Kosara Marija Magdalena
-Ih jesi neka! Kosara ti bila najbolja prijateljica , a ti zbrzala poslijednje trenutke koje je provela sa nama,ko da ih nije ni bilo?
-Nisam zbrzala. Još sam ljuta na nju, iako je prošlo četrnaest godina otkako nas je ostavila na cjedilu.Samo jedno puf i ode. Svoje brige je prebrinula. A nas ostavila da žalujemo i da se borimo za svaki dah života.Čim pomislim na nju plače mi se.A ako bih pričala o tim danima , možda se nikad više ne bih nasmijala. Ako ti se sjeća , slobodno ispričaj.Neću te ometati , ni suzu pustiti.
Ovako se Blažena Luce u osvit svoga smiraja sjećala poslijednjih dana Kosare Marije Magdalene, nadovezujući se na prvi dio priče Frke Frkice .
Oni jašu Mojsije harmoniku opet bacio,
Luca na sceni ,prvi put.
Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke,dosta poslije Anterija ,ali mnogo prije noći Rozaklija
Noć je odlepršala tužna i zamišljena.Pomišlja da se više nikad ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli muči ovaj dunjalok.Ne može se to više podnijeti.
Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu ne probudi.
Sve šuti , niko ne spava ,samo se Deba pomalo glasa i drinca.Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu.On zaspo i pomalo zadovoljno bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima,a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje kao dijete prebolio.
Lenji mu se malo na rame prislonio glavu i kunja.Košmare ima,roštilji brizli se na njega okomili i ne daju mu mira.Mala guza mu ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga.Nit se može probuditi,niti spavat, niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko neki ušmrkani jado na hipi klupi.
Mojsija bačena hrmonika gurka da zasvira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu neke borbene pjesme poput Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske „srceparajuće burleske“. Da se nastavi udarat od doksat sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio.
Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:
-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi čeka.
U taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.
Koliko je tu očaja bilo ,nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti nego sjesti i plakati.
Ovdje neki veliki belaj ispo.Mojsije modar i krvav ko da ga deset papkara izgazalo ili šest milicajaca pameti dozivalo.Vidi se – Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je – srce ga nije strefilo.
Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe, ali se pizdunka odmiče i tuguje.Žao njoj Frke ali više sebe.Zna izgubila je Dobrog.Možda ne ovog trena ili još koji dan .Previše je fin da ne bi oprostio.Sve će na svoja pleća natovariti i prtiti.Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih i to će biti kraj.
Svi šute i usnulu djecu glede.
Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati šta će sa kojom i šta im je radit. Želje insana uticaja nikakvog nemaju. Smo ponekad i mrven. Sve zavisi hoće li se neko jako moćan umješati.
Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. Neko u igri par nepar dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.
Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ono dvoje nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se utopili i poput ogledala refleksije ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i sretan povratak na putanje žele.
Troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom. Izlaze drotovi iz prednjih i krajnjih kola.Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju.
Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge.Izlaze štikle za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Izlaze noge,pa izlaze i izlaze… nikako da izađu.
Deba se rasani,čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati,al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga.
Lenji se pita kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za pogled na te duge noge, umjesto misli ,labrnju do poda razvukao.
Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru , harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat. Jazuk.Zlata ništa ne bi pitala već mi onako namah,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučak Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.
Čim se noge pojaviše Heco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi sakriva. Boji se ako nastavi gledati evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog.Ode jadni Herco za anđelima savim iznenada.
Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.
Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se zarovili u druge i ne dišu.Kontaju prije će katedrala dvanest puta zatandarati nego noge iz auta izaći.
Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti, vitki i dugi kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima mjesta u ovoj priči ni’.
Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi.
To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje što se biserno biba i talasa i zlatnu ogrlicu sa brilijantima hvali. Zatim pramenivi blještavi i svileni ko centifolija, ružičasto žuta sa tačno sto lista oprezno proviruju i plešu.
Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri da bi na sunce novi sjaj zablistao. Mili Bože koliko je tih ljepota darovano toj ženi.
Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica je nježno i blago. Lice ukrasi rese; oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne ruže, taj nos tako skladan , pravilan i miran ko suza na na djetinjoj guzi ,tačno se u središte između savršenih školjki postavio.
U školjkama ,u resicama što trepere, dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno ,u desnoj resicu rubin kravavi nestašno trepere.
Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:
-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio ko sa džamijskig ahtung megafona u sabah vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.
Tako sam ja Luce ujahala u njihove živote.
