Krajem 60-ih godina, Krleža se počeo udaljavati iz Partije, napisavši (kasnije čuvenu ) deklaracije o hrvatskom jeziku.
Nemirnog i nikad prilagođenog duha počinje se družiti sa ranim disidentima, među njima i mladim historičarem , konvertitom iz komunizma u ustaštvo Titovim generalom Franjom Tuđmanom.
Prijeteljstvo, logično, nije dugo potrajalo.
Naime, jednom prilikom , tokom razgovora u zagrbačkoj Gradskoj kavani, Tuđman je rekao da je rješenje srpsko – hrvatskih nesporazuma u podjeli BiH, te da su Muslimani ionako izmišljena nacija.
Krleža je Tuđmana tada samo zamolio da napusti sto za kojim su sedjeli , zato što sa ustašama , zločincima i bagrom nije htio imati posla. I više se nikada nije sreo sa oblokanim historičarem. Mo'đte misliti kako bi prošle niškoriosti poput Kitarke, Milanovića , Plenkovića…
I potvrdio je svoju ljubav i odanost Bosni.
Poznata je Krležina maksima :
“U Belu i Bosnu mi ne dirajte.”