Nekada davno izgradih
Hram snova naših
Za tebe mila moja
A u njemu izvajanu
Ljubav našu od kristala
Za tebe ljubavi moja.
A’ su se djeca cvijeća pobunila
Upoznah na godišnjicu godine
Tebe željena moja.
Bez muzike skladana bajka
Petnaest dana proljeća i sna
Tebi jedina moja.
Za ljubav vječnu
Riječi napisah nježne
Tebi ljubavi moja
A tebe nema
da mi dođeš
jedina moja
Crno, plavet, snovi i valeri
Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti.
Tako vam je to na ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
Pisali smo o svjetlosti i bojama. Kada nam se boje i svjetlost u snovima jave to nam govori da smo sretni ljudi. Samo sretnici sanjaju boje. Svi sanjamo boje, samo se većina ne sjeća obojenih snova. Sjećaju se snova u kojima je svijet crno – bijeli. A to je isto kao i da ne sanjaju.
Kada ih upitate kakve su te boje, slegnuće ramenima. Neki će biti zbunjeni, a opet neki će se počešati po glavi rukom iznad uha na suprotnoj strani i obješenjački izreći samo jednu riječ:
-Bajkovite kao san.
Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo .
Negdje bijelo znači zaštitu od sunca, a crno od hladnoće. No, ima ih koji drugačije misle. Sve zavisi od vremena, podneblja i prilika.
Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje. Samo je jedna izmišljena zemlja terorista uzela crno za svoje znamenje. U ovom vremenu u obećanoj zemlji.iInekada davno prije u križarskim , pljačkaškim i gusarskim vremenima. Nikakve razlike.
U prošlim vremenima, recimo vijek jedan prije ili skoro dvi tisuće prije , crno znamenje je bilo moda. Pogubna i ogrezla u neviđenu tamu, koja je nosila samo smrt, razaranje i nestajanje.
Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje se tresu i trunu na vjetru i kiši. I sunovraćuju se u zaboravu i paklu.
A šta su boje? One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje, ljubavi i tuge, boli i smrt.
Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke . A snene , čarobne i prelijepe.
Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča. Maglicama Crno daje osjećaj dubine i perspektive, ali crna pozadina smanjuje čitljivost, tako da ljepota žene izbija u prvi plan.
Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi. Broj maglica je lako izračunati. I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena. Zato su maglice raznobojne, a uokvirene su Crnim da se ta milina istakne. Kad neko žensko biće usnije i jedna maglica se sa njom gasi.
A opet, sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetama. Oni ne polažu nikome račune, zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Čak i ako upotrebe riječi i boje sa svim sve nijanse Crnog. ništa ružno ne mogu roditi, jer u u srcuma , u rukama , na usnama srcu nose ljubav i harmoniju Božije milosti i stvaranja.
Kako ćete istaći blijedilo i ljepotu udovice, koju i u suzama vodi njen senzibilitet? Crnim ili tamnim kontrastima. I boje ih slušaju jer umjetnici najčešće o ženama sanjaju.
A snovi su prijatelj mraka i tamnih kutaka srca. Kad snovi izdaju , srce krvari Crnim tonovima.
Kad cvijeće, krajolik ili stare zamke crtaju o tajnama žena, snovi se snivaju.
Nažalost , rečeno je,čovjek se ne sjeća snova koje sanja u bojama. Samo crno – bijele snove. Unatoč tome, oni nisu manje lijepi. Prozračnost bijelog im daje čednost, a toplina crnog život.
Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego da prošetaju nekin lijepim đardinom i uživaju u bojama. A đardin je danju uglavnom zamoran i vreo. Noću u tami, kad Crno vlada, kada se mjesec preliva po cvijeću, a mirisi stapaju sa Crnim što se polako prikrada sa neba, svako srce je popustljivije i krhkije.
Ne uzdrhti srce od jarkih, plamenih boja i od sunčeve svjetlosti.Srce natjera kožu da se naježi od osjećaja koji dopiru od šumova i uzdaha što ih krije tajanstveno Crnilo noći.
Da , tom Crnom, kome se i srce raduje, tada je dobrodošao Mjesec i Maglice. Natjeraju oko za zaiskri svjetlost duše, da se ona prelije na čuperku kose, ma koje on boje bio. Uvuče u dubine srca i raznježi odushita, snova i ljubavi.
Neuki, obični ljudi su u pravu. Niti jedan umjetnik ne može uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem. Niti mogu dočarati ljepote koje izviru iz Crnila koje se od iskona sa neba spušta.
Nisu to stotine nijansi. To su tisuće i tisuće valera koji lebde pred očima sretnog bića.
Pola valera nosi svjetlije nijanse, druga polovina je poklonjena Crnim nijansama.
Ako obični smrtnik ima sreću da u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana trešnjine boja na svojim, može se sasvim slobodno reći:
-Sretnog li bića. Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.
U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je svjetlost i crnilo, boje i valere, darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinom biću i nikom posebno . Dar koji se ne prekida.
Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati, ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi i života. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav, ona se odjene bojom koju zaslužuje. Nažalost, ne zna se zašto sve ljubavi od Romea i Julije teže 0nim naj Crnim nijansama.
