Oni jašu Mojsije Harmonike baca

Epizoda I

Jednom prilikom, zadnjih šezdesetih, možda baš onog vudstočkog ljeta, u jednoj bašči nad Sederničkim vidikovcem sastala se družba znana, mlađahnih akšamlija.

Sastali se po običaju,  jednog petka u akšam u večeri rane. Sastale se akšamlije, sa Bjelava momci kršni, manje više, poneki i nije. Momci kršni,  još kršnije ljube – ljube. Što je ljepša ljuba to strašnije ljubi.

Petoro ih bilo. Propovjednik Mojsije, Najdeblji Deba,  Najlenji Gaćo, Herco Fini i Dobri Dobro. Peterica njih su uvijek zajedno bili, uvijek šalu, dobro, opačinu nisu krili.

Ponekad sa njima i Oma Grk i Baška baŠa.

Sastala sedružba mala, odabrana, dvije vatre naložili. Vatru manju za Rešetku, onu veću za sjedeljku.Oko vatre sofre posadili, na brzaka ljube mezu piće, čokanje pristavile, a poneka i šerbe za se. Svi piju i mezete, tek pomalo i potiho poje. Dvori ih pet ašik ljuba, ili dvore ili ljube, ili na dno skuta liježu. Glavu još ne gube, rešetka se pazit mora.

Čekaju Ezan onaj milozvučni.

Ne onu glasnu zaglušujuću riku zverinju, ni onu naci achtung-achtung grmljavinu.

Čekaju onaj Ezan ljudski i umilni, tonom umjereni.

Još ih je bilo.

Pjesmu prekinuše, jacija je. Zrikavci i svitci igru prekinuše.Grad je je zanijemo.

Miris lipa se prosuo čraršijom,mahalom; upija ezan. To je onaj ezan što vjetrom nošen dodirne biće, koža nashrne, oči zasuze, a u duši neka blagost i umilnost, neka se ljubav javlja i nesvjesno tjera pogled ka nebu.

A nebo to, Bosna-Saraj nebo, što ljepotom i beskrajnim zvijezdama, plijeni kao da se spušta i diže, treperi i upija odu u slavu Bogu Jedinom.

Čini se da su ezani jacije i sabaha najumilniji; zbog Meleka, valjda.

Kad je ezan stao; tišinu je dao. Tišinu što čudom se čudi otkud ta ljepota u čoviječijem glasu.

– Ja sam zaprepašćena . – rekla bi pjesma.

– Aajj’ Grad čednosti je to. – naglasio bi Pjevač.

– Aajj’  Zemlje Božje Milosti čedo.- Pomisli bi ko’ fol pjesnika.

Vi ste nam bili u svemu naj, naj, naj.

Ljetnji žamor se polako vraća, svici svijetle, zrikavci zriču, po obodima bregova, ljudise dovikuju, sivonje riču, zbore i glasaju:

„Ohoooj!“

„Ahoojj!“

Dvadeset četiri godine kasnije sa dna bregova malin sjenama sa ulica prkosa zagledanim u nebo, tu na domaku Anđela; vraćali se odjeci rike i zvižduka:

fiijjuu grrruum Njihhaaa … fijju grruuhhaaa Beee…

„Jooj, jooj i jooj. Jebo'te! Jebo'te! Jebo'te!“

Vatikanu, EU(-o), SAD(-e,) i UN(e,) to je smješno bilo, sapunicu:

– Kako se Bosna krvava ubija.

sa krešendom na epilogu:

– Srebrenički krvavi genocid u režiji Srba i mentora.

posredstvom medija koljača – krojača „novog novog svjetskog poretka“ četrdeset – dva mjeseca snimali.

Za divno čudo, te se večeri niko na muziku tužio nije. Mnogi su do kasno u Baščama i dvorištima riječi blage,s evdah, nježnost, ljubav se tražila i iskazivali.

Sutra je blagoslovljeni čestit praznik.

Kasnije, svježina noći se usijava i mrak pod svijetlošću Mjeseca i zvijezada nosi svoje. Bilo je tu pjesme, harmonike, milovanja, poneki cjelov, dosta pića i bukadar ića. Mnogošale, šeretluka, plesa, nestašluka, vriske i cike. Negdje pred zoru zanos posustaje.

Lukavosti ima, ko’ fol baildisani , htjedoše se povuć sa ljubama, u sobičke, na mindere, na šilteta kosti, udove da opruže, odlože i slože.

Mojsije to veče neumoran bio, ni fulio mnogo nota nije, tek poneki akord kad smijehzbog nestašluka il'opačine neke, moro’ je zubima kriti. Kad se trebalo ići spat, Mojsije se, onako osebujno, lično i personalno, a nama osobno nakašljao, malo glavu u naklon bacio, nadrka desnu obrvu uvis ispod lokni, baci cigar, srknu šljivu, mere bit lozu, ko će znati boje nema.

Od tada nadalje i ubuduće je to bio bio znak da će se Balada dogoditi. Harmonika zatreperi.

Svi smo skoro pa trijezni, naglasak je na ono skoro. Samo Najdeblji spava ko dojenče.

On se ubebao. Mojsije započinje „onu“, nama samo po čuvenju znanu pjesmu o dva brata Morića. Ali nije to bila radijska ili vinilska verzija nekog od „pjevača“. Musa je preradio Baladu o braći Morićima i svih dvades'osam verzija uvezao u jednu, povezujući ih, dodavao i poneku svoju riječ.

Pjesma teška ko tuč, mozak da ti stane, duša srce da ti pukne. A nježna i tužna; i pitka ,sam sevdah da zaplače. Harmonika ne da plače, jauče, zastane pa vrisne, uglavnom treperi, ponekad klizi. To je bila rapsodija, neki bolero potpuri koji odiše sevdah žuborom Modre rijeke i elegične tuge sefarda. Bila je to pjesme čija se svježina mogla na Miljacki osjetiti, miris skoro dotaknuti, a vrištuća bol majke pod kožom, u žuči i jetri osjetiti..

Muzika se prelijeva niz sederničke padine vukući feršlus do onog crtičnog rasporka između noći i svitanja. Kako je pjesma odmicala noć se stidljivo gubila a dan je polako osvajao. Mojsijev glas kao da se stidi. Musa nije volio pjevati, samo svirati. Treba se sad upjevat,  pa zapjevat; konta on. Morić nikom nije dao da pjeva ne zato što je bio ljubomoran; već zato što to niko nije mogao ni znao. Volio bi on da je nekog naučio njegovu verziju pa da se kutariše tog belaja.

Svaki akord kida jedan damar,svaki otpjevani stih dva damara; svaki raspon krila harmonike tri damarao; otpjevani refren skida četiri damara. Musa je mnoge stvari mjerio tim damarima.

Znao je ako nastavi svirat Moriće, neće izać na dobro. Mnogo je to damara. Damar k'o dijete, ništa ne zna, a voli da se igra,  srce u igru ulaže. Tako se damari neoprezno troše i o'čas istroše. Nema, bolan, čo'ek toliko damara.

Odsvirao bi baladu i pjevao je jednom godišnje,  rijetko dvaput i to ako je bilo harmonike.

Odakle ti harmonika, frajeru ba’,  pored takve raje.! Iscrpljujuće je to, a i košta duše, srca; što jes’ – jest. Nikad ta pjesma nije bila poklonjena, nekim, praznicima, rođendanima, slavama … Ovo ba’ mu sve više liči na ono bosna.ba.com. E vala i bila dobiće ba’ nogu, misli autor.

Kako Mojsije jednom mnogo poslije reče:

-K'o da mi daire zatrepere u duši, razlete se u srcu, popenju u glavu i tres; razbiju se o blentaru: ja moram Moriće otpjevati.

I harmoniku hek niz ledinu u hendek roknuti.Misle Lenji i Deba.  Lenjom teško rečenicu izgovoriti , a Deba ne smije zucnuti; moglo bi njega sto dvadeset basova poklopiti, puno aferima kod Mojsija nakupio.

Samo je Zlati nekad dozvoljavao da uzme daire i treperi njima. Bilo je to u onom predahu kada su braća ponovo uhvaćena, a još Pašo Anđi, i Ibro Jelki (Grbić) nisu posljednji oproštaj poslali. Kada pjevač treba predah za najtežu i najtužniju, brdsku dionicu balade. A, mere bit’ i majka i Morići ponekad za predahom venu, očekujuć’ ne bi li narodni autor il’ Mosije upisali drugačiji kraj. Nije lako svako malo mrijeti.

Mojsije ovdje ispade k'o neki okrutan č'oek. Nikad ne odsvira drugačiji kraj. Jedini popust pjesmi je bilo to malo odgađanje, ponekad. Kaže; gdje si vidio sretnog kraja u baladi i sevdahu. Ko se bunio, rekao bi mu:

-Idi slušat poskočice pa se tamo veseli!

Imali smo prijatelja Mojsija. Bio je vrlo dobar prijatelj. Rođen je tačno na polovini dvadesetog stoljeća, na Vratniku odmah do Kovača. Nikad se nije oženio. Ćesto je bio zamišljen. Kao da je neki veliki teret prebačen preko njegovih ramena.Za tri, možda, četiri bremena bremena znamo.

Skoro pa na polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu s njim u klupi je sjedio Feđa. Obojica su bili u „onim“ ranim pubertetskim godinama. Bili su sušta suprotnost .

Mojsije je , po odrastanju, u kasnim godinama je bio pet šest centimetara niži od metar i sedamdeset, što bi rekli malo više od metar i žilet. Bio je čvrsto nabijen, ramena široka kao u rvača. Prilično škrt na riječima , crnokos, crnih očiju i krivih nogu za koje su prve farmerke bile krivac.

Znate onu: „ Super rifle moge kao kifle. “

U tom stilu nosio je pravi crni statson šeširu gradu. Viđali su ga u čaršiji sa šeširiom na glavi i ibretili se. Mi smo takođe imali slične šešire, ali smo ih nosili sa nelagodom i veoma rijetko; samo kada bi natandarili kravate da prikrijemo nelagodu. Dobro su nam došli za vrijeme olimpijade. Stranski vijet u tvojoj mahali, tako rekuć u tvojoj avliji; a mi šešir na glavu, kravatu pod grlo i među svijet. A tamo svijet šaka jada. Niđe kravate, niđe šešira ili salonki.

– Šupci, ne ide se tako u svijet. Ne zalazi se tako u čaršiju ‘ajte doma.

Kontamo mi.

I tako mi ,nešto kao Četiri mladića hode sa Sedernika , jašemo konje sa Hrastova, sa Hrastova na Bjelave, sa Bjelava na Čekalušu. Konje jašemo harmoniku pašemo, lip'canere jašemo, bocune stišćemo i ljubav razmahujemo.

Kad ‘no na Čekaluši bili, ašik ljube srili. Glavu gube ‘a se ašik ljube.Tu se konja ostaviše, pa se domu ljuba zaputiše. Sad je petak i podne je, ljudi hrle to se džuma sprema.

Ni danas im nije jasno otkud ono sa Sedernika i nije nam jasno otkud nas samo četverica. Hajd’ , da je sa Trebevića i nekako; tamo je kasnije  bob staza bila. One naše golje se prihvatiše stranjskijeh farmerki, kariranih košulja, pernatih jakni i tako obučeni u bar ili meanu. Ne ide to jaro moj.

Obraz nam spasiše onaj monodramaš i onaj duge kose, ime mu zaboravljamo ; stari se, Bosanac garant nije, porijeklom. Fin čovo, dugu kosu bradu ima i fine čizme kaubojke mašću mije; uz šešir mu pristoje. A i onom drugom glumcu šešir dobro stoji.Hem glavat hem bradat .

Da sam dva'est centi viši, moja fela, reko bi Mojsije. I Mojsije je imao đukelu ‘haman torlak, samo što je vučjak bio. Mojsije je svoj šešir odmah po ratu bacio.Vidio iste nose onaj nesvaćeni režiser zec, pobjegulja na prvi metak Vrbanjski, i onaj drugi vječni sto godina zimaš što senilnošću Sarajevo blati, penzije nikako da se lati.

Uvijek smo se ibretili zašto je zovu Sarajevska olimpijada. Uvijek je bilo: olimopijada u kaljariju, olimpijada u šamoniji, olimpijada ovdje, olimpijada ondje. Nem're bit Sarajevska jer je to bila naša olimpijada – olimpijada svih nas.

Ispostavilo se; to vatikanska zvijer uz pomoć paganske vatre žigoše osam godina prije.

Mojsijev drug je bio plavokos i plavook, sa pjegicama na licu, izrazito izrastao: najviši u razredu i školi, dežurni šaljivđija.Več je kosu počeo zalizivati unazad k'o Prisli ali sulufi su bili tanja strana imidža.

Bio je nesretno zaljubljen u Milenu Popović najljepšu djevojku u razreda, neki su govorili i u školi. Da li ga je djevojka odbila ili su im dušmani branili druženje nismo nikad saznali. Tek Feđa je danima bio potišten i tužan.

Jednog vrlo plavetnog i lijepog sunčanog majskog dana , par dana pred završetak školske godine Feđin i Mojsijev razred je imao fizičko u dvorištu dva sprata niže. Feđa se ispričao i ostao u razredu.

Kada je igra fizičkog bila u punom zamahu, čuo se glas iz visine. Feđa je stajao na simsu jednog od prozora zadnjeg spreta,desno od ulaza i klatio se, držeći se jednom rukom za prozor. Ređo profesor fizičkog se polako ušunjao u školu ne želeći preplašiti dijete i potrčao uz stepenice. Slutio je zlo, nesreću veliku.

I tada, majko mila!

Jedan stravični krik nedorasle mladosti što se naglavačke baca u ponor, jedan jezoviti vrisak djeteta koje se predomislilo protresao je školu. Činilo se to je neba sama krik.

Jauci i krikovi djece u dvorištu zatomio je mukli udarac glave o asfalt. A djeca vrište i vrište i plaču, jauču. Pa opet vrište i vrište,jauču i plaču.

Mnogi su zažmirili, mnogi lice rukom prekrili. Niko se nije uspio okrenuti. I svi su let vidjeli. I pad je let. Mojsije je hipnotiziran gledao kako mu drug izvodi poslijednje lastino poniranje, nije stigao ni kriknuti, ni oči zatviriti, ni vrisnuti.

Feđin krik je danima odzvanjao po učionicama, hodnicimalna asvaltu i ulicama oko škole. Penjao se uz uz Sumbul Avdinu do Bjelava, pa uz Bjelave do Hrastova, od Hrastova do Sedernika, od Sedenika do Bijele tabije.

I onda majko mila, sa Bijele tabije rasu krik ko ramazanski top niz Vratnik, do Kovača.niz Kovače do Sarače ,od Sarače do Čaršije od Čaršije do Latinluka i At Mjedana, od At Mjedana do Bistrika, od Bistrika do Jarčedola.

Krakati Jerčedoli ne igubiše krik, zavrnuše ga i vratiše mahalama. Krik postade ezan, sve zanijemi.Tugo moja, tako je to bilo.

Mojsije danima dolazio u dvorište i gledao kako Feđa skače i vrišti, opet i opet i opet. Skače i vrišti. Činilo mu se da to nebo vrišti. Mojsije je odjednom shvata da Feđa neće prestat letjeti i padati, sve dok je on¸ Mojsije živ.

