Smiješiti se stalno, da, to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tom životu nejasnom do bola.
Trebamo znati, ma koliko stoji,
sačuvati ponos, onaj što osta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otići,znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve uze
kad već ništa nemaš, kad sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav naša davno pojedena,
ravnodušna lica skriti svoju bol,
zauvijek otići nečujno kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
iza maske jada, stisnuti zube,
krikovi mržnje u nama da gnjiju,
posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
utišati srce sto već umrlo je,
sacuvati obraz ko neki što znaju,
dok jos ponos pao nije
Trebalo je znati,
suviše te volim, ja to nisam znao.
pB