalaši .
Na kraju ili početku svih puteva zastadoše , obasjani maglicama zabezeknuto diveći se ljepotama Božijeg stvaranja.
-Joj Bože Jedini ,koliko su čudesni i vječnom slavom i ljepotom obasjani puti tvoga stvaranja!
Ljudi cijelog svijeta će zauvijek biti braća i sestre , reče Milostivi Bog stvarajući Adema i Havu .
Hvala i Slava Gospodaru svijetova.
Amin za vjeke vjekova …
*
*
Dopisano
*
*
Ibro Piljak , poslijednji čergar ,vječni Žid , preminuo je polovinom Avgusta 2023.
Nikad nije imao rodni list , niti mu je trebao. Niko nije znao koliko mu je godina. A kažu da je aktivno nazočio ubistvu pretolonasljendika eF.eF. i još prije bijegu osmanlija iz Bosne.
Zadnji rat u Bosni mu slomio nevino djetinje srce.
Nije bilo sahrane.
U noći bdijenja tijelo mu pred gutom svjedoka jednostavno isparilo u havu.
Niko, ni hitna , ni sudstvo , ni milicija , hablečine pogotovu ,nije vjerovao u tu bajku. Mislili neka ujudrma mahalaša i cigana čergara.
No , nisu ništa našli. Ibru Piljka pogotovu. Nema ga . Nesto . Hava ! I niko ga nije tražio. Jalov posao i jazuk pomisao .
Ispod ” samrtnog” jastuka našli dva srebrenjaka i pismo za Dobrog.
Srebrenjaci kažu da mu još nije vakat za lađara rijeke Stiks i podzemni svijet. Dok je Dobri čitao srebrenjaci nestadoše . Niko ne zna ko je od prisutnih klepio srebrenjake . I oni isparili u havu.
Pismo je Dobrog uputilo u Holandiju .Nevoljko je otišao. Obećao sebi da iz Grada Čednosti neće micati bez prijeke potrebe.
Moro poslušati Ibru Piljka. Zaslužio Veliki čovjek.I nije pogriješio. Mudrac zna sve tajne.
Dobri se vratio veseo i pun nade. Ponekad nije sve crno kako se čini.
I zato je zamoljen da ponovi ovi zapis. Valjda neka “holanđanka”.
U njemu je jedno pitanje na koje je našao odgovor.
Rane su se ponovo otvorile i svježe su , a on je još u nevjerici. Istinu zna , ali ne smije je ispričati. Boji se da će čarolija nestati. A mora ponovo mnoga pitanja preispitati . I tražiti nove odgovore na stara pitanja.
Jednog dana,kad se sabere i eventualno pronađe odgovore možda ispriča istinu o pismu i šta je tražio i našao u tujini, i poslije nje.
Uh , život je toliko lijep da ponekad zaista do dna duše i suza zaboli svojom ljepotom.
Mnogo je prelijepih stađuna i uvijek novih dana prošlo , pa više nisu novi. Sada su već birvaktile.Ali nemojmo se zavaravati , dani su vječni. Samo se povuku.
Nisu sebični ko ljudi – ja pa ja. Dozvoljavaju da i drugi dani nađu svoje mjesto pod suncem.
Koliko juče nismo obratili pažnju na konstataciju prepisivača:
-U slavenskim jezicima listopad je dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće biljaka.
Jah . Vala su jako pametni!
Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba. Ono što jes’ jes’. Lišće ima debele veze sa insanima i hajvanima.
Vjerovatno i sa amebama.
I ovi , a i neki drugi listovi. Kalendarski recimo . Ili papirni.
Neko ima gutu, neki nemaju. listova , dabome. A mere bit da bidne i…
Oni koji imaju gutu , tješe one koji ih nemaju, ali se na njih ne obaziru, upravo zato što ti nemaju gutu. Tada za one koji nemaju gute ne možeš reći gute se. Oni se od stida skupe i nabešaju sebi na leđa gute.
Valja imat bilo kakvu . Jašta radi gutu – milsite vi. Hajd dobro , nek vam bude. Mi svoje gnanje imamo. Recimo valja imat gutu love. Jes , vala valja. Ne mre insan niđe prispjet brez penezi.