Prestao je dolaziti u dvorište i nikad se više nije vratio u tu školu. Ni većina đaka njegovog razreda.. Nezvanično sedmi dva se sam trasformirao.

Mojsije već početkom ljeta više nije bio pubertetlija. Odjednom je odrastao i kao da se malo se pogrbio.

Većina Feđinih drugova slijedeće godine nije dobro prošlo. Mojsije je ponavljao razared i još neki. Milena je lutala i buncala. Profesora Ređu je strefilo srce na dan In memoriam Feđine godišnjice, koju niko nije upriličio. Feđini roditelji su napustili grad u sedam dana nakon sahrane. Poslije je i Milena nestala sa ulica.

Samo su trojica Feđinih drugova bili na sahrani. Feđin najbolji drug Nučo, Mojsije i Mojsijev potonji najbolji drug. Ostaloj su djeci roditelji zabranili dolazak, jer je, Feđina smrt po svešteničkim i ateističkim shvatanjima bila nedolična i sramotna. Ipak je to bila zemlja komunista na brdovitom Balkanu u zemlji seljaka. Upravo onih, koji tačno dvadesetpet godina skinuše svoje krinke.

Svoj djeci iz škole su dali dva dana slobodno. No, u dječijim ušima je danima odzvanjao Feđin krik, i djeca nisu prestajali, plakati, jaukati i jecati. Generacija je su bile sleđene.

Zbog noćnih mora te godine školska godina u osnovnoj školi Miljenko Cvitković je završena odmah po sahrani.

Poslije genocidnog rata u Bosni naziv škole je promijenjen. Ničim izazvani, osim onim svojim kvazi bilmeskim h su heroja i mnoge druge poslali u duboku ilegalu. Novo ime nisu dali zbog toga što je Ćazim Musa Ćatić bio Mojsijev imenjak ili zbog toga što je Mojsijeva majka rođena u Ćatićima sa prezimenom Ćatić. Jednostavno, Musino ime je minderpuzama. za uho bilo ugodnjie, a imao je i ime više.Gladnima nikad dosta.

Naš prijatelj se na frtalju životnog vijeka počeo viđati pa zabavljati sa jevrejkom Zlatom, sekretaricom na njegovoj likovnoj akademiji.Vidi se da je Mojsije rastegao svoje školovanje ko pijani hafiz Cico teraviju. Svi iz njegove okoline takođe. Nedostajalo im je vremena, pa su govorili:

-Odakle ti vrijeme,frajeru?

Njena majka i njegov otac postupiše ispravno, kao dušmani. Htjeli su ih rastaviti, samo zato što on nije radio i što je ona bila sedam godina starija.

-Kako će raditi frajeri,školu nije završio. Skoro pa transprente u Avdinu , Čekaluši i Bogdanovu ne postavismi.

Zaposlit će se nekoliko  godine kasnije, ali i tada im braniše. Sad je previše pio, a ona je još uvijek bila sedam godina starija. No ljubav je odlijevala i trajala sedam godina. Niko nije saznao zbog čega su se njih dvoje prestali viđati.

-Sve sretne ljubavi imaju rok trajanja od sedam godina.

Ustvrdio je godinama poslije Mojsije. Za njega dugo, dugo vremena nije bilo daira i pljeskanja po sjedalici.

Naš prijatelj je imao harmoniku. Pa je opet imao harmoniku, i opet , i opet.Onda mu je dosadilo imati i kupovati harmonike, i prestao je imati ili kupovati.

Drugovi su ga voljeli i nisu ga voljeli vidjeti bez harmonike. Bez nje je bio je k'o sakat i grbav. A voljeli su gledati kako ih baca, pa su mu ih počeli kupovati. Naš drug je imao svojih drugova harmoniku. Pa je ponovo imao drugova harmnoniku, i opet, i opet.

Bilo je to puno harmonika, ne previše. Jedna,maksimum dvije godišnje. Onih odbačenih, jer kako on jednom reče, on ih nije bacao, bile su preteške; on ih je odbacivao. Sve je stvar u praksi i trzaju. I talentu – dodao bi na kraju Mojsije.

Još je više nebrojeno više je bilo onih propijenih harmonika. Fabrike harmonika nisu mogle proizvesti dovoljno propijenih harmonika.

Mojsije je bio ljut na oca koji jer bio moler i od njegove sedme godine ga je vrlo ozbiljno i strogo počeo učiti zanatu. Otac je imao i motor javu i ljubavnicu. Da bi mogao voziti motor Mojsije je pokrivao oca i skrivao oči od majke koja je sve znala. Usud Bosanske majke.

Prvu harmoniku mu je kupio otac. Tada je imao deset godina. Dat je u muzičku školu, ali mu note nislu išle ili jednostavno nije htio učiti iz bunta. Otac ga je dao u „školu za harmonikaše“; a da ga nije pitao. Bilo je to početkom šezdesetih. Poslije godinu dana je napustio muzičku školu. Note skoro da nije savladao .Otac ga je prekoravao i govorio – uzalud bačene pare, iako je škola bila besplatna.

Mojsije se zatvorio u svoju sobu sedamdeset i dva dana.

Pred kraj travnja , jednog svježeg sunčanog poslijepodneva izašao u dvorište kuće u kojem je njegov otac akšamlučio. Sjeo je, zasvirao i zapjevao Baladu o dva brata Morića. Ne bez razloga; otac je volio tu legendu o Morićima jer je rođen na Vratniku odmah do Kovača. Bili su mu rod, tako je tvrdio. Vjerovali smo mu. Mrzio ih je, škrgutao zubima i govorio hajduci. Kada je završio, naklonio se ocu i otišao nazad u svoju sobu i zalupio vratima. Otac je objesio labrnju do poda. Mojsije mu je više nikad nije svirao. I ne samo to. Nikad više nije zasvirao pred ocem. I nekim slučajem to nije bila Mojsijeva prva bačena harmonika.

Slijedeće je godine u školi održano takmičenje : Mlade nade / talenti./

Prvu nagradu Teslin radio osvojio je, vjerovatno sasvim zasluženo, Davorin Popović pjevajući O’ Kerol bez muzičke pratnje. Paucima je trebalo još jedno pojačalo.

Drugo mjesto je osvojio Mojsije sa potpurijem sevdah valcera koji će kasnije osnov njegove verzije Pjesma nad pjesmama. Nagrada je bila komplet pet knjiga Sutjeska. Nije je smio pokazati ocu, bila je komunističko „ sranje“. Sakrio je duboko u šupi, ispod ćumura; ostalo su uradili mali miševi. Ne oni 1989. godine. Sevdah i valceri baš i nisu neka dobra preporuka žiriju.

Treću nagradu je dobila četrnaestogodišnja Lidija, djevojčica u pupanju, za recitaciju Krvave bajke. Ona je dobila knjigu pjesama Krvava bajka. Njeno treće mjesto je oneraspoložilo njenog oca, tada poručnika u kaputu. On je naredio da juriša na Sutjesku, odnosno drugu nagradu.

Naš drug je napamet znao sve od Propovjednika Sulje i bio upoznat sa tematikom ostalih staroslavnih knjiga. Uglazbio je Pjesmu nad pjesmama ali je samo četiri puta pjevao. Prvi put je izveo u Drvenoj džamiji čiji je mutevelija i hodža bio hafiz Cico; jako dobar akšamlija. Začudo, nije bila prihvaćena. Cico je zaspao, ha je pjesma počela i tišina nakon pjesme ga je probudila. Misleći da je to neka Ilahija il’ Kasida Cico je zapljesakao.Đemat je moro’ za njim.

Mojsije je vrlo brzo je počeo zaboravljati tekst, a tekstove nije volio improvizirati. Kad je prvi put spoznao ženu shvatio je da mu prelijepe riječi i pouke pjesme uglavnom neće trebati. Počinjala su doba – ja tarzan ti džejn – retorike. Instrumentalu je svirao više od par puta godišnje do kraja muzičke karijere, avgust 92.god.; Dobrinja.

Nismo ga mogli zvati Propovjednik iz dva razloga. Nije se moglo reči:

“Ej’, Propovjedniče haj'mo na jednu ili ej’ propovjedniče ‘aj’ mo na cugu.“

Nekako je primjernije bilo reći Dedo, rođen sa djedovskom bradom,bradom Djeda iz Mila i Hiže, a bio je i najstrariji od nas. A i govor mu bio taki, djedovski . Svi smo bili rođeni u četiri uzastopne godine. Starijim smo pobjegli, mlađe ignorisali.

Mojsije je bio slikar, dobro je govorio Francuski, volio je Pariz i rođen je kao sedmanče. Uvjek je govorio da će iduće godine otići u Pariz. Uvijek je imao i ispriku zašto nije otišao. Nekad je bila nova ljubav, nekad je to bila samo nova djevojka, nekad je imao fuš, a nekad mu posao nije dozvoljavao. Najčešće mu se nije išlo; gdje ćeš bolan Bosnu, sarajevo , tu ljpotu ostaviti. Inače na godišnje odmore nije išao, osim u Zlatinoj eri.

Mi smo znali da je kokuzluk najćešće bio u pitanju. On nije nikad trebao biti kokuz. Radio je više poslova u isto vrijeme i bio dobro plaćen. Kada mu je to trebalo uvijek bi zaradio koju kintu za dan, dva. Bio je redaktor u izdavačkoj firmi, no to je došlo kasnije. Dok je bio mlađi radio je kao soboslikar, moler, restaurater Drvenih džamija, sitotiskač, i slično. Bio je vrstan u svakom poslu koji je radio.

-Ili radiš ili ne. Ili znaš znanje ili ne. Dualnost Deba moj.

Tako je nastao Deba i mit o Debi.

Nikad deba nije bio dualan već vrlo prizeman i skoro bi se reklo  ,nekako uskotračan.Međutim ima stvari i ima privida.

Dajkle, Mojsije je svaku paru poklanjao kafani i prijateljima. Roditeljima nije ništa davao jer su ga od malih nogu prestali potpomagati i gurnuli niz sokak. Otac bi rekao:

-Naučio sam te zanat, pa zaradi.

Zarađivao je dobru lovu od malih nogu i nije volio da ima muzičku pratnju. Mislio je da je harmonika istrument sam sebi dovoljan. Kada je on svirao to je bila istina. Sada , kad se bolje razmisli pjesma „Negdje na kraju u zatišju“ nije prva komponovana poema na prostorima Jugoslavije. Ona je samo prva snimljena poema. Prije nje su odsvirane, ispjevane i u srcu snimljene poeme Pjesma nad pjesmama i Balada o braći Morić.

Interensantno 1988. g. nova verzija i ranžman pjesme Potraži me u predgrađu (Meri Cetinić) nas je uveliko podsjetio na Mojsijeve Moriće.

Vrijeme je teklo. Decenije se se zbrajale. Kad je poslijednji od nas ulazio u petu deceniju došao je rat.

Strašan, nečovječan, zvjerski, genocidan rat.

Pola raje izgibe: Adil Kršo, Merhum Islamović, Senad Kaliman, Vili Ajler, Željko Ferer, Miro Časar, Mustafa Ćemalović, Mirsad Krečo. Ljudi i imena su stvarni.Drugovi su ginuli redom kako je zapisano.

Kršo,Islamović i Kaliman ,najmlađi od nas su poginuli prvih mjeseci rata. Mladost, ludost i nedostatak straha i iskustva.

Vili Ajler je poginuo prvog dana druge ture odolazaka na vanjsko ratištu prema Olovu polovinom 1993.godine.Greškom, pokupio je granatu koja je bila Dobrom namjenjena. Nije poginuo sam, poginulo je još troje. Olakšavajuća okolnost.

Svi ostali su bili postali toliko iskusni tako da su samo nepažnjom ili velikim baksuzlukom mogli biti ranjeni ili mogli poginuti.

Časara i Ćemalovića je ubila ista granata iako su bili udaljeni dvijestotine metara, a život ih je skrivao jednog od drugoga skoro dvadeset godina. Zadnji put su se vidjeli za olimpijade. Cakan novinar Svijeta i Oslobođenja, Časar radnik komiteta olimpijade na nekoj fešti; gost Fahreta Jahić – Jelena Živojinović.Živjeli su na dvije stotine metara udaljenosti. Obojica su bili pravi Bogumili. Mirinom ocu je bilo ime Bogumil. To je bila i poslijednja genocidna granata ispaljena na Sarajevo. I poslijednje imaeBogumil u Bosni.

Kreču je ubila poslijednja agresorska granata ispaljena na Bjelašničkom ratištu. Taj dan on nije trebao biti na ratištu. Taj dan on nije trebao poginuti. Remarkov sindrom ga je zakačio; dosada, gubljenje individualnog identiteta i beznađe. A i zov mirisa Bosanskih planina. Kad pogledaš niz i okolo nepregledna ljepota, srebrenkasto zelenilo, dah da ti stane. Njemu stade iznenada, samo klonu, geler direkt u srce. Mrvica k'o košpica grožda.

Dok inmemorišemo Kreču shvatamo; svima osim Vilija presudio komadić veličine košpica grožđa, jabuke il kruške; nikad metak. Što ti je čo'ečiji život? Sad te ima, pa te na mah nema! Nema tu herojstva ni junaštva; ti i ne osjetiš, a nema te. Nema metak, komad granate, pa da te grune i ljudski raznesu. Ti u komadima krvav ko svaki heroj.

Već piklić neki majušni puf i ti se nasloniš i nema te. Kad ih gledaš misliš spavaju. Nema krvi, nema boli, krik, samo osmjeh, snovi na licu, to Bosnu svoju sanjaju.

Sve divni i srčani ljudi. Svi govore ničeg se nisu bojali. Raja, prava raja; ona naša raja, Sarajevska. Rođeni ili čitav život živjeli u Bjelavskim mahalama. Jedino je Ajler kao devetogodišnje siroče došao tetki u Sarajevo, ali se uklopio. Jes’ njegov bosanski je bio malo germanski krut, ali pitak ko izvor Modre rijeke.

A oni drugi, papci im neljudi; neki nestadoše, neki se sami sahraniše. Njima nije mjesto u Mojsijevoj priči, a ni u ovom gradu. Kao i onima koji na svoju zemlju, na braću svoju pucaše i ubijaše.

Rat se završio, više nije bilo harmonika, niko ih nije kupovao, ni bacao. Nije to bilo vrijeme za muziku, za harmoniku, ni volje za muziku i za harmoniku. Još su nam u ušima odzvanjali ezani Srebreničkih šuma. Još uvijek se nebo nije smirilo. Nisu nam trebali Morići i Morića majka, ni Anđa ni Jelka da osjetimo, bol, nepravdu i smrt.

Mi smo se osjećeli krivim.Bili smo sigurni da smo mogli pomoći i spasiti Srebrenicu. Spremili smo se da krenemo u pomoć. Nisu nam dali, dekretom zabranili i nama i Atifu i Alijagiću. Boli ta Srebrenica i krivicu svoju nosimo.

O izdajnicima koji prodaše Srebrenicu ćemo neki drugi put. Već je zapisano samo pogodno mjesto traži.

Kad je rat završen Mojsije nikad više nije uzeo harmoniku u ruku, iako se raja nastavila družiti. Sa njima su kao nerazdvojan dio društva bili i mrtvi drugovi. Življi i prisutnije nego prije.