Tako vam je to u ovom prelijepom plavom prostranstvu gdje Svjetlost i Crno mogu biti istoznačnice. I ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.
*
Dan deveti
Ja ,mladoženja, sjedim sam u hotelskoj sobi.
Uz curvoazije i gitanes.
Takav je život.
Leptir kravata blago opuštena.
Bjela košulja blista kao da je iz sanatorijuma za mentalno propustljive.
Samotni sakao na bjelini francuskog ležaja pravi plavetnu ružu nevinosti i sanja.
Kome?
Čemu?
Mlada u Sali obješenih ,sama pleše svoj prvi i jedini tango svadbeni tango.
Zvanice se zalijevaju žesticom i slasticom.
Žesticom desnom,jačom rukom.Radi uroka.
Ljevicom stiskaju i sisaju slastice.Radi ljubavi – prošlih,sadašnjih i budućih . Neumitni zakon nalaženja i rastanaka.
To je dio konzilija i neke nove ženske. Sve same Mojce,Nece i Mace. Dobre su one i lijepe, ali… Ni jedne ljepote ili barem druge njene iz đardina skršenih srca. Tek jedna ugodna i merhametli pudlica,ali nju je matičarka dovela da bilježi ono što je usud spakovao.
Deba pijano konta:
-Dobri će je većeras dobro zveknut,do balčaka.
Samo mu ne pada na pamet koga i zašto. Mozak mu otupio od posijanih bisera.
Lenji ga razumije i šareti rukom i sliježe ramenima.
U prevodu:
-Dobri je sad sigurno u zijanu.Srećo!Nikad nije volio formalizam , ni učmalost i uštirkanost malograđanštine..
Herco u uglu,okrenut zidu , u pukotinama traži Lelu Jelu Jelenu .Zna da je zabrljo i da je neće nikad više naći. Krišom briše suze. Od kada je nema srce ga prestalo zezat.
Baška baŠa u inostranstvu,neka ga udovica ko budalu munta, pa zaboravio da mu se brat ženi. Što ti je moć ženskih atributa?!Natjeraju te da zaboraviš rod rođeni.
Oma je odavno u ilegali. nigdje nema leća za njegovu dioptriju , a i dva sina već nabešo.ne mere mrdnut. Mor apelene svako malo mjenjat.A i žena mu se zainatila. Hoće curicu.Ne potrefi joj se. Jopet, treće pa muško.
Mojsije duboko konta odakle može heknut harmoniku od slonovače sa sto pedeset basa.Dobri ga opet natalambačio.I sa poteškom ramunik i sa lokacijom. Prvi put je u ovom Sunca gradu zidina.Ne zna smije li se tek tako na Lovrijenac popeti i heknut harmoniku. Možda treba ganjat neke dozvole. Čuo ne vole tujine koji se prave Lere.
Ženski dio kolegija se uljudno izvinuo.
Zlatu sin ne pušta.Boji se , zaplesat će , raširit velove , trznut koju i eto je ponovo u starom jatu sa Mojsijom i bolerom.
Lela Jela Jelena ne smije vidjeti Hercu skršilo bi joj se srce.Joojj, još uvijek ne mre disati bez njega. I nikad neće moći.
Frka Frkica ne može mrdnut. Troje male djece , a muž vazda u meanu sa drugari. A sebi ne može oprostiti što se Dobri ženi.
Ana Hana vratila pozivnicu neotpakovanu.
Sve im je opravdano.
Međutim srca ne izgovoriše pravi razlog.Nisu begenisali mladu.Gora šmizla od Hane iz lošijih, prvotnih dana. Dok se nije podobrila.Žubori kolonjsku i pošta vjetrove sa mirisom bagrema.
Žao im Dobrog.Nisu mu ni one mogle naći bolju.Opičio se i opustio do kragne, i šta ti one znaju još. U trganju za nestalim grlicama, mere bit da se u skitnjama zaledio i prolupo
Jedino je Kosa mila bila tu za vrijeme onog neizgovoren da. Nakratko. Na tren. Kao prozraćna izmeglica koje ima i nema.Samo je Dobri primjetio. Umjesto da izgovori DA mahnuo joj i poljubac poslao.
Svi pogledali u vrata koja su se sama otvorila i sem jake svjetlosti nisu vijdjeli ništa.Skontali Dobri se pozdravlja sa svojom dušom koja odlazi u slobodu.
Niko, ni matičarka ni njena pudlica, nije primjetio da Dobri nije rekao DA.
Umjesto toga matičarka ,je dobacila;
-Dobar pliš ,mili moj.
Dobri uzvratio:
-Vrijedi svake pare,mila moja.
Ona reče ako nema primjedbi ,neka se potpisi daju.
Alelujah i Amin.
Dok ovo tabirim,odjednom tačno pored prozora zacvili neka gitara. Nježno, sjetno onako kako samo žemska ruka prebirati može.
Zvuk gitare mi poznat. Prepoznah ga.Znam to je ona gitara koja se svira samo jednom.
Mene zapala onu veče kad se Frka Frkica skršila.U djeliću sekunde mi proleti čitava scena sa tom gitarom rubinove boje.
„Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da ga tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio.
Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio.
Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji joj prst , na mjestu gdje će jednom vjenčani prste sjati, samo očeše i orosi.
