Bdijemo. Zimski nokturno. A vani
nad maglenim poljem tiho se dani.
Na zelenom plišu, dva lesa blijeda,
boja tvoje kose, zlatna boja meda.
Na krovu harfe. Žice telefona.
Melodija tiha pogrebnih zvona.
Dvije voštane lutke. Tišina. Sami
ne znamo što je. A u polutami
miriše ambra: zlatne kose prami.
A ja vas gledam. Pobožno i kao
slikar kad slika ikonu Madone.
U tom trenutku nisam ni dobar ni zao,
a harfe žica posmrtno zvone.