Par godina dobro druženje se svodilo na pijančevanja, prepičavanje predratnih i ratnih doživljaja. Nije bilo ni ašik ljuba; ili ostarile ili se umorile. Poneko dijete iz7gubile.Trebalo je dobro da se napiju da bi se mogli družiti i gledati jedan drugog u oči. Kad su se teme iscrpile, pa još koji put sažvakale; postalo je to nešto kao udruženje nijemih alkoholičara.

Udruga nije dugo opostala. Jadan po jedan član je davao ispisnicu, dok udruga nije postala trio pa duo. Duo je postao malo razgovorljiviji, ali su vremenom prorijedili susrete. Sada se više ne viđaju. Nemaju potrebe. Sve je rečeno a i od rata niko nije umro. Dugo je to vremena bez smrti. Valjda se balans mrtvih usppostavljao. Negdje će otčepiti. To će biti njihova poslijednja okupljanja. Vać razmišljaju kojem od njih neće niko od drugova doći neće.

Dakle, poslije rata Mojsije je još uvijek čvrsto hodao od Vratnika do Kovača, niz Kovače do Bjelava. Na Igmanu 93. godine je bio ranjen u nogu. Trebao se oporavljat tri-četiri mjeseca.pn je smatrao da mu je dovoljan dvadesetjedan dan. Pogrbljeno je je hodao i činilo se da još uvijek s’ ramena baca harmonike. Ali nije! To je sa leđa bacao terete, ljubavi, radosti, života, tabuta i rata. Nikad ih nije uspio odbaciti.

Pokušao je ljubavlju jedne žene da se liječi. Jedno vrijeme se mislilo da će uspjeti, sasvim solidno se osjećao, ali ne i dovoljno dobro. Lijeka nije bilo, povukao se u sebe. Nije uspio – sindrom Remark. Sve manje je bio Dedo, a mi smo starili ubrzanim tempom. Svi povijeniji lelujaviji i umorniji hodili pijanim kaldrmama. Mojsije je sve više postajao Mojsije, nerazgovjetniji, strožiji i ljući.

Hoće to sa godinama.

 Epizoda II

Zlata potomak španskih Sefarda lukava je bila. Sefardsku nošnju i zlatnike u purpurne velove istoka pretočila. I anterije će brzo doći. Velovi lete lepršaju, zmijolike bijele ruke, ruse kose primiču se harmonici, daire iznad harmonikaša trepere i zastanu. Odjednom tajac! Harmonika muči, samo daire dišu.

Mojsije ublijedio oči u bijele jedre grudi, zaslinio, stid ga u nju gledat; drugi ga gledaju. Htio bi da ustane, pa se prdomišlja. Uvijek je, nekako obrazli bio. Ipak zažmiri na ono drugo oko,na prvo ne može;zna se zašto i ustaje na koljena kleči i kao samo Zlati muziku šalje. To nisu više braća Morići, balada ‘hin’ na tren izbacila i pozvala bolero u pomoć.

Mojsije Zlati šalje čežnju bolera, što iz četvororučne harmonike titra i zahvata joj tijelo i druga se čula u njoj bude. Ta strast, što je prima to više nije ona, to je ciganka, vatra živa, a i čedna. Ona je Saloma, ona je krik bola, krik Šoa dvdeset vijekova dug.

Tog bolera zvuk i te strasti ples druge ljube mami. One se dižu i počinje sasvim lagan i prirodan djevojački ples. To nije ples to je povjetarac što leprša, bježi i vraća se. Ježi! Nije to ni povjetarac već igra razdraganih anđela.

One više nisu žene, djevojčice, one su preplašene srne, lanad što nad zelen travom lebde; više nalik Melekama. Čeda to su Dvora Bosna-Saraj ovasi; čeda i Harema i Harama, kći Isidore i Salambe.Nećemo pominjati salomu.Jazuk je,a i grijeh . Radi Zlate i Mojsija.

Ples dhevojke nosi, zanosi, baca. One su svuda; i gore i dole i ustranu i u sri'du. Velovi, razigrani lepršavi velovi, purpur duga jedna do druge.

O impresionisti, žalosna vam majka; gdje ste sada?

Odakle im toliki velovi Mili Bože!

Plesom bijele labudice glave gube. Sve su velovi, sve je vrtlog, sve je izvor, kovitlac mladosti i radosti. Sva ta ljubav, sva ta strast pretvara se u u krik, u bol Bosne mile, u bol Cigana, u bol Sefarda i bol vijekova…

Ljeto prije je započelo ubijanje predivnih čeda svijeta – djece cvijeća.

Mojsiju jest’ i nije pravo ples taj. Jest: može sada glas malo odmorit, trebaće mu. Nije, nema mu Zlate pred očima. A tamo neki drugi hajvan iz vida svoju ljubu gubi i Zlatu mu pase. Da znam koji ne bi mu se oči te ljepote nagledale. A možda ni zubi mezu do kraja sažvakali. Jest, da ovo ludo snoviđenja igre i pokreta odgađe presudu.

Može on svirat’ i improvizirat’ i dvoručno, i troručno i četvororučno. Kad ćemane u ruke primi on je Buda muzike šestoručni. Đelem-đelem i cigansku noć i Ravela i Hačaturijanai Bizea, i one Indexe i Pjevač meštra što stasaju; vas cijelu noć svirat može. I jošte sedam dana pride…

Valjda, ušutkana pjesmom jutarnja vreva ovog dana kasni. I Mubarek Bajram skoro da kasni. No, valja poštovat vakat i glavne aktere balade u ovu lijepu noć na počinak vječni slat. Mojsije zastaje, samo se daire uzdignute ka nebu tresu. Velovi su pali, pokreti su stali, ljube se prosule po bašti, po travi rosnoj i cvijeću. Miris, dah zemlje im njihove, upijaju.

Mojsije ustaje, ruke noge mu klecaju, za sofru sjeda, Zlata, sad je to ona, ga gleda, on se namješta, obrve su spuštene, sjaj iz očiju se gubi, preuzima ih tuga, ruke su spremne, a ruka bijela sa dairama se spušta i tipka po tipka se prebire. Piano, mezzopiano, pianissimo. Toliko i mi znamo. Pa obrće. Najtiše, tiše, tiho.

Tužna je ta priča o smrti dva Morića i majci nji'noj. Za sultana bundžije , firauni i hajduci. Za narod, hrabri, Bosne duha, heroji i mučenici, za zemlju svoju život dali.

Sedrenik je idealan kraj za sviranje ove Balade. Kako muzika klizi, glas pomalo šargijski, rapav i promukao, naštiman i opor preplivava akorde. Mojsije prebira sedef. Pjevanjem pogledom on prati krajolik koji sa Sedrenika puca i širi se.Na dnu scene kao da kuca srce Dvora obasjano svjetlima hiljadu džamija.

Pjesma kao da počinje od početka.

Svjetla se penju na Kovače, uz Kovače, na Kovače, pod Vratnik, uz Vratnik, na Vratnik, na Jekavac, na Vratničku ičkalu i zindan Bijele crne tabije. Slušaoci zavedeni pjesmom kao hipnotisani slijede pjevačev pogled a Čaršija im umilnom svjetlošću uzvraća.

Tragedija oživljava. Jauci, vriska, jecaji, majka, izbezumljeno lete niz Sarače uz Sarače mole, ciče srca lede. Kolćehaja je ganut. Oslobođeni su Morići al'se kriju u At Mejdanu, zvijeri vjerovati nije.

Nudi se nagrada, sto dukata brate moj; velike su to pare, jaro moj. Niko se ne polakomi, doli malodobni, jako stasali djevojčurak ,ljubomorna Jovanka. Sveti se Ibri Moriću što zbog čuste Jelke nju je ostavio.

Tu negdje je Zlata uzela daire u ruke i velovima  počela ples. Sada je red da ostavi velove i pusti Baladu  da neumitnom toku krene.

Ugrabiše Moriće na At-Mjedanu; odamah tu do tmurnog Latinluka i ravne Varoši, uhvatiše a ostavljenoj ljubi zlatnike dodadoše. Braća će ašik ljube Anđu i Jelku dozivati, halal tražiti. Mojsije će se nekad „prevariti“ pa reći Jelena Grbić moje mezimče.

Jelena Grbić je bila slatka, prelijepa, nestašna, pjegava, plavokosa djevočica iz sedmog tri razreda odmah do Mojsijevog, one godine kad se…(ne, neće se sada ubacit jedna tragedija među’ tri – ne da Mojsijev ahbab). Jelena je bila njegova tiha patnja i za nju ona nikad saznati neće. Donedavno smo je viđali kako lepreša po ulicama koševskim, na dnu Bjelava.

U principu rijetko koja tiha patnja sazna da je voljena i da je u pjesmama mnogim pjevana i opjevana. Pozovite Indexe, Pjevača i Montena za svjedoke!

Dakle, pjesma ide dalje, tek je malo od pola puta odmakla, ali pomen Grbić Jelke daju nagovještaj da će ona Anđa i ona Jelka iz Balade tugovati i suzu koju proliti. Možda i Grbička ako ovo ikad pročita.

Ali, ej dragane su to, jake su one, puno, jako mnogo im je dato, preboljet će bol!

Novo prelijevanje nota i glasa vode nas ponovo uz Kovače, na Kovače, nad Kovače, podno Vratnika, kroz Vratnik, nad Vratnik do Jekavaca na ičkalu – Vratnik kulu do Bijele Tabije. U molitvi,Morići su  smireni su i predani Bogu.

Nit gajtan kara svile, tanje od niti koja razdvaja noć od dana, čini dvije mladosti, dva života besmislenim. Ni zlato, ni boli, ni krici, ni tuga ne mogu promjeniti ni ublažiti majčin usud. Tragična smrt dva sina u deset dekika, puno, previše je to sekundi za krhke damare i ona tiho mre.

Smrt često u mirno pobjedu nosi. U njenoj veličanstvenosti braća Morići dozvaše besmrtnost. Evo i Mojsije pjeva o njima dva i po vijeka poslije.

Posljednji akordi bruje, jedan neposlušni bas se otima, pada…

Svi zamišljeni, sve oči uprte u crnu Bijelu Tabiju.

Dva muška tijela u crnim pamučnim čakširama i bijelim svilenim košuljiamo spokojne leže na sedefastom mermeru. Kao da su prilegli jedno uz drugo da počinu. Dva lica mirna, skoro nasmješena, bez grča mnogo slična. Dopadljiva su, gavran kose i okrugla lica; jedno je malo starije drugo mlađe. Preko njih ruku raširenih leži žena kao da ih grli. Bijela široka udovička haljiina od atlas tanke svile leluja na vjetru. Čini se, to anđeo neki plavi, sa šamijom u ruci; od nevolje štiti djecu.

Prvo glas, a zatim još samo par akorda pianisimo i muzika staje. Gledaoci shvate to su Morići i majka im mrtvi. Uzdasi duboki budni. Poneki jecaj i suze se brišu, mora se to, Sunce Bosansko se rađe. Ne m’ reš gledat u njega.

Najdebljeg tišina budi iz dubokog sna. Proteže se gleda okolo čudi se – svi ukočeni i ublijedili ko tabut tahte. Blentoviju kakva je bio taj tajac ne dira, ništa mu čudno nije. Još pijan, a nerasanjen, češka se po mramornoj glavi i ko’ iz topa oteklim mramornim glasom zabrunda:

– A, jel’ onaj Feđa bio živ kad je hitna došla.

Mojsije polako zaklopi harmoniku stegnu je kaišićima prvo gornjim, pa onda donjim. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do ograde vidikovca. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, a da do ivice vidikovca dođe. Tu se tama sa svjetlom grada spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika zelena niz ledinu u jendek. Više čusmo nego osjetismo, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset svojih basova. Dugo se odjek umirućih basova glasao.

Mojsije ni mukajet, nimalo zadihan, vrati se na svoje mjesto, sjede, zapali cigar, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo nadrka onu obrve desnu, iznad oka desnog, zatim mirno pogleda u Najdebljeg i blago, pokroviteljski mu reče:

– Fićfirić,stvarno mi je žao što ti rametli mater za života nisam još koji put bolje ‘pozno.

III Epizoda

Kota kod Drvene džamije

Novi dan je svanuo. Sunčan, lijep bez imalo naoblake; što bi Lenji reko kad bi htio misliti i govoriti. Naporno je to. Zvizno zvizdan kao Mojsije sebe, među rogove. Oni još ne jašu konje, samo što nisu, uvježbavaju se. Mojsije ploče sluša, čelenkom samo što po doksatu ne buba, harmoniku još kupio nije.

Deba je mislio da je vrlo romantičan, strastven i vrlo praktičan, ali bez smisla za realnost i uviđavnost. To je i priznavao. Oma je u to vrijeme bio vrlo nalik Debi. To znači bio je romantičan i senzibilan k'o krampa. Nije volio tuberoze, čak ni u saksijama. Mislio je da one izazivaju tuberkulozu, a tuberkuloza je zarazna.

Ipak odnio je tuberoze dragoj dok ona ležaše na samrti u bolnici za tubrekulnozne Podhrastovi II . Na javna mjesta, osim u kafanu Debu niko nije vodio. Jazuk. Blentovija može nešto oštroumno dobaciti i to bi Omi prikrpili do kraja života.

Oma u posjet poveo Dobrog da Debu mjenja i tuberoze ukrade. Debi reko da je nešto akuratan tog jutra i da ne može izać. Deba ga pita jel’ mu se to nije mogo dići. Oma pormrmlja tako nešto i bjež u kuću da se priča ne širi. Zna blentu.

Dakle, Dobri koji je mjenjao Debu ufuro se u njegov um i dobio ideju da bi crne tuberoze istakle, potcrtale zajedničku tugu i njeno stanje. Zato se potrudio da ih nabavi iako im nije sezona. Bavio se mišlju da nekog zamoli da ih oboji u crno i da fotoaparatom ovjekovječi Ominu tugu uz napuštajuću dragu. Strah od flekanja i neurednosti je odbacio ideju.

Sestra tuberozne je bila epileptičarka. Oma zamiolio Dobrog da bude uzor ponašanja, a sve ga strah da ga ovaj ne nasanka. Dobri izrazio sućut u vezi crnih tuberoza i naglasio da ih nije mogao nigdje naći iako ga je Oma zamolio. Uviđavno joj pojasnio svoja nadanje da će ona ozdraviti za godinu dvije, ako pak prije toga ne rikne,i da će do tada moći češće da uživa u njenom društvu.

U tom naiđe epileptičarka i Oma je predstavi .

– Da li je to ona epi….- sreća da po običaju Dobri, ponekad kad to treba, poput lijenog izražavao misli; kao kad ovaj blene u novu žensku pa rastegne riječi ko šmizla žvakaću. Oma ga oštro štartnu nogom, jer je želio da Berka što mirnije ode u drugi svijet i da ga napusti kako bi on mogao iskazati tugu. Tog momenta nije bio spreman na gubitak, barem dok cvijeće ne uvene. Nije želio da Dobri uobliči riječ u epileptičarku. Za divno čude, Dobri, iako ga nije bila briga za Omu, Debu i njihove seksulane opservacije i nakane, dovrši riječ:

– kurejka sa cvijetom u kosi što lebdi i mene blaženog traži – cereći se i hinjski gledajući u epileptičarku.

Ona se načisto baildisala i Dobri par mjeseci kupovao pitu boli glavnjaću u cvjetanju samo da bi ona manje u trans padala.

