Evo trideset ljeta kako pratim sjenku za tvojim nogama
Vjeran kao crno pašče koje se vrti oko tvojih peta
Skriva se u podne za tvoje uspravno tijelo
I izlazi da igra sa ukošenim suncem po tratinama
Svjetlosnom žicom iz lampe oblači te i raste ako su niske
Kako ti voliš da čitaš večerom sobi sukladno raspoloženju
Samo tada uznosim se do stropa
I gubim se u pokretanju tvoje ruke koja okrece strane
Evo trideset godina kako je moja misao sjenka tvoje misli
Uzalud sam govorio i ponavljao vjeruje se
Ne znam kakvoj čudnoj otmjenosti sa moje strane
Sve što je crno nije sjena govore mi
Uzima se i ostavlja od onog što sam govorio
I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli
Stvarnost tela jedne statue
Simbol ukrašen kamenom Otadžbine
A kada prislanjaju nož za sječenje papira
U nježne zglobove mojih knjiga
Ne shvataju ni malo zašto ja vičem
Oni ne vide da krvarim tvojom krvlju
I pitam se šta li njima moje pjevanje znači
Ako za svaku riječ koja se prelama u mom glasu
Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla
Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke
Bar jednom ću ovdje da govoriti iz svoje duše
Čovek je izgubljena partija karata
Crveno i crno slugu kraljeva i kraljica
Ali između lebdećih boja ima praznina a i prstiju koji bacaju
Tijelo moje sačinjeno je od dvijee nepoznanice koje nisam birao
I vidim sa užasom da se na mojim rukama pojavljuju bakarne pjene godina
Koje ce žigosati ruke mog oca o kom necu pricati ništa
Od koga nemam ništa osim načina na koji da obaram glavu
Zato što nije čuo dobro na desno uho i evo gde i ja takode
Od svoje majke imam obris ušiju
I način rasta kose
Ali duša u svemu tome je duša
Bijaše to jedna duša neugladena skitničava i još bezoblična
Duša slijepa koja čuje samo zlo kad se priča o svjetlosti
Duša nikla neznano odakle
Iz nekog pretka u nesreći vremena
Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije živio
Ili samo iz one strašne sramote moje majke kada sam izšao na svijet
Jedva duša tek nagoveštaj duše rđavo uobličena dlakava duša
Kakva se gubi bez žaljenja na bojnom polju ili u sudarima sa železnicama
Jedna sirota duša koja nije znala šta da čini sama sebi
Nošena strujom današnjeg vremena
Nikako ne od vrste Hamleta jedva kose Ofelije
Bosonoga u moru bez pisma u njoj
Loptica na japanskom bilijaru koju besposleni gost valjuta u nekoj kafanici
I ti pogodak u ”nulu” ili ”stotinu”
Što je u stvari jedno isto
Duša u garderobi gde pijani gost ne može više da nađe svoju tačku
Duša za jedno vece maskenbala sutra ce se baciti krinka
Duša razdvojena sa kojom se ne može izaći pred svijet
I teška da nosi otrov i mora stalno da se zaustavlja
Nikada ne razumjeh zašto si vodiš brigu o mojoj duši
Lopatama se mogu zgrtati takve kao što je moja
Ali šta kaže onaj koji prvi put vidi rađanje drugog
Čudom hirurgije
Šta reče moja duša kada si je ti izvadila iz njene košuljice
Kad saznah u tvojim rukama da sam ljudsko biće
Kad prestah da se pretvaram i da se izrugujem što postadoh takav na dodir tvoje ruke
Uzmite te knjige moje duše otvorite ih gdje god bilo
Slomite ih da bi im bolje shvatili
Miris i tajnu
Pokidajte grubim prstima strane
Izgužvajte iscepajte ih
I iz svih će te zadržati samo jedno
Jedan jedini šapat jedan jedini pjev
Jedan pogled koji ništa ne ogrničava
Jedno veliko hvala koje se mrmlja
Tu sreću kao neku dolinu
Djete – Boga moje obožavanje
Beskrajno Ave u molitvama
Moju beskonačnu nesanicu
Moje cvjetanje moje prosijavanje
O savjesti moja o ludosti moja
Moj mjesecu maju melodijo moja
Moj raju moj požaru
Moj univerzumu Elza živote moj