Frka Frkica – VIII Dio

Kosara Marija Magdalena

-Ih jesi neka! Kosara ti bila najbolja prijateljica , a ti zbrzala poslijednje trenutke koje je provela sa nama,ko da ih nije ni bilo?

-Nisam zbrzala. Još sam ljuta na nju, iako je prošlo četrnaest godina otkako nas je ostavila na cjedilu.Samo jedno puf i ode. Svoje brige je prebrinula. A nas ostavila da žalujemo i da se borimo za svaki dah života.Čim pomislim na nju plače mi se.A ako bih pričala o tim danima , možda se nikad više ne bih nasmijala. Ako ti se sjeća , slobodno ispričaj.Neću te ometati , ni suzu pustiti.

Ovako se Blažena Luce u osvit svoga smiraja sjećala poslijednjih dana Kosare Marije Magdalene, nadovezujući se na prvi dio priče Frke Frkice .

Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,

Luca na sceni ,prvi put.

 Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke,dosta poslije Anterija ,ali mnogo prije noći Rozaklija

Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad  ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.

 Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

 Sve šuti , niko ne spava ,samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.

  Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko neki ušmrkani jado na hipi klupi.

Mojsija bačena hrmonika gurka da zasvira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu neke borbene pjesme poput Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „srceparajuće burleske“. Da se nastavi udarat od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.

 U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

 Koliko je tu očaja bilo ,nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.

 Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo ili šest milicajaca pameti dozivalo.Vidi se – Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je – srce ga nije strefilo.

 Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe, ali se pizdunka odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.

 Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje insana uticaja nikakvog nemaju. Smo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.

Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar  dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze… nikako da izađu.

Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.

Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za pogled na te duge noge, umjesto misli ,labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat. Jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva. Boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati nego noge iz auta izaći.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti, vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.

To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa  brilijantima  hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi.

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između savršenih školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno ,u desnoj resicu rubin kravavi nestašno trepere.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig  ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Tako sam ja Luce ujahala u njihove živote.

Kada sam upoznala djecu, život je postao tijesan i bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako.Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.

Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina,a i led srce zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju.Ja se zaljubila u njih.

I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja ,ukipljena i zagledana  u djecu što spiju ili mriju.Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju, čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički  život boli.

Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probudi.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.

Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.Kasnije kada dođe red.

I nju prepoznah.Naraslo dijete i pretvorilo se u labudicu.I u snu je tužna i drhti.Čini se nije prebolila izgubljeno djetinjstvo.

Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.

Ona druga djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu,spasiteljicu iz snova vidjeli.

Ne i Marija Magdalena i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove djevičanskih ljubičica.

Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio.

Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njemu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke, mile vranjanke slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali.No to nije bitno u ovoj priči o dvije blažene Marije Magdalene.

Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca rprvog sam otkantala.

-Vodi je kući, šta čekaš?

Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila.Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.

Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.

Ostadoh sama sa Dobrim.Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Nije počelo dobro.

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjećam, brižnog i uljudnog,   a opet zaboljelo je.

Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Tada bi usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čujem kako mi šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasanim se, trgnu se iz sjećanja i pogledam ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što znam o njemu, a zna skoro sve, mi govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te mitove o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.Tu su mahalske blentovije bili glavni akteri. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Pitam se ko od radi u miliciji?  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni,molećivim licem i gestom koji kaže – stani , molim te ,ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije ! Ja sam svjedok.

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj, neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena , molim te , idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome Frka Frkica spava. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te,pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u novu , ali navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći – tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica je ponovo oprasmo, Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu , ispod bokala , vrhom zataknuta cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Marija Magdalena Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi što hitnije javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu Milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . On je nutkao supicama i sokovima.Teško je gutala.Nije htjela jesti.Njegov molećivi pogled su je tjerali da ponešto proguta. Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je, prislonila bi se uz njega .Voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično bistra , živog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je.A osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Marija Magdalena , Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.

Yossamin – Prija





Imam jednu priju

Neda se zove,

gori iza Klisa

prema Sinju i Rudi

di je polje veliko i plodno





Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon

sa crkve

i cvrkuton ptica,

moja se prija diže

jer vridne ruke

ne mogu mirovat,

Bogu pomoli i posla uvati,

ili u polju.

ili oko blaga,

ili kruve peć za pazar





nikad se prija ne žali,

bilo lito i žega,

ili zima mrazi,

uvik joj osmih na licu





pa kad se javi kroz smješak pita

” šta je s vama kako ste

jeste li svi dobro

kako si spavala”

i razvezemo priču biće

oko po ure u šali i

dnevnim događanjima





prije dvi tri godine

u žaru posla

prija slomi nogu





Pitan je ” kako je draga moja”

Veli ona

“dobro, fala Bogu proće i ovo

kako si ti”

A bilo ružno vrime

minjalo nakišu

bole zglobovi , trnu, gnjave

al diš kukat priji

Ona nogu lomi i jopet jon dobro





Rekupertala se prija , s ton nogon,

prošlo biće i godinu dana

kad jedno jutro

digla se prija ka i uvik

na uranku

oko blaga

spremat za pazar

a,

bila jaka zima i

sledila vodu

u priši

sklizne prija na komad leda

i opet slomi nogu

ovaj put drugu





E ljudi moji žene,

ko stina jaka

ma kad bolje promislin

kažen ja njoj

“Znaš šta

lani slomila jednu nogu

ove godine drugu,

fala Bogu sad si mirna

nemaš više nogu za lomit”

a prija se smije





poslali priju u toplice

nogu rehabilitirati,

na moru

A tu priču

O buvelu , šeširu i plivanju

ću ispričati drugi put…


												

Kristifor Kolumbo

Na dan 06.12.1492.godine Kristofer Kolumbo otkrio je ostrvo Hispanjola, sada podijeljeno između Haitija i Dominikanske Republike. Ova kontraverna ličnost,velikan svjetskog pomorstva i historije zaslužuje nekoliko riječi više od jutarnjeg osvrta na zbivanje na današnji dan.

Kristifor Kolumbo je rođen 3o oktobra 1451. god i Đenovi a umro 20.maja 1506. Godine u Valjadolidu.Usud mu je odredio da umjesto trgovca bude  moreplovac i istraživač.Otac mu je bio Nedeljko Kolumbo tkač i trgovac ,a Majka Suzana Ruža Fontane domačica.Ipak porodici je nedostajalo novaca i Kristifor u četrnaestoj godini prekida školovanje.tada je postao moreplovac i počinje da prodaje mape i karte,vrlo često lažne.

Dvadeset pet godina kao da nije postojao.Tada se javlja kao žrtva brodoloma u pomorskoj bitki kod obale Portugala.Četiri godine kasnije već je oženjen sa portugalskom plemkinjom Felipom Monsis Perestrelo i ima sina Dijega.

Osnevne karakteristike su bile tajanstvenost,ponos i blentava uvjerenost da Božanstvo upravlja njegovim životom.Nije prevbiše odgovarao varljivoj  slici koju  večina pučanstva ima  o španjolcima,portugalcima ili talijanima.Te tri zemlje vezuju za njegovo porijeklo.

Neki fra Bartolomeo de Las kasasa nam ostavio zapis o  Kolombovim osebujnostima:

Visokog tijela,višeg od prosečnog,lica dugog i moćnog,nos orlovski,oči plave,belog tena koji je išao ka upaljenoj crvenoj,brada i kosa,kada je bio momak,plavi,ali su mu zbog ranog rada brzo posrali sedi..

…Duhovit i veseo,dobar govornik,elokventan i uspešan u svojim poslovima.Imao je izgled poštovane osobe velike moći i autoritetima,i dostojan svake naklonosti.

Kolombo je bio krajnje marljiv prema Božanskoj časti,poštovao najstrožije postove,ispovjedao se i pričešćivao.“

Vjerovatno se pitate zašto opširnost kada je u uđbenicima srednjih škola predstavljen sa par rečenica.Jedna studija u SAD je pokazala da 75% učenika tri ispitane srednje škole nisu čule za Kolumba i da je neki  Ameriko de Sad otkrio ameriku,da bi ona po njemu dobila ime.

Znači jedan od najslavnijih ljudi nove ere sve više postaje anonimus.Tako se i španski dvor odnosio prema njemu.Iako je bio i gusar i pljačkaš,njegove „blesave“ ideje  su dovele do otkrivanja dva nova svijeta i barem jednog pola.

Sada se zna da su  Viknzi  prije njega redovno posjećivali „novi svijet“ ,ali njihova nepismenost je bila ograničavajući faktor u ostavljanju pisanih dokumenata.

Kolumbo je decenijama skupljao iskustvo moreplovca i  pisao  snove dostojne  „filozofima,astrolozima,mudracima i teolozima gradeći svoj svijet mašte“ koji mu je od Boga poslat. Sve to je uticalo na odluku  da kraticom ,preko zapadnih okeana  dođe do Indije,obećane zemlje.Na toj zamišljenoj ruti se najviše plašio Amazonki,čudesnih ratnica antike ,koje čuvaju Suljine ( Solomonov) zlatne planine i rudnike.

Ti silni fantazmi nalik Don Kihotskim i još huđim i luđim  donijeli su mu  naklonost španskog dvora,ali tek nakog šest godina upornog odbijanja.To mu je omogučilo  da četiri puta, u periodu od  1492. Do 1504. plovi ka zapadu i otkriva  Novi svijet.

Svojim otkrićima španskom dvoru je darovao teritoriju dva puta veću od Evrope.Zahvaljujući tome u španske riznice se slilo blaga odovljno da popuni trezore svih evropski dvorova.

Kruna ko svaka  kruna; nezahvalna ,pljačkaška,zezasita i krvoločna po svojoj vokaciji.

Najvećeg darodavca u povijsti Špani kralj je jednostavno zanemario.Iako je po ugovoru imao pravo na obeštećenje (desetina dobiti) koje bi ga uvrstilo među najbogatije španjolce Kolumbo je živio na marginama u bijedi i siromaštvu,napušten od žena, star i usamljen.

Nesuđeni admiral okeana  mora, viceguverner i guverner novootkrivenih teritoija je tek pred samu smrt izmolio neku šaku zlatnika da dostojanstveno umre,

Vjerujemo da je ispaštao  grijehe nasljednika.Otvorio je put selektivnim genocidima Evropljana nad domorocima novog svijeta,od Južnog do Sjevernog pola.

Kriv je da ne može krivlji biti.Njegove fiks ideje o Solomonovom Eldoradu .Gradi i planini od zlata su bila incijalna ideja kojom su se rukovodili konkvistadori,vatikanski  „misionari“ krvoločne ubice   i sav mogući religiozni i kriminalni šljam „kolijevke civilizacije“,Nemoguće je odrediti broj ubijenih domorodaca i  vrijednost  blaga blaga koje je opljačkano.

Na svom trećem putovanju Kolumbo je „otkrio“ da zemlja nije okrugla već da ima oblik kruške sa „bradavicom“ koja je najbliža nebu i da je tu zemaljski raj.Vrlo oštroumni zaključci.

Oštroumniji nego kod većine ljudi tog vremena.Tada je malo ko vjerovao da je zemlja okrugla.Vrijedilo je antičko ubjeđenje da je tzemlja ploča i da se ploveći može doći do kraja ploče,pasti i pogiunuti.To je Kristiforu bio najveći problem u poduhvatu.Naći dovoljan broj mornara.Iako je stalno bio na pragu amričkog kontinenta nikad nije kročio na njega.Većinu zemalja oko Sjeverene amerike je obišao i poklonio kraljici Izabeli Katoličkoj koja je umrla iste godine kada se on vratio sa četvrtog putovanja.

U Evropu je donio zlato. U novi svijet je posijao koleru i viruele. Nije baš pravedna trampa,ali to tako zaprisegnuti učenici Vatikanske inkvizicije rade.

Frka Frkica Dio VII

Frkin usud

Luce je molećivo insistirala da joj ispričam kako se desilo da smo Dobri i ja završili na ljuljašci u đardinu skršenih srdaca.A ja joj o tome nisam mogla pričati.Ne zbog mene i Dobrog. Mi nismo jedno drugom slomili srca.Ja sam tu veče isplakala svoju slomljenu mladost ćetirii godine prije.A Dobrom se srce kršilo mnogo prije mene.

Nisam joj mogla pričati jer je to veče očev nerazum slomio najtananije i najčednije biće u našim mahalama – Kosaru .O tom mi srce nije dalo da pričam.Ta dva događaja su se zbila isto veče i čim pomislim na to meni se plače i ja se raspizdim ko neka junferica koju je preskočio njen vakat.

Dogovorila sam se sa Lucom – ja ću o ljuljački, ona će o Kosari jer je vjerodostojniji svjedok.Ujedno ćemo to povezati u jednu cjelinu u ovoj tragikomediji.I zapravo – prvi put zvanično uvesti Luce na scenu.