Uopšte nije bile epileptičarka nego se zbog niskog tlaka , a bome i još nečega, kao bekanka znala povalit. Dobri tlak svojski mjesecima popravljao i jošten prebacivao. Jes da je moro snižavat, pa visit, pa snizit i  potaman, tako preko nekoliko i nekoliko puta. Tlakomjer načisto poepikurio, ponekad i prokukurikao. Tlakomjernica bi cvrkutala i mater dozivala. Tada još uvijek nije recenzija o crvenom fesiću natakarena na papir.

Epikurejka se nije ljutila; kako bilo da bilo, godilo joj tenu i zdravlju. Pritisak se stabilizovao i sad se ko dvije bekanke zbog onog nećeg drugog povaljivala.

Sestra joj Berka ozdravila, možda bolesna nije ni bila. Njoj ime Tubislava bilo, ali Oma bio mišljenja da joj Berka ljepše priliči. Nekako mu se ono Tubeslavila ili pak Tubetkala nimalo nije sviđalo. Nema to nikakve veze sa tubama, slavljem i tkanjem, previše na cvijeće mirisalo. Mišljenja smo niko lud među tuberane ne bi iz čista mira pošao. Debi planove pokvarila nije “udovac” postao. Dao joj nogu.

Jednom, nedugo poslije one prve, vidikovačke harmonike od sto dvadeset basa, mi navratili kod onog Mulazimovića je što poslije Čička na Skrenderiji đokej bio. Ko jah'o neke ploče ili šta ti mi znamo. Mlađa raja, nije loš, htio se starijoj raji dodvoriti. Nije znao s kim ima posla. Pozvo ih na sjelo a oni butum ostali trinaest dana. Išao ih taj broj naopako. Nećko otad nikada nije trinaestu ploču navijo; jal’  bi neku žensku zovno,jal organa reda da je pušćaju.

Mojsije u bajku Debu pozv'o, još ga skontali nismo, kad evo ti i Ome sa Đugum Frkom i Baška Baša, mlađi brat Dobrog sa nekom raspušćenicom. Išle ga raspušćenice i starije žemnske ko Edipa majka. Možete misliti ,taj čova imo kompleks,Edipov kompleks.

Oma, Baša i Deba nerazdvojni bili. Dobri sa Epikurejkom,Lenji sa Sokak Kokom . Svi na prozivci, još samo Lela Jela Jelena i Herco fale. Misle biće tijesno.

Herco jahanje ozbiljno shvatao i sa Ibrik Lelom Jelom Jelenom, malo poviše inat kuće lijevo od Alifakovca za džokeja vježbao. Viđu jada, sad iskrsnu i treća Jelena sa četiri imena.

Mojsiju oko srca toplo, ona njegova Grbićka najslađa i najljepša. Neka Jelena, nek’ se skupljaju, janjad mala, mace male, al’ nijedna k'o njegova nije i biti neće.

Pripeko zvizdan, topi se asvalt, ženske se ne mogu naprat, tukne na sve strane, valjalo je kotu ulogovati, rashladiti, aerosolovat, asepsolat i iskoristiti.

Najmlađi Mulazimović starijeg brata i udatu sestru imao.Brat mu boem , loko na prazno, mezio nije i još usukaniji od mlađeg bio. A prelijepa sestra par godina nas preduhitri i majka čestita posta. Nju nismo na loš glas stigli iznijeti.

Sve druge u bližoj i daljoj okolici , u to vrijemo jesmo. I što je čudno nisu se ljutile. Već u redu za vodu stajale. Neka đugum,neka ibrik; a one bez pravog nauka lavor uili kantu.Misle posuđe bakarno,jal srebreno,jal limeno je ulaznica za maskenbal.

Nećko visok i vitak skoro k'o četiri, pet naslaganih oklagija, po koja picajzla na licu; pušio ko turčin, a pio i mezetio nije, ali stariju raju htio ne htio dobro ugostio. Dvije lijeve noge za sport imao, oca i majmu na more otpremio.

Majka ili otac mu turskog porijekla bili, zaboravismo koje čeljade. Da li tursko porijeklo pomoglo ili nije, ne zna se; tek otac mu mutevelija drvene džamije u tom vaktu bio. Puna kuća berićetli fasunga. Džematu te godine dobro išlo, vidjelo se.

Jedan od rijetkih puta što se raja u trošak nije dala, narodskog se zekata dohvatila i žao im nije , osim što ga još više nije bilo. Valja Debu i Omu nahraniti,a ni Frki ni Lenjom mane nije ,a ako Herco sa Ibrik Lelom dođe eto belaja. Bit će gladnih ili se u kupovinu po fasungu neko spremat mora.

Stan veliki, u kući na spratu, dovoljno prostora za akšamlije i ašik ljube. Dvorište i bašća, ne bašća džardin sa hladnjakom, merak živi, sve u travi i blještavim kadificama, đulama i cvijeću, par ašlama, nekoliko tunja, dva tri duda, hejbet ribizli, manje ogrozli i još veliki u staklu sa šadervanom hladnjak.

U bližoj okolini je samo doktor Živanović toliku bašću imao. Šadervan nije , to nikom nije jasno. Sad bi Deba nešto religiozno možda nacionalno lano, ali ne zna da ovo pišemo,zasad,tako da smo dobro prošli.

Rekosmo ili nismo, 0tac Nećkov penzioner bio, al’ nešto mu se penzije malom učinila, a nije bila; pa je “moro” mutevelija džamije drvene postati. Džamija preko puta kuće, ulica Provare (nekad Čapajeva) pet metara ih dijeli, ali glavni ulaz u Himzarinoj sa strane. Sebi pomoćni odmah po muteveluku u ogradi izrezao i napravio. Kaže bliže mu. Mogo uletit u džamiju kad mu ćeif čak o ponoći ,iako tog termina u vaktiji nema. Kaže  sve za kontrolu i pod kontrolu se mora  stavit.

Sad je tu glavni hodža i mutevelija, onaj što je u gumenim kalošama bez cipela; sa sela nekih godina poslije doselio, sihire bacat “znao”, veliku kuću niže Mulazimovića džab – džabe zdipio. Tako vam to ilmije rade , ko pijavice; prihvate se se jal insana jal hajvana pa muzi , pa muzi dok sve ne isisaju.

Četiri kuće povrh Nećkove živio Oma sa roditeljima i sestrom. Zvao je Kanita,a kad bi se naljutio Kalamiti; ono Đejn zbog tarzana raznih ispuštao.

Debu od Nećka jedna kuća djelila ali ulaz bio od Tahtali sokaka (nekada Jelene; ne Grbić, Ibrine ili Hercine već Vitasovićke).Nju Mojsije nije računo u Jelene.Kaže neko joj greškom ime dao.Gdje si ti bolan vidio neka Jelena bude partizanka.

Na drugoj strani , malo niže a preko puta Bogumil Časar sa ženom Lidijom, sinom Mirom i kćerkom Dijanom živio.Poslijednji Bogumil,imenom i vjerom.Nije dao Bosnu i od srkleta ga srce heknulo.Sin mu za čerečenu, nebogumilsku Bosnuživot dao.

Samo što su sjeli oko salonskog stola od mahagonija Deba upita Lenjeg dajući na znanje da je vrtio riječnik:

-Što si bio brižan, ili kako ti reče akuratan.Možda si brino što ti jaro glavu nije mogo dići.?

-Nije to bitno htio sam malo da spasim atmosferu tog upeklog jutra.”

– Jebala te, da prostiš atmosfera, što ne skoči za harmonikom da je spasiš, sada bi imali muziku uživo, a ne neku Jugoplastiku.”

Ljut Deba nema mu žive svirke, ova vinilska ga još brže uspava.Hoće Mojsije bacat harmoniku pa raja nagrabuse.

Nije se druženje ni zahuktalo, drugi dan tek je, eto ti Ome , iz sobe uleće sav osafunjan, samo u gaćama, gleda u Mojsija i pita:

-Ima li ko bateriju?

-Šta će ti baterija?

-Ma jebo ti onu blesavu Frku, jebo je pas!

Oma je inače po sočnosti i fleksibilnosti maternjeg jezika bio nenadmašan u raji i šire.

– Ja u poslu, zašiljio joj ga do bubrega a ona me gurnu dole. Pas mater. Ajd’ velim ja , šta ću, uzvratiti se mora. A dole tuhne, dušu za povratit; ja se baildišem, okrenem glavu pa ispljunem, pa nazad, pa opet u stranu i sve tako. A onda: krik . Jebo je krik, prepade me načisto, samo što nisam zatrzo ko Herco.

-Klitoris Oma,klitoris!- vrišti Frka.

– Prepade me bone, šta vrištiš misliće svijet da te silujem ili ti belaj neki radim.

A ona samo još uh i uh i ne zove više klitoris upomoć. Ma čuo sam ja da ima naki klitoris, ko ženski neki klinčić. Ja se zaviriv'o, uvirivo’, nadviriv'o, ma znaš ti Frku, crna rupa: ništa se ne vidi. Eto zato mi treba baterija.

Mojsije je uvijek imao bateriju, planinar bio, a i babi u zoru nije smio kandilje u bašći palit, da ne probudi đule. Izvadi je i bez riječi mu je dade. Zna on šta je belaj i gdje je klitoris, ni nasmija se, ni riječ ne prozbori. Samo mu se ramena tresu.

Oma se za par minuta vrati još crveniji,znojaviji i raspomamljeniji.

” Šta bi,ti brzo nešto.” – hinjski rovari Deba.

” Kako brzo pizdo jedna hinjska. Jes’ da je Frkina ko crna rupa, ali nije ona prava crna rupa. Ni bateriju i glavu ne možeš zagurat u nju. Kad baterijom gore dole ni traga onog klitorisa. Ruku ko ginekolog  zavuko, pipkam, gurkam, tražim; a ono ništa. Sve nešto roskasto, meljavo baš ko teleće brizle pred roštilj.”- progovara Debinim riječnikom, a ovaj gleda sa žica tek prispjele brizle. Brizle puste drhte, rumene i reš crvenkasto smeđe, miris se zavlači u mozak. Deba oblizuje usne, guzica mu igra ko rep kerčeta kad ga koskom vabiš.

” Ma pusti brizle Deba ” – vidi Oma nikakve vajde od Debe-“kako ću ba Frki reći da nema klitoris.”

“Fino ti joj samo kažeš da nema klitoris i riješio problem.”- umuje Baška.

“Jesi pametan ko ricinus, idi ti pa joj reci, ima odnekud izvali đugum i tres ode glava. Znaš kakva je frkava kad joj ne ide.”

” A ti je opet jezikom pomiluj, odozgo ka dole, pa ponovi, odozdo ka gore; što ako malo tuhne ništa ti ne fali, mark špicovske brkove imaš. Ako se malo sa grmom zapletu veze nema, samo gledaj i zapamti ne okreći se sine. ” – sasvim ozbiljno Baša, kao da nekom od toga život zavisi.

“Ja mahnitog li hajvana ,ljudi moji!”

Samo što to reče odleti, ne prođe ni minut, dva, evo Ome cvjeta i veselo priskače Baši i sve ga u obraze ljubi. Ovaj ga gura od sebe, briši peško, nešto u tom smislu.

” Vi se ko biva ižvaljiste.” dobacuje Mojsije.

” Kako ne bi,spasio mi život. Nije to banka germe. Inače bi najebo ko žuti, slomila bi me Frka ko’ sepet. Zaibrećena mojim uletom, namah se natandarila ,ja stavio štipaljku na nos, ko velim šta ću moram slušat.

-Šta će ti to pita heftarica za veš?

Periskop – ja na lakonski ili latinski, nije bitno, i odmah ‘oš'o dole i samo što nisam doš'o; a ono štipaljka mi smeta. Neću, velim sam sebi , sad odustati niti oči zatvarati kad neki piklić, neki crvić ko nezreli crveni dud mali, samo što mi se na nos ne natandari, oko ne ubode. Ja se okuražih, Frki rekoh: eto ti klitoris jebo te on.”

Nije ni završio a već po kile brizle u žvalje stavio k'o konta : vala naradio sam se, zaslužio sam. A i on velika poguzija bio. Ni briga ga što je to Deba za se rezervisao. Polako havlja, maslo sa prstiju liže, pivu pije i meraklijski cokće.

Deba zino, deset minuta beknut’ nije mogo. Uvijek nešto sporije na tenane mislio.

-Nek znaš da ću ti opet pricvrljit đugumušu i reći joj da nisi pojma imo gdje je klitoris.

Nikad nije reko;ne zato što nije htio,već se o svom jadu zabavio.Spremala se vojska a Mojsije neće da mu svira onu: Jesen dođe,jabuke i kruške zriju.Kaže neće papanluka u raji.

Đugumuša nad Sedernikom iza Sedam šuma stanovala. Prije zore ustajala, krave nahranila i ponuzla. Pa mlijeko u đugum, pa đugume na konja, pa konjima do Podrastova, za drvo veži mlijeko po Bjelavama mušterijama raznosi. Brat mlađi joj pomago, ona u trgovačku školu išla, završne godine, drugi razred.

Teška vremena bila, otac malo škole  imo, fizički radnik na gradilištu, svaku zarađenu paru bi propio. Majka domačica bila, četvoro djece. Morala se kao čitačica zaposliti.

Tamo na selu  kod Miljevine deset dunuma oranice i šljivika ostavili. Tako je to bilo, opanke skini, kaloše obuci pa pravac grad. Jedan seljak, drugog seljaka u grad zvao, pitomio. To bila očeva joj priiča; za publiku. On iz vranjanske Gornje čaršije bio, ali se krio. Aferimni neki.Ganjo ga neki Mutikaša,pa on ko tajni agent,ikognito u Sarajevu živio.

Za Debu je tautologija uvijek grana nauke koja proučava tute. On to nije krio. Za to vrijeme Lenji je pročavao Tautu i tautologiziro je. Teutu su i Mala guza zvali. A nije bila Taute nego Teuta. Otac joj jako kofrčan bio. Deba i Oma najćeše, kažu:

” Vid joj guzova ko dvije rumen jonatan/gold jabuke malo veće.Jedan guz zelen,jedan crven.”

Lenji se nije ljutio iako mu pravo nije bilo. Što jes’,jes’ mogla joj oba guza u jednu šaku njegovu stati. Imo on veliku međeđu šapu, samo mu nikad nije bilo jasno otkud su znali da su joj guzovi rumeni i zeleni ko jabuke.

Teuta se nije bunila zbog pogrešnog spelovanja njenog imena, jer ju je Lenji savršeno, dugo, preko nekoliko puta po uh- uh sistemu proučavao, ponavljao i spelovao. Ona se nije bojala spelovanja,čak ni ponavljanja radnji ni misli. Ime joj dobro pristajalo. Nije ni arnautka bila, sestra onog konobara Sude iz Bonusa.

Njega su muntali ko levata.Umjesto četrdeset cuga,naplačivo im četrnaest.Rekli mu kako ćeš bolna četrdeset podijelit sa sedam.Četrnaest je djeljivo sa sedam.Svaki od nas popio po dvije tekučine i to je to.

Konobar se zamislio , prste nešto čeprka i računa i sam sebi kaže: Vidi Sudo što ti je škola.Da ne bi ovih Teutinih ja nikad ne bih sazno da četrdeset nije djeljivo sa sedam,a četrnaest jeste.Otad im nije račun donosio.Samo bi tražio lovu koliko daju,vjerovo im.Sve dok ga Deba nije pokušao natakarit.