Po džamijskim i crkvenim kuloarima pričešćuju neuke utješnom havom::
-Imaćete i vi jednog dana ako budete robovali i prepisivali kako valja.
Prićešćeni u međuvremenu pjevaju borbene.Nikako ne mogu skontat’ da jedino mogu biti zgućeni.
I žene vole dobre gute. Bilo kakve. Samo nek je berićetno i dobro gućeno. Ostalo će se sve posložiti.
I mi volimo posložiti.
Šta ste se zabezeknuli?
Volimo red i mir. To znači sve pospremiti i staviti na svoje mjesto.Joj da samo znate šta se sve može mere na pravo mjesto dobro turiti.Tada se naše partnerice nemaju šta buniti. Kad god se sređene ustanu vesele i raspjevano cvrkuću , jer svuda oko sebe vide mir i ljepotu. Neked se euforično pobune i traže da se ponovo sve složi. Kao da bude siguro da je sve dobro urađeno.
I jopet. Samo turaj. A neke stalno traže da se nešto slaže.
Te su perfekcioniste.
Ponekd pomislimo joj naša leđa. Od toliko slaganja može nam se nešto ušćaknuti.
Recimo neki ud ili neka kost. napriliku pubična ili krstična. Iako nismo sigurni da ih imamo. Mislimo nije to za nas. Mi nismo nikad bili stidni. Niti nismo kršteni. Pametni nam roditelji bili. Svaki pričešćenik u svetu vodu umače svoje crno ispod noktiju , i skida grijehe sa uprljane savjesti. I tom vodom su hotjeli nas krstiti.
Babo reče :
-Bjaž ba. Nisam levat prljat djete. Kad odraste nek se samo kupa i sveti , po sedam puta ako treba , sa ljubama u Modroj rijeci. Hem sveta , hem čista , hem vječna voda.
Kad smo odrasli skontali smo – nije to za nas.Valjda. Mnijemo , nismo pubertetlije da umačemo glavu u hladnu vodu. Mere se čojk prehladiti i eto belaja. A opet , gluho bilo posvećeni moramo paziti šta radimo. A virusa na sve strane. Ne moreju nas nacijepiti kolko se virusa iskotilo. A i mi ne bi , ali moramo zgriješiti koliko one traže da griješimo. Joj plahih grijehova ljudi naši. Džab , džabe nam nauk da smo iz raja išćerani zbog istih falinki. Ne mere čovjeka niko pameti nadolmiti kad mu ona začevrta mali mozak. Veliki se uvijek sakriva od velike pameti. A mali se uvijek buba . Normalno mi mislimo na mozak. A vi? Baš ste brezobrazni.Šta hudom insanu neće sve pasti na … Um dakako.
A opet privlačno nam posvećenje u Modroj rijeci. Znamo , one posvećena opetovanja traže za naše dobro. Uče nas redu i prirodnom zakonu. I izdržljivosti. Sve treba stalno slagati i pospremati. Osnov higijene i urednosti. I kuveta.
A tek kad je žena uređena , tj. sređena – onda je sve u najboljem redu. Isto ko da je po rođenju svetom vodicom poškropljena. Pravi anđeo bez grijeha ikakvog. Koliko se zna. Ono što se ne zna ne mere se ni trtljati.
Crvkuće žena ko hor slavuja u zlatnim krletkama na Solomonovom / Sulejmanovom dvoru od biljura.Moš joj vrata otvoriti , neće ti ona pobjeći. Ni jena. Nije blesava. Opija ih miris posvećivanja.
Joj ,kakva je boni, ta čudesna žena kad je sređena i posvećena.
Hem je ugodno našminkana, hem je elegantno odjevena , kad nije razodjevena, hem je čarolija kad je razodjevena.Normalno da bi se odjela mora se prvo razodjenuti ili ustati razodjevena. Zakon svete vodice. Ne mere se u vešu vršit posvećivanje. Na čaršafu ili u plahti – tako mere. I tada , joj ljepote.