O ljuljački se nema šta pričati. To veče je bio jedno od rijetkih nerazuma koji su proistekli iz druženju mahalaša. Uobičajeno je bilo slaviti ljubav.Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad, ili najčešće nikad ,na kraju balade, nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se na dunjaku brusile , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.Oni nesretni vukli su praznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Ja sam bila od ovih prvih.Najmlađa , a prezrela tugom i bolom jer me je monstrum kao dijete obeščastio i unakazio za čitav život.I onda sam, godinama poslije, ušla među mahalaše. Zaljubila se u njih.Ali dijete , neiskusno i željno ljubavi, u nastojanju da se dopadne najačešće učini greške.Naizled nebitne, ali koje veoma konsekventno utiču na dalji slijed događanja.

Ja sam ih počinila više.Zaboravila sam sebe.Nisam se obazirala na bol.Dijete željno života , neiskusno i neupućeno nije znala osnovno pravilo Usuda:

-Budi dostojna Božije ljubavu, budi strpljiva i ne griješi !

Nisam bila strpljiva. Čekajući onu “lažovčinu” zaglavila sam sa Debom.On mi je najmanje trebao.Njega nije bila briga za bilo koga i on mi se najmanje sviđao do svih njih.Čak nisam ni znala da se “lažovčina” i mahalaši poznaju.Neznanje nikad nije opravdanje.

Vrlo brzo sam shvatila da sa Debom nemam ništa zajedničko.On vjerovatno nije bio toliko(?) bezosjećajna odrtina kakvim se predstavljao, ali se svim silama trudio da bude što siroviji i bezosjećajniji.Ponekad je bio i zabavan i humorističan , ali ponekad bez mjere i empatije.

Druženje s njim je dovelo da jedne noći valjanjem i trganjem poravnimo sve kadifice, ljubičice, karanfiliće i ruže u tri najljepše cvijetne bašte u mahalama. Jedna od njih je bila Mojsijeva. Deba je sa Mojsijem imao nikad izbalansiran ,odnosno neizvjesno neugodan odnos,na ivici tenzija.Ponekad se činilo da je to gluma.Uglavnom, jedva da su bili nešto više od dva mahalaša koje rođenje naštelilo jednog pored drugog.

U principu Mojsije je bio dobar insan , možda malo prestrog sudac.Mojsiju dirnuti u cvijeće je kao dirnuti u njegove dvije najveće ljubavi: harmoniku i vjernu ljubu Zlatu.

Kada smo mu uneredili cvijeće, nikom nije rekao ni jedne riječi.Ni Zlati. Mudro je šutio i pustio neko vrijeme dok sve nije prekrila nova trava i cvijeće zaborava.No, spremao je osvetu. Vrlo pakosnu osvetu, jer nerazum nosi nerazum.Ne može njemu niko njegove ljepote gaziti i trgati.

Zahvaljujući njegovom nagovoru za kaznu me je i Lenji trebao „pricrvljiti“. Ali ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti mnogo više duše i dobrote imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pokušao jednom , ali nije uspio  i nikad više nikoga na taj način prići ženskom čeljadetu.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče sam i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Ali ne zbog toga.Vile mi razum nosile. Joj mamo, mamice nisam znala koliko suza, krikova i bola nosim u skršenoj duši

Što bi reko Mojsije – za čitav jedan život se slamala .

Da,bilo to istu veče kad me Lenji pokušao pricvrljiti. Djevojčicu su malu nečasno pokušali prevariti oni kojima je najiskrenije vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika heknuti. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije neki hajvan već Deba , a Frka mu društvo pravila.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ni ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  nam nije išlo od ruke, Leda u donjoj bazi, od monstrumovog čerečenja se nisam oslobodila Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje, jal valjanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdunčica  koja je postala žena i koja će te večri postati nesuvisla, pa samilosna žena.Meni čudo što nema Lele Jele Jelene i Zlate. Bez njih mi prazno i kiselo. Ali šta se može.I ovi su zaslužili dobar ugođaj.A i radi Dobrog sam se morala pokazati u najljepšem izdanju.Čak sam se htjela našminkati. Ali sam izgledala ko poslijednja profuknjača.

Poslije saznah , reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica sa rukavima aba sakoi Kemo M. Minjake počela nositi.Jal suknjice , jal šorcike. Jes da joj stoje, ko bombona je, ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . Previše se ljepote otkriva, pa je i dosta vulgarno i pomalo dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno.Poslije te večeri se još više podobrila i pristojno se počela oblačiti.Dosta skupo, elegantno i atraktivno- Moglo joj se! Jednica u majke, kći sudije vrhovnog suda,buduća advokatica.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nosaju i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Mojsije , k'o slučajno potrefio akšamluk kod Frke Frkice u subotnji dan, u kojem je Zlata slavila bar micvu svoga sina.Normalno njemu i u čifutskoj zajednici kao svakom khufuru , oliti ćafiru nije nije priznato pravo na postojanje, odnosno dobio je tarabu za vjek vjekova.A on onizak kakav je bio, nikad nije volio tarabe preskakat.Osim ako mu je bila preša.Nije znano da li je štagod uz tarabe prislanjo.

Koliko Mojsiju ,Debi još više drago oko srca, što mu drugari kod ljube dolaze. Naložio da se iće i sve moguđe mezetluske đakonije spreme. Obavezno brizle i bijele bubrege. Normalno, u sufinansijskom su talu Mojsije, Lenji i Dobri. Ja sam sa povrćem, voćem, mliječnim proizvodima iz bašte i štale i maštom sofru začinila.Vizuelni ugođaj na visokom nivou. Vjerujem se da će se poistovjetiti sa nepčanim.

Zasjelo se vanka ,puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.Na sreću nije bilo žalosnih vrba.Samo su nam još one trebale.

Međutom, nije se ni sofra iznijela ,kiša iznenada poče da sipi i oni se povukoše u kuću.Ha se povukoše, kiša prestade.Oni opet vanka, a kiša ih opet takari .I tako hejbet puta.Vide oni ne mogu se sa nebom naduravat ,pa zasjedoše u sobu do kužine.

Mnije Dobri ovo kišno kolebanje na zlo sluti.Nije kiša mađioničarski trik : sad je vidiš – sad je ne vidiš.Ovo nebo opomenu nekom šalje. Da se pripazi i pomogne insanu , najprije insanki u nevolji. One su te koje najčešće naj…grabuse.I ja se mrgodim.Neće mi valjda par kapi pokvariti ljepotu dobrodošlice i gostoprimstva.

Deba se, ko kakva muška jezikara ,uvijek hvalio da niko bolje i više od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje,tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– to veče će iznebuha Mojsije Debi.

Poče poker licitacija

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri banke.

Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka kazne.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža.Ko najveći levat pruža ruku.Zaboravio  da se u blentavoj glavi uvijek opačina sprema,Znao je Deba uzvratiti.No, Mojsije će kontru uzvratit i to kako.

Debeli , po seljački hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka, tutkalom premazana.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu, pužev trag čak i na pominjanje paučine povraćao.Kažu kečine je u školi fasovo za svaku lekciju gdje se kišna gujavica ili svinja pominju.Nije on bio glup da ne mere lekciju naučiti.Od povraćanja ne bi lekciju ni pogledao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija i higijenu.K'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja-kaže Deba i namah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenife,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima, a ti opet štimaj i štemaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin , ko svešteno lice za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu znai muhura,,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti. Ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.Mere joj zafaliti za nauk.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema ;iznebuha sluti Dobri, a slutim i ja,Donio mi Lenji na poklon lijep buket kadifica , karanfilića sa pwet i utkanih bijelih ruže iz Mojsijeve bašče.To me upozorilo da nešto nije u redu.Nikad Mojsije nije ubro cvijeće iz svojoe bašče.Ni Zlatiji. Ali ponešena užurbanošću večeri zaboravih na slutnju.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe i obraća se Debi:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade onih prvih sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A tek đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.gdje će ti duša.Sve mi se bolan zgudumilo.Ne možeš distati, ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali?Gdje  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo.Koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi ,malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri , kao ne zna zbog čega.Sve čisto,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima nije dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura krije,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi’ da imam škole diplomski dobar napiso:

“Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Dobrom nešto šuveli.U kuhinji suđe zvecka, ali i zvuk nekog čudnog komešanje remeti kuhinjsku harmoniju.Duma Lenji se nešto predugo zadržao oko fijakera..

Kaže Hani;

–Idi vidi treba li šta pomoći .

Ona ne bi da ide , zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.Molim te!

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.

Ona sjedi mezu rezucka, on oko nje skakuće i pričaju.

-Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.

Uvrijeđena šiparica ode.U odlasku brzo se okrenu i isplazi mu jezik.Uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je čedno dijeta;asmješi se Dobri.

Do tog momenta sam osluškivala šta Deba melje i branila se od Lenjeg.Od onog može li zabiberiti ,je bezvoljno kidiso na mene.Te hoće da me dodirne, pa da me pomiriše,da se prisloni uz mene.Hoće da me zagrli i poljubac ukrade.

Meni se mozak zaledio.

Deba mu najbolji prijatelj.Ja mu djevojka najboljeg prijatelja.On ima djevojku koja se druži sa nama i dobra je sa mnom.On onako mlitav i pospan nikad nije pokazivao nikakvu agresivnost.Sada me sve više vraća u tri, ne, sad već četiri godine daleku prošlost kada me onaj…

U meni se panika javlja. Postajem robot.Sjednem na stolicu sa naslonom da bih ga udaljila.Ne mogu Debu zvati i sijati zlu krv mešu prijateljima.Ne mogu ni Dobrog zvati. Stid me šta će pomisliti.O Mojsiju nema govora.Shvatam ovo je njegova namještaljka. Kazna za cvijeće i Debine pređašnje aferime.U meni se četvorogodišnja bol vraća,povećava nosi sve neisplakane suze i jecaje.U vazduhu bol moja i suze trepere.

Hana više ne obraća pažnju na takarli nabrajalicu.Izbečila oči ko krofne, lice ko mak,rukom ispred lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje.Zove je on,ona odamahuje,noge stišće ,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.

Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski hoće da me pricrvlji .Vidi se nije  dobrovoljno.Ja Marija Magdalena , jednom silovano dijete ublijedila ko tek ispeglani čaršafi, branim se  i plačem.Silovito se branim, odgurujem ga, grebem po licu,stisnutih zuba, usne grizem  i čutim. Nigdje đuguma. Znam daleko je u kredencu.Lenji me obgrlio , ne mogu ga ni štosnuti.Pokušavam dohvatiti veliku tavu sa brizlama i bijelim bubrezima.

Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa mene.Ovaj pade među šerpe i lonce,viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog. Bježim iza vrata , gačice dižem, namještam bijelu  anteriju , prilazim fijakeru , uzimam tiganj sa brizlama  i bijelim bubrezima, nebiberenim, koje cvrće i prosipam ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio. Rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Gledam Dobrog  u očima strah, bol i očaj očaj .On me ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti. U Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiho, da ja  ne čujem:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj da nisi to učinio. Jasno! Ili ima da te nema. I ni jedne , o ovome ,ni da pomisliš, kamo li progovoriš;ili ima da te ni zuce, ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A bilo bi ti bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se toliko snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on – Lenji mogao biti lenj  koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši,grlo,nos i oči izbijao.Tada je imao sedamnaest godina, kao i Frka Frkica.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju,jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

-Dobri moj ,ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo,Idi molim te Dobri;nevinosti ti moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa ovim plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Znam tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok boni. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao neku kolateralnu štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih on ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio moj bol , bol ove grlice mile i ona bi prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše,a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri me gleda u oči, ja se utapam u njih i odjednom ja sam Dobri.Gledam sebe njegovim očima.Ne znam kako, ali spojili smo se.Duše su nam se sjedinile. :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Pomen nevinosti na jauk ,na histeriju me vodi. Dobri to zna, prilazi prilazi mi, zagrli me blago, zaštitnički. Polako me vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete ka da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelazimo sobu; mi smo jedno čini se.Ne obraćamo pažnju na Hanu, Debu i Mojsija. Na verandi se na zid kuće naslanjamo. Vazduh je svjež i prozračan, mirisan.Kako ne bi bio?Ljeto je umilno.Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki tuguje.

Dolje u daljini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu u vrh čela me ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja. Dašak vjetra mi kosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u nas dvoje. Povlađuje nam.

Gore se nebo priprema za nas dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Ja na drveni pod padam. Uvijam se i grčim ,kao da imam goropadicu.

I plačem.

A onda prolomi se krik djeteta kome razdiru utrobicu ;kome trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila sve me boli. Dođi pomozi mi,boli me majko moja. Šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je zagrli, sada su njih samo dvoje ranjive  djeca u fetalnom položaju On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru,čereče i kidaju.Djece kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Malena djevojčica kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači-Djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Djevojčica ne prestaje vrištati. Odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće.Samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo autistički ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo..

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću. Sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačom vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da jeznala šta se dešava i da se podsvjesno Mariji svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.Deba ništa ne anlaiše . Pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i dosta kusura, ali meni mrsko računat , a i dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski, ljudski i krvnički. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se ko obeznanjeni derviši sam sa sebom psokom razgovara:

-Konji jedan , pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu,materi i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset jednu godinu,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ; 

_Eej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

-E, eto joj ga sad. Hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Užurbano za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku i Dobrog pogledava. U Mojsijevim rukama se ponosno peči glancerka, safir plava harmonika od šest registara i jakako, sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest registra zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu.Kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj toj ljepoti i jedinstvenosti ko Bosni nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole, ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Djetešce neumorno vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoćel’  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani ,ko balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoćel’  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru.Vraća se do djeteta nježno,sasvim lagano   djetinju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom on moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.Izgleda s pravom.

Zatim se Mariji Magdaleni naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači. Ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću.Intuitivno. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečinom svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije. Samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo vjeruje da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno zvonik Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , poteku tonovi,nejaki ko potoćić srca što krvari. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge, da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski ,više nebeski plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Ništa neobično. Večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima,u kojoj se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje pišu.Neke će biti uslišene.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

u srce primam bol tvoj.

Milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Uz umorne duge

o suzo iskrice tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

da ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba blate.

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno i lagano umiru.

Harfe.

Pianissimo.

Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš u snove  ću ti doći

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Kad Dobri htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je lagana i krhka bila,na ruke je prima . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti.

On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja ,kad joj njih dvoje prilaze – on pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji,zagrli ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju.Isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi .Misli – još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa hamalskim sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo, dok pratila ih harmonična jeka crkvenih zvonika i svjetla tisuću minareta.To su jedini zvuci koje je harmonika za svog nerođenog života ispustila.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda,zlatu na koljena posjeda,  cigar pali, podiže alkoholeru vadi,otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo naglo podignu onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. Netom iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uughhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Yossamin – Molitva









Duga je noć,besana

Ona

se stisla u kantun,

u kući godi svića,

jedna

ovična žarulja,

vanka bisni oluja,

nevira okriće bore,

grane mlate o prozore

munje paraju nebo

i od groma podrhtava tlo





On

je negdi daleko,

na moru

a Ona ćuti

svaki udar vitra o brod

i diže ruke uvis,

nijemo moleći

zavite svoje,

hoteć

zaustaviti podivljale vale

i umirit more

za njega

Priča o tri Slobodana Kovačevića rođena u Gradu Čednosti

U Sarajevu, u vrijeme Indexa, su postojala i djelovala tri Slobodana Kovačevića.

Čisto sumnjam da je ijedan potomak Save Kovečevića. Drugačiji su bili. Ni skojevci ,ni komunisti, a ni nacionalisti.

Jedan je bio Slobodan Bodo A.Kovačević.Bio je član Indexa .Gitarista koji je gitari dao dušu i onda je  pokonio dunjaluku.O njemu ,se manje više, sve zna.

Jedan drugi Slobodan M. Kovačević je također muzičar, bio. Mlađi do onog prvog godinu dana; sa njim i Fadilom Redžićem u Lutalicama ritam gitaru tandaro. Svirao je i u Indexima II, ali kratko vrijeme. To je grupa koja je nastala od ostatka Indexa po dolasku Bode,Fadila i Davora u one prave Indexa. Slova A i M. su početna slova imena njhovih očeva i služila su da ih tekstualno razlikujemo, fizički su se razlikovali ali i jedan i drugi zgodni bili.Obojicu su povremeno zvali Slobama.

Bodo M.je poslije svirao u Pro artama od njihovo osnivanja. U Splitu je 1973.godine osnovao grupu More. Meri Cetinić, Doris Dragović, Oliver Dragojević mnogi drugi mu duguju zahvalnost za uspješne karijere.

Sada kao i mnogi drugi koji su napustili Dvor nema domovinu. Bavi se slikarstvom i pomalo muzikom.

Sarajevo pamti svoju dobru djecu.

Sarajevo je imalo i trećeg Slobodana Slobu Kovaćevića sina čuvenog sarajevskog ljekara, Doktora Kovačevića.

Nekim ljudima vrijeme oduzima ime. Tako smo vremenom zagubili ime doktora Kovačevića. Niko mu nije upamtio ime. Bio je, jednostavno, doktor Kovačević.

Slobodan Slobo Kovačević ,doktorov sin je bio dijete , pa dijete-čovjek, kojeg bi moderna nauka označila kao autistu. Za većinu nas bio je dijete -ljudina, koji je put šarenih leptira lebdio nekim stazama čudesnih svijetova samo njemu znanih.

U tim njegovim svijetovima je vladao sklad, mir i ljubav. Skoro uvijek je ;ne hodao, nego hodajući jurio, žurio i lepršao vitlajući neke, samu njemu znane mjehuriće i snove.

Imao je fantastičnu memoriju i diječiju filozofiju. Volio je da se igra i juri. Njegova oridnirajuća ulica je bila Nemanjina,poslije joj vraćeno ime od prije kraja II svjetskog rata; Čekaluša. To je ona ulica u kojoj se Kemal Monteno načekao Lidije,a Milić Vukašinović bubnjo na školskoj klupi i tabli,a kradljivac Brega Beštija đepario bjelosvjetske note.

Sigurno znamo da bi prste u usta stavljao kada bi Lidiju vidio. Bojao se njene ljepote sve dok je Kemo nije opjevao. Nikad novac nije htio uzeti. Davalo mu se. Ali ako bi mu neko sladoled kupio, prihvatio bi ga. Bio je malo,veliko dijete,ogromnog srca.

Uvijek ispeglan i čist u nekim sivim za deset cenata kraćim pantalonama, braon cipelama na pertlanje i plavo bijeloj karo košulji šetao se omiljenim kvartovima.

Spuštao se Slobodan preko Mejtaša, pored američkog konzulata do Katedrale i prve Gimnazije. Ljeti je umjesto košulje blistavu bijelu potkošulju nosio. Rjeđe je do Bašćaršije hodio.Nije volio velike gužve i nepoznata tujinska lica.

Tada bi se umorio i tramvajem se vratio do malog i velikog parka, do Alipašine džamije. Na ulazu u dvorište džamije bi se prekrstio, ušao i vode se napio.Tada bi opet krug tramvajem od Skenderije do Latinske čuprije pravio i na slatko čoše išao.

Tamo bi ga Davor ili neki drugi Dobri Sarajlija sladoledom počastio. Nije se micao sa mjesta,u hladovini zaklonjen od sunca, dok sladoled ne bi; ko dijete malo; sa kornentom polizao i smazo.

Poslije Njemanjine je najćešće špartao Koševo ulicom, Prije zvanom Kralja Tomiislava, do II Gimnazije i do dva parka mladosti iza nje. Od Higijenskog kroz Alipašinu (Đure Đakovića) i uz Gabelinu (Matija Gubec) nikad prolazio nije.

Tu su komunisti svoje vile krili,a ljudi ih se bojali,u tišini svašta o njima pričali.O nestajanju i otocima,priče do Slobe došle.Zato se on nikad iz Sarajeva maknuo se nije.Osim rijetko do mora,Suncegrad zidina  rivijere.

Dalje od Marin dvora nije išao , tu se za njega Grad završavao. Otac mu je govorio da mu treba pasoš za prelazak te granice između Dvora i predvorja. Pasoš nije imao, a i bojao se dalje ići jer je tamo bilo mnogo loših ljudi.

Znao je sve o dobrim ljudima Sarajeva. Njemu je to lako bilo. Imao je fotografsko pamćenje. Sa neumoljivom preciznošću je znao ko je dobar čovjek. Dobri ljudi su imali vremena i strpljenja za njegova pitanja, a bilo ih je mnogo. Bilo je to dovoljno pitanja da se sazna nečiji životopis i rodoslov. Pitanja nikad ponavljao nije.

Lica baš i nije dobro pamtio.Uvijek bi pri svakom novom susretu za ime i prezime pitao. Kad bi mu se odgovorilo on bi upitanog prepoznao i u tren bi mu životopis izdiktirao i ponekad i neku tajnu u životopis ubacio.
Često bi neku nepoznatu činjenicu ili novost tom nekom drugom o njemu samom znao ispričati.Bespogovorno tačno i na vrijeme ,bez greške je znao koji je dobar čovjek umro.Oni zli ga nisu interesovali.

Kako je dobivao i djelio informacije i kako se savršeno bez greške prema njima ophodio bila je nepoznanica za naše umove. Kada bi neko dobar umro bio bi jako tužan i zamišljen , ali plakao nije. Zapravo nikad ga niko nije vidio da plače , samo je osmijeh negovim licem zračio.

Loši ljudi nisu imali vremena za njega .Bili osorni i grubi prema njemu. Zli ljudi su ga tjerali i šikanirali. No, činilo se da je u to doba u je tih ljudi manje bilo,ali nije. Grad je bio manji i čvršči i zlo se dobro krilo.

Oni dobri su ga uvijek branili i znali kazniti one loše i zle Njihova ružna lica je pamtio i izbjegavao.A poslije i oni njega, jer su se bojali dobrih.

Godine su prolazile. Slobo je stario i postajao sporiji i fizički i umno. Sve rijeđe je biograf bio. One dobre sve je upoznao,novi nisu pristizali.Tako je gubio svježinu i bistrinu,

Onih lošiji i zli su nadirali sa svih strana iz svih mogućih vukojebina.

I Slobo dijete-ljudina nevinosti i dobra i Grad čednosti se prevarili. Grad i Dijete su mislili da je dobrota i ljubaznost su dovoljna odbrana od zla. I bili su u pravo,samo što će to morati krvlju i mnogom smrću platiti.

Kako sve ide u parovima morao se pojaviti onaj monstrum Slobodan Milošević koga posla genocidna SANU sorta oca nacije genocidnog uma Dobrica Cosić, da svu dobrotu ,slobodu i ljubav pokuša uništiti. U grad čednosti nikad sa svojim zlim koljačkim hordama nisu ušli.

da li je dovoljno reći da su  zvijeri i monstrumi debelo popušili Bosanski grb?

Slobodan Slobo Kovačević doktorov sin je živio nekoliko godina poslije rata.Ali to više nije bilo njegovo Sarajevo u kojem je on sve poznavao.Bilo je to neki porušeni grad, sa mnogo novih lica,stranaca koji su ga se plašili,a on se plašio njih.

Čutljivo je hodao ulicama,tiho se ugasio,presvisnuo.Tek tako. Odjednom samo smo primjetili da ga nema.Ili je nestao nešto malo prije rata,a njegov duh je  jurio ulicama svoga grada da ga čuva brani i sačuva.

Ništa to neobično ne bi bilo.Sa Slobom se nikad nije mogao poredak stvari sa sigurnošću znati. Imao je neku svoju nebesku šemu punu iznenađenja, onih ljudskih, prijateljski i vedrih.

Hvala ti za neizmjernu  dobrotu , milost i radovanja  koju si nam darovao :

Slobodane Slobo Kovačeviću ljudino ,doktora Kovačevića  sine.

Po završetku rata Slobodan Bodo A Kovačević se iz Praga vratio u Sarajevo. Svirao po bivšoj Jugi, u Sarajevu u tišini akvarele crtao.

Nikad nije mogao preboljeti što je na nagovor žena napustio Sarajevo i ostavio da ga neki od Indexa i Sarajevska raja brane.Kad su Indexi zvanično prestali da postoje nekako se povukao od svijeta, da bi jednog sunčanog dana,tri godine poslije,  2004.god. tiho, pretiho u drugi svijet za Jasnom,svojom prvom ljubavi otišao.

Slobodan Bodo M.Kovačević je 1992. iz Splita u Crnu Goru banuo.Ne znamo da li je mogao ili se nije htio vratiti u svoj rodni grad.Možda nije imao kome, a možda se užasavao viška krvi i smrti od kojih mnogi pobjegoše.

Iz Hrvatske je otišao valjda zbog okruženja, ne stađunskog. Stađun je isti i u Splitu i Heceg Novom. Biće da su ga protjerali, jer mu je trebalo trinaest godina da ponovo posjeti grad i ljude kojim je život ,ljubav i lijepu muziku dao.

Grad čednosti nikad ne zaboravlja svoju dobru djecu i zahvaljuje im na darovima.

Pobrojana trojka nisu svi dobri sarajevski Kovačevići.Ima ih još.

A ima i loših Kovačevića.To nisu sarajevski Kovačevići,oni su šljegli,pa su poslije odšljegli na okolna brda da ubijaju Grad ćednosti. Na čast im poganluk nhjihov.

Nebo sve gleda i pamti.

Alelujah.