Konzilij jako veseo,fajront je,oni neke potkašili,neke nisu.Sudo traži lovu.Deba kaže nema lova.

-Kako nema.

-Lijepo,večeras nismo cugali.

-Kako niste cugali, ja donosio svako malo.

-Ti donosio gazda i njegova raja odnosili.

Zaboravio Deba da je gazda otišo u ribu,a mladu ženu kući ostavio da sa njima kuburi.No koment,udata žena.

Konobar ovaj put nišra nije naplatio,ali sutradan otkaz dao.Našli mu manjak.Ni platom nije mogao dug pokriti.Sanašo se on.Otišo van dometa konzilija i štos djeljivosti sa seam,proširio na dva tri,četiri,pet i šest.I lovu zgrno.Za dvije godine vikendicu zbokso.Kaže šta će mu škola,školovo njega konzilij.

Deba je još tvrdio da je eklektik čovjek majstor u klik-klaku, Lenji je oponirao, zamjenio Omu, ovaj se okuražio od kada je klitoris našao. Dakle Lenji je ustvrdio da je eklektik umjetnik koji u svom radu kombinuje moleraj, soboslikarstvo i likovnu umjestnost. Deba se zamisli i kao rijetko kad složi se sa njim:

” Vidi ti upravo opisao Mojsija, pravi Mikelanđelo.”

Lenji se smješka gleda Dobrog pogledom ga moli dodaj gas. Zna eto frke, biće tu bacanja harmonika. Uh,jebo ga pacov nema harmonike. Valjalo bi da se ona pokupila i nekako nadoštiklala.

Sluša Mojsije Moriće, vinil verzija onog Saje i sve nešto hukće, k'o sova na parenju. Vrti se vinil, a Mojsije koluta očima, mrsko u Debu pogledava. Ovaj posta zamišljen, ćuti, vrpolji se, objema rukama trpa brizle u se, znoj obliva čelo, on se stolnjakom briše, đaba salvete na stolu, đaba maramica u đepu Dobrog, osjećaj ga nekog belaja dobro potkačio.

Dobri: Šta je Deba,šta si nervozan,malo se znojiš.

Deba mrmlje: Ma ništa.

I svaki čas pogledava u Mojsija. Mojsije smoto cigar,puši i pijucka, izludili ga Sajini Morići samo što gramafon ne zatandara.

Lenji gleda u Dobrog klima na Debu, potom na Mojsiju.

Dobri misli; nešto je ovdje dubiozno, i eksplozivno, ali proširuje malopređašnje pitanje:

“Ti se nešto umorio, diši malo, maši rukama,pričaj nešto.”

To bio znak za Debu da malo ohane od meze, da popusti malo, da  ne kidiše k'o lav na baklavu.

“Mojsije bolje ti je da si presto da sviraš Moriće prije nego što si bacio onu harmoniku, sad moraš Saju slušat..” -misli da je eklektičan Deba , gladi se po trbuhu usta mu se objesila, pljuvačka samo što ne curi iz ušiju nastavlja:

” Joj majko mila koliko je tu cuge, brizle ko bubrezi bijeli nestadoše , više ih nema, neko ih mazno, dajte mezu, ponestaje, a i onaj Mikelanđelo je cvajtaš bio.”

Gleda ga Mojsije, zapali cigar, čokanjče u ruku, mezu mu Deba ogadio, nadrka desnu, otpuhnu dim dva i blago skoro sa smiješkom u lijevom oku, onom nenadrkanom, objestan smješak iskri, pokroviteljski će Debi:

– Jel ti to meni?

Deba ga bijelo gleda, nejasno mu pitanje, ruke opet zaposlene, ne anlaiše, ipak aha mrmlja.

Mojsije ustaje, na gramafon poklopac stavlja, ploču ne skida, za remen ga desnom rukom hvata. Ono sa struje muško na ono žensko ne izvlači. Jok,trga. Na lijevi kuk vinil ćemane pristavlja. Priđe stolu, ruku diže, kuk u susret noj opusti i tres gramofon za malo Debu za dlaku anamo neku,jal ovu jal onu maši, kroz prozor zatvoreni u hladnjak otvoreni heknu.

Ovaj put se ni basovi ni Sajo nisu čuli. Što ti je elektronika. Ima basova ali se nijedan ne javi.

Mojsije odahnuo i kaže vidi lakše tuđe gramafone neg vlastitiu harmoniku bacat.Što ti civilizacija neće donijeti. Lakoću neku.

Epizoda  IV

Kadifice

Zasjeli oni kod Mojsija. Otac na moru sa ljubeznicom, majka kod svojih sa suzama.Nisu zasjeli onako po redu kako ti običaj i pravda mahalska nalaže. Zasjeli ko pravi mahalaši,na oprepad,ali laganice tabijatli, jedan po jedan ,ili dvoje po dvije.

Dul bašta i dvorište,  velika  kamena česma , odmah kraj kapidžika. Od česme gore veliki hajat duž zida do kuće vodi. Od česme dole kadaifice razbacale boje, sunca hvataju, odgovara im. Na drugoj strani, jugu leđima okrenutoj ruže i nježnije cvijeće hladovinu biraju, da bi bezbrižne mirise pustile.

Svjetlosti sunca  bašta više ne hvata mnogo. Haustor se počeo širiti i mahalu grditi. Izdigla se trospretnica i svu ljepotu bašte u sjenu bacila. Nikla ti dva oblakoder jablana. Ne zna se koji je veći i ljepši, blizanci bili. Jedan srušili smeto im. Cijela se mahala na đenazu jablanu skupila.

Nudili im ogrev meita. Mahala okretala glavu i za leđa pljuvala: pih, pih nalet vas bilo. kako ćeš rod rođeni gorit.

Ono siroče što mu brata streljaše i dan danaske živ. Melo oćosio, ali se inati ,kaže nadživih ja ustađe i četnike, komuniste , nadživiuću ja i ove krvopije.A  moram i dva života izdurat. Svoj i bratov; još kuveta imam bar za ovu pljačkašku vlast.

Niko Jablana ne sluša,nema njegovih mahalaša. Pola ih pobiše,četvtinu međ kontejnere baciše,osmina presvisnu što od gladi,što od sramote, Ona šaka opičenih, dura upravo zato što su opičeni. Zbog njih mu ponekad  žao što nije noge imo da tutnja sa njima po gradu.

Joj što su ti momci dobrijeh zijana činili i vjerovatno ulaznicu za pržun zaradili. Vala i ja se ne bi pržuna plašio da sam na njihovom mjesti. Oprostiće im se. Gdje ćeš zijan ljubavi kažnjavat. Ne ide to tako. Time hodže i svećenici pučanstvo strašili. Šta će drugo hadum ili peder raditi nego prirodnu i čistu ljubav braniti.

Da sakrije od pogleda stranjskih i zlih, sebe i život svoj,  Mojsijev otac podigao na sve tri strane oko kuće hajate  i doksate. Malo grdi dvorište, na kaubojski ranč podsjeća. Bolje i to nego da ti grmalj u familiju i život zaviruje.

Ima tu i dobroga; za mlađariju. Hajati i doksati umreženi, lavitinte prave tvore, ni minotauri se ne bi snašli. Pokušavali stariji ufatiti djecu u zijanu. Nikad ih nisu mogl pronaći. Čuje se frka trka, nekad i cika,  neko ko zapomaže joj, mamo mamice; ali da uhvatiš nekoga to nikad. Odustali od traganja, na vrijeme. Zamalo ih prozvali njuškalama. A to jazuk, jal na poganu hajvansku njušku tuhne jal na komunističke žbire miriše. Mogli  se labirinti srušiti  ali nisu. Bolje pustit djecu da se ćerinjaju nego da te petokraka dan obnoć farovima kuži.

Prvi put Zlata uzletila u Mojsijevu kuću. Godišnji uzela; što će ti more kad ima bašća i cijeće, čak ni troška nema. Uštedi se, dobro je to ponešto uštediti. Tako je mama naučila, otac mandrknuo dok je mala bila. U bašti puno buketa i kita cvijeća, neubranih i neposađenih. Pobraće se i posaditi šta treba. Ima omlatina petnaest dana mira. Komšiluk neće imati mira,načisto ograisao.Skontali šta slijedi,bale pamuka sa Orijenta uvezli.Nek se nađe.

Kupio Mojsije harmoniku,na tavan je sakrio.U mušemu,pa u bošću zamoto.Tavan sa dva katanca spengo.Ključ oprogutao,valjda će izlećet.Sve što ima veze sa muzikom u sanduk limeni zakatančio pa na tavan natandario.Neće njemu niko kvariti petnaest dana ćeifia sa sefardkom.On ne zna od kojih je ješa bio.

Djedove i babe mu ustaša i četnik njemcu prodo,ustaša za trideset kuna,četnik za trideset dinara.Svako svoju valutu išće.Obrazli bili.Neće ti oni tuđe;valute.Oca mu jedva spasili;u Crnu goru pa u Albaniju pa u Palestinu kod nekog roda poslali.Tamo ga zvali mulac.Ni je'ne izrailjske da promuhabeti.Kad se rat strahote završio on se pješke u Bosnu vratio.Neće on u stranoj zemlji jezik učitni ni dana više dana ostati pa sve da ga Mojsije pločama tuleha.

Nije bolan to razlog ,nego se momčić od trinaest ljeta zableno u lijepu Simku.Njegova i nijedna druga.Šest mjeseci pješačio.Sa vukovima spavo,međede ganjo,ničega se nije bojao.A nema ga šta vidjeti;metar i žilet i jedan cenat.Sve se bojo da ga Simka nije prerasla.Ako jeste samo jedan cent on je gotov. Đe će žensko biti veće od   čoeka,to ne vodi na dobro.Jal on jal ona komplkse neke fasuju.

Kad se vrno ,onako pljesniv pravo na Simkina vrata.Izleće joj sestrica,misli on  i pita gdje mu  je Simka.Curiuca ga blijedo gleda.Misli on; zaboravilo djete sestrinog mlađahnog interesđiju.Kaže on taj i taj.

Ona njemu:  Ti i taj sjedi tu ne mrdaj dok babu ne zovnem; Simka se udala.

Razvali junačina plakat ko godina,ali ono muški ,na suho ,suza suzu goni u duši, a insan  muči i u nebo bleji.

Sažali se sestrica pa mu reče:

– Ih jesi neki muškarac,samo što se nisi rasplako ko pizdun.A koju ti Semku trebaš?

-Ne trebam Semku nego Simku.

-Nema ti kod nas nikake Simke.

-Pa kako znaš da se udala ako je ne znaš.

-Morala se udati kad si je pošo tražiti.

-Dobro ako nema Simke, daj bar zovni Semku . Da nju pitam za Simku.

-Ovdje ti nema nikakve Semke.

-Pa ko ima?

-Nema niko doli ja?

-A gdje su ti materr i babo.

-Eno ih u bašči kod šadrvana,jastuče se.

-Pazi kako govoriš ,mlada si ti za taj zbor.

-Jašta radi,mlada a mogu grlice gledat šta rade i mamu što po vazdan i svu noć cvili joj,mamo mamice,a nena mi odavno rhmetli. Hajd ja znam šta je takarenje,pričale mi druge dok smo vezli anterije.Ali ne mogu skontat zašto tolika cika i đefa.Malo se ljudi stisnu i žensko mamu doziva.Kaki im je to fol.

-Hajd mala ne baljezgaj i budi pristojna,ne valja žensko jezičinu puščat, neće se udat.

-Ko je reko da ću se udat?

-Jesi pametna,svaki se insan,jal muški jal žćenski mora udat,oli oženiti.

-Ja za inat neću,nisam budala da iz čista mira vriščim joj mamo mamice a ona ili nije tu ili je rahmetli.

-Šut šejtane nalet te bilo.

-A ti si mi ko neki melek,biva.Vidi te kakav si ko da si prašinu šest mjeseci po sokacima skupljo.

-I jesam bona iz Jerusalima ti klipšem već šest mjeseci,sve letim Simki grlici mojoj.

-Tvoja se grlica udala ne,rekoh li ti ja.

-Pa reče li da je ne znaš.

-Kako ne znam bolan jedan ,to mi sestre Semke druga.

-Eto sad i Semka ima.

-Od kako se rodila u ovoj je kući ima,a ti bekan ništa ne znaš.

-A jel se Simka stvarno udala.

-Najstvarnije jeste ali se i razvjenčala.Bio joj muž domobran pa ga partizani malo potkratili.

-Znači sada je slobodna.

-Kako će biti slobodna kad je udata?Joj blesava insana.

-Ti reče da su joj muža potkratili partizani.

-I jesu.

-Znači udovica je.

-Nije nego je udata.Kako će žensko biti udovica a muž joj živ.

-Ja tebe dijete nista ne razabiram.

-Kako ćeš me bolan razabirad kad si sav prašnjav.

-Kakve veze prašina ima sa anlaisanjem.

-Ima i nema,ali više ima nego nema.

Muči Mojsijev otac u klinku vidi obro bostan.Ne može je ni za vrat ni za rep dohvatiti.

-Haj’ ti meni sve fino objasni makar mogu čuti ako ne mogu razumjeti.

-Vako je to na priliku i ne priliku bilo:Ti se prašine nakupio pa ti ušla u usta ,u nos i  uši pa sve naopko razabiraš.A priča jednostavna.Simka se udala , rekla joj mama mamica da se ti nećeš vrnuti ,a ako se i vrneš bićeš manji od nje barem za po glave.Kad te vako gledam meni se čini da si za glavu manji.

Onako usput ja čula Simka mami rekla; kad je tako mene svrbi pa se moram pod hitno pošteno počešat.  Ja pitam jel to uši ima pa je svrbi.Svi se smiju,ja budala zbog tvoje Simke ispadoh.I još ne skontah šta je to svrbi. Udade se Simka polovinom rata,a njenog jadu na sili mobilisali u domobrane.Simki nije žao bilo.Rekla Semki kakav je kiseo ne bi se ni mlaćenica od njega napravila.

Još je rekla,sve mi se čini da je grlice ili golubove pogrešno gledo pa mi ga gura gdje se ženskoj ne tura.Svaki put mu šamarčinu zveknem.Ja mu vičem čing čang; on ništa.Kaže nije kinez pa me ne razumije.Kažem ja njemu nisam ni ja kineskinja ali znam šta znači rupa niže.Ja to ništa ne razabirem ali ti prenosim šta sam čula i više ništa ne pitam,da se ne bi sramotila.

-Skrati malo bona,evo akšam će, a ti razvukla ko pretili hodža teraviju.

-Hoš najkraće ,jel tako.

-Valjalo bi.

-Jebi se ,to bi ti najkraće bilo.

Mojsijev otac iskolačio oči ko magarica kad je arapski doro dora.

-Ne valja ti spika mala.Mlada si ti za to,a i nije za žensko?

-Kakva te S pika spopala.Nisam ni Semka, ni tvoja Simka a ni  curica da mi je anamo ona kao bulina za ramazana.Kod mene se grm već rascvjeto,malo me ko svrbi ali ništa strašno,vjerujem proći će.

Tamo u bašči iza ograde od ćeremide  javi se neki vrisak ko da neko zapomaže.