Kada sam upoznala djecu, život je postao tijesan i bijesan, samo sam zubima škrgutala i pesti ka nebu dizala. Ne radi sebe, sa mnom je uvijek bilo jasno i lako.Uvijek sam znala šta hoću. K'o neko muško, iako sam posve i više od toga žena bila.
Kad sam djecu bolje pogledala i prepoznala , neka mi milina,a i led srce zarobili. Kad sam ih na ljuljački, skršenih života , ugledala kako spiju, učinilo mi se da mriju.Ja se zaljubila u njih.
I tako , ja , ispred trešnje i ljuljačke koja se sama ljulja ,ukipljena i zagledana u djecu što spiju ili mriju.Sablasan , a prelijep prizor. Djeca spiju, čini se da su mrtva. Svuda tišina , ni ptica, ni cvrčaka ni. Mravi iz mravinjaka proviruju, ali na izlaze. Samo od Bjelašnice , bolno zavijanje Sive vučice u tjeranju, daje znak da usamljenički život boli.
Ljuljačka se njiše. Polako , ritmično ,da se maksumčad ne probudi.On je drži na krilu. Zagrlio je čvrsto , boji se da mu ne pobjegne. Ona se ušuškala međ’ njegove grudi. Tužni smješak joj na licu, samo jedna suza , iz desnog oka visi , nikako da slazi.
Crveno , izlazeće sunce se probija kroz trešnjine grane.Čini se crvene bobe zriju, a nema ih. U kosi im zrake svjetlucaju , oreole anđela prave. Velika je tuga na licima te usnule djece, a opet , čarobna su i prelijepa.
Prepoznah onog dječaka , što drži svoju djevojčicu u krilu. Par godina prije je mogao umrijeti u mom naručju. Dobrota i čast ga natjerala da čini preko mogućnosti. No, sada nećemo o tome.Kasnije kada dođe red.
I nju prepoznah.Naraslo dijete i pretvorilo se u labudicu.I u snu je tužna i drhti.Čini se nije prebolila izgubljeno djetinjstvo.
Ne dišem, duša me boli, srce lupa, hoće da iskoči i bježi. Ja mu ne dam , smirujem ga i zaljubljujem se.
Ona druga djeca su bila očajna i uplakana. U tom očaju, oni mene , kao neku vilu,spasiteljicu iz snova vidjeli.
Ne i Marija Magdalena i Dobro Dobri. Oni su spavali. Oni su ta djeca koja se ljuljaju i sniju umilne svijetove djevičanskih ljubičica.
Noć je minula.Sabah se probija. Hiljadu ezana tiho šapuću , da usnulu djecu ne probudi. Veliki bi to jazuk bio.
Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno zarobili. Nije to neka pravda. To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao, kada bi ,pokušavao da objesni neki samo njemu znani paradoks.
Usnulu djecu koja spava nisam imala srca da diram, ili da im pomoć pružim. Zaledila sam se. I zaplakala i suze isplakala. Krila sam ih sleđene , u duši svojoj, ali i ja sam se poput jermenke, mile vranjanke slomila.
Vidjevši dvoje djece kako se se njišu, grčevito drže , kao da će ih život razdvojiti i pokositi, vidjela sam Dodu i sebe na ljuljaški , koju smo, nekada davno, zajedno sanjali.No to nije bitno u ovoj priči o dvije blažene Marije Magdalene.
Ono jutro kada sam umarširala u njihov život sve sam rasčistila. Drotove otpustila. Onog jednog što je blenuo u kćer, a da pojma nije imao da se tako kasno po mahali smuca rprvog sam otkantala.
-Vodi je kući, šta čekaš?
Ostale sam sa onom drugom djecom na Bjelave uputila.Da ih razvezu , da im se ništa ne desi.
Kada su se svi razišli, Dobri je u kuću unio Frku, na bračni krevet položio. Ja je presvukla i ko malo janje pod plahte položila . Poljubila je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.
Ostadoh sama sa Dobrim.Izađosmo na verandu , da ne smetamo usnulo dijete. Zapravo , iako njihovo susretanje seže unazad više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije riječi: :
-Dobar dan!
Nije počelo dobro.
-Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija , čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo. Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.
Gledam u njega , ne znam šta reći. Sve je objasnio , izvinio se. To je on, takvog ga se sjećam, brižnog i uljudnog, a opet zaboljelo je.
Nešto sam malo osjetljivija od kada ih vidjeh na ljuljašci. Tako smo se Dodo i ja uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Tada bi usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek čujem kako mi šapuće:
-Ne brini se, maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.
Hej!
Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasanim se, trgnu se iz sjećanja i pogledam ga.