Vrišti dijete i dalje, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava, u prstić ljubi. Ona u njega zableji. Više ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi.
Nijemim pokretom moli dame da sjednu.
Za muške ga nikad nije bila briga.Nek se snalaze. Jesu li muškarci ili nisu?
Zatim Frki dubok naklon pravi.
Ona prestaje da vrišti. Ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on.
Sad je u drugoj vrsti šoka.
U nevjerici.
Odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci.
On ne zna da svira niti da pjeva.
On samo divno srce i prekrasnu dušu ima.
Ipak nekako mu ,kao salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. Još mu samo fali crna ruža u reveru. Tamnu kosu je imao od rođenje.Jedino srebreno siva kravata sa sitnim romboidima sve to resi . To je ona crnina što na mjesečini svjetluca i uzvišenost priziva..
Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Krvate je inače uvijek samo jedan jedini put oblačio i poklanjao. Kaže nije više za njega da jednu istu kravatu dva puta obuče,odrastao je.
A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg Princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu na tren darovana.On se spusti se na koljeno, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže.
Znači dešnjak je misle svi.Nikad to nisu znali.On se jednako dobro služio obadvjema rukama.I svi mislili je i dešnjak i ljevak.Neki da je dešnjak.Neke da je ljevak. Ne moš ti ljudima ugodit , pa to ti je. Svako obrće viđeno kako mu paše.
Nevoljko rukom kliznu preko žica i jednom, drugi, pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se, kao da otkucava treću uru.
Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki, kao potoćić iz srca što krvari ,hoće neće , pa počeše da klize.
Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna, a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe druže i prelivaju tonove jedna preko druge da se u sred svakog akorda susretnu.
Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja na velikoj santi leda.. Kada se susretnu sa harfama zalepršaju i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski, više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju.
Svi znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima, kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje dobrim uslišavaju.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje.
Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen.Oklen njemu poj :
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu staviti
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
umorno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu ti prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih odagnati bol.
kršena grlice moja
da obradujem srce tvoje
Spij umorno dijete spij
milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
Iz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno lagano umiru.
Harfe.
Pianissimo.
Srce moje maleno spije.
San o ljubavi snije
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje.
Pianissimo
Immpossibile
Ljubav moja spije
Dušo moja malena mrije
Ne dam je
nek sa mojom snije.
Bešumno diše
Dok sniš ja ću ti doći
Sunčice moja malena.
Utihnu gitara koja se nikad više u njihovim đardinima nije pojavila , ni zasvirala.Dobri kad htjede da je spusti ,samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.
Svi je pogledom do neba pratili.
Pogled vratiše, pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.
Dobri prst na usta stavlja.
Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila, u ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je.
Niko je više ne može povrijediti.
Jes’ ,kak’ ne.
On odlazi do ljuljačke, koja se sama njiše i zaustavlja, kad joj njih dvoje prilaze.On kretnjom blagom, ona zagrljajem mazinim.
Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga grli..
Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Sve nešto isprekidano i nemirno diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi.
Misli – još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše.
Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju.
On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.
On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju.
On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.
Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba pita – hoće li ta milja. On ih nimalo ne iznenađuje kad razočarano kaže:
-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.
ponekad mi srce nestašno
uzme tuđe riječi
oko njih neke nove plete
tek toliko da vidi
da li mu srce kuca
istim bojama
minulih proljeća
što mirišu tragovima kiše
a se čini
tišina crvenih tonova je bolnija
od stampeda eha
koji mi dušu miluje
a danas sam tek
Tišina i sni
Zagorena pogača
ladi se u kantunu
zamotana u šarenu krpu iz kužine
smeće
izbačeno
u veliku zelenu kantu s poklopcem
viri sa strane
kroz napuklu plastiku,
u hodu zgažena ruža
ostala ispri vrata
Kraj kuće
visoko na vr drveta
rebac
piva iz petni žila
mačak ga odozdala gleda
i prede ka da ga mami
Aj sleti… Aj…
došla je i mala mačka
Grintava susida
mete oko kuće
ronza sebi u bradu
sve po spisku
i repcu i mačku i drvetu
Koltrine nisu navučene
nebo kroz prozor čiri
onu neku šta je lipo snila
Onde doli
more se komeša
vali pjene
fijuče bura priko kamenja
barke tance balaju
promrzle ruke vataju trak sunca
Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku.Moram skočiti ,jer osjećam da će glas izmiliti i utopiti se u muzici.
Skačem i dobro je.Ništa me ne boli.Osim duše.Srce samo jeca.
Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca.Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem.Moja košulja krvari.Srce ispušta crvenu boju.
Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.
Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.
Tamu, očekivano, osvjetljava glas.
Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem
Nakon teške noći umorna i snena
Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem
Ili kad te ljubim
…Ja sam žena
Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći
Šapat ili dodir, luda igra sjena
Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći
Čudna je to igra
…Ja sam žena
Ja sam žena
Žena što voli
Žena od suza
Strasti i boli
Skršena ruža
Ja sam žena
Žena od tuge
Žena u tuzi
Žena od duge
Bolom u suzi
Ne traži da ti pričam baš sve moje snove
Možda čuješ laži kad izlaza nema
Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer
Ne pitaj me ništa
…Ja sam žena
Ja sam samo žena
Što je drugi ljubi.