-Idi bona vidi šta je onom čeljadetu.

-E u inad tebi neću,a i ne zovem se bona i ne traži  mene već rahmetli materu.E pa kad je zove neka joj ona pripomogne,mater joj je.A onoj Simki partizani upucaše čovu,ona ni suze nije pustila,samo promrsila-pogančer.

-Ovi katil što je bio zadužen da ga upuica došo Simkii na žalost.Kažu u partizana bio taki adet. Upucaš čovjeka pa mu zapucaš po ženi,ono ne za prave.No , Simka nije mutava. Još je svrbitis nije popuščao , pa komunistu omađijala, i ovaj je oženio.

-Znači Simka se ponovo udala i ja mogu pjevati borbene.

-Kako hoćeš,ali se i prije mjesec dana rastala, čula da ti dolaziš,

-Pa što to odmah ne reče jadna bila.

-Nemoj se rano radovati.Simka se prije neki dan i treći put udala. Kaže – sad je pravo zasvrbjelo,ne mere te čekati.

-Znači sad sam načisto propo.

-Kako ti kažeš.Zato ti ja bolan rekla da nema Simke,da je umrla ne bi li se ti okreno i otišo,da se okupaš i uspristojiš.Možda na insana ličiš.Vako si ko duh koga su nagaravili brašnom.Ajd, zdravo.

Heknu lajavica kapiđik brašnjavu insanu pred samim nosem.

Poslije on sazno da je Simka umrla čim je kod cionista  otišo. Neki kažu od sušice,neki od tifusa.A neki jopet misle da je tu  damar i dert presuđivo.

Sažalio se Mojsijev otac sam na sebe,ko siroče nad siročetom.Sada više nikog na ovom dunjaluku nema.A možda ima.U glavi mu se rađo plan.Skonto ono goluždravo ptiče zbog njega belajli lajala i sebe sramotila,samo da ga pripremi i njemu bude lakše.

 Uzeo Mojsije  godišnji,uzela Zlata,mislili se malo osamiti.I šta ti mi znamo,jošten nešto svašta raditi.Ali samo ono što priliči kada golubica i golub ostanu sami, a nešto ih zasvrbi.Tada oni nisu krivi za svoja djela.Jok,nipošto.Krivi preci što su ih take rodili.

Dobar plan,ali imo jednu falinku¸.Zlata se povjerila Leli Jeli Jeleni.Ona Herci,Herco Omi,Oma Kosi,Kosa Frki,Frka Debi,Deba Omi,Oma Lenjem.Ovom bilo mrsko dalje novost širiti.

Al'mahala ko mahala.Po čaršije je očas znalo da se dobri akšamluci kod Mojsija spremaju.Dođoše skoro svi.Njima pozivnice u principu nisu ništa značile. Za muziku se da srediti.Dobri nešto sa nekom Vesnom iz Avde Jabučice na br.4  petljo. Ženska aman ciganka čak i sefardske pjesme pojila ko Zlata.Gitaru dobro prebire i još štošta.

Prvi dan Dobri ne dođe.Nije bio sa Vesnom nego slučajno sreo Ljilju i sa njom zaglavinjo kod rođaka joj Ibre Piljka i njegove porodice.Cigani ko cigani,samo im treba razlog za slavlje.Nekada ni on.Samo zasjednu i iz čista mira nešto slave.Tako ih život naučio.Nikad se ne zna koji belaj sutra može iz zasjede iskočiti.

Došo Ljiljin momak u švrakin čergeraj,pa hajd ti sada ne slavi i ne tandaraj.Tandaranje vako i onako se razvalilo na sedam dana.Zaključali Ljilju i Dobrog u jedan halvatić,kroz prozor im hranu doturaju.Ibro i njegovi se vesele  i provode p,opšti takeraj. A djeca u halvatiću.Sve i da nisu mislili igrali se grlica..

Šesti dan blagdana slavlje,slavljenici malo posustali.Neki anđela,jedna mala cigančica ključ ukrala i Ljilji kroz  penđer dodala.Ljuilja u nedoumici:za tijelo bolje se igrati grlica,za dušu istina i sloboda melem.Misli takariš tijelo,duša je preča,a tijelo je lako nadolmiti.Uglavnom. Ni njoj ni Dobrom nije vrijeme za bukagija.

Oni u prvi taksi pa pravac Bjelave  obići njegovu kuću;prazna zvjera ,nama mu staraca,i oni na morju.Putem ih taksista Šaćir šok obavjesti o akšamluku kod Mojsija.Šok to vam je onaj hrvač što je jalija i izbacivač bio.Ljilja  i Dobri nemaju kud,usput im bilo svratit kod Mojsija na kontrolu.

Na Čekaluši naletješe na Malu guzu.Samo jedno upadaj,pa na desno ,zmal ne bubnuše u drugi taksi.Tada sve ulice dvosmjerne bile.U tom taksiju Baška baša  sa nekom starkom.Šaći šok mudro zaključuje:

Svi putevi vode u Mojsijevu obećenu zemlju.Sad mi je jasno od koga su stari rimljani čo pili svoju izreku.

Na vratima Mojsije stoji,nikoga ne frštulji jer se niko ne obazire na njega.,samo upadaju ko tatari.Zaustavlja dobrog vodi ga ustranu pred vrata Pavičičkine kuće.

-Ko ti je reko da je kod mene ko fol akšamluk?

-Šaćir šok.

-Ko je njemu reko?

-Niko konkretno,kaže čaršija bruji.

-Ma nije važno imamo problem.

-Koji?

-Deba zakuho sa Frkom.

-Ko mu kriv,sam pao pa se ubio.

-O čemu ti to?

-O slovenki.

-Kakva te sad slovenka spopala.

-Ona Ditka.

-Koja Ditka.

-Šalim se,odakle Debi šenkrat plaho slovenka?

-Natakarim slovenke.

-I Deba je.

-Ti se opet šališ.

-Jok,ti se šališ.

-Pusti šalu,vrag je odnio.

-Koga vrag odnio,šalu ili slovenku?

-Frka i Deba se zakačili oko centifolije.

-Pa šta ima veze.

-Ima, on kaže da je to ruža sa sto lista,ona tvrdi da je to nemoguće već da uvijek ima  sto jedan ili devedeset devet lista ili koji manje.Nikad sto.

-Oboje su u pravu.

-Kako mogu biti u pravu.

-Za centifoliju je narod reko da ima sto lista,pa je Deba u pravu.Centifolija jednom u par tisuca cvjetova ima sto lista,pa je i Frka u pravu.

-Sad nagrdi,ja mislio ti ćeš pomoći.Hajd sad upadaj i ni jedne o centufoliji.

-Jakako ni jedne,kako ti kažeš..

Ono kad bi se zezali u sebi dodaje Dobri.Uleću usred Hercine filozofije:

-…  nisam lud ništa poklanjati jer slijedi  belenzuke na ruke ,bukagije na noge.

Baška baša se nadovezuje:

-Poklanjam ti ružu za jedan dan,ljubav za uvijek kaže Prever.

Deba  će:

-Poklanjam ti ovaj ljiljan na jedan sahat,pa ći ti pokloniti drugi za drugi sahat i tako dvadeset četiri ljiljana  obdan ili obnoć kako voliš.Nema tu život nikakve veze.Ako proživiš čitav život najebo si.Ili te herc bubne ili te Frka đugumom zvizne,na isto mu dođe.

U prolazu se moro i Dobri upetljati.

-Cvijeće nije da se bere,a ljubav je da se daruje.

Oma je konkretan:

-Natakariš cvijeće,hoćel’ ta meza.

Lenji :

-Ah,cvijeće…aha.

Mojsije,još uvijek stojećki:

-Vas peterica bilmeza ni je'ne,a ti Dobri za neku dlaku prođe.Cvijeće ne gazi,ne beri i ne trgaj.To je prva i jedina zapovijed;ostalo vam na volju.Cvjet  je Božji stvor.Sa cvijećem treba polako,pažljivo  i nježno i samo mirisati i udisati isto ko sa harmonikom i ops,ženom.Lijek je to.Nema veze ako se ponekad ušćuje.Vručina svaki cvjetak ušćuje.

Smjestiše se  napokon Mojsije kod Zlate,Dobri do Ljilje.

Neda Mojsije da se dira  ni cvjetića ubrat. To ti je ko insana ili hajvana ubit. Cvijeće ti je bolan,  Božije stvorenje; diše, raste, ljubav i mržnju osjeća, plače i  rađa,  i umire.

– Kako bolan plače, kad si vidio da cvijet plače.

-A šta rosa  nego cvijetne suze konjino blesava..

Deba je danas šenkrat plaho dumo. Cijelu prošlu veće eno kiselico i  filter šezdeset in sto  žmario njakom slovenkom . Ona mrzila alkohol, kaže skup i trošak, a kiselica podiže zdravlja. Deba klima glavom i konte jebote zdravlja ako nema brizli ili bijelih bubrega i oka rakije. Ona imala sedaminpedeset ali Deba ga bacio.

Bojao se; mogu  Ditka i  Frka nekako sa kutijama stupit u neku vezu  i ode mu glava. I Frka pušila iste. Sve se dobro završilo, više puta nego što je to Ditka očekivala. Kad je otišla obećala se javiti ha stigne. Nije.

Uhapsili je slovenci čim se vratila. Njima bilo zabranjeno sa drugim narodima se mješat, zato su izmislili svoj govor da se podvajanje vrši. Ipak ona svako ljeto: par dana kod Deba, mjesec dva u  Prevzgojni Dom Radeče.

Ništa ne pomaže. Ona kod Debe naučila i brizle i bubrege prviti i sama biberiti in nabijati . Ne može Deba na dvije strane biberiti. Plašio se on đuguma iako mu  Frka davno poslije ovih o bubrega a i poslije onih dala nogu .Špslije  ovih brizli a i poslije onih brizli. Jasna računica. Hoće se raći šenkrat plaho brzo nasudjelovanje u razdvojni,jerbo štreka po život  navarno.Ili u prevodu neko će skroz naskroz najebati.

Onda se slovenci dosjetili; smjestili Ditku u Javni zavod psihijatrijska bolnišica Vojnik, odil neizlečilnih i podvrgli je elektroterapeutkin tretmanov. Opit uspio, Ditka umrla. Javila Debi Mojca  Grličić,koja je kasnije radila kod neke Hassine firme; jedini preživjeli član elektrošokerske grupe nazvane Bosanac.

Debi se svidjela pa je Omi proturio. Njemu žao Ditke bilo,pa  nije  htio da joj drugaricu munta, pa je zato uviđavan bio i mazno Mojcinu tovarišicu Alenku. Ove se nisu smjele kući vraćat i sada u Njemčiji žive.

Evo sada da imam harmoniku zasviro bi bolere, grlice naše bi zaplesale , velove izmješale i cvijeće zaplakati garant. Ne iz ljubomore,cvijeće nikad nije ljubomorno na cvijeće

Ne može se čovjek nauživat  koliko to ljepote ima, kuka Mojsije.

Htjela mu Zlata novi ramunjik kupiti ,kaže uštedila.

Zna Mojsije , kako neće čifut znati uštedjeti. Samo on,jedini od čifuta nikad ništa da uštedi. Kako će ba uštediti.Majka i otac su mu čifuti,on nije. On je mahalaš. Kad si ti ba vidio da je i jedan komunistički mahalaš cvonjka uštedio. Neda ni komunist ni socijalizam, svaki penezi iz usta mahali otima.

Ne mere nova harmonika ni za živu glavu. Grehota lovu bacat. Čim se Deba pojavi na vrata ja bi se na jedan od ova dva jablana popeo i sa vrha harmoniku hekno.

-Nemoj tako Mojsije,mili moj ,grehota harmonike bacati.

-A nije ti grehota što ja mogu pasti sa jablana, na to ne pomiišljaš.Šta će ti sto harmonika kad mene nemaš. Nije muzika i sevdah  u harmoniki, u meni je bona. I kad te oni jame nema mi pomoći.

Deba se presamitio dvije ga brige more:Ditka i  centifolija sa jedne bande,Frka sa druge strane. Vidi se da je na mukama ko da ga zub boli.Frka ga strelja očima,a Dobri onako ko usput:

-Čujem neki problemi sa slovenačkim centifolijama.Nešto ti Frka spočitava.

Naoštrena Frka odmah napada,sva je u pokretu ko da đugum traži.

-Kakve slovenačke centifolije te spopale,o našim se sarajevskim ,baštenskim centifo0lijama radi.Ni jedna sto lista nema.

Ustade i i ubra jednu bijelu ružu.Za njom Deba ubra šarenu..Zlata ne mogaše odoljeti pa i ona ubra rubinovu,zna neće joj to dobro kod Mojsija biti primljeno.Već fulila sa penjanjem na jablan. Kod Mojsija tri žuta i kazna.Njene misli ko da  podstreknuše  Jelu Lelu Jelenu da ubere plavu.Ostale žensker se digoše da i one beru đule.

Odjednom pištolj zapuca: Daga ,daga i daga. Ko da je neko kamene ploče na kaldrmu bacio.To Mojsije red uspostavlja.

-Stoj ni makac što dalje od ruža.

Samo što to reče mrtva vrana na ruže pade.Pala sa  trista jal tri tisuće fita.

Lenji progovori

-Nikako nije dobro.Mrtva vrana na ružama na smrt miriše.

Oma ga kori:

-Šta se petljaš u moj posao . Ne na smrt, već na mnogo smrti,na pokolj miriše.

Kako god uzmeš pogodila obojica,jal na kratke jal na duge staze.

Neovisno o incidentu Dobri nije svoju misiju završio.Ali on je Dobri pa brata u pomoć pogledom vabi.

Baška baša se glasa:

-Naj ti je bolje da svi po jednu centifoliju uberemo i brojimo.

Svi ubraše po ružu ,samo Frka  našla sto lista ali ne prijavi. Deba izbrojo sto jedan list,konto jedan maknut,ali ga Mojsije strelja pogledom ne može opepeljit.Ostali devedeset osam ili devedeset devet maksimum.

Mojsije i Dobri nisu brali a ni Ljilja.Ona već imala znanje.A i Dobri je skonto.Nije to ljilja nego ljubomorna Vesna se preobukla u Ljilju.Nalik joj  ko rahmetli dajđinca one Šuhre iz Drine.

Kaže Deba:

-Danas sam se džaba istrošio nekih šezdeset in sto dinarjev pa sam šenkrat plaho u minusu.Nakupovo se ovih ruža što se oko njih ja i Frka kačimo.

-Biće kačenja još više ako mi ne objasniš zakas i od kaj  ti tovariš po slovenski.

-Ma znaš ti bona Dobrog,čim progovori meni mozak smota.Eto od kada pomenu slovenske centrifolije meni se u mozgu vrti pepel in kri.

-Kakv ti pepo i krv mozak popio.

-Ma ima tamo jedna Ditka prelijepa i krhka haman ti i ja je sinoć naganjivo čeljade koje se takvo zvalo,i sve tvoje ime pominjao. Ne mogu ja bez tebe ni kad sanjam ni kad Ditku tabam.

-E sam mi je lakše.I ti si mi muštra za neke Ditke ,da se insan zavali od šege.

-Jes vala dobro kažeš,ne daš čovjeku ni da slaže.

Lenji:

-Ih , ti i ruže.Kome si  to matere ti pojklanjo ruže nisi valjda Ditki..

