Jesen je, a ljepotom zbori
jedno prelijepo dijete dok u meni sni.
Nježno, umilno , zlaćano
kao i moji kalendari .
Jesen ,
ugodna i blaga.
Titrava i uzbibana.
Prelijepa.
Pada lišće zlatno.
Sve vodi ljubav sa zalazećim suncem,
nudeći nestvarnu bujicu koji opija i zavodi.
Kao čarobna Djevojčica a Žena .
Kao prelijepa …eh, rano moja ej..
Dobro?
Idemo dalje!
Dlanovima ispruženim prema Levantu.
Boje pripisujem magiji,
Te ,
nestvarne milosti
anđela boli moje.
Poželim da se nikad ne mjenjaju.
Ni moja tuga djetinja , ni jesenje boje .
Ni tvoje svilene ručice.
Da uvijek nose radost mome srcu .
Uz nježnu pjesmu razbijenog stakla
slika što tvoju ljepotu kradu.
Ponekad jeseni nosi kišu i tmurnije ,
nešto hladnije dane.
Kiša. Kapljica . Svaka kap je jedan život.
Jedna radost. Ljubav.
U meni jesen je.
A zima ide.
Osjećam je.
Dani postaju kraći. Noći duže i hladnije.
Grijalice ne rade.
A ta ljepota , to milodarje ne može nastati iz vedra neba.
Od Milsotivog nam darovi stižu.
Ko je Tebe meni poslao Malena?
Kazna za grijehe?
Ne želiš to biti.
Boljeće te.