Samo nježna sjena
Srce za njim gubi
Čuh te riječi ,žene krik, na Lapadu ,jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.
Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.
Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih,bijelih sunca zidina.
Ja te prepoznah.
Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.
Osjetila si da sam stavio prsten na ruku neke druge žene.Srce te boljelo,ali praštala si.Doletjela si da se oprostimo.Ništa više.
I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.
Nije me umorilo čekanje.
Umorila me samoća i traganje.
Drugi su slavili moj udes.
Ja sam se išuljao da sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.
Šutjele su i skretale pogled u stranu.
Nije to ništa dobro.Možda mi nisu praštale izdaju.Tebe ,mila moja.
Ili šumile rekvijum našoj ljubavi.To je već nemoguće.Ja je nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše.Niko je neće naći.
Zvjezdice su mi žmirkale da se varam.Sve ih je ganula tuga plave ruže i krvavog otiska na košulji.
Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.
-Zdravo mili moj.Tujine.
-Zdravo mila moja.Tujinko.
To su prve naše riječi te sanjane noći.
Šćućurila si se u mom zagrljaju.Tijelo ti je drhtuljilo.Naslutih oblike žene.Čvrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru,probijala je velove tvoje bijele haljine i sanja.
Ona druga hladnoća bila je gora.Nje se za života nećemo moći riješiti.Nikad nećemo moći biti zajedno.
Znala si da nas Mali Princ napušta.Možda zauvek.
Nekako si manje žalovala mene i tebe.
Šta će ovaj svijet bez njega.
Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.
Vrijeme se pokrenulo i okrenulo.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
Da li ga sjećaš ljubavi moja?
Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.
„Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.“ – zimsko tužno dijete ja.
„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.
Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.
Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.
Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.
Dakle,počela je noć koju na jugu zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo ,mi prepoznajemo tu noć.Mi smo dosanjali tu noć.
Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.
Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.
Zanamo nije udobno ni sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.
Nešto dalje ima pjeska. Kopakabana.
Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.
I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.
Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu.Savjet djeteta malog ,zlata vrijedi.
Mi smo znali šta slijedi.
Grmljavina iz daleka,s kraja nevidljive daljine najavi:
„A sada spektakl!“
Ipak, ovo je samo ugrijavanje.
Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.
Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratili.
Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.
Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni :krikovi, vriskovi ko da ih neko žive čupa dolaze. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.
Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd.leden.U njemu nešto upitno lebdi.
Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Zzanmo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valera, huke i boja.
Ne ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.
Odjednom,skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.
Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.
Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen,upitno glupav osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.
Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.
Niko ne obraća pažnju na nas.Mi ne obraćamo pažnju na ikoga.Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.
Oni gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.
Gledamo i mi.Iščekujemo.
Sve se stapa u muk, tišina, tajac.
Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.
Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.
Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice.Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.
Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.
I tada…
Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji prirodniji.
I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.
To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.
Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.
More se zapalilo.Nebo je pozelenilo.
Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti ,kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksija, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.
Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.
Usne su jecaj što u slast rone ,gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.
Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog,plišanog Malog Princa.
Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom ,jedna sa dvije ,jedna sa tri.Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu,nalik tvome,mome,nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.
Nekad sušto srca,nekad duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.
U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela ,skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.
Tvđava se sve više nadvija nad mene kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ i kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.
Ta tvrđava si ti mila moja. A ja tek slabašno dijete,rob, koje je treba tvrđavu osvojiti. No šta se može to se i mora.No, šta zna dijete šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.
Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.
Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.
Ružičaste aveti vrište.
Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica ,stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.
Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo ,progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.
Mi stopili u jedan đardin koji gori i uzlijeće.Pa zakreće,u krug se vrti kovitla.Sve jače i žešće.
Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske nestašluke dvoje djece rade.
Krešendo.
Neprestano pet ,šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore m pa dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh mili u sridu.Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.
Onda, odjednom ,sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.
Osam pucnjeva sa neba,pa sedam,pa šest,pa pet,pa četiri,tri,dve i jedan, kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli,joj mamo mamice. Nebo se potrese dva ,tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa.
Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.
Munje su popadale u moru.
Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.
Totalna pomračina na nebu.
Totalna radost u nama.
Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.
Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri,ponoć je tek prošla,do jutra se može…
Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži,i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.
Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desi na plaži neće ostati na plaži. To nosimo u srcima za čitav život.
Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.
Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što smijemo i što želimo.
Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru dubine i treba se vratiti na površinu.
Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.
Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. Tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.
Ni daha više nemamo.
Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.
Kažem ti :
“Mirišeš na djevičanske ljubičice.“
Ti šapućeš :
“ Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.“
Još kažem :
“ Hoću – oprosti .Volim te , jedina moja.“
Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba,zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.
Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.
Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu.Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.
Pepeljuga se mora vratiti domu svome.
Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca,ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.
Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.
Znam – htjedoh reći – nije važno,mila moja,sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.
Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.
Nikad više neće ništa biti u redu za nas dvoje milo,moje.
Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:
-Od nje je.
Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :
Od nje je.
Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.
Nije nam se snilo. Mila moja.
La vita e bella,zar ne.Jedina moja.
Univerzum i nebo sve znaju.
Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav,ljubavi moja.
Poslije Indaxi nam poklanjaju onu mirisnu:
„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Fatma je bila malo krhka.Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.
„Kad izgubiš sebe izgubiš sve“-ubjeđivala si me.
„Kada izgubim tebe izgubiću sve“-nisam se složio ja.
Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.
U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.
Od pijeska tri traga vode.
Jedan prema moru.
Valjda sirena.
Drugi prema nebu.
Možda Mali Princ.
Treći nazad u život.
Vjerovatno u ljubav zaljubljeni blento sa krvavim srcem na košilji.
Maglice se te večeri nisu vratile.
Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takar u ćelenku spucati.
Bilo je rano za sve,osim za snove i ljubav.Zar ne milo,moja.
Crveno i crno po Stendalu
O čemu god počnete pričati ili bilo šta radili morate se neizostavno sudariti sa crnim.
Mi smo mladi i nas srce vuče ka najuzvišenijim i najsvjetlijim osjećajima, a duša ka ljepotama Stvoriteljvog djela.
Ne mogu se naše mladalačke misli i pero dugo družiti sa tamom ljudi koji su sigurni putnici za tamu vatrenog pakla..
Ali neizostavno moramo biti objektivni i nezavisni posmatrači. Zato se smo odugovlačili da se susretom sa “pravim” životom. A u stvarnom životu druga moguća varijanta koja briše i podvlači razlike je odnos između Crvenog i Crnog.
Mladost je sklona da ramantičnim sanjarenjima ,svojim treptavim, ali ipak još uvijek neispisanim dušama, traži uzore tamo gdje se slikaju ljudska srca, duše i misli na iskren i nježan način. Više puta smo preletjeli preko naslova naslova Crveno i crno nekog tamo , nama još neupoznatog Francuza – Anrija Bel Stendala. Baš je ovo ime Anry u Francuza popularno. I prije i kasnije. Gdje god se makneš nabasaš na nekog Anrija.
Sigurno piše o vatri, krvi i smrti. A onda nam neko reče da je najveći dio života proveo u Italiji. Svojom voljom. Nešto u ovoj lijepoj zemlji je vuklo da živi u njoj. I on ju je zavolio.
Odlučimo da prelistamo tu knjigu, tek toliko, iz nekog mladalačkog pijeteta prema zemlji u kojoj je naš Baška baŠa zaglavio i ne misli se vrnut doma. Šteta. Tujina je tujina , a dom je dom.
I odmah na početku se zapletemo u zamku. Hej, pa taj čovjek piše, ne, on pjeva o ljubavi. Ma ne Baška baŠa . Nije lud pisati o životu. On je uvijek volio živjeti život i da po njemu kroje romane.
A ona prvotna opaska je o Stendalu.Njegova estetika leprša kroz Lijepo, Ljubav i San. Ipak naglasak je na poetici i umjetnosti. One mu pomaže da sreću promovira za samu ukupnost života.
Ipak ,malo nam pomuti naše romantične predožbe o lijepom sanjanju ljubavi. On u svoje riječi ubacuje stvarni život iz kojeg pokušava da potisne religiju.Očito je da mu smeta licemjerstvo „pobožnih„ ljudi. Oni su ti koji su uvijek prepreka ljudskom traganju za srećom.
Život je danas brži od onih gigabajta koji nam kradu vrijeme. Moraćemo ukratko da kažemo šta se zbiva u Crveno i crno.
Radnja je smještena u vrijeme Burbonske restauracije, dvadesetih godina , za parižane zlatnog 19. stoljeća. Napoleon je upravo pao. Na prijesto su vraćeni Burboni. Ma ne viski već dinastija.Ali stvarnu vlast imaju ultrarojalisti, bogati zemljoposjednici, nekadašnje izbjeglo plemstvo i sveštenstvo. Za uspjeh u društvu ponovo je dobrano presudno plemićko porijeklo.
Glavni junak romana, Žilijen Sorel, je oduševljen Napoleonom i njegovim vrtoglavim i brzim usponom. Vojska (crveno) više ne pruža mogućnosti za brz uspjeh. Ali Napoleonu su njegova želja za visinama i česti pomutili realnost i on je dosta brzo aterirao na tlo. Ili još bolje na ostrvo iz kojeg nema izlaza.
Mladalaški snovi o sablji i činovima se raspršila ko mjehurići sapunice. No, Sorel je inteligentan mladi čovjek i ispravno procenjuje da sveštenički poziv (crno) može zadovoljiti njegove ambiciozne planove o uspjehu, bogatstvu , slavi, časti… priznanju u društvu.
Žilijen Sorel je sin seoskog drvodjelje. Siromašna obitelj, nedostatak ljubavi, višak batina , težina bijede i siromaštva, ga još kao dječaka čine ambicioznim. Uči i samo uči. Novi zavjet je usvojio od a- w. Sklonost župnika obezbjeđuje mu posao kod nemaštovitog i dosadnog mjesnog načelnika Renala.
Ali za Sorela taj posao Crnilo djetinjstva i školovanja zamjenjuje uzburkano i nerazumno crvenilo mladosti – prva ljubav.
Bojazan da će ga prihvatiti isključivo kao slugu raspršava raskošna gospođa Renal, koja vrlo brzo postaje ljubavnica plahog, ali jako ugodnog i pristalog mladića. To je usud svih zapostavljenih žena, čija srca vape za ljubavlju i nejžnošću , ili bar romansom.
Sorel zavoli gospođu de Renal koja mu je uzvraća ljubav sa još većom strašću. Protokom vremena on je zadovoljio svoje neiskustvo, ali iz „straha“ da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu napušta načelnikovu kuću, neutješnu ljubavnicu i vraća se u sjemenište.
Zapravo, iskrneo govoreći ,zasitio se ,a gospođa Renal mu stoji na putu ambicija. Sredina i krug oko Renalovih je jako uska i ograničena. Vrlo prvincijalna i ipak jako skromna za njegove namjere.
Mđutim povratak sveštenstvu mu teško pada. Njegova probuđena čula i senzibilitet ne mogu podnijeti krutu i licemjernu svećeničku sredinu i on vrlo rado prihvaća poziv da radi kao sekretar markiza La Mola u Parizu. Sorel jpostaje žongler koji se izuzetno dobro snalazi u svim prilikama, pa i u uglađenom aristokratskom pariškom društvu.
Uz prilično očaravajući izgled , evidentni šarm, pronicljivost i zavodljivostj, negov vrtoglavi uspon u društvu je neodoljivi mamac na koji se navukla ponosita gospođica de La Mol. Lak plijen za iskusnog ljubavnika.
On je ošamućen uspjehom pobjednika, jer mu je ljubav na drugom mjestu. Ali njega muči njegova krivica, ali i nepoželjnost njegovog niskog roda. Ipak, Sorel ima jake saveznike. Ljubav gđice de La Mol i podršku markiza, koji čini sve da obogati budućeg zeta. Da, malo nevoljko, ali ipak daje pristanak za brak njegove miljenice i siromašnog mladića sa sela.
Ljudi uvijek zaboravljaju usud. On vreba i naplaćuje greške prošlosti i spriječava da se haos nastavi u budućnosti. Prošlost i sadašnjost se uvijek moraju izbalansirati, i tada ili postaju prepreka budućnosti ili je oplemenjuju.
Crveno postaje crno.
Ostavljena i ponižena žena, se može pretvoriti u najvećeg protivnika. Društveni uspjesi i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, samo pojačavaju bol ostavljene žene. Gđi Renel je osveta važnija od ugleda . Ona piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu i karijeristu. Markiz ne želi takvu sreću kćerci, povlači dozvolu za brak.
Crno postaje još crnje.
Sorel gubi sve. I um. On dobro zna navike bivše ljubavnice. Ulazi u crkvu, usred molitve, prilazi gospođi Renal, vadi pištoj, puca u nju.
Potez je vrlo kukavički ocjenjuje javno mnijenje. Povući pištoj na nenaoružanu ženu, u crkvi pred njenom djecom i njenim mužem je nedolično čina bilo kojeg muškarca koji ima pretenzije da bude uzoriti gospodin.
Ljudi zaboravljaju da gubitak snova i pad na dno , povratak u bijedu i siromaštvo vodi očaju i bezumlju. No, ipak mormao se složiti
Hapšenje, odlazak u zatvor. On je presretan, jer zatvor je pokora , iskupljenje, poetska pravda za sve njegove krivice ,počinjene grijehove i grižnje savjesti.
U zatvoru saznaje saznaje da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa.Presretan je. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.
Poslije oporavka u gospođi Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen je osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen.
Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.
Crno je potisnulo ono crveno i sada je sve crno.
Čovjek je rođen u beznađu. Crno.
No, on je hrabar i jak. Crnilo ga očvrsnulo.
Krene u susret životu i na prvom koraku naiđe na ljubav. Doživi je i ispije je punim peharom, naiskap. Njemu crveno. Njoj Crno. Ili obratno . Nikad se ne zna kako će se zvijezde rasporediti na nebu i kome će zasjati.
Ali čovjek hoće više. Hoće let. I poleti. Još crvenije.
Let je divan i raskošan. Dvije crvene grlice. Ljubav i nježnost. Navsegda je normalna pratilica svih početaka.
Ali prošlost stiže. Sve se vraća, sve se plaća. Crno. I još crnje.
Slomljeno se nikad zalijepi. Crnilo prekriva sve i traje, dok junaci mriju.
Roman je, rekosmo zasnovan na istinitoj priči. U toj priči nesretnog junaka je posjetila Svjetlost. I on se obasjan njome zdušno molio za oporost grešne duše.
Zna – Bog je Milostiv.
Dio iX
Dan osmi
Slaveći jutra i naše susrete svaki naš dan smo okivali ljubavlju.Noću smo skidali okove i stavljali ih na oltar milovanja i sanja.
Tačno deset godina poslije na praznik tuge sam saznao i uobličio one nagovještaje satkane u prazničnoj bajci. Posao me vukao u tvoju varoš Zaposlio sam se te godine.Zapravo zaposlio me otac. Dosadilo mu ono moje : dvoje se nađu pa se poaslije ne nađu, a što se neumitno sklapalo i umnogostručavala oko mene. Ili se to njemu činilo.Pokazalo se da je nekad dobro poslušati starije.
Posao mi je vrlo brzo počeo odgovarati.Kad sam se malo priklonio poslu moj prvi službeni put vodio me u mjesto koje nam je podarilo tebe , na par dana.Prvo sam posjetio tepiharu u susjednom gradiću.Kasnije te večeri sam stigao u tvoju varoš,tako da nisam vidio ništa ,niti sam mogao poduzeti bilo korak.
Možeš zamisliti moje uzbuđenje,nestrpljenje.Ja u tvom gradu., a ne znam šta me čeka.
Hotel u kome sam odsjeo bio na obali jedne modro-zelene rijeke nalik onoj mojoj Modroj rijeci.I ona je imala aleju platana što išla je do izvora pa se završavala,ili se mnei zaljubljenom samo činilo.
Svu noć sam probdio.Veliki okrugli srebreni mjesec i sićušne zvjezdice su mi namigivali i pravili društvo.I avgust je bio,ali nebo nije imalo maglica.Rijeka je bila dovoljno široka,da mi se činilo da je to neko jezero na kojem nestašni mjesec hoće da najavi djecu koja se igraju i jure.
Samo se šalio, mene zezao jer iako je bio deset godina stariji,ja sam ga prepoznao.Bio je to onaj isti mjesec sa onih naših obala pustih,obala vrelih, kad molio sam te da budeš kao more.
Bio je to onaj isti mjesec što poslao nam je maglice,zvjedice i Bolero i okretao leđa da bi se mi bezbrižno igrali i jurili.Tada smo djeca i stidljivi bili,pa smo poljubce i milovanja u uzburkanom i zapjenušanom moru krili.
Sutradan kontakt sa špedicijom sa kojom sam trebao sarađivati vrlo brzo je završio.Po završetku poslovnih razgovora ,u neformalnom časkanju pokušao sam dobiti informacije o tebi i tvojima. Nisam govorio previše o značenju zanimanja koji me navode na raspitivanjima,osim onih koje nalaže pristojnost;slučajno poznanstvo prije deset godina.
Osjetio sa da čovjek poznaje tvoga oca.Raspitujem se o tebi i tvojima.Čovjek je postao hladan i zakopčan. Spartanski je naglasio da da je najbolje da se ne zamaram potragom i da to uopšte nije dobra zamisao.Poslije toga se užurbao i okončao sastanak.
To nije mirisalo na dobro.Zatim sam žurio na drugi sastanak u narodnu banku.Jedna ljubazna srednjovječna osoba me samo trebala uputite na svoju blisku saradnicu sa kojom sam ja trebao sarađivati.Nisam se libio odmah pitati za tebe.
Ona se zamislila,skoro ukočila ali mi je u povjerenju rekla da si imala problema sa ocem i maćehom i da si po završenju srednje medicinske,otišla u Njemačku,gdje si se u 22-23 godini udala i dobila dijete.Neko joj je rekao da si opet trudna i da si se dobro snašla.Nije znala ili mi nije htjela reći u kojem si gradu.
Moje pitanje o tome je bilo kurtoazno jer moj svijet se ponovo srušio.Nije bilo nade za bilo kakav trun sna.
To veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,na nekom malom splavu,što se sa obale nadvio nad nju.Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.Zvjezdice su stidljivo žmirkale.Ni on , ni one nisu mogli ublažiti moju tugu.Bila je tako teška da je splav počeo tonuti u vodu kad sam legao na njegov drveni pod.Ni zrikavci se nisu glasali.Jedino su se glasaili šum lišća i žumor modre zelene rijeke pokušalvajući mi nešto kažu.
Čini mi se da sam ih razumio.Dolazila si na isti taj slap i vrlo često znala slikati krajolike tvoje modre rijeke i malog princa dozivati,o majci razmišljati,od oca,maćehe bježati i bijele dvore sanjati.Zelene modrina i zelenobijeli žumor su te tješili.To me umirilo.Znao sam da si imala moćne zaštitnike.Aleju i modro zelenu rijeku.Nekako,ne znam zašto sam zaspao i usnio.
U snu ti na splavu sjediš i krajolik slikaš.Osunčana zracima zalazećeg sunca što se vješto kroz platane probijaju, rubin boje iskri i pleše u tvojoj kosi . Vidim oči ti još uvijek iste.,zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.Ja te posmatram i šutim,ne želim da te preplašim.Ti se praviš da me ne vidiš.
U očima onaj nestašni smiješak, tek iskrica tuge.Ti se predala slici.Ne želim odvojiti pogled od tebe da te ne izgubim.Ti mi tako često,prečesto bježiš. a ja te sve teže stižem.
Tvoja veselost,zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.
Slika je podsjećala na neke sezanove radove modro-zelenkastih tonova.Na slici:šuma u zaleđu,most-splav (ovaj isti) kao nastavak kompozicije,mladić naslonjen na ogradu mosta,gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.Punoća iznijansiranih boja koja nadomješta nihilističku prazninu govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.
A onda pozornije pogledam i vidim da to nisu patke nego su galebovi.Odjednom čujem galebova let i krik.I osjetim ono jako sunce deset godina mlađe kako nas miluje i grli.Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.To je tvoj princ mali .To sam ja. Zamišljeni smo i tužni što nam djevojčica nedostaje.Slikarku kosne ta tuga i ona uranja u krajolik.Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,zahvalno gleda ka suncu i suze teku.Hoće to,ponekad ne nije poželjno gledati u sunce.
Djevojčica ga ljubi u suzne oči i šapuće:
-„Ništa se ne brini,jedini moj,sve će biti u redu.Evo držim te mili moj,nigdje pobjeći neću.“
Ja je nježno ljubim orošene oči i smiješim se:
-“Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.Nisi luda mila moja,izgbiti mene, svoju sreću.”
Tada me galebova krik probudi.
Gledam oko sebe.Ničega i nikoga nema.Ni galebova.Samo mi oči vlažne, a u srcu bol i ljubav.. Mislim ovi galebovi ili ovo vrelo avgustovsko sunce krivi su za sve.
Poslije sam još nekoliko puta dolazio u tvoj grad.Nisam više pokušavao bilo kakvo traganje.Par puta sam išao do tvoje ulice i prolazio kroz nju.Taksistu bih zamolio da me sačeka kod stadiona.Bilo je to vrijeme kada se taksisti nisu mogli naći na svakom koraku.
Kada je vidio da ne pokušavam od njega bilo šta saznati špediter je poslije postao vrlo ljubazan. Ni bankarka ni ja više nikad nismo pomenuli naš razgovor.Pri svakom susretu u njenim očima sam vidio neku simpatiju,znak samilosti ali i nešto tužno .Ostalo mi je u sjećanju da je jedna službenica banke,ničim izazvana, bila vrlo neprijateljski raspoložena prema meni.Ličila je na tvoju maćehu,ali nisam bio siguran da li je to ona.Nisam upamtio njenu kreaturu.
Obično sam boravio u hotelu na obali one rijeke čiji mi je slap pružio utočište i san one večeri kad shvatio sam da bajka početa na moru ne završava tu veče i na tom slapu.
Svi ljudi sa kojima sam dolazi u kontakt su bili ljubazni ali i suzdržani.Kao da su svi krili neku tajnu od mene.Kao u nekom činu teorije zavjere koja se,sasvim je moguće neprimjetno plete u odbrani od znatiželje stranaca.
Slijedeće godine, prilikom oproštajne posjete,bankarka je krenula je ka meni, zastala,kao da mi je nešto htjela reći,ali se suzdržala u odmahivajući okrenula glavu..Ona je čini mi se bila jedino svjetlo tvoga grada.
Možda je zbog toga direktorica na trenutak srušila tabue male varoši.Varoši i njenih ljudi koji nisu imali volje da spase jedno divno biće.To je bio moj poslijednji dolazak u tvoju varoš. Posao sa špediterom i bankom je prebačen u glavni grad.Slučajno ili namjerno,nije me interesovalo.
Detalje o poslu sam ti ispričao tek toliko da razaznaš kakve je osjećaje je izazvao nedostatak informacija.
Jedino tih dana ,kad sam posječivao tvoj grad ,često me modrozelena iskrenost pitala:
“Da li sam te mogao zaboraviti.“
Odogovor je bio još iskreniji i uvijek isti:
“Nisam i nikad nisam ni trudio. Duši zaborav nije u opisu radnog mjesta.
Godinama poslije ,kada bi se koja decenija upotpunjavala, svaka je postavljala pitanje onih prethodnih:
“Da li je vrijedilo sve to?“
“To” je podrazumjevalo tebe,tebe i mene,nas, tu ljubav,te uspomene,sva ona sunca,mjesece,maglice,zvijetdice,more,pjesaki dane proljeća.
Odgovor je bio uvijek isti, jasan, trenutačan ,konačan,beskonačan,potvdan.
„Da vrijedilo je mila moja.“
Svaki dan mog života u kome si bila ti bio je neki praznik,najčešće praznik ljubavi i radovanja.Te godine dok sam spavao na splavu Indexi su nam poklonili onu tužnu :
“Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“
Gledam u rijeku
Osjecam svaku kap njenih damara
Oprosti mi milo moje
Sto ponekad sam tek tisina i sni
Oprosti mila meni žao ni što uvijek si
Tišina i sni
jer moj život do ruke ljubavi tvoje su
Tišina i sni
Nemoj se ljutiti ljubavi moja
a su moj život
i ne žeim da se budim
Tišina i sni
Hvala ti mila što rodi se ta
Tišina i sni
Malo ti zahvaljujem
Tišina i sni
Mila moja nemoj da me budiš
nek život moj i dalje bude
moja
Tišina i sni
Vratit ću ti more
šta si ga svojin naziva,
uliveno
u plastičnu bocu
popucalu na litnjoj žegi,
a,
dom ti je daleko
sunce će ga puton
pit,
do tebe ostat će
tek sol
Vratit ću ti poljubac
sto i jedan
izljubljen u dugoj noći,
ispod tamarina u vali
umotane u bilu maramu
izdaje,
a,
dom ti je daleko
bacat će ih bura puten
na sve strane,
do tebe će doć
tek otisak
ljubičastog ruža
Vratit ću ti snove
spakovane u kartonsku kutiju,
vezane modrom vrpcom
u veliki ukrasni cvijet
a,
dom ti je daleko
puten će je ruke lomit
do tebe će doć
pokidana vrpca tek