-Nisam bolan nikom,nisam frajer bacat pare.Nego hoću Frki da dokažen da san u pravu a skoro nikad nisan.Kupovo i provjeravo ,list po list,cvijet po cvijet,za pedest kinti pedeset ruža i ni jedna nema sto lati.Jedna ba devedeset osam,jedna sto jednu,mnogo njih devedeset devet,ostale mnogo manje.

Jedna imala sedaminpedeset lista.Ta najtanja  ko neki levat ispala.Nju sam više puta obrnu nekako mi najlakša bila,prava Ditk in mi na Frku ličil.Više ne kupih ni jedne,pa nek bude kako treba biti, nek je Frka u pravu.Ali neće proći,ove noći nikako.

-Šta bi sa ružama?

-Kako šta bi,ništa ,eto šta bi.Kako će šta biti kad sam ih list ko list očerupo, ko Herco čurku za Božić ili Jelu Lelu Jelenu kad mislimo da o poeziji piše i sa konzilija odsustvuje..

-Joj majko moja levata.On pare baco a nije pokupio listove i majci odnio da opravi jal slatko,jal hošaf  neki ili parfem ako je vičnija.A i bašte u Nećka  pune ruža i kadifica.Sve džabaluk.Od Mojsija posudiš bateriju,jer se to noću bez svjedoka radi  i trgaš  u brojiš dok ne nađeš stotku ili hiljadarku.

-Što jel’  to ima i neka ruža sa milju listova.

-Nema,ja to onako radi poetike.A šta znaš možda neko izgubio lovu.Čuo ja neko izgubio nekoliko milja dinara dok je takario  onu novu starku.Nije ovu najnoviju,nego onu prije nje.Ne mre ih čovjek pobrojati.

-Nataslačila te poetika blesavog kad Baška bašu pred novom ofajlom prodaješ.A i jesam hablečina,pored tolikih džab džabe kadifica i đula ja  gengu zalud baco.Nećemo više tako,smisliću nešto.Samo mi nije jasno kakve sad veze imaju centifolije i kadunice.

I smislio je Deba.Ali prije toga se moro Mojsije pokazati.

-Imaju, kako nemaju i nemaju.Eno Nećkova ti bašta primjer,dobro zapazio Lenji.

-Ne anlaišem te ništa i zašto i tebe ta Nećkova bašta spopal.

-Nikakve blento,samo kažem kod Kećka ima kadunica.Ništa više samo to kažem

-Nemoj me  zajebavati k'o harmoniku ili Zlatu,reci mi molim te.

Lenji se cereka,sve je loj.Dobri će po običaju miroljubivo,kompromisno:

-Mojsije slaži mu nešto,povjerovat će.Ovako neće prestati kumiti cijelu noć.

-Čuj laži mu;nisam ni ja vesla siso.Mojsije hajd'reci mi molim te.

-Dobro,evo ovako:kod Nećka ima kadifica,kod mene đula ima,a kod Živanovića bulbul pjeva.

-Kakve sad to veze sa centifolijama ima.

-Nikakve ja te samo obavještavam da kod Nećka  kadifica ima,kod mene ruža,a kod Živanovića slavuj pjeva.

-Ja mislim da ti mene taslačiš.Za kadifice i centifolije mogu ti  vjerovati,ali za bulbula nikako.

-Kako hoćeš,ja bih provjerio,otišo kod Živana da ti pokaže slavuja.Ne da će zapjevati nego će živahno zacvrkutati

Živan do nas živio,šeret bio,ženskast smijeh imo iako peder bio nije,sve cvrkuto.Dan dva poslije komšiluk pričo kako se Živan po sata grohotom smijo ,crvkučići.

Ono što je bitnije uslijedilo je slijedeću  veče.Neko Nečku,Živanoviću i i Mojsiju sve đule i kadifice počupao.I to lat po lat.U svakoj bašti lati na hrpu skupio i dobro uvaljao..Mora da se radilo cijelu noć i to najmanje dva insana.

Ljutnje nije bilo.Ono ko fol.

Epizoda V

Anterije  i nevinost

Nazvala me Đugum Frka i zamolila da se vidimo.Šta ću,ne izlazi mi se,pripeklo,ali Frka mnogo toga zaslužila.Uvijek je mudra i čestita žena bila,osim jednom.Drugi put je prevarili.To jednom ili dvaput nikad sebi oprostila nije.A trebala je.Mladost ludost.

Sjeli mi u Galeriju,sada neko carsko ime nosi.Poljubimo se u obraz,svijet gkeda.

Ona čašu vode. Ja štok,mislim alkohol ne od vrata.Gdje ćeš ba uprtiti letve na sa usred kafane.

Šutim,ništa ne pitam.

Kaže ni kap nije okusila od rata i momenta kako joj je sin poginuo. Predomisli se kaže hoće kurvoazije. Može kažem, konobarici; ma ista ona Esma Drnda iz Šekerove što mi je srce htjela da  dere ko Musa jarca;na živo; donesi nam malena i dva kurvoazijea, jednu tulumbu  i jednu ružicu.Može i baklava sa strane.Žao mi što ruzaklije i  ribizli u fišek nisam zamoto. Ostarilo se , čoek  zaboravio što se nekad lokalo i šta se jednom nije konzimiralo..

Ima još jednog i kćer pa je nekako na noge stala. Morala radi djece.Oboje se ubračili pa sada sama živi.Muža ne pominje,već mi rekla,neki put prije ,od pijanca se rastavila.

Tužno; mislim,takva predivna i prelijepa žena,a sreće sa muškarcima nije imala.Sve neki idiot,kreten  ili slično.Da je barem srela  neku  budalu  ili blentoviju,bolje bi joj bilo.To mu dođe kao neka navika baksuze birati.Neko bi rekao usud. Nije birala, tako joj nematali; je’ život jal ostac.

Kaže,čita redovno sve što pišem.Sve gola istina i plaho joj se dopada,pogotovu ove nježnije i kao fol smješnije stvari.U politiku se nikad nije razumjela,sada još manje,ali mi vjeruje.

Ponio ja ono puce što se u uho stavi pa insan k'o fol bolje čuje.Meni svejedno metno ga ja ili ne metno;ništa ne čujem,gluv ko dva topa.Granate me oglušuile na obje klempe.

Tako to život odredi.Jal nećeš slušati starije ili bilo koga? Evo ti granata,jedna,pa druga,pa milione njih dok te dvije tri ne potkače.I grruuhh pa grruuhh ti gluv na oba uha,kao top.

E , eto ti , pa sad rahat belajiši i ne slušaj nikoga,

Osjeti se nije žena zaboravila govor mladosti.Kako će bolan.Nisam ni ja,mislim u sebi.I skidam bubu iz uši,sve Frku razabiram.Ona uvijek razgovjetno,tečno i čisto govorila.Nije mumljala poput međeda ko ovi današnji svijet.

Ima jedna molba,kaže,zna da ću joj udovoljit,ali red je zamoliti.

Ide ti ona ovih dana u bolnicu; ništa opasno. Neka obična cista na anamo onoj.

Nema laptop,provjerila nema haber slikičnog radija u bolnici.Moli da koju epizoduo jahačima,harmonikama i njoj preko reda nabacim.Ona bi to išprintala i u bolnici čitala.Kaže nema takvog mahalskog  pisanja nigdje na dunjaluku.

Slike djece pokazuje i unučadi ima,pa ih hvali.Ne pita za nikoga.Ja ne pričam o tim nikoga.Od kako joj poginuo sin muško je dotaklo nije.Puno je to godina nedoticanja;previše.Ali znam,ako iko može nešto durati,to  Frka zasigurno može.

Ja htjedoh nešto progovoriti,ona me šutka,kaže ne pričaj,nije ono  zbog onog što ja hoću da kažem ili predložim već jednostavno zato što nikad nikome nije imala opjevati ono:

Joj,mamo mamice.

Samo jednom  vrlo davno,one divne prošlosti ;one večeri anterija i nevinosti  tijelo joj bilo spremno.Ali Deba ko Deba konjina samo neke svoje finte ganjao.

I ti me to veče iznevjeri.Drugoj dade ono što je meni pripadalo.Ne žalim se;samo kažem kako je bilo.

Taj voz je propustila dok je žalovala sina.Dika njena,ponos maleni samo sedam godina imao.Popelo se dijete na trešnju,mamile ga crvene bobe.Tepo im,k'o malo djete djetetu.

Niko ih nije smio sa tog drveta brati.Trešnja se vidi jal’ sa Mrkovića,jal’  poviše sedam šuma,jal’ sa Trebevića.

Ona ga molila da ne ide.Dijete ko dijete.Šta  zna dijete šta je ubica ili četnik.Povelo i tri druga.Jedan dječak doamac bio.Ona ih gledala i umirala od straha.Popela se djeca,ni crvenu bobu nijednu nisu stavili usta,kad četnik,monstrum tenkovsku granatu sa Poljina direkt među njih poslao.

Kaže zaboravila na Poljine,konatala tamo nema minobacača.Ni cvrknuti nisu mogli.Grruuhh i nema ih.Ona samo zanijemila,ni suzu nije pustila.U led ,ma ne u led već u antartik i arktik se protvorila i do danas se nije odledila.

Četvoro sičušne djece majko mila,četvoro malenih anđelčiča sejo mila,četiri milijarde snova nedosanjanih Bože Silni, što samo su par  nedozrelih crvenih boba htjeli da uberu; četnička neman, srpska pogan ubila.Nije ubila nego nestala, u vazduh raspršila Bože Mili,Jedini. Ni pokupit ih ni sahranit nismo mogli. Ostala neka crvenkasta masa. Ne znaš da li su dječije jagodice ili crvene trešnje. Ni na grob mu nikad  nisam otišla, znam da ni dio njega tamo nema. Tu zastane,na suho zajeca.Više je to prigušen krik bio.

Otad se povukla u sebe.Tuga je to golema pregolema,preboljet se ne može.Muž i prije pio,tad se otisnuo i nikad sebi više nije došao.Žao joj ga,ali znala je da mu je to i bez tragedije bilo nanijećeno.Sve mi ovo ranije pričala,ali zaboravila. Kako neće,i ja bih;možda i gori od njenog muža postao.

Šutim,neću da je mučim i da kažem da je u Sarajevo još  5.000 djece što ubijeno,što nestalo:tek da se zna.

Ja je ispratih do kuće,taksijem naravno,ne bi se noge mogle popeti sve da je u pitanju ona slatkica Frka iz najljepših dana. Spustiila se ona niže od Pašina brda,u kućici maloj,trošnoj,na našim Bjelavama, živi. Njoj drago, vidim milina joj srcem bije.

Po običaju sređen i uglađen,iako već đuturum;sav u bijelom.Ono sa kosom da se složi.Ne mislim u svatove ići,jako je ljeto.Neki se u jesen žene,zna se koji,zbog plodova zemlje.Mi u proljeće ili rano ljeto.Snova i jubavi radi.

Jako vruće,ništa dova ne pomože.Ona me pozva sebi na kafu ja rado pristajem,da se sa mađara sklonim.Znam zašto me zove.Popismo kafu i još jednu.Mahom ćutimo i nježno se gledamo.Ponekad jedno drugom ruk stisnemo.Nismo previše tužni,više nostalgični.

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.To je ono,naše vrijeme ,kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi.Zna to ona;znam to  ja.Mislim vrijeme je da pođem.Kaže sjedni,još jednu zapali. ‘Ajd’,poslušam je.Sada će ona ,samo nešto da završi.Nešto se zamisli,otvori onu ,ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

Muzika teče, mozak ubija.Sjećanja naviru ko duga poslije kiše,samo se prelijevaju u pahulje duginih boja.Ni cigar nisam završio,ona se vraća.Pogledam je.

Meni suze niz lice.Treći put  u životu jer  Ona ulazi bijeloj anteriji,nov novcatoj.

Vrijeme kao da se vratilo  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jemenka ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me.Sretna je što me usrećila izgledom koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu,vlaže oči i lice,nalik su suzama.Dotiču joj  nježne ruke,ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte kada puna nade i života je bila.Njeno tijleo igra,gori i lebdi.

Sluti se,ništa  ispod nema.Grudi i noge djevojačke,boje ćilibara ispod bjelila anterijenestvaran krajolik tvore.Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Njen budući muž nije dragi vać očevog prijatelja sa sela sin.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku.Gdje god krene,gdje god se makne njena zla sreća je sa osmjehom čeka.Ako nema nesreće neko joj ništavilo utrobu kida priziva slijedeću nesreću.Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim,trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati.Možda,a možda i ne?Neće duša Princa malog ,ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.Ništa drugačije ne bi bilo.Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka,već nejasni trolist srama neki.

A ovo dijete malo bi vjerovatno nesretnije bilo,ako je to moguće.

Njoj suze na licu,meni suze na licu,valjda se pahulje tope.Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se,valja izaći pred svijet.Sreća njena ona se nikad šminkala nije.Nije joj trebalo,toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem,poljubim  u čelo,uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja milosti puna.

Ona se raznježi,suza samo što ponovo ne pođe,klima glavom,riječi nema.Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka,od trača i jeda.Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu.Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas glas bije.Neke tvrde da su sa vama bile.Mnogo njih.Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih.I muškinje nas mrze.Ti hadumčari će me najviše olajavati.Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske.Prati me,do ulice,vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena.Muzika  titra,bjele sjene nalik anđelima izlaze,kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja me zagrlila čvrsto i ljubavnički se privija uz mene.Dvije siluete,besprekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje.Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset godina ili pedeset godina.Neki od škiljavca iza penđera nikad.Ni strasnije poljubce žene i čovjeka,što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta,mogli smo dobri glumci biti.Ja se šalim;nismo vremena za gluposti imali,trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna  nikada više ponoviti neće.Ja se ne bunim,uzvraćam joj za sve naše neljubljene dane i noći;i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi Kemin refren bruji i ja zapjevušim,možda treći put u životu:

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

Ona se odvaja,suze joj u očima.Nije dobro ,mislim ja! Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila,nekog od ovih dana ,da nastavimo gdje smo stali,ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi,gdje god kreneš,šta god uradiš,pomisliš ili usniješ evo ti njih.Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.Neka ih,muzika ljubavi je to,takve više nema niti će biti.

Ona se smješka,neizmjerna tuga sjaji joj u očima.Samo prošaputa;kako ti kažeš,mili.Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo,grčevito.Okrenu se i lahko,kao pahuljica odleprša.Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga,a već bajatog milenija.Trenutak zastane,kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima :ne ,ona ulazi u kućicu malu,trošnu i pritvori vrata..

Zapalih cigar usporeno,duboko udahnuh i izdahnuh.Niz ulicu hodim.Povučem dim,dugo ga otpuhujem.Izvučem pljosku,što bi Mojsije reko alkoholeru,nije kurvoazije sada pijem štok.Nema više tog slatkog vakta.Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio.Koračam niz brdo,taksi ne tražim.Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

Hvala ti velika čestita i mila ženo,mala  Velika Frko ,najdivniji prijatelju i dobrota naša,za sve što si nam darovala.Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te,svi od reda.Svako od nas na svoj način,iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme.Raspisalo se o Jahačima,Harmonici,anterijama i Frki; i pjesmu koju pride.Ništa na haberu nisam objavio.Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti.Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem.Javi se.Ili pospana ili umorna taji joj glas.Može kaže,sutra se o akšamu kog nje vidimo.Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane,po tabijatu.Žilet,voda,sapun,miris,teget plišano odijelo,leptir mašna i prsluk od kadife,glanc cipele,kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhtii pjeva pičim,pičim,pićiču i na Bjelave veselo stičiću.I stigoh.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca,do kučice male trošne. Na vratima Frka u rubin  anteriji.Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom.Anterija se raspucava i nudi.Priđem i saginjem se da  je poljubim ,ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.Žena se se smješi kroz suze ;to nju Dobri za majku zamjenio.Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo,odar boli i tuge.