A kad se odjene , bome se diskretno smiješi sa onih štiklica tankih k'o nogara vinske čaše. Zato mi rokamo konjak. Radi tih štiklica kad se izuju. Joj , rahatluka ljudi mili. Ali tek poslije gonga : Finito!
To mu znači sredilo se sve što se treba srediti, posvetilo se sve što se ima posvetiti , kolko god je puta trebalo . Dakle finitiralo se na obostrano zadovoljstvo..
Ipak u tom sređivanju , posvećivanju i finitiranju dolazi do nesporazuma među ženama. Svaka navija za brojčano uzvišenije stanje po starim kalendarima.
Paganke insistiraju da je octo sasvim dovoljno. I vole oktobar i da se octo ponavlja svakog dana u mjesecu.Da li ta cifra uključuje i noć. Nisu se izjasnile i hinjski se smješkaju. To nam šuveli . Ne smijemo ni jene zucnuti ili sve isponove ide na kvadraturu kruga.
Ove druge (ima ih raznih fela, ali sve su prelijepe), opet kažu da je deset prirodnije i izdašnije. One su za decembar.
Bilo octo bar ili lista pad , bilo osmi ili deseti , bilo Julija ili Georgija listovi ,ženama je najbitnije sređivanje. I to svakodnevno. Sređene i nacifrane ko zvižde.
Zato muškarci zvižduću ko zvižđe, a žene pištuću ko pišće.
Što bi rek'o naš drug Bleki , sve je u nijansama. Sređivanja, dakako.
Ko je ikad vidio da je nesređena žena zadovoljna. Ne bi ona provirila nos iz halvata dok se dobro ne sredi. Takva joj narav. Ljubimo joj posvećeni i nesređeni karakter.
I sve ono što ide uz to. A to vam je otprilike tisuću velova.
Prava pravcata raskoš đardina.
I onda će nam neko reći da žena nije đardin.
Pojma oni nemaju!
Ma, žena je vječni đardin , u kome nema opadanja lišća. Nešto kao Ever grin Blues. Blista i sjaji , prelijevajući se u tisuću valera .
Normalno ako se redovno sređuje i posvećuje minimum septe. I to nježno , ali energično , onako muški. I sa ljubavlju.
Što bi poete rekle: -Joj , kakva je pusta, kako je čo'ek ne bi … , volio ko’ da je iz raja izašla.
U prevodu:
-Pjesnici redovne blude i polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog … , jabuke – insani izbačeni iz raja.
One … , smo stavili zato što nam u momentu nija pala adekvatna riječ na pamet.
Sada smo došli tobe, a to vam znači dohavizali se , pa se ispravljamo i definišemo rečinicu kako to časnost nalaže:
-Joj , kakva je pusta, kako je insan ne bi ko jabuku milovao i na grudi privijao. A bome i pažljivo , na tanane , mimo očiju inkvizicije i malograđanštine konzumirao.
Jopet ,i jopet , i… Jabuka je baš slasno rajsko voće.
Ha, valja ova pučanstvo.
Izvinjavamo se .Mi smo čestiti , iskreni i razgovorljivi insani. Ne mere nama i u nama ništa ostati skriveno. Mi sve dijelove , koji nam odgovaraju prepisujemo iz svetih knjiga i vjerskih običaja. Ne bi mi ništa skrajnuli ili propustili. Sve iskantamo.
Nema ljutnje ako nam se neka nevaljasta omakne. Ma ne žena boni ne bili . One nam se nikad ne omaknu, niti promaknu. Ponekad se okliznu i po baksuzluku trehnu na leđa . A pođahkad hekne na sve četiri , ko svaka mačka. Al to je dio njihovog urođenog , prirodnog šarma.
Dabome da smo mislili na eventualne nesuvislosti koje se omaknu. Ko sređuje , mislimo pisanije , mere i da pogreši.
*
Dopisano
I nemojte misliti da je za sve kriv oni Gutenberg od tiskanja i da je svaka gućevna priča krenula od njega.
Ni slučajno!
Sve je zakuhala ljepot Eve , pa vi , ako ste imalo pametni , ufruštuljite kako. Ne meremo vam mi sve crtati.
Potomku grofa koji bez ustručavanja mokri pred kraljem, nikako ne bi dozvolili da bude džokej.Ne dolikuje mu.