Bleki – Takava vam je naša ljepot djevojka Modra rijeka

Takva vam je

ta naša

Ljepot

djevojka

zaista takva vam je

ta

Modra rijeka

da prostite

ko kristali duše njene

blistava od suza

istkana od vjernosti

prozirna od snova

lepršava

lagana od postojanja





I još jednom

takva vam je

ta

Milost

djevojka

a je Modrom rijekom tepam

na dlan duše moje

ko kapljica Neba

ko suzu Zvjezdica

od iskona Ezela

do srca moga teče

kroz šume mudrosti

ko kap kiša

svejtluca sjajem istine

stijenje razdvaja

dobrotom

mramorne gromade spaja

da bi meni mojoj duši hodila

nevinošću svojom

snenom

mene Maksuma zavodila

do oceana ljubavi

sa mnom hudim

obalama svojim brodila

Yossamin – To sam ti ja





Dokle ću voljeti svaku vlas na tebi
i pod povećalom ne vidim stvari
dokle se praviti da nismo ovisni
o tebi ja, sve moje noći, svi moji dani?


Očima vjerujem kada se zatvore,
tad vidim najbolje je li ti stalo do mene
ti imaš načine, žicu za mene,
slabe su na tebe sve moje noći,
svi moji dani


Jer, jer.jer kad si ti u pitanju nebo, zemlju
okrenem na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja


Kad si ti u pitanju sve što razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, to sam ti ja
sve šta trebam reći znam, alli kad si blizu
sve zaboravljam i sve ti dam, sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam


Dokle ću voljeti svaku vlas na tebi
i pod povečalom ne vidim stvari
dokle se praviti da nismo ovisni o tebi ja,
sve moje noći, svi moji dani?


Jer, jer, jer kad si ti u pitanju
nebo zemlju okrenem na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja


Kad si ti u pitanju sve šta razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, to sam ti ja
sve što treba reći znam ,
ali kad si blizu sve zaboravljam
i sve ti dam, sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam


Kad si ti u pitanju, nebo zemlju okrenem
na glavu
to sam ti ja, to sam ti ja
Kad si ti u pitanju sve što razum kaže
pada u vodu
to sam ti ja, 
sve što trebam reči znam, ali kad si blizu
sve zaboravljam i sve ti dam,  sve ti dam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam
jer ja, jer ja volim, ginem il ostavljam

												

Bleki – San dosanjani









Diže se
ode
milo moje
zaledih se
Trešnja tužno zašumi
nelagoda poče da me obuzima
ne dugo
a vrnu se
ljepša
prozračnije
snenija

Napila si se
sa izvora istine
Izvora modre rijeke
meni hudom malo vode donijela
da mi ljubav svježi
boli odnosi
sjedaš pored mene
ispod trešnjinog stabla
koje blještavo od crvenih bobica
poče sa nama da sni

Ti me zagrli mila
zagedah se u oči tvoje
boli
mnogo boli
vidjeh u njima ljubavi
ne dade mi da se sledim
samo reče
zagrli poljubi me mili
jedina ljubavi moja
ti me poznaš
reci mi
sve će biti u redu

polako sasvim tiho
zagrlih te
naslonih lice na lice
vali nježnosti zaigraše tango u grudima
osjetih mekoću usana
rumenih ko trešnjine bobe
kako poput kapljica tišine
plove kroz usne moje
a me miluju i tješe
kao poljubac cvata i rasta
što suđen je od iskona

Ah da

skoro zaboravih

ništa nije bilo u redu

tragično nikako nije bilo u redu

Frka Frkica – VI Dio

Luce

Dobri nam se smilovao i iz svoje ostavštine izvukao Lucine riječi koje su se odnosile na žute suzne mrlje iz Frkinog pismenija.

Odjednom utihnem. Shvatima da sam prestara da sažaljevam sebe.I nije moja bol najglavnija i jedina. A šta je sa Dobrim. Šta je sa Frkom?
Sa Dobrim nikad nisam pričala o Nadin. Čim bi počeo ja bih se razvalila ko kristalne Kravice u proljeće. On bi me samo zagrlio, primio u zagrljaj kao malo dijete,u kosu  ljubio  , ninao kao malu  bebicu i šaptao:

Plači bebice ! Znam da te boli isto kao i mene . Bol neće nikad nestati , ali vremenom možda bude zeru lakše.Niko ne može shvatiti jačinu i gorčinu majčinog bola i tragiku  kada izgubi dijete. I zato isplači se mila, možda suza jednom presahne. Plači mila i zahvalli se Bogu Jedinom što nam je dao možnost da je imamo,volimo i tugujemo za njom.

To je rekao prvi put  poslije boli i navale suza kada sam postala svjesna da više nema Nadin. Da se neće vratiiti .Da se nikad više neće nasmijati.I da je nikad više neću poljubiti i kose češljati.Na njegove riječi sam stavila prste u uši i vrištala i vrištala. On me je samo ljuljao i u kosu ljubio. I šutio. Bol moju grlio i vaseljanom raznosio.

Jednom ili dva puta sam više osjetila nego čula riječi :

-Eh , malene moje , šta bih ja bez vas? Šta ću ja bez svojih jedinih ljubavi? Šta ću ja bez svojih ljepot Anđela?

U tom momentu mi se javi misao :

– I njega boli , i njemu se plače . a on muči i mene miluje i tješi. Baš sam neka pizdunka. Ma pruži mu usne bona. Nek su gorke i čemerne od bola i suza , zajedno će vam biti lakše.

Nisam mu ih pružila , nisam uspjela pobijediti bol i zaustaviti krikove iz dna duše. Postajući svjesna njegove boli , vremenom sam prestala plakati , zatomljujući svoju. On je nikad više nije pomenuo, a meni se vratila bolest koju sam vukla od Nadininog rođenja. Nikad nisam obraćala pažnju na tu rigidnost. Nisam imala vremena . Bila sam sva sa Nadin.

Tak sada sam postala svjesna da je on čitavo vrijeme bdio nad nama dvjema.Volio nas , pazio , mazio , ispunjavao nježnošći i ljubavju . I nikad ama baš nikad  ništa nije tražio za sebe. Osim da budemo sretne i radosne. I čitavo vrijeme Dobri  samo šuti ili se smješka. Ponekad mu bol i suza zaiskre u očima. Ali ih proguta , pa se na me smješi i kaže:

-Ne tuguj Milo moje. Još smo tu. Još nas ljubav vodi i veže. Daće Milostiiv da sve izađe na dobro.

I počeo bi mi objašnjavati o Milosti Božijoj , u koju nikad nisam sumnjala, ali poslije smrti Nadin se mojim mislima rojilo hiljadu zašto . Skoro da ga i nisam slušala.Bila sam nepovratno izgubljena za život na dunjaluku.

-Vidiš malena ništa nije slučajno.U beskonačnoj Božijoj milosti sve ima  smisla i sve je hramonija.Ja neću ići daleko u tvoju i moju osobnu prošlost. Imao sam šest godina kada su Medija šintori o trotoar pobucali,kao plišanu lutku .Ja sam išao na Miljacku i u noj tražio smiraj.Sjeo sam u rupu koju su ekserđije iskopale, vode me prekrila .Tuga je to ! Maleno dijete ne vidi  više razloga  živjeti. Ne znam koliko sam ostao pod vodom . Minut , dva , pet , pola sata , sat … ali me jarka svjetlost privukla i izmamila iz vode..

Vidio sam čaroliju. Preliejpog Anđela kako blješti na jarkom suncu  i gleda prema meni i vodi.  Skida  bijeli svjetlucavi šal sa glave i veže ga za najgornju prečku  ograde mosta. Uspinje se na nju ,kao da hoće da skoči , poleti  da me spase od utapanja. Kada je Anđeo vidio da je dijete izronilo  i da se vratilo iz ponora , da je dobro , da zapanjeno i djetinje zaljubljeno gleda u njenu ljepotu  , sišala je sa ograde i glavu pognula , kao da se zastidila  dječaka i njegovih razgoračenih očiju .

Dok je dječak u mokroj odjeći , sa koje se cijedila bol, izlazio iz Miljacke i uspinjao se na most , bajkoviti  lik se  u trenu  rasplinu u havu . Dječak je rezignirano slegnuo ramenima. Šta se može? Ni u anđele se više ne može  pouzdati , zrelo misli dijete i  ponovo se  želi vratiti u toplu sigurnost rijeke. Utom ugleda šal. Anđeoski šal misli on. Svjetlucav , proziran i lepršav . Savršen u svojoj jednostavnoj bjelini. I čist kao duša anđela.

Ne zna dijete odakle mu te misli i riječi , ali ih niže.I osjetio je da mu se sreća smješi. Anđeo mu ostavio znamenje. Srešću ga opet. Naučiće me da prepoznam tajne koje osjeća da nosi u sebi. I zaista se pokazalo , da to nije bilo kakav šal. Bio je to šal koji je povezao aneosko biće i njega čitav potonji život.

Taj šal će ga pratiti kroz život kao amajlija , kao usud.Imao ga je i nije imao. Poklanjali su ga al i krali. Niko ga nije ništa pitao.Samo bi ga uzeli i šal bi nestao. Nije se nikad ljutio ,ni brinuo. Djetinjim znanjem je znao da će mu se šal uvijek vraćati.Dar anđela se nikad ne može izgubiti.Uvijek se vraća da štiti onog kome je poklonjen. Kad je bio kod njega bio je to vrijeme zatišja i snova. Kad ga je poklonio nekoj od Anđela dešavale su se nestavrne  ljepote i nježnosti. Kad mu se gubio trag bila bila su to stampedasta vremena puna nerazuma i boli.

Četiri godine kasnije je ponovo krajičkom okom , u magnovenju vidio svoju anđelu, kada ga je milicija iznosila iz Dijaninog stana. Prepozano je iako je bila obučena nekako čudno, po vojnički. Crni šinjel , cipele sa ogromnom štiikom i kačket. Ali on je znao da je to ona.Godinama se pitao šta će ona tu. Premlada je bila da joj bude majka, prevelika za sestru, Osim po boji kose nije bila  nalik Dijani. Kako godinama poslije Dijanine smrti nije imao misli i sjećanja , šal je bio jedini , nijemi , lepršavi svjedok da ništa nije sanjao i izmislio. Da je Medi zajedno sa Dijanom  postojao i da su  negdje na nekom lijepom i tihom mjestu gdje ih zlo  ne može na prečac iskasapiti i nestati. I da paze na njega.

Znao je , svojom djetinjom , nevinom dušom je vjerovao, da će ga  anđeo čuvati i spasiti kad mu bude najteže.Godine su prolazile . On nije imao sjećanja ni emocija. Činilo mu se da niko ne primjećuje da je živ.Sve ga je mimoilazilo. I ljepota i ružnoća . I dobro i zlo. Znao je da hoda i da se kreće . da se ljudi oko njega jure i žire. Smiju i plaču.  Nije osjećao ni njihovu radost, ni tugu.

Jedino je ponekad bio svjestan da ima oca i mater, dva brata i sestru koja je bila najmlađa. Oca skoro nikada nije bilo kod kuće. Morao je raditi za dvoje, za nahraniti šestoro. Majka je bila kućanica i na nju je pao teret vaspitanja djece.

A šta je ona o tome znala. Udali su je sa sedamnaest godina za aginog , za hadžijskog unuka.Ona se njje ništa pitala. I bilo joj je drago što je tako. Taj njen suđeni je bio nešto najljepše što je u životu srela. I njena prva i jedina ljubav.Za šest i po godina je rodila četvoro djece. I blizance nesretnim slučajem , između trećeg i četvrtog djeteta , najmlađeg sina i jedine kćerke izgubila. Prebrzo zaćeće i zamor materijala – rekoše hećimi.I nikoga da joj pomogne.

I kada mu se um crnio i počeo gubiti u neizdrživu privlačnost ničega i ljepote koja ga je vukla riječnim dubinama Anđeo se sa hiljadama pahulja bijelih nenadano vrati.

Sjeća se tog susreta , urezao mu se u mozak ,znao je da se nikad više neće rastati od svog anđela. Da će mu se uvijek vraćati. I on njoj.Dok ih smrt ne rastavi.Dijete zaboravilo da ne valja slutiti.

Nikad nije izlazio van , ako nije morao.U školu je morao , iako mu je bilo dosadno i pogled mu je uvijek bludio kroz prozor čekajući da se nešto dogodi . Da mu neki oblak ili ptica daju   znak da će sve biti u redu. Nije se igrao sa drugom djecom.Bila su mu tako čista , neiskvarena, naivna i blažena u svom neznanju . On ih je žalio. I izbjegavao. Nije želio da ih kvari ili zarazi svojim usudom.

Bilo je to na njegov četrnaesti rođendan. Bila je zima,mjesec Januar 1965 godine.. Sniježilo je i nije sniježilo. Vjetar je nosio pahiljice i odustajao od plesa sa njima. Bilo je hladno – na valove. Vrijeme je bilo nestašno. Kao da se kolebalo na koju će stranu okrenuti.On je znao da mu priroda dobronamjerno šapuće:

-Nešto će se destiti mali moj!

A on je samo izašao da čeka oca , koji bi mu uvijek donio neki poklon za rođendan.Nije se uopšte radovao tim poklonima.Nikad se nije navikao radovati poklonima.