Na odru ;svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji plavičastim safirima  optočenoj sanja. Strast svoju,neutoljenu, vedrinu svoju,žeđ za životom sa sobom na nebo nosi.Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika.Znam je,lica anterijska i nevina sa nje glede.Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je,lagano kosu joj ljubim.Sada joj lice mirno i spokojno ;kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli čini se sni.

O Frko,Frkice otvori oči,mladoženja tvoj Princ Mali je došao.

Čuti dijete,ne progovara.Umorna od čekanja njega neuviđavnog,umorna bila pa spije

Oko nje nema nikoga samo kćer joj,tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:Ti si nam bila u svemu naj,naj,naj;u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj,kao nekad ,orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.Sve zna sve joj majka ispričala.I šta se zbilo i što se nije zbilo;a trebalo je da  se zbude.Glupava mladost ili dušmani neki,ili jednostavno sudba na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu,žestoke cigar plave kutije za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije,čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.Kaže ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi.Dignem obrvu na ono ma'mo mame.Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.Na tacni srebrenoj pismo.Kaže za vas je.Osvrćem se i gledam,nema nikoga  oko nas.

Ide ona sada nazvati brata i kasti mu da je majka umrla.Brat joj u tuđini radi.Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  po običaju odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje.Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati.U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio;skoro.Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.Ista ljepota mila i blaga.Vrckava i vesela,ni tuga to ne miože ukrasti.Diskretna.Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim.Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ruku,đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim,cigar palim.Dim polako uvlačim i otpujem.Kontam dim joj nikad smetao nije,a i pušila je u ona naša vremena.Poslije nije.Za cigar treba kafa,piće i društvo.Pića i kafe imala,društva nije.Šta će joj onda cigar go golcat da je truje.Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.Ne javlja se,ćuti.Zeru ublijedila,kao insan koji  nešto sprema,a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce a anteriju bijelu svoju ljepotu obukla.Misli se kovitlaju u dane kada anterije bile sve su.

Anterija je haljina nad haljinama,kao meleka među djevojkama.Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača.Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju.Nikako ,jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija,eh. ta je u samom raju skrojena.Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira,zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela.Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom,srebrenom i zlatnom svilom.Druge boje su se uglavnom izbjegavale,ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta bila potrebna svila neke druge boje,ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina,safira ili brilijanta,zatim ružičastu,srebrenu,zlatnu,modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke.Koji je to spoj ljepote,mladosti,ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje.U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke,nekad se šalilo i tračalo.Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas:čist,kristalno jasan,veseo,vrckav,čeznutljiv i nježan,nekad blag i umilan,nekad opor i ogorčnen,nježan i tužan,ponekad čulan i strastan,najčešće veso i razuzdan.Ali uvijek,baš uvijek,pri svakom vezenju se morala više puta ,od srca,otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

Kako i ne bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno znaju.

Neki na kažu anterije su starinske anterije i njih su izraživali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Kad se te dvije ljepotice  žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to.Hoćemo,ali kasnije.Polako,po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterihjama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se noš nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve redom.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama naprevili.Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu islesti.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu ima?Niko,pa ni dragan.Ima on čitav život da to upoznaje pa ne upozna niti domozga kako ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva,da je dragi ljubiu i miluje.Ima toga,ali urijetko.Neki srketli vakat;žena može samo stat pa plakat.Svi negdje jure i žure,ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana.Konzilij u našim pričama nije toliko bitan.Oni su samo blentovije natandarene u priču da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?Tanko,učili i učili,al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili.Ovdje ne govorimo o takarenju.To imaš ili nemaš.Sa tim se rodiš ili ne rodiš.Mere se nešto i naučit,ali od žena.Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove?Poneki je i nešto ko nabado:Ovdje ne govorimo o takarenju.Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji osim njih dvoje i ono što oni tvore a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho, ho. Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi za ljubav rađena. To nije bila još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente,mahalaš il’ čaršijca.A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane.A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo a mjesec i sunce mu srce može stati koliko je.Ali kada se preda žena znade rašta je anteriju vezla.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci,krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije.Nije ona uzimala mjeru ruke,ona je u njenom krhkom biću u žardinu u  dojkama njenim ucrtana.

Sve bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine da istakne dio  tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, ženo, bježi  i sakrivaj se da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog, đardina što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre; jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on aman hajven biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da za titra u nagovještajima dok mozak blenti nekom ne smuti.Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju,što bježe,ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divota,taština i želja jave šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje.Sve bilo mlako i nekako reda radi.Skine se ona ,skine se on pa udari.Nije to to.To samo seks i ništa više.A to brzo dosadi i eto belaja; il'ona il’ on,u ovoh srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći ,negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne ,to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima. Ne, ni to ne ide. Sviše vulgarno. Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka golu predstavu. Nisu anterije tako bestidne  i nisu za širu publiku.

Anterije se vezu da uvijek i iznova rađaju neke  tajnovite dženetske hurije ili haremske krasotice , čiste i blistave u bjelini nevinosti svoje. Kad velovi počnu da lebde i padaju bljesne tada orijent pred očima: jemenke, čengije ili haramuše vežu u čvot muški pamet i on bleji ko bekan mali kome majku drugom daju.

Tu žensku,djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.

Deba se vrpolji ne smije da zucne,njih je četvoro:Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam.Ne vjeruje on da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu.Njemu to bilo normalno.Dvoje se nađe pa se poslije ne nađe;samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute.Blagost ljeta i miris noćih opija i zavarava.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat.Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro,tu nešto ne štima.Ne mre čoek toliko dobrote u sebi imati.

Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska pride.Skoro da i ne diše.Džaba mu,sada mu Mala Guza vještačko daje i remeti mu ritam.On u sve veći bandak pada.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti.Bolje on nekoga nego neko njega.Kosa nešto poboljevala,tu veče došla nije.Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog;nije joj se dalo kazan  pripremat. On kaharli večerao nije pa se sofre dohvatio..

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o kurban u nož.Dva zečića svaki čas iz bašte jal’ u odaju,jal’ iz odaje u baštu.Lejla sve nešto pjevuši,ne može se razumjeti što,ali svakako na neki veseli sevdah sliči.Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale.Mali Princ je odlutao,nebo je još jednog anđela uzelo. svakog trena po jednog.Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju.

Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi da nadzire kuću da se kakv nered ne bi zbio. Upečene  i kisela ko turšija u ustima djeteta. Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja  sa strane gleducka.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori.U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda,zakopčana do grla,rukavi do maloga prsta.Vrpolji se i samo u Dobrog bleji.Debi je nije žao. Misli tako joj i treba,jadna li joj majka.

Vrti se Deba,uznemirio se,Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura.Onu manju,razrooku,desnu na desno.Ona ga strelja očima.Kasnije će ga osveta stići.Da li za ovu ili neku drugu veče;za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega pa u Dobrog zenta i pogledava.Zna Dobri to ga Lenji moli,kumi,učini, prozbori nešto.Konta sporać ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema.Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći,kaharli bio.Nije  to zbog večere iako mu se danima ništa jelo nije.

Zamolila ga Zlata da dođe.Kaže majka joj pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatil jer Zlatu očima nije mogla vidjeti.Načula,za bolero,šalove,plesove, vrisku i ciku .Ne boji se ona ničega ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može.Sve mu o Hani-Ani ispričala.Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi9 ona da ove blentovije nije dojmila,pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju,zna nagodan je večeras jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina je na sve strane razbacala.On joj nešto šapuće ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri ko tamo neke stranjske hablečine,ili progovorit ili ne progovoriti,pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom,ovom mozak otekao, koliko šareti.Dobri mora  i hoće da progovori ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe.Ostalim oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile,tri anđele,tri djevojčice,tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju,lebde grlice mile,kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali.I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila.Joj vatre,kao sunce u zalasku nad morem,šro svjetluca i iskri.

Joj bjeline što vri;ni behar joj ašlame nije ravan,joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija,jača, utegnutija,sve kipti,dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela;leđni, prednji lijevi i prednji desni.Znamo zasigurno.Musa se u heroda pretvorio pa pokćerku u  Salomu bleji,nije mu više bitno što harmoniku javno vara.Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak proizišlo,zato nije smio u Zlatu ni zavirit.Sve se nada oprostiće Mojsije,radi nje i njega samog što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena.Stasita je je tih godina  bila.Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi.Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ;tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri.Joj brežuljka,joj pupoljaka, joj mramor nogu,ruku, grudi,ljudi moji.Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje.Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno, oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili,tako da udar niko pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku,blista ljepoticu milu.Sjaji Princeza milošču  i sjenu na đul baštu baca.Bašta se zastidjela.Bjelja i blistavija od brilijanata,svjetlucava anterija , ovjekovječava njenu put orijentalke.Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje ,ali na Salambu haramsku najviše liči.Nasuprot bjeline atlas svile iskri njena tamna figura Afrodite.Blago licem boginje mudrosti i strpljenja sa bogumilskih podneblja strašću gori i vri.Djevojčica u njoj vapi,kumi i moli za  poljubcima,milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati.Ona to još ne zna,tek negi nagovještaj,neki hudi osjećaj joj rovari dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost,esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde,ne ljubi,ljubav ne vodi i ne popij.Bolje se upucati ko kurban pred klanje nego  tu svjetlost ne doživjeti. Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti ve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme,svi nešto iščekuju,kad eto Dobri,neko bi rekao led čovjek,kao da ga se te ljepote ne dotiču,progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova,vjerujem da joj, što bi Deba rekao,fržu još nisi skinuo.Imaš li pojma ,kad bi otprilike?Debu interesuje svirka neka.Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku mene, mene ćale ćera u armiju”

”I nisi” -razgovorio se Lenji,jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

”Fićfiriću ti se to  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene,Zlatu i harmoniku žalio.Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom.Nek ti Dobri to ispriča.On to najbolje zna.Ja ne smijem,puno bi me Zlata poslije propitivala,možda bih i kakav degenek fasov'o.On to bolje umije. A tu pjesmu idi beštiji neka ti ona poskočice falša.”

Dobri preuzima nema mu druge,ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje,žvalji se Ibrik Lelom iako se tek iz spavaće vratio.Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja iako ga srce strefilo.Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi,ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se.Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.Što ti je stomak?Kad je prazan insanu ni ašik ne pada na pamet.

Debu,ipak stomak tandaru pretekao nije. prevazišo nikad nije.

Vidi,nema druge, mora on,otpočinje,čini se malo nespretno,ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade.Mlado veselo,lijepo,čedno i probuđeno.Svrbi na sve strane,nema se mira,ne može se  sama počešati,ne koristi,a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako.Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( u prijevodu:Joj,mamo mamice) .

To djevojče nije nikako nije k'o one  Omine hevine.Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv.Polahko,malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi.Ako fuliš eto još jedne tribadije kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..

Prvo malo bajki pričat treba.Tomu palčića ili pinokia ni slučajno pominjati.Bajkama led probiti,djevojčice su to,pa onda lagano po kosi pogladiti.Onako,očinski ili bratski.Ako se trzne treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo.Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ;k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube,pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube,ali nisi glavu okrenuo.Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube?Ako kaže da nije,ti joj ne vjeruj.Laže k'o himenli kujica što u oči gleda i vrti repom.Ti se njoj čudiš i pitaš je,ne direktno već više sebe :Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube?I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.Već je spremna za viši nivo.Ako kaže da jeste i crveni se i okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje,jer vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno,da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole.Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ,na lice joj očinski poljubac spustiš.Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe,bistre i te i te boje pametne oči,rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju,visoko pametno čelo,sočna usta,medne usne,ruste kose svilenkaste,prsti za klavira i tu staneš.Ako se zajapurila,znači skontala je o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima,ni rukom ni okom dotaknuti.Mislima ,ako se šta ima, može se okom dodirnuti,pa ti dodirneš.Ako nema,ti se pripremi kao da ima.Žensko je to.Svako je lijepo,poželjno,slatko,umiljato i srcu drago.Ne može se tu birati.Ti tu ništa ne odlučuješ.Neko drugi umjesto tebe to radi,tebi ili noj samo zasluge prikantaju.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku ali ti čutiš.Ona malo zarumljena gleda u tebe,a ti skrećeš pogled.Kao sa nelagodom je ispod oka pogledavaš.Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat,jer ti na um palo da je poljubiš ,kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajn šalje pogled u baštu,onaj dio tik pored Hane što ubečila oči pa svjetluca.Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom.Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete,ljubičica mala, se smješka ;koža joj nasrhnula i znatiželjna je.Vidi se Dobri je uzbuđen,a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje,afektira zatvara oči,zamišlja.Sve oči uprate uprte u njega.Oni to ne primejćuje,grlo mu ko promuklo.Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš,groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri a prednjim plventilo Haninih očiju uznemireno trepti.

Gledaš je u oči ,onda u zadnji tren zastaneš,kao hoćeš da se dvoumiš.Ali vidi čuda,ona  ne želi odmicanje,već ti usne,i sebe nudi.Ti  prislanjaš usne polako,nježno.Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak,ona ti uzvraća.Oči se same zatvaraju.Vi ne biste,ali je to neko jako pametan skonto:otvorene oči,uključen mozak,zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući,i osjeća poljubac iz priče i ona ga uzvraća i sluša otvorenih očiju šta se dalje zbiva.Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu,testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena,ništa drugo i čvrsto je prigrliš.Ona i bi i ne bi da se odmakne,ali poljubac traje,i ona zaboravlja da je stiščeš.Poljubac,dva,tri ,četiri.Nikad pet.Previše je to za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš pa dodaš :tako si mi lijepa i blaga.Obgrliš je desnom  rukom preko ramena,ona izbora nema,refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije,ne želiš je preplašiti.Sada ste samo vrlo bliski,jedna statua i dvije ruke,lijeva u desnoj,desna u lijevoj.I ona već zna da to samo ljubav može biti.Ruke su ljubavi to.Da,poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći,kao i poljubci i milovanja.Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš ;zasad ništa ispod struka.Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti,blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom,safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina,to je jedan čarobni i uzburkani krajolik,jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš,samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica.Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti,ubojce nevinosti.

Djevojčica,dijete što u život tek  treba da kroči sluša otvorenih,orošenih očiju .Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke od ramena oko vrata do kose uvijajući se i  mrseći je.Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim, povlača kosu na lice i sklanjaju je,čas otkrivajuči  rumen usta,čas zagušujići vatre plam očiju

Ruke lagano klize do grudi,mazno,treperavo prelaze preko njih,one hoće da iskoče,ona ne da.Iako dijete lukavica je to.Dovoljno i  previše se vidi.Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka,pa još niže do bedara.Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu iz procjepa što vire i sežu od đardina slasti.Do riječi ovih,dragana svoga,nije ni znala  koju ljepotu ