Dobri , skamenjena gromada , omamljen ko da ga je neko mokrom čarapom punom sačme po čelenki hekno, polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda:
– Oh, usude , usude !
Tri kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna na mramornom pragu cvijet nalik crvenoj , tek procvaloj ruži rišu. To je ona ženska krv , koja ima onu boju koja nije zdrava.
Šuti on veliki tajac, šuti i tišina. Đardin je potpuno umukao.Ništa ne govore, novu ogromnu bol ćute. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami , do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nalik onoj okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.
Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu , lagano čep zavrće.Otvara kutije sa cigaretama . Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jermenka pleše. Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.Toliko intenzivno i zantiželjno ko da će postati gatalac u žar od cigarete .
Okamenjena gromada pritišće ono pokretačko dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i čistu dušu da može sve snove i sve pjesme dozvati u bilo koji stađun.
Čiste klavijature zvuk vodi nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas. U misli mu pohrle dva nježna safira, što su sjetne oči zarobile i sa iskrama modrih ljubičica plešu. Blagost i dobrota se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, more plavetno , more gorko i duboko mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.
Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi i boli isto , ipak onih par stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama riječi , akordi i snovi na sličan način u zagrljaj jure.
Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali.
Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštrica zvana usud za sve se pobrine.
“Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
moji se dani kroz vrime vuku
s teplin i ladnin život se miša
žari me sunce , pere me kiša
Sa rukom za ruku sa četiri stađuna
a daje gazim vrime mi biži
stađuni moji još od početka
korak po korak , kraju su bliži
Stađuni ,stađuni moji
di je sad ono proliće cvitno
stađuni, stađuni moji
i lipo li,to vedro i sritno
dok jesen stere lišće na stazi
ruke me stišću o zime mrazi
stađuni, stađuni moji
Sa rukom za ruku
ko će izdura do kraja gazit
jedni će nestat ko da ji nima
na me će pazit još samo zima.”
Zna Dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenim stađunima , koji su , eto , vrlo bliski ovom vaktu.
Cigare , ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju. Gasi ih , zima nove,stavlja ih među usne i pali. Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.
Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu .Iz ustiju mu vadi nanijećenu cigaru , pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas, ovdje nema šta da traži. A ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.
Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju , se čašama ne kucaju.
U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.
Mramorna se Afrodita zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kam kameni se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.
Ona ga gleda i šali se:
-Baš je ovaj život ponekad prava kurva,mili moj.
On je ne gleda i ne šali se:
-Dobro došla , ponovo,u naš svijet, mila moja.
Meri in gleda ali nauk ne privata. Njoj se to ni i ne m're desiti. Još uvik. Oči joj zaslijepljine prvom ljubavlju.Ona to još ne zna , ne i pravom.
Šute i kraju privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih, koje ih negdje , u nekom vremenu budućem sa nestrpljenjem čekaju.
On opet sipa kurvoasier , kažiprst položeni rubin tekučine što mami . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.
Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.
U očima im led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.
Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.
Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.
Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:
-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.
On je gleda i zaljubljeno kaže.
– Ti si uvijek tako prelijepa ,kao preslika neba , krasotice moja.
Ona ga zahvalno gleda, malo se propinje i poljubac mu otima. On joj ga uzvraća i mnije :
– Ipak nikada nije sve crno.
Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ;dva fetusa jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Ponekad bi im se neki ljubavnički poljubac oteo.Po licu rukama milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu i zacrtaju.
Sa prozora ih s glede četiri sjene male i daleke , a uplakane .
Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti ,što je dobila kad je život proplakala.
On se nasmija i reče joj:
-Srebrom si označila garnicu.
Ona uzvrati:
-Bolje srebrom nego crvenom đuvezijom.
Prsnuše u smijeh.
Ona se meškolji i polako se uvlačii na njegove grudi. On je blago grli, miluje i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.
On je stišće , nježno šapuće:
-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život opet počinje nov.
Ovaj put je bio u pravu.
On ne vidi suze na njenom licu, jer ona je zavukla prelijepu glavu malu , duboko u njegova njedra.
Netom, stišava se i glas tanani mili i samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli , bježi od mjesta gdje je pred ponoć nastao:
”
…Ponoć’ već je prošla
vremeee jee da se spijeee…
Eeeej’,cvijeće’ tvoje bijelo
Već je’ čeka'jući u'vel'o..”
U predahu, dok bi ona smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne prelijepo dite malo. A i pogano je.
Ona bi pjesmu ponovo počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja. Dobri je raznježen , vidi suze, mnogo suza u njenim očima . Cjelovečernja tuga se pojačava do sablažnjivosti, on bi da plače, ali ne može. Nema to veze sa muškošću. On jedostavno večeras nema suza. A kasnije?, Nemojmo biti zlehudi…
Zato je samo grčevito stišće , u kosu ljubi. Otimaju mu se duboki jecaji koje ne želi. Boji se pretvoriće se u jecaj, jecaj u krik , krik u bol , bol u nerazum i slomiti dijete.
Frka kao da osjeća da se njenom dragom duša dijeli i ovaj put nije željela da preskoči zadnje stihove:
“Sa drugari svoji
po meane odiš
s vino i sa pesma
noći ti provodiš
ej,mladosti pusta prođe
mili Dobri
ti po mene ne dođe. “
Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog ili je vidovita. Tko da zna? Izvjesno je da ga pušta u meane, i da više ništa ne moli.
-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.
Mudruje Dobri tonući u san.
-Život je bol i tuga, i prelijep , a suza je sve manje.
Žaluje Frka ne tonući u san.
Budna je.
Jezivo budna i pribrana . Vrlo pribrana ; kao čeljade koje je svoju sudbu izgatala , vrlo dobro je zna i prihvata . Mireći se bez pepela , pokore i bez pobune.
One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se, idu da spiju. Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu , pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.
-Dobri , kučkin sine, srećan si ti bekrija .. Tri su ti djeteta i život i ljubav poklonila.
Šapuće u mirisnu noć , što opet ona sama , ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka! Valjda to dođe sa godinama.
Frka polu budna usni, neki zbrkan san. Srce jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, i san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.
Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Raznježi se , kao uvijek kada je gledala u njega.
Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Da ga utisne u sjećanje.
Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. Nažalost ona mora putem svoje sudbe poći.