Ljudi smatraju da su pokloni obavezujući. A nisu. Ili pokloniš od srca ili ne pokloniš. Poklon od srca i milosti nikada ne traži ništa za uzvrat . Njime samo treba radovati ljude. Bez reciprociteta.

Ali je primjetio da se otac namrgodi , a ponekad rastuži ako bi bio ravnodušan na poklonu i kazao ono šturo:”Hvala”.Ako bi razvukao usne u bilo kakav osmjeh , očevo lice bi zasjalo istinskom radošću.

Otac nikako nije znao šta će sa ovim sinom.Nije se ljutio , nije pravio nestašluke, nije se bunio , nije tražio ništa i bio je poslušan do besvjesti. Nije znao reći ne , neću ili ne mogu. I bio je vrlo šutljiv.Osmijeh i riječ bi prije mogao iskamčiti od ledene sante nego od njega.

 Taj dan je otac  kasnio.danima su zapadali veliki snijegovi  , mahale su bile zatrpane , jer grtalice su imale prioritet. Prvo CK i njihova haustorčad, duž transhajvanske pruge. Mahale su poslijednje na popisu. Kad i ako se stigne. Uostalom tih godina je bilo vrlo malo auta u mahali. Takav je bio poredak i odnos prema “zatucanim , zaostalim i nazadnim mahalama .Nije se moglo uspeti autom. Otac je ostao zavejan na radnom mjestu u higijenskom zavodu.A možda je imao i neka preča posla. Svašta se u mahali šuškalo , ali Dobri nije imao sluha za tračeve.

Što ti je usud? On čeka oca, pogledava ka dnu ulice. Njihova kuća je na vrhu, Odozdo kroz prtinu klizi , skoro leprša sjena prekrivena snijegom . Rekao bi čovjek ide anđeo sav u bijelom.Srce mu zaigra. Poslije četiri godine prvi put se osjeti živim.Nešto toplo mu u grudima zatitra.Prepoznaje stas . Siguran je da je to Ona.Njegov anđeo.On više nije led ,ni lud. On je živ i ponovo bistrog senzorja. I nekako osjeća neće više nikad biti sam.

Anđeo mu se vratio!

Ona gleda ravno ispre sebe. Kasnije će saznati da je smejrnost uči tome.On drhti kao prut. Misli da ima vremena da se sabere.Šta da joj kaže? Kako da joj priđe? On je ipak samo dijete.Zimsko je doba i skoro će noć. Boji se da je ne preplaši.

Nije imao vremena da uleti u kuću i iznese šal koji mu je poklonila.Da joj ga pokaže .Da pomoću njega prepozna dijete koje je spasila.I dok je on smišljao kako , zašto i na koji način joj prići, ona je već bila tu, preko puta njega.Bočno.Nije gledala ni lijevo ni desno. Da li je primjetila njegov lik oslonjen na drvena zelena vrata trostrane kapije  koja je vidjela  i bolje dane? Nije bio siguran.

Jedino pametno što je uspio izustiti je bilo jedno nesuvislo:

-Dobar dan?

Njemu se čini – ona se iznenađeno prenu, odakle taj glas , odakle to dijete , ispred te kuće , koju je već par godina mimoilazila  i nikada nikoga nije vidjela pred vratima. Zašto je pozdravlja ? Ne znaju se . Mahalska ljubaznost? Znatiželja? Neki njoj ne znan poriv? Sve joj to u trenu proleti kroz um . Ona ne dižući pogled i ne razmišljajući nekako uzgredno uzvrati :

-Dobar dan!

I produži dalje , onim istim bestjelesnim korakom , nalik lepršanju.

Vjerovao je, nije ga prepoznala. Nije uopšte nio tužan. Nekako mu je to bilo logično.Nije ga ni pogledala.A nikad glas  jedno drugom nisu  čuli.Neka , sada zna da je stvarna , nije plod njegove djetinje mašte.Nada se – sve će biti lakše.Njegovo je – da mu upozna i zapamti glas.Njegovo je – da je ohrabri da podigne  glavu i da ga pogleda. Njegovo je – da je ne uplaši , da mu vjeruje. Iako se radovao, znao da je to nemoguće. Skoro.On je bio smao jedno usamljeno dijete.

Djetinjim srcem je bio ubijeđen da ništa nije nemoguće ako se iskreno , dušom , uz Božiju pomoć želi. I sada .  srce mu je odjednom zatreperilo, oživjelo , ali mu nije vjerovao. Kad god je volio , srce mu je bilo skršeno.Ne oni koji je volio , već oni drugi, nepoznati. I nadasve zli.Nekako kao da je predodređen za to , da voli i da mu ljubavi nestaju , i da poslije gubi kontakt sa sviješću i svijetom. I zato nije htio da voli, da drugi , nevini ne bi bili povređeni. Tako je počeo da gubi kontakt sa ljudima . Prvenstveno muškarcima. Njima više nikad nije vjerovao. Potonji život ga je uputio da je bio potpuno u pravu.

Gledao je u leđa anđela koji prolazi i odlazi . Gledao je redovničku odjeću anđela koji se ne osvrće, jer je u tome priječi bjelina časnog  vela , koja pokriva i kroti raskošnu plavetnu grivu koju je on već dva puta vidio.

Nešto hladno mu se  kroz um zavrti.Zaustavi mi dah. To je mili anđeo sebe Bogu zavjetovala. Uh! Ko je on da na bilo koji način dotakne Božije čedo? On neće da misli o tome. Nije spreman. Vjeruje u Boga Jedinog i zna da mu nije bez prijeke potrebe poslao to svjetlosno biće. Znao je da će vrijeme donijeti odgovore. Samo je trbao biti strpljiv . I poslušan , dobar i čedan.I sve će biti u redu.Uz Božiju pomoć!A njemu je to bilo lako.On se takav rodio.

Sada su se Frkine suze razriijedile , tekst se mogao razabirati , pa  nastavljamo tabiriti njene vinjete .

-Ma nisam ja lepršala uz njegovu ulicu Ja sa htjela da je pretrčin u jednom dahu. Nisam imala hrabrosti da ga pogledam u lice. Nisam smjela da ga pogledam, Ja sam sve manje sa ovoga svijeta. Pripremam se i učim da prihvatim onostrano i ljubav prema onom drugom svijetu. Svijetu u kome nema bola.Svijeta u kome samo Božija milosti i ljubav cvjetaju . Uskoro će svanuti dan kada ću se odvojiti od ovozemaljskog svijeta.

Ja sam dječaka namah prepoznala , čim sam kročila u njegovu ulicu. Uvijek je izgledao tiho i mirno u nekom čuđenju i čekanju . Kao da se pita odakle on tu? Šta se to s njim dešava?  

On je bio moj anđeo koji me je spasio grijeha prema sebi i prema Bogu. Dugo sam mislila da je taj dječak koji je niotkud , iz vode , iz vremena nestalih izronio , da mi maše rukama i djetinje poljubce šalje .Da me zaustavi da na mostu  ne pravim bezbožnićku glupost. Moj anđeo kojeg mi je Nebo poslalo da me spasi.

Četiri godine kasnije , kada sam ga drugi put vidjela vrištao je od bola , klečao je na koljenima , suzama natapao zemlju i šljunak koje je  rukama razgrtao , bojio njima lice i gledao u nebo, plakao i nemoćno molio :

-Pomozite mi , pomozi mi Bože mili , toliko me Dijana boli .Neka mi neko pomogne. Ja sam samo dijete…

Tada sam ga prvi put zagrlila i shvatila da moja bol i led nisu ništa posebno. Toliko bola ima na ovom svijetu , da ne znam kako to Nebo može podnijeti a da se ne raspukne. Drhtao je ko prelijepo malo lane koga upravo na stranu polažu i hoće da ga prinesu oltaru zla, samo radi ljepote rošćića njegovih. U očima toga djeteta vidjeh onu bol koju godinama gledam u ogledalu dok se umivam.

Zagrlila sam ga , na grudi privila i njihala.Milovala sam ga po kosi , ljubila u čelo , u onu tanku nit koja ga razdvaja od kose i govorila mu:

-Sve će biti u redu. Ne boj se mili , ja sam tu.. Ne brini se , sve će biti u redu.Uvijek ću biti uz tebe.

Moje riječi ili toplina mojih grudi ga je malo smirila ,pa je  podigao pogled , raširio oči od zaprepašćenja. Znala sam da me  prepoznao . Jecaj se polako smirivao . I osjetila sam da mi vjeruje.

Uzeo je moju lijevu ruku, onu od srca, svojom desnom od djetinje nevinosti , okrenuo je , poljubio u dlan i lagano prislonio svoju lijepu glavicu na njega.Zatvorio je oči . Činilo se da će usnuti dubok san. Ali se trznuo , naglo ustao i prošaptao:

-Hvala ti mili anđelu .

I počeo da trči . Za njim i njegovim stopama su se gardom prolamala dva djetinja krika , koja su ledila i plašila dunjaluk. Znala sam , da on Dijaninu i njegovu  bol i zlu kob   , dječijim trkom i umom želi  odvesti što dalje od mene, da me ne povrijede.

Tada nisam znala da će mu moje grudi u potonjim vremenima služiti kao utočište , i da će ga u više navrata spasiti od nestanka sa ovog svijeta.

Tada nisam mnogo toga znala ,  ali naučila sam da život može biti i bolan i tužan i jadan , ali ipak je jeidnstven i prelijep..

Hvala ti Mili i Pravedni Gospode .

Amin!

Ah , da ! Naučila sam da nas život uči dok smo živi i da nam ne želi pobjeći. Koliko se god mi trudili i željeli od života  ili bježali od njega , usud sve stvari posloži i  postavi   na svoje mjesto i daje nam po našoj mjeri.. Ponekad  intezitetom  vlastitih doprinosa i htjenja samo možemo pokrenuti lavinu u negativnom smjeru. Ono što zaslužimo to i dobijemo. Zlo koje učinimo , vrati nam se.Da . Zakon parova je vrlo fleksibilno i nezamjenjivo mjerilo. Dobro i zlo su neraskidiv par.

Slijedeće tri godine sam prolazila istim putem.Skoro svaki dan on je stajao tu. Pratio me pogledom bez daha, od dna do vrha ulice. I izustio bi jedva čujno .

-Dobar dan:

U prvo vrijeme mi je bile neugodno od tih tihih riječi. Bila sam nesigurna i nisam znala šta mu to znači, jer ništa više nije izgovarao , niti činio da mi se približi. Nisam znala šta se krije iza tog pozdrava. Poslije sam se navikla.

On je naizgled rastao malo sporije nego što to adolescencija zahtjeva, ali je bivao sve tužniji. Ponekad mi se činilo da mu se ramena tresu i da se jedva suspreže da zadrži tužan pogled,jecaje i suze koje guta u sebe. Toliko sam se navikla na to jednostavno – Dobar dan ,  da mi je vikendom , kada nisam prolazila njegovom ulicom , nekako sve bilo prazno i pomalo sivo.

A često je znao ne biti na svom stražarskom mjestu.Danima. Tada mi je bilo još gore.Zašto ga nema ? Da li je dobro? Kako je bivao stariji ti izostanci su bili češći i duži. Pogotovo ljeti.Ponekad bi me probolo neko hladnije trnce . Ljubiomora.?Ma ne , nikako. Ja sam svoje svjetovne želje zakopala i odrekla ih se. A i činio mi se jako čist i čedan , kao da je moj drug, moje trinaest godina mlađe ja.

Sve dalje šta nam se desilo je između mene i njega. Prekršili smo nekoliko osnovnih Božanskih pravila. Ali i nismo. Bili smo nagrađivani i sami sebe kažnjavali . Posebice ja . Sve je podložno pravilima ljubavi i slobodnoh izbora. Činjenje ili ne činjenje je naš izbor Ti izbori nas određuju  i čine ljudima , vjernicima  ili poganima , čistim ili nevjernicima. I osnov su jedinstvenog života.

Ovo ti prićam jer su se moji i njegovi konačni susreti   desili u osvit događaja koji je tebi poremetio čitav život. I dan danas pokušavam da shvatim kako sudba plete svoje korake i upućuje i povezuje ljude jedne sa drugim.Jedino što sam shvatila da u tom kolopletu moramo biti vrlo pažljivi i dati najbolje od sebe.

Godinu dana poslije prvog „dobar dan „ sam upoznala tvoju srednju sestru pod malo dramatičnim okolnostima.Tvoja  sestra je namjerno došla u našu kuću u Čapajevoj ulici , jednoj od Bjelavskih mahala koja je tebi itekako poznata , a koju su vodile Časne sestre milosrdnice ,  da traži  pomoć i utjehu .

Nije to mogla naći u svojoj crkvi Grubo su je odbili. Rekli joj da joj oni ne mogu pomoći, osim da ide  u neki manastir tamo traži vjeru i mir. Manastir njoj nije trebao i nije bio njen izbor. 

Ona je trebala samo toplu ljudsku rijeć , ruku savjet  i glas  koja će joj donijeti utjehu i ohrabrenje . Njenu trinaestogidišnju sestru , tebe mila Marija Magdalena ,pregrmjela si to , je silovao porodični kum. Znala je ako traži pomoć vlasti neće se dobro završiti. Otac bi joj Mito saznao za „sramotu“ i  odmah ubio i kuma i sina mu. Takva je tradicija , tako se oduvijek branila čast ženskih odiva.  Frka Frakica njena voljena, mlađa sestrica bi za čitav život bila osramoćena i obilježena.I bila izložena lajavim ustima , koji joj ne bi ostavljali na miru.

Nekim pukim slučajem ili igrom sudbina samo sam ja – postulantica bila prisutna u toj Božojoj kući.Još se nisam zaredila , jer sam imala nekih nedoumica i nisam bila sigurna da li je časno sestrinstvo pravi izbor za mene. O tragiki , bolu i molitvi sam znala mnogo. Možda i previše.

Ona se molila Bogu za svoju sestru , čiji je jedini grijeh bio njena anđeoska ljepota , krhkost,  uzvišenost i djetinja  nevinost.U tvojoj sestri sam vidjela svu dobrotu ljudsku. Paćeništvo i žrtvovanje za nesrećnu sestru. Željela joj je prići , a nije  znala kako. Unesrećeno dijete je samo stisnulo zube ,  nikome ništa nije pričala, potpuno se zatvorila . Postala je mašina.Tu je tvoja sestra neutješno zaplakala.

Ja sam je nježno zagrlila , pomilovala po kosi i rekla :

-Ne brini se , sve će biti u redu. Sve će se srediti . Obećavam ti . Bog Milostivi i pravedni  će nam pomoći.

Tvija sestra se smirila . Mislim da mi je povjerovala . Otvorila je  dušu i sve mi ispričala. I kako i kada , ali ako bi pokušala shvatiti zašto ponovo bi briznula u grčevit plač i stalno ponavljala :

-Zašto , Bože mili  , zašto …ta ona je samo malo dijete?

Dugo smo ostale razgovarajući i moleći , i ponovo se vraćajući na grozni , monstruozni  čin i posljedice. I ponovo se zajedno molile i plakale. Slijedećih nekoliko mjeseci je dolazila jednom nedeljno , subotom , jer je shvatila da smo tada same.

Nakon par mjeseci , ona je odlučila da ide potražiti vlastiti mir. Ali je suzno klimala glavom kada je govorila o tebi.

-Diše , jede , bjesomučno se ljulja na ljuljački i krije da povraća. Pitala sam je da nije trudna. Nije , fala Bogu , već joj je muka od užasnih scena i bolova  koji joj ne izlaze iz glave. I šuti dijete. Pretvorila se u led ledeni. Ništa je ne interesuje.Sve radi mehanički . Onaj prelijepi djetinji osmjeh kao da je smetljarskom metlom izbrisan i lopatom duboko zakopan u zemlju , tamo negdje gdje ga niko , pa ni ona sama ne može pronaći.

Nakon tri mjeseca tvoja se sestra došla oprostiti od mene. Zahvalila mi se na pomoći. Uz moju pomoć ona je dobro i zna svoj put . On je vodi iz ovog grada.Snaći će  se sigurno..Ne može ovdje ostati. Sve je guši.  Gleda sestru kako se povlači u sebe i gubi dodire sa stavrnošću . Odbija svaku pomoć i razgovor . skoro i ne jede. Samo pobjegne na ljuljačku. Njiše se do besvijesti.Onda siđe , klekne na koljena i počne povraćati. Njoj se čini dušu želi ispovraćati.Kada se smiri samo pogleda ka nebu , bezglasno vrti glavom i sliježe nejakim ramenima.  

I eto , jedino me moli ako ikako mogu da ponekad pripazim na to prelijepo , nevino dijete , njenu malenu  sestricu,Mariju Magdalenu , zvanu Frka Frkica i da joj pomognem ako bude trebalo.

Vidiš Frkice u moj život su te ,nevezano jedno od drugog uveli tvoja sestra i Dobri. Neko bi rekao komplikovana i teška priča. A nije ! Sve je jednostavno, ali se ne može tek tako ispričati i objasniti . Trebaju mnogi likovi , događaji i vremena da se zbudu i isprepletu da bi sve dobilo smisao.

Evo , osjećam , zapravo znam da , neću još  dugo biti tu., a tek sam počela povezivati uzvišenost Božijeg stvaranja.

Da nisam odlučila skočiti sa mosta i okončati moj mladi život pun bola i tragike , ne bih spasila jedno dijete, da bi ono mene spasilo grijeha i vratilo mi život.To djete je  moralo doživjeti još tragedije da bi postao ono što jeste. Nježni i dobri čovjek koji samo želi da voli i da daruje ljepote ovom dunjaluku , napose ženama i djeci.

Ja sam prekinula polaganje zakletve za časnu setru u poslijednji čas, da bih se vratila poslu koji sam napustilka kada je Dijana ubijena.Poslu koji će mi pomoći da tvoga silovatelja pošaljem na robiju i upoznam tebe, Zlatu, Lelu Jelenu , Kosaru  i one drage , opičene mahnitove.

I  evo  , od toga zavezanog šala  i od tog nesuđenog salto mortale prođe dvadeset sedam prelijepih godina  . Čudesnih Božijih godina. A ja sam još uvijek preplašena djevojčica koja se pita:

-Bože Milostivi šta će biti sa Dobrim kada ja odem.Molim te čuvaj ga od zla.

Baš kada sam pomislila da će se raspizditi ko pivara ona šuti.

Zatečena njenom reakcijom , na um mi pada misao:

-Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu svijet tumbe, a čovjek nije ni svjestan grešaka koje radi.A neki izbori budu katastrofalni.Često se pitam kako je meni i Dobrom krenulo krivo.

Prvi put od kako je znam Luce prozbori po mahalski:

-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdznka. Već su mi se slavine počele odvrćati.

-Ih ,ko da ti ne znaš šta se u našim đardinima dešavalo?

-I znam i ne znam. Nisam baš zorno pratila sve vaše putešesvije i karambole. Evo nikad ne skontah kako i zbog čega se ti i Dobri nađoste na ljuljašci,ono jutro kada sam zvanično banula u vaše živote.

-Dobri ti može bit ništa nije pričao?

-On nikad ne priča o nome što je prošlo i ako nema veze sa nama dvoje.A ako progovori to je poprilično šturo i dosta uvijeno. Ne voli mješati priče . On kaže – kad nema osobe o kojoj se priča onda je to najprimitivniji trač, bez obzira na dobronamjernost.Mislim da je prestrog prema sebi , donekle i prema drugima.

-Pa ovako , u stvari to veče  se ništa nije desilo . Ništa važno pomena. Najvažnije pitanje je kako sam završila sa Debom ,a ne sa Dobrim. Zapravo ja sa Debom skoro ništa nisam ni imala .Išla sam u onu adolescentsku igranku u Trasi sa Ankicom , Mirjanom , Suadom i ponekad , čini mi se Rajkom.

-Nisi ništa imala sa Debom? Meni se nije činilo tako.

-Sačekaj malo sve ćeš saznati.

Ućutim .Sjećanja naviru.Onomad, birvaktile drugarice me ubjediše da odim u Trasu. Onaj plesnjak za pubertertlije i početnike. Pristanem, teška srca. Ni prvi odlazak mi se nije previše svidio.Nešto me koči.Ko da mi neki glas poručuje da pravim veliku grešku ako odem.

Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, kad pomislim na njegove oči ,  srce mi igra ko ringišpil bez kočnica. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac  a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista struja.

Nagovoriše me. Kažu svira Svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neka roken rol furka. Drka – drka d -Đon – The  đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam,  ali sam se vaspitala da nikad  ne psujem.  Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um da sjećanja ubijem. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.

A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo,malo vamo,  trt vrt uvijanje guzicom – zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci, ni djeca.  Golužradi tići.  Negdje između. Sada u potpusnosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli bi nešto ,  a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti.  Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko pjetlić kad ganja iskusnu kebaru a zna da će mu pobjeći.

Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze ona trojica . Oni isti blizanci otprije , mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista  visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli onog svog  jako štrkljavog.  Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.

Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer skoro nisu ni svjesne ( Ta hajte molim vas !) da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno  ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.

Sjećam se njihovih imena : Oma , Deba i Baška baŠa. Neobična imena. Ne zna im se rod, ni korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene ili djevojčice koje to trebaju postati  interesuje.

Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna, po visini i dužini kose uopšte nisu ličili. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov i koji pride.

Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale , se krio  iza ironije.

Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u trzaju , u kretnji.Nedosljedan u mislima , istajan u glupostima i dembelstvu kao da je htio da se nadvije nad čitavu Trasu.

Baška baŠa me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su mu obrve bile malo tanje i oči nisu bile tužne.

Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Bila sam dobar učenik.Vidjeće se – ipak nisam kako treba savladalo gradivo. .Bili su  moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se uvijek volila šaliti.Obećavala mi je da ću joj biti snaha.Nije znala koliko je bila blizu istine.Jednu malu bogdicu.Jedno malo usamljeničko nestrpljenje.Izbor po mjeri Nepogrešive Sudbe.

Nisam ni znala da ima četvoro djece.tri sina i kćer .Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila.Uveliko sam pogriješila Socijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju  partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama ,a  u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.

Ta saznanje će doći vrlo brzo.

Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu sve tumbe, a blesavi hajvan od čovjeka nije ni svjestan grešaka koje radi.Neki, čini se nevažni izbori budu katastrofalni i okrenu život u pogrešnom smjeru.A kada jednom krenu lošim pravcem , kao da se ljudi takmiče ko će ti više nagrditi život.I evo, čitav potonji život se pitam zašto se meni i Dobrom nije dalo, a bila sam sigurna da smo savršen par.

Najviše odgovora se sazna u ispovjednom razgovoru sa dobrim dušama, iskrenim prijateljima, privrženih Božjoj milosti. i mudrosti.

Imala sam sreću da posredstvom Dobrog upoznam tri nestvarno dobra i plemenita bića.Blaženu ljepotu Lucu Blaženovič i moje imenakinje uzvišenu krasoticu Kosaru Mariju Magdalenu i Mariju Magdalenu Grdelinku.Nikad im se nisam stigla zahvaliti za sve što su učinile za mene i svojom nenametljivom plemenitošću i mentorstvom pomogle mi da preživim i naučim šta je život.Najveći dio mojih najljepših sjećanja vežem za njihovo prijateljstvo.

Imala sam sreću i čast da imenjakinjama pravim društvo tokom njihovih poslijednjih dana i da primim njihove blagoslove.Koliko je samo ljubavi i hrabrosti bilo tim divnim ženama.Voljele su i bile voljene. Život ih baš i nije mazio, ali su zadržale umnost , blagorodnost i uzvišenost do poslijednjeg trena.I neugaslu ljubav prema Dobrom.

Kada je početkom ljeta sarajevske olimpijske godine umrla Nadin, njena i Dobrog kćerkica,znalo se da Luce neće moći dugo ostati sa nama. Neumitno se razboljela kada je četiri godine prije proviđenjem rodila tog anđela Samo je ljubav prema kćerkici i Dobrom sve te godine držala u životu.

Jela Lela Jelena i ja smo joj naizmjenično pravile društvo,kada je Dobri morao biti odsutan.Normalno druženja i razgovori su se kretali u okviru onoga što nas je spajalo.Bile su to ispovjedne sesije u kojima je ona kao upućenija pokušavala da me nenametljivo uputi u ono što se zbilo i iz čega se eventualno mogu roditi neka olakšanja i saznati potrebni odgovori.

Tako mjesec, dva prije uznesenja ona prekinu neku svoju nježnu uspomenu i zavapi :

-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdnka. Već su mi se slavine počele odvrćati.

Rekoh ti , upoznala sam Debu , Omu i Baška baŠu u Trasi. Blago rečeno ; oduševili su me.. Prošlo je pola godine od kada je Dobri ušao u moj život. Bila sam izluđena što ga nema. I strahovito usamljena. Čak nisam ni znala da  ga ova trojica poznaju.. Nikad  ga nisu pomenuli.A da mu je Baška baŠa brat nisam ni slutila dugo vremena . Oni nisu oglašavali svoje srodtvo.. Toliko  su fizički i mentalno bili različiti kao da nisu braća.

-Vidiš, ja sam oduvijek znala da su braća. No , to je nekako i logično . Moje je bilo da znam takve stvari!A da li bi saznanje da ga poznaju bilo šta promjenilo?

-Normalno da bih potpuno drugačije reagovala . Ne bi mi palo na pamet da se družim sa njima.

-Nije li to pomalo licemjerno prema njima.Da ga nisu poznavali bilo bi sasvim u redu da si sa njima, odnosno Debom?

-Ne znam Luce!?Bila sam neuko dijete. Slomljeno,usamljeno, nesrećno, tužno.Život mi se raspadao .Nisam imala nikoga da me uputi. Dobri je bio tek samo jedan duh u mojim mislima. Jedna sjena u mojim snovima. I nije dolazio.

-Ali , ako ti je toliko značio , bez obzira – sjena , duh ili priviđenje trebala si sebi , u svoju ljubav vjerovati ?

-Šta sam ja o životu znala? Kako je teško svako jutro ustajati u četiri ujutro , svaki bogovetni dan sedam godina? Kako se muze krava? Koliko je težak džugum?Kako se timari marva?Kako je to kad dijete umorno , pospano i slomljeno stupa kilometre i kilometre pod punom raznosačkom opremom? Kako sam košmarno rano počela a da nisma znala šta sam to počela?Kako je razgoračenih očiju gledati kako se drugi raduju i igrju, a dijete rinta puno robovlasničko šesnaestočasovno radno vrijeme? I ne žali se!To je bio moj svijet i moj nauk.I pitanje: Gdje će im duša? Iako nisma ništa znala o duši.

-Oprosti nam nam na nerazumu Marija Magdalena molim te.I meni oprosti za moj grijeh prema Bogu Jedinom i tebi anđelu njegovom. . Evo , iako o tome niko ne priča ,svi me “štede” , iako znaju da znam da neću još dugu – a još nisam spoznala kako se desilo da sam zgriješila i završila sa Dobrim. Četrnaest godina prebirem svaki detalj i ne znam kako se desilo nešto što se nije trebalo desiti i nije imalo šansi da se desi.I kako se bliži dan odlaska , sve mi je manje žao što sam zgriješila.I pokušavam naći hrabrosti da sebi oprostim.Znam Bog Milostivi mi je odavno oprostio i podario mi radovanja koja nisam ni slutila da su meni moguća.

-Oprosti ti meni Luce. Nikad ne kukam i nikad se ne ispovjedam o svom bolu i svom životu.Ali kad sam sa tobom kao da mi popuste sve barijere.Jer ti si moj , naš anđeo uvijek bila.I njegov i moj.

Luce me čvrsto zagrli . Zaista , u toim trenu se osjetih kao ona mala djevojčica koja džugume tegari ,a anđeo ga miluje i snagu mu daje. Malo je trebalo da se raspizdim i otvorim slavine bola.Ali nisam.Morala sam još jednom preći sve ono što nikad nisam imala skim podijeliti.

-Sada se ništa ne da ispraviti. I bolje je ne razmišljati o tome.Boli saznanje koliko smo ponekad povodljivi, plitki i nerazumni.I tako malo po malo Deba mi se počeo šlepati . Nisma ga uzimala za ozbiljno  zbog Ankice, a i on mi se najmanje sviđao od svih Bio nekako federast, kao na nekim oprugama, pomalo prijetvoran i često nije znao šta će sa sobom.Njih dvoje  su imali jako nervoznu i tubulentnu vazu.Voljeli su se , a nisu mogli doći do zajedničkog jezika.Ankica je bila tužna jer , jednom reče , ako ne vode ljubav , onda se neprestano i bezrazložno svađaju.Mislim da je razlog svemu to što je Ankica znala da Deba i njihova ljubav nema šansi kod njenog oca.

-Ma sve je to u redu ,ali kako si zaglavila na ljuljački sa Dobrim.

-Joj , jesi navrla. ko junferica kad je ufati svrbež .Ljuljačka ,pa ljuljačka.Da bi se ljuljačka desila , moralo je poteći dosta vode i lomova. Dobrom i meni se jednostavno nikako nije dalo.

Prvo se desio Mojsijev i  Zlatin godišnji odmor. Poslije se desila , noć anterija.

– Mojsije , Zlata i Noć anterija? Kakve veze imaju sa tobom i Dobrim.

– Vidiš malena  ima dosta toga što ne znaš!  O tome ću ti ispričati u jednom dahu. Ako me prekineš izgubiću se i dušu isplakati.

Skontala si , valjda , da je Dobri neka lutalica. Samo ode i nema ga. Pa se poslije vrati , zeru tužniji i zamišljeniji i muči. Ništa ne govori. Ja se uveliko počela družiti sa konzilijumom.Svi me dobro i obzirno prihavtili , posebno Zlata i Jela Lela Jelena ; samo je Mojsije nešto sumnjičav. Kažu – stari skeptik uvijek je takav prema nepozantim. Ja se umorila od čekanja onog lažova  i počela  se sa Debom družiti , ono polako i oprezno. Od onog potopa imala sam taj strah od muškog dodira. A i Debi čini se nije bilo do dodira, više mu je trebala ženska pozornost .Njegova veza sa Ankicom je bila gotova. Tako su mislili.A i činilo mi se da je to neka mahalska verzija Edipovog  kompleksa . Ne sjeća se da ga je mater  ikada mazila i ljubila.Odakle joj vrijeme od silnih trač partija i muhuranja na sva poznata i nepoznata dešavanja u mahali.

I na  proslavi Mojsijevog i Zlatinog godišnjeg odmora prvi put neko pomenu Dobrog. Mojsije , vjerovatno, obraćajući se Zlati:

-Još bi nam samo oni baksuz Dobri trebo da sve bude cakum pakum i da nam godišnji ode u helać. S kojom li je sada zabelajisao?

U meni sve zatreperi. Imala sam hiljadu pitanja , a ni jedno ne izgovorih. Stid me . Ako dođe i sazna da sam sa Debom načisto ću propasti u zemlju. Kada je došao druženje je dobilo neku novu dimenziju. , plemenitiju i nježniju. Ali i opičeniju.Sve se odjednom otelo kontroli i svi počeše čudovati.

Ali mene zaboli taj njegov dolazak. Nije došao sam.Jebote ,oprosti mi na izrazu, znaš da ne lajem,kakva je ljepota bila sa njim. Ciganka , naslućujem,  a uzvišena i plemenita kao Marija Magdalena sa crkvenih ikona.Tada mi je prvi put na pamet palo:

-Baš je ovi Dobri srećo. Hoće ga prelijepi anđeli.

I nisam bila ljubomorna. Bolilo me srce , ali Vesna je bila zaista nešto posebno.Kad bolje razmislim ,u svemu veoma nalik tebi Luce. Suptilna , smjerna , obrazovana , prelijepa , blagorodna , uviđavna  i nekako pomalo distancirano susretljiva.A fizički ti je sušta suprotnost. Skoro da nije pričala. Smješkala se , klimala glavom i zaljubljeno gledala u Dobrog. Nije skidala oči sa njega. Ni on sa nje.Ispreplela je prste njegove  desne ruke sa svojim lijeve ruke i ni za tren ga nije ispuštala. Kao da se bojala da će joj pobjeći , ako samo na tren razdvoje ruke.

-A Dobri , kako je reagovao kad je skonto da ste ti i Deba par?

-Ma, nismo mi bil nikakavi par.A Dobri je bio … ma Dobri.Pokroviteljski , malo šaljivo rapoložen , brzo se utopio u njihovo mahnitanje i kao da nije obraćao pažnju na mene i Debu , više nego na ostale. U njegovim očima i gestima nisam osjetila ništa nalik na negodovanje. A znaš ih kakvi su. Kad njihovo mahnitanje krene , to je bujica koja se ne može zaustaviti i koja ne da insanu da misli.To je prvi put kada sam osjetila da nam se neće dati.

Nije se dugo zadržao kod Mojsija.Nestao je na neko vrijeme.Rekoše mi opraštao se od Vesne . Ona je morala svojim putem ići. A na tom putu nije bilo mjesta za Dobrog.  Bojala se da ga ne uprlja.

A onda je došla noć anterija i nevinosti , koja je , činilo  mi se , zabetonirala sve prilaze nekoj mogućoj vezi izmešu nas dvoje.

Poslije sam spoznala :

-Baš je ovi Dobri baksuz.Njegovi anđeli umjesto njega odlučuju šta je najbolje za njega , bez obzira koliko ga voljele i što su znale da će mu svojim odlascima srce skršiti. Znam, u dobroti svojoj nije se ljutio i uvijek je praštao i opravdavao:

– Poklone mi toliko ljubav i milosti , da ne znam šta ću sa tim. ne mogu disati od ljepote. Onda to moram podariti nekim drugim anđelama da znaju da se ljubav ne može ugasiti.Čarobni krug ljubavi.

Nisam te noći znala , ali bio je toliko tužan zbog Vesninog odlaska  , i ne bi došao , ali Zlata ga je zamolila za malu pomoć. Njoj su ostavili jednu njenu rodicu , jednu prelijepu pizdunčicu , školarku Hanu da pazi na njenu krepost.A o Zlatinoj kreposti nije bilo ptičijih svjedoka na granama , jer je vremenom većina utihnula.

Niko nije znao šta se dešavalo u njegovom srcu , ali Dobri nam je priuštio jednu od najljepših noći koje smo doživjeli.Bilo je toliko ljepote, nježnosti , blagosti , čežnje i ljubavi u njegovom , slobodno mogu reći vanvremenskom igrokazu o anterijama i nevinosti.

Bilo je toliko topline , ljudskosti , nezaborava i ljubavi u svakoj izgovorenoj riječi , u svakom gesto i pokretu da sam se od te ljepote rasplakala ko prava pizdunka. Zapravo slutila sam  ,  znajući da ga gubim , da sam ga  tu veče nepovratnu i beskonačno zavoljela   

Ne znam odakle mi  , našla sam zapis o toj noći i napamet ga naučila.

Anterije i nevinost

Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki i znaju. Ali rijetki su znalci.

Danas ćemo malo prozboriti o anterijama i nevinosti ,jer je svako razmišljanje o anterijama nerazdvojivo vezana za nevinost.

Nevinost je ipak filozofska – misaona tema i njoj treba posvetiti posebnu pažnju.Ali kako su danas sve sami filozofi i svaki je toliko pametan da o svemu zna sve. Mi nismo toliko umni pa ćemo se prikloniti jednostavnom mahalskom razmišljanju.

Neki nam kažu : anterije su starinske anterije i njih su izrađivali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Ono , vjekovima krase ljepote. Ali kad se te dvije ljepotice – žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu , cvijeću , mjesečini …i tako to.

Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se još nije anterija izvezla, ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas neuki radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,na brzaka,bezbeli. Kod nas mora sve redom.Po tabijatu.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama napravili.Urijetko.

Terzijama anterije krcate zlatnom i srebrenom svilom, krute i teške ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu i srebrenu svilu takariš i štancaš?

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravi eglen.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše, tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju bi žensko čeljade sama sebi i prema svome tijelu skrojila i izvezla.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu čega ima?Niko,pa ni njen dragan o tom pojma nemaju.Ima on čitav život da je upoznaje pa ne upozna ,niti domozga kako ta ljepota funcionira.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.Rođene za sitni vez.

(Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih sitnovezanih dana.)

Šivenje i vezenje anterija se dešavalo na ženskiom sijelima.Sve se znalo otegnuti oho – ho i još koje sijelo pride. Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio novonastalom umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi ,za ljubav rađena. To nije bila, tamo neka, još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi što u susret te žene jedri i brodi.

Po najsitnijim detaljima tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci,krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom.A bome i željenom dodiru.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine , da istakne dio tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, ženo mila, bježi i sakrivaj se, da bi sebe čednu poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. U predjelu skuta,do i oko svilenkastog đardina ,što je pjesnikov omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo sa posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste! Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti. Zatelebani blentov ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, niti bi poželio da ga nađe.

E ,taj miomirisni vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima dok dotičnoj blentoviji mozak ne smuti.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja i šara i svih mogućih ženskih nošnji i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što hoće da izlete i da se daju. Čari – zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne ,to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu, il dušecima i među jastucima. Ne, ni to ne ide.Sviše vulgarno.Čovjek se zavali haman kao u hamam baru i čeka gologuzavu predstavu.Nisu anterije tako bestidne i nisu za širu publiku.

Tu žensku,djevojačku kućnu anteriju i nevinost ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. A gdje će bolje prilike od onoga što se samo od sebe , bez režije, zbude.

Nedugo po Zlatinom i Mojsijevom godišnjem, evo mahalske ekipe ponovo na okupu.Uobičajeni početni scenario sa malim otklonima.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada u hipu , svako malo  Mala Guza vještačko daje i remeti njegov pospani ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah zvuči. Za njih drugi ne postoje,samo im mehki dušeci na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeće kao da se nepovratno gubilo. Djevičanske ljubičice su nestajale, jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti.A preliejpe su . Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najsuptilnijem smislu. On je dio po dio sebe davao, sve se više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?

Aha , jes kako ne.

Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju , čereče i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A i to se mere srediti. Ljubav bi morala uvijek pobijeđivati.

Nažalost…

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete uhvaćeno sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka isprani  kameni stećak ispred zemaljskog muzeja,  sa strane gleducka  i peči se ko junferica zalutala u takarli đardin.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo. I prave se važne ko da su uzvišene svetice ili blažene opatice.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda,jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu neprimjetno bocu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio, al Lenjeg misli ne stižu tako daleko u prošlost, a još manje u budućnost. Zamorno je to.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti ,da bi se gospodski mezetilo. Tuga nije zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao je da ne presvisne..

Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj katarzi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice. Koliko se ljepote, nježnosti i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila iljubav ne sluti na dobro.

Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavih prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog mjesečevog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.

-Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.

Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne, nemoguće … Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se, povuče ga na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umilni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijednji tango.

Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpratio je do dvorišnih vrata Nepolju je čekao taksi.

Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da će sve biti dobro.

-Sretno ljubavi moja ,ljepoto mila , čuvaj se . I vrati mi se.

Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On je pratio i iza ugla i vidio da mu još maše , i da plače . I vidio je da želi da se vrati , ali olujna kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena. Vesna plače i maše. Vesna maše , plače i odlazi, a crna kiša ne prestaje liti.

Ona je mahala bjelokosnom rukom kojom ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak. Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vrijeme ovih dešavanja :

-Peace sister peace. Make love no war.

U svom tom halu i huđenju , Zlata ga najljubaznije zamolila da dođe. Kaže – majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgleda. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren – Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta ne bi voljela i šta bi ponajviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni. Da li je milostiva Zlata htjela da mu Hanom, prinoseći je kao žrtvu usudu, skrene misli sa Vesninog odlaska , niko nikad nije saznao. Tabu tema.

A dobri? Ma, dobrićak je nije nikako mogao odbiti.Zlata je bila blagougodna pokroviteljka mnogih đardinskih akšamluka i odabrana žena njegovog prijatelja.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila i ne zna šta će ona ovdje. Pokajala se što je došla. Kasno kajanje na um došlo – konta Usud.Što se posije to se mora požnjeti.

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena,anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelinu na sve strane razbacala.  Mojsije skonto Dobričin pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke kazališne stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop šareti. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane, po mekoj travi svoje lepršave sjene viju.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih ljubavnih godina  preleijepa bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za herciku uhvatio i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se zaljubljeno prenemaže.

Tek da vidite Mariju Magdalenu , znanu kao Frka Frkica . Blista ljepotica mila. Sjaji  jermenska Princeza milošću  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengija iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ;  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život i ljubav da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu mjesto nije. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava i bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to ponjtijebolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati oklen i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom Jelenom, iako se tek iz djevojačke sobe vrnuli . Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja na kardiovaskularni sistem , iako ga srce maloprije dobrano strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u gluposti prevazišo nikad ni.

Baška baŠa po ko zna koji put minus dobio. Nije se na vrijeme pojavio na prozivci.Ne mere ga opravdati ni nova ženska, sve da je glanjc nova novcata,

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takamesan Suma Bolana .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ( ono skoro, ali na isto mi dođe )!

No,to je duga i druga priča i nije bitna za anterije, osim da i japanke imaju svoje anterije , samo ih kimono zovu.I nose ih i svlače za iste trenutke koje mahalašima život čine čudesnim.

Svi nijeme , najviše pizdunčica. Zinuli ko peševi , ko da dah hvataju . Jedino sam ja smirena i tužna. Ne može mi niko ukrasti ove riječi što ih Dobri poput bisera niže. Moje su. Obećao je . Lažovčina! Rekao je : srešćemo se. Ja sanjala anterije i ovu noć. Meni se obraća i meni se predaje. I niko ne vidi suze na mome licu. Osim Dobrog!

On zna da me bole njegove riječi. Ali zna da mora nastaviti gdje je stao. Tu mu ulogu Zlata večeras, a usud po običaju ,nanijetili. Dođe mi da vrištim nad svojom sudbinom i bježim u mrak , u beznađe, da me niko nikad ne nađe. A opet ,ostajem i gledam ga zaljubljeno.Hoću da čujem riječi meni nanijećene, a ih druga krade .

Mojsije tiho bolero Modrom rijekom valja. Lenji krnetom uzdahe zaljubljenih mili . Deba def talasa kao šum lišća što po zaljubljenoj djeci plazi. Baška baŠa ulazi u šardin i leutom cijuće uzdahe uzavrele anterije u društvu nove druge.Sve kajde se stapaju u tihi žubor koji Modra rijeka prinosi iskonu.

Da , tako vam titravi mahalski zvuci miluju đardine ljubavi i sna!

A riječi klize…

To djevojče nije nikako k'o one  , neke pređašnje Omine procvale hevine ili Baška baŠine raskalašne ljubavi.Sa himenli Niko Tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat,  u jaram ljubavi i strasti uvoditi.Ako fuliš eto još jedne frigidne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati.Većina pomisli Pepeljugu i Snježanu treba nabaciti. Ja se opredjelim za Šeherezadu i Sinbada lutalicu. Nije da mi Bokačo i Balzak ne padnu na um, ali ih uvijek zaobiđem.Groteskno i sirovo štivo za krhko čeljade.

Dok ispričaš bajku djevojčica okasni kući .A ti jadnik ,a gospodin – šta ćeš?Povedeš je domu svome na konak. Da se djetetu ne bi šta desilo.Da je tamo negdje nešto , gluho bilo, ne satare.I tako hud i naivan , ti joj iz večeri u večeri praviš'društvo i dvoriš.I bajke pričaš i bajku novu novcatu sa njom stvaraš.

Bajkama dakle led treba probiti, djevojčica je to, osjetljiva i nježna. Zaljubljena u ljubav i poetiku.Zatim je onda , lagano , sneno i zamišljeno po kosi pogladiš. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto – k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid bilo što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli nevinašce ,  što u oči gleda i zapliće i vrti uvojke kose, ko da je to najvažnija stvar na svijetu.Ti se njoj čudiš i pitaš je, onako uzgred ,ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrabac u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to slavuj imitira.

Ako kaže da jeste i ne crveni se i ne okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje.Suguran si da vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno i sablažnjivo, da je to sasvim normalno i prirodno. To se ptice samo vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota , ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i nježno pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati; ni jedna ne bi.

Zatim počneš upisvilnu priču: lijepe, bistre i te i te boje zavodljive oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane med medene usne , ruse kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje kotrljaš blagougodne riječi.

Ne smiješ se grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ,  ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja na putu do raja.Ih,ko da je taj nauk ikada ikoga odvratio od branja jabuka i paradajza.

Mislima , ako se šta ima, može se ko okom diskretno dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i zaljubljeno gledaj ili bolje zini kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. I lijepih , nježnih riječi željno . Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalje farbanje impresivno nadrealne slike, ali ti tren očutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol ili stvarnom nelagodom , nije bitno, je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri, kao slučajno od mene odmiče pogled, šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči u njega i svjetluca ko usamljeni zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled , kači ga za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno mu se srcem primiče koju dekiku bliže.To drago dijete, ljubičica mala, se sanjivo smješka.Koža joj nasrhnula i znatiželjna je: kako priča ide dalje.Jal karocom kroz đardine gre il’ će fijaker stari ulicama leutat.

Čini se , Dobri je uzbuđen.(Malo njih zna da je nekad u dramskoj vrlo dobro glumio Kazanove i Raspućine, a jedared i Zvonara.) Ustaje,malo ramena strese, kao da se ježi , stavlja ruku na srce , afektira . Gleda u nebo, pa u Hanu,zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ( skoro ) ne primjećuje, ali  grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se (jes'kako ne! – konta Deba) približio Hani i na divan pored nje sjeda i nastavlja.

-Ti joj se primičeš, grozničavo je gledaš u oči.

Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

-Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao nešto hoćeš, pa nećeš, pa se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje,ni dilema,već ti usne, sebe nudi. Ti prislanjaš usne na usne, polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Oni možda ne bi, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i daun , u stranu na pašu odlazi.

Hana zatvorila oči . Želi, čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga .Iščekuje zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament , a neki muški bez stida i srama strasno ljube svoje jube.Po mahalski žvalje se.

-Ti joj oviješ ruke oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je grliš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha, malo se , bocu odmakneš od nje,preplićeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš:

-Milo moje…-zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Tako…tako si mi lijepa i blaga.

Obgrljena desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste vrlo bliski, jedna statua okovana rukama. Četiri ruke, lijeva u desnoj,desna na ramenu , lijeva oko struka. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to.To je već muzika znana. Da, i poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da su dodiri sve češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i mramornoj bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezli, safir  i srebrenom svilom Niti kao iskrice tisuće pahulja bijelih što ispod svetiljke ,na trgu nove ljubavi, klize i svijetle.To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja željna ljubavi i dodira – diše i buja.

Kažeš joj – više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica:

-Vjeruj mi, malena moja , čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Nježne , iskrene riječi tkane poetikom su ubojice mladosti, ubojice nevinosti. Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde njene nježne ruke, od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je. Čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam što se blješti u očima,a magli um.

Ruke lagano klize do grudi, mazno, treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete – instikt lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.

Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i neugaslu mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu. Dolijeću odnekud lepršajući velovi bijeli, plavi , žuti , zeleni ,ružičasti , ljubičasti i jedan srebrenkasti . Pa se uvijaju, plešu i grče  na makadamima i travkama budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane. Jedva čujna čarobna muzika bolera, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija je.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomaknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još svašta  nečeg neotkrivenog i nedoživljenog a prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumene usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruse kose.I napose oči koje grozničave gore od čežnje.

Ne može se ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje na juriš osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se ta čarobna šuma, uzavreli đardin, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilinkasto cvijeće. Sve hoće da se uznese, da uzleti do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri, utopi i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i poeta, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  cvijetno bujanje od jutarnje rose. Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo , kao vjetar pred buru…

Tijelo se grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da (mi)ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice…“

Pjesnik joj tada dodiruje , skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne.Hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. On nimalo ne mari za ono čime mu se prijeti.Navodeći djevojčicu da se zaljubi , on sam postaje žrtva njene ljepote i nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije.

Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i samo u vjetar šapuće:

-Volim te mila moja, krhko  proljeće života moga.

Ona  raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima,  i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i svalači.U njoj se žena rađa.Usud anđeoskih bića je to.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  trena i ona sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao , u Hanine boje neba oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To je njena crna školska kecelja , umjesto anterije pratila tok priče i sama se rasplitala.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme ga prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je ,  sada to zna , zaista  sve prirodno i prelijepo . Baš kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče. Ona gori,u sebi osjeća vatru. Ne vatru nego vulkan,što hoće njenu mladost ka nebu da vine.

Tu je Dobri priču prekinuo, cigar Drine zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo. Kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio , ka Frki Frkici pogled skrajnuo. Pogled ka nebu digao,slegnuo remenima i samo jednu suzu safirnu ,iz oka bližeg srcu niz lice pustio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već. Snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je neutješna.  Rida. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisniju. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više obući neće na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja njenu priču .

Bujice suza, podsjetile tri ljube na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da sa Dobrim rodi. U tren im bliska posta. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežala mu krneta, par ženskih kapi na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze pustila . Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ; ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.Svu je mezu popasao.

Deba poput činela zatitra def i naglo ga utiša ,kao da najavljuje akrobatsku tačku, prvi put te večeri, pametnu progovori:

-“Sve je to krasno i bajno. No , mani se šuplje priče.Ne reče nam, jesi li ti nju zvekno?“

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.A onda poče mrmljati:

-Kojeg li Id..?

Tu je Dobri prekide , stavljajući joj prst na usne:

-Nije vrijedno milo moje ,a i kasno je.Vrijeme je da te otpratim kući. Hoćeš li?
Blaženi osmjeh joj preleti licem , okrenu glavu prema Zlati i molećivo je upita:

-Mogu li?

Zlatinom čehrom se objesi zadovoljni kez. Ona priđe Hani.Vidje se – iskreno i srdačno je zagrli i šapnu joj:

-Idi mila s mojim blagoslovom.I nemoj ga iznevjeriti. Dobar je on čovjek.

Mojsije se pravi nevješt.Zlatu pored sebe posjeda.Sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije pošteno je lomatat zbog anamo onog dembela.A i Dobri mu malo popravio raspoloženje.Malo hinjski mu drago, što mu se drug pokazao đentlmenom.Taki je on.Vazda je bio dingospo.

Ponovo uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju – ponavljanje je zakon.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno ,sa Zlatinih ramena ruku skida.Ponovo se prihvata harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po rumenilu, lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj sisi kao da se nježnost imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.Druga ćemana ga prate.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana moga

joj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude.Nevinost, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.A od tanga do tragedije je samo jedna mala krhka beharli grančica.No , to u ovom sada nema važnosti. Ljepotu ove večeri ništa ne može zasjeniti.

Hana se okreće ,naslanja se na Dobrog i njih dvoje se gube u tamom obasjanom obzorju. Ona , čini se , počinje da uči tajne srebrene mjesečine. Odoše Hana i dobri čovjek.

Frka tužno gleda u njihove tragove. Laki su , lepršavi i jasni. Odišu nekom umilnom konačnošću.Njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

I tako, trinaest godina poslije Luce je saznala epilog te večeri.Ali to je tek početak stampedanja haotičnih vakata.