On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut. Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se prebrodi taj strah.A opet , ono što znam o njemu, a zna skoro sve, mi govori da on nema nikakvog straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, i to je sve.
-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.
-Šta joj je?
– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća. Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv . To su crveni cvjetovi koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je obilježje smrti. Kada umiru dobra bića imaju cvijeće ili krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio – legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila. I više se nije probudila. Vidiš Mila, Kosara je najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste od onih najnevinija bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .
Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo. Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli – šta to on može znati o njoj. Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju , boje je se i govore da ima kamen mjesto srca. Njoj to odgovara i takvu sliku gradi.
A on njoj ona anđeo . Pazi da te ovaj anđeo ne spenga. Šuti, jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.
-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.
Kosa je u našem društvu više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.
Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je, nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala bi nas mogla debelo zaboljeti.
-Nije valjda da vjeruješ u te mitove o snovima . Ne misliš ozbiljno da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.
-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja samo sujevjerni glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.
Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i Luca je osjetila kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.Tu su mahalske blentovije bili glavni akteri. Napasni ko jehovinjaci, mnogo bučniji , ali iskreniji. .
-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te , na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskreno vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.
Pitam se ko od radi u miliciji?
-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?
Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.
Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.
Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.
On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć i oprost. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.
Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni,molećivim licem i gestom koji kaže – stani , molim te ,ne prilazi bliže.
On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom , ne prestaje da je miluje je po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:
-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.
I nije ! Ja sam svjedok.
Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.
To je Kosara , ona čednost za koju je Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je u neredu. Djetinja pidžama na njoj, neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je , Otrgnuti djelovi vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je Diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose .
-Malena , molim te , idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome Frka Frkica spava. Nemjte ulaziti i nemojte je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati. Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.
Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji i zaplače:
-Molim te,pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.
Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina zaplakah, i to na tuđu bol.
On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.
Šapnu:
-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.
Odem.
Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.
Dijete se promeškolji , protegnu se ko mazna maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.
-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.
Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :
-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi ga sada krade?
-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me , molim te , još i ti zvati malena.
Frkica odmah postaje Frka živa :
-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.
-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.
-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?
-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.
Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:
-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.
Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.
Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.
Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih, ova djeca toliko vole i poštuju tu krhku ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.
Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.
-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo. Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.
I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.
Frka Frkica mi otima riječ iz usta:
-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.
A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.
Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:
-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.
Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.
Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.
Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:
-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar, ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.
Prođe skoro sat , kad eto ti njega. Osvježen i presvučen u novu , ali navlas istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .
-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.
Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu i sjede na ivicu kreveta u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:
-Hvala ti , Moj dobri čovječe .
Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:
-Nije to ništa vrijedno zahvale.
-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći – tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.
Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :
-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.
Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .
Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.
Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica je ponovo oprasmo, Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.
-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.
Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.
Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.
Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.
Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.
Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.
U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.
U kuhinji , na stolu , ispod bokala , vrhom zataknuta cedulja:
“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”
Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Marija Magdalena Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi što hitnije javi rezultate .
Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu Milostivom.
Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :
-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.
Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.
Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.
Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.
Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.
Bila je na infuziji . On je nutkao supicama i sokovima.Teško je gutala.Nije htjela jesti.Njegov molećivi pogled su je tjerali da ponešto proguta. Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je, prislonila bi se uz njega .Voljela je da je tetoši.
Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.
Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.
Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.
-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.
Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.
Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?
Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:
-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djetinjarije izvoditi.
Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.
Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.
Frka Frkica:
-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.
Luce Malena:
– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.
Kosara i Dobri skoro istovjetno:
-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.
Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.
Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.
Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.
Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično bistra , živog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.
Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh, tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je.A osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .
Dobrom se srce kršilo , zatomio je i zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.
Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .
Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.
“ Kosara , ljepoto mila ,
čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,
Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .
No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …
Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .
Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.
Usud !
A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !
I onom drugom : NAVSEGDA!
Ugh… kada bi bilo bar…
Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…
Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .
A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .
Da možemo skočiti u vis i letjeti.
Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “
Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.
Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .
” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.
Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …
Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.
Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.
Nisu , Malena ni slučajno
Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .
I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.
Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .
Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.
Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.
… avaj …
Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.
Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “
Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.
“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …
-Meke su i podatne sa okusiom tršnje , šteta …” on presjeca misao.
Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.
Ona lagano zatvara oči :
”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …
Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .
Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara Marija Magdalena je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da, grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .
Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.
Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .
-Počivaj u miru Marija Magdalena , Kosara Malena , milo djetešce moje .
Alelujah !
Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Ezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .
Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.
Prelijepi život ide dalje.
Amin !
Ah , skoro zaboravih ,
Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik duše.