Kad eto napokon i njih ! Iz kuće idu dva najprisebnija čudaka konzilija. To se Mojsije i Herco približavaju. Polako se zanose., jerpravih pravcatih hamala se igraju . Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci tegari dvije flaše kurvoazijea. U drugoj drvenu šćemlijica naopako okrenutu, a u šćemlijici pet kristalnih čaša. I Herco nosi šćemlijicu , ali i kašet piva par tanjira lahke jutarnje meze , presloženih jedan preko drugog.
Privlače peškun. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine , pored gavrana koji se kezi . Riknu flaša ko karabituša .Tisuće ljutih dijamantića se prosipa po žutini krhkog cvijeća . Krhki cvjetići namah usahnuše. Crni gavran ni mukajet . Zna znanje! Njemu insani ništa ne mogu . Statični su i izgubili sponu sa prirodom, iako je on mnogo stariji od njih.
Mojsije se zgrcnu i pocrveni: Žao mu cvijeće. Ostario , godina spreco , a jako presto misliti o posljedicama.
-Obajatio .
Pravda se .Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.
Herco spusti šćemlijicu , dade mig Jeli Leli Jeleni da nabaci mezu na paeškun. Kašet piva nosi do šadrvana i stavlja ga ispod one frljave i here druge slavine koja ne prestaje da žubori svježinu .
Svima se čini , Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu kurvoazijea i pet čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema. U svih pet čaša sipa piće., one dvije od sinoć sklanja na sredinu peškuna.
Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa otrov , a ni oni, uglavnom. A na kraju krajeva , što će tu tolike čaše , , nema Frke Frkice .
Nikoga ne pita gdje je? A kad ne pitaš , ni odgovora nema. Čak i ne želi da mu iko odgovori na nepostavljeno pitanje.
Otišla, ostavila ga. Tačka . Bez zapete, uskličnika ili upitnika! Šta se tu može? Sunce i dalje jedri plavetnilom neba. Ptice visoko lete , šadrvan hladi đardin i pivu , konjak je na stolu. Meza mami , harmonika samo što se nije sama razvukla.
Prelijepi život odi dalje.
Valjda!
Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam. Dobri ne zna jel mislio na čaše ili život. A i to nije važno. Prosto pravilo dvojno. Gdje ima života ima i čaša. Gdje ima ćaša zakucaće i život na vrata.
Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mati nije nikad bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ova žena koja nije, a jeste dijete . Veliko . Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti miloj dogodilo.Pogleda u Mojsija , drito u mubarek okice koje se ozariše kao da ih neko najljepša pitanja pita.
Mojsije onako, svojski , jaranski , muški i po mahalski kako je naviko ,ni jen ni dva , ni tri ni četiri , nego drito , hek u čelenku , tek toliko da potrese i razdrma mali i veliki mozak I ganglijama zaledi srce i dušu . A bome i utrobu.
-Frku odveli u Vranje , večeras je udaju!
Svi zinuli u Mojsijevu elokventnost i „uviđavnost“ , pa onda u Dobrog da vide dokle je čaša pelina puna .
Dobri se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist , nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.
Glava mu još uvijek puna miline i tuge djetetovag glasa koji mu još uvijek u damarima titra.
-Ne da’ bajka, nikako, dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..
Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Vraća Mojsiju nejgovu i udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje , kao da mu je jedina briga na dunjaluku da dim ne ode na pogrešnu stranu.
Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju zlaćani kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.
Gleda Mojsija i Hercu , zhvalan . Problem rješen? Nema više nedoumica. Sve je jasno.Žene ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga. Maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće. A nije nesreća. Kako mere bit nesreća kad se žensko udaje? Svatovi , veselje , korak u novi život.
Dobre su to žene, neka im nebo podari svu sreću koja će im biti potrebna. A biće im prijeko nujna .I nek se i one udaju za one koje biraju.
Pa se ponavlja:
-Još je prejako to proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…
Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe. Ali dobro je , lini im se . Pogled mu se razbistrio.Suze se izgubile. Glas čist , zvonak i poetski. I dosta smiran . skoro hladan. Pita ga jel mu herc u dure? Herco klima glavom, ko nov. A Dobri mu sugeriše da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:
“Snijeg pade na behar na voće,
Neka ljubi ko god koga hoće.”
Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.
Herco je zatečen,ali zapjeva je.
Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao maločas bačene rozaklije i ribizle.
Zna se, jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu , po jednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti gavran , prepozno ga mangup sa Dijaninog mezara , ispred nosa ukrade jednu rozakliju .
On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao tegeri i radi. Tako je krojen svijet .
Mojsije se opet zabrinuo. I ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.
Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe. Svi se štrecnuše .
Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena. Zatim je heknu na isto mjesto gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.
-Neka joj je hajirl!
Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom , zabezeknute grlice pomilova:
-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.
Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim sve u redu biti.Valjda ?
Sjedaju, jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane. Dobrog u lice ljube , o vrat mu se objesile.
Muzikant i Herco su već u zamahu .
Baštom prolijeću i jure novi oproštaji i živi ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.
No, pjesma o Vranjanki je skeptična. Ona je srce njegovo odnijela.
Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze, uvijek. Čak i kada nema suza u očima. .
Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , iza kapidžika ili šedervana sa kezom na debilskim usnama iskočit Debe i obajene zažagat:
-Ja bih je natakario ,da je tri puta bolesnija i poganija bila…
On mu ne bi odgovorio:
-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.
Tada se Deba ne bi zamislio i pitao :
-Šta tu ima da se misli ili ljubav da se petlja u takar…
Začuje se topot.
Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.
Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.
U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom muhur mrljom prebačena preko kobilinih leđa.
Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedna do druge. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u krdo zbiju.
Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta uagrebe, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.
Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom sa četiri lista. Onaj što no ga je za Frkinu nogu lijevu Dobri jednom prikačio, a ona ga nikad više nije skinula i što je uvijek lepršao , dok se grlica bijela igra i graciozno njiše .
Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove ruke i ovaj uzima lančić.Kobila ga mazno po ruci liznu, još je slatka od onih skršenih boba.
On ustaje,prilazi joj , grli je i miluje po glavi. Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, ali u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli insanski smiješak, koji zavodi.
Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.
On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz veselu njisku, iz đardina jurnu.
Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao , ni okrenuo se nije.
Lela Jela Jelena djetinje pita :
-Hoće li se vrnuti?
Šutnja.
Nije se vratio , samo je odjahao.
Tako su se za sve njih završili nevini galopi snova.
Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte u svatu , u busiji , su čekala neka nova vremena, vremena stampeda.