Možda bi postao kliše salonskog đentlmena po majčinom željama ili svestranog dendija , ženskaroša po očevim naputama .
Nikad ne vrijedi razmišljati šta bi bilo…, jer nije bilo .
Ne može se sada razmišljati da li je CSI Tuluz Lotrek određen zahvaljujući, rodoskrvrnuću , bolesti , majčinim usamljenošću , očevom arogancijom i odbacivanjem, groznicama , lomovima bedrenih kostiju koje vode nesnošljivo bolnoj disfunkcijii kukova ili samo spletom hudih životnih okolnosti
Postao je to što je postao. I na njegovu ogromnu sreću , a mere bit i nesreću – živio je u vremenu u kojem je živio. I tu treba staviti graničnu tačku. Normalno i sasvim izvjesno ; u jednom izuzetno usporenom vremenu u kojem je bilo previše novca , umjetnosti , svjetlosti i slave . A to je savršeni i neodoljivi magnet za pučanstvo svih fela . Bogatih i siromašnih , zdravih i bolesnih , časnih i zlih , vjernika i pagana. I u tom beznađu i opštoj disharmoniji dobra i zla , ljudskosti i izopačenosti stvaraju se amoralni , dekadentni prizori i sustavno gaženje klasičnih ljudskih obrazaca ponašanja.
Pariz postaje najveća i nikad prevaziđena svjetska pozornica kulture , umjetnosti , ali i dekadencije. Nama , putnicima iz budućnosti se čini da su Ajfelov toranj podignut 1889. i trijumfalna kapija , završena 1930. godine činili one krajnje međe jednog zlatnog , samo pariškog , a opet bjelosvjetskog vremena.
Začetnik tih vremena je ( možda ) bio Stendal ( 1783,) . Na marginama i u savremenošću njegovog dijela rasli su divovi svjetske književnosti , nauke i umjetnosti. Pobrojaćemo neke nama drage ličnosti , bez namjere , da nekoga izostavimo ili izdavajamo :
Književnost
Balzak 1799.,Igo 1802., Biodler 1818.,Flober 1820., Zola 1840.,Malarme 1842.,Verlen 1844.,Anatol Frans 1844.,Gi de Mopasan 1850., Valeri 1871., …
Slikarstvo
Impresionizam i post impresionizam:
Pisaro 1830., Mone 1831., Dega 1834.,Mone 1839.,Pol Sezan 1839 ., Berta Moriso 1841.,Renoar 1841.,Bazile 1941., … Sisli 1839.(Britanac rođen u Parizu), Meri Casat 1844.(Amerikanka život provela u Parizu u krugu impresionista) , …
Dali smo godine rođenje , ne i smrti , jer istinske veličine nikad ne umiru.
I tada , jedno krhko biće , osuđeno na bol i tavorenje na marginama društva , je izuzetno snažnom voljom i neizmjernom hrabrošću , i obrazom jačim od đona vojničkih ciokula , uspjelo je da krene u neizvjesnu pustolovinu. Vrlo nesrazmjernu , zapravo obrnuto proporcionalnu njegovim fizičkim i vladajućim društvenim okolnostima.
Uz neprikosnoveni talenat , Tuluz-Lotrek je unio je strast ranjenog , gušenog, negiranog i odbačenog bića, željnog ljubavi ,osjećaja , druženja…
U svojoj pobuni protiv porodice, protiv oca koji ga se stidi i odbacuje , protiv učmalog , malograđanskog i dekadentnog drštva , protiv bolne samoće , protiv Usuda , u stalnoj borbi za malo daha , ne mirenja sa sudbinom , postaje dio , dijelom i vodilja svega onoga od čega je mladim danima zazirao. Stvorio je samo njegovo umjetnički nedostižno bogatsvo.
Jedinstvenost i jednostavnost kolorita, napadnost linija i izbrušenih kontrasta u kojim svjetlost bdije nad tamom , nisu stvorili samo slikarsko / crtačka djela vanserijske živosti , ljepote i umjetnosti. To su objektivni frangmentarni dokumenti o dobu u kojem je slikar živo.
Slike Tuluz – Lotreka nisu salonske slike namijenjene retrogradnim akademskim uskotračnostima i ukusima malograđanštine. To je umjetnost kritike društva i pobune protiv trivijalnosti i bezosjećajnosti u koje je to društvo potonulo.
I ono najbitnije:
To je umjetnost čovjeka koji je pobijedio svoju bol i samoću ( valjda ) i unatoč predodređenosti za nauspjeh , svojim djelom sebi napravio spomenik za sva vremena.
Koristivši vrijeme i život koji mu je poklonjen , družeći se sa najpoznatijim umjetnicima i ljudima svoga vremena , kao veoma inteligentan i obrazovan sudionik javnog života, oteo je maksimum od stvarnosti koja nije bila nimalo blagonakolna prema njemu . I za nevjerovati : tu scenu je i tekako profilirao i određivao.
Apsint , La Fée Verte ili “zelena vila” je Tuluz Lotrekove omiljeno žestoko alkohoholno piče , To piće od pelina , anisa i komorače , sa udjelom alkohola do 74 posto bilo je vrlo popularno u boemskim i mondenskim pariški krugovima. Zbog izuzetne gorčine , jačine i opojnosti , na njega se preko kašike sa šećerom kapala voda , kap po kap da bi se razblažila gorčina pelina i žestina pića.
Tuluz Lotreku ta jakost nije nije bilo dovoljno . U svom egzibicionizmu , potrebom za izazivanjem sablazni ili da , najvjerovatnije , umanji neprestajuću i razarajuću bol , apsintu je dodavao konjak , još jednu žesticu . Mješanjem ova dva pića dobio koktel koji je nazvao – un tremblement de terre (zemljores).
Kasnije je apsint zabranjjivan kao narkotično sredstvo. Mnogi u malenom umjetniku vide i alkoholičara i narkomana. A on je samo živio život punim plućima . Kratki život , kratkog – sakatog čovjeka je bio nalik njegovom piću .
Simbolika ili ne , čitav život Tuluz – Lotreka aristokrate i slikara je bio zemljotres , sa svim svojim efektima i poslijedicama.
Mnogo zemljotresa i ostalih burnih podrhtavanja su morali uzeti svoj danak.
Anri Mari Rejmon de Tuluz-Lotrek Monfa poslijednji od loze Tuluz Lotrek je umro 24. 9. septembar 1901. u majčinom zamku Château Malromé nadomak Bordoa.
Godine 2005., slika Pralja malenog slikara na aukciji dostižu astronomske cifru od 22,4 miliona dolara. Jako bogata ostavština , zar ne ?
U umjetničkim krugovima je ostala priča o slikaru-patuljku, nesrećnom smotanku ili raskalašnom čovječuljku veselog duha, u zavisnosti kakva osoba prenosi priče, optimista ili pesimista.
Grofica Adela Tuluz –Lotrek nikad nije mogla da prežali bolest i nesretan život svoga mezimca, koji je uspio da joj za života pobjegne iz zagrljaja.. U njegovu sopomen promoviše umjetnost svoga jedinca. Izdvaja fond i pravi muzej u Albiju , mjestu rođenja velikog umjetnika. Veliku i nesebičnu pomoć je imala u Moris Žoajenu , možda jedinim pravim i iskrenim prijateljem kojeg je Tuluz – Lotrek ikad imao.
bijah dijete veselo, razigranokrvlju išarano......
neshvaćanjima smireno
čekano....
tragom,
tvoga traga
poslano....
reslo u međuprostoru
sna i zbilje...
vučeno magnetom
tamo ...
kud spaja se, san i stvarnost
ljubav slomljenim prstima, ticat može...
tuga,
dušu razbija
...kamenom udara, tupo
muklo.....uporno...
ideš, umornim korakom
vukući kar s konjem,
punim vrijeska....
jer
didovi su ima maslinu, vinograd,
razbijeni gvozdeni toč....
...ruzinave ruke, didova
zidale su kameni san
utisnut u kantu luga
stavljenu na dnu skala...
uvik,
znala san, postojiš...
...miljon tužnih godina
strpanih u kutiju
mašte....
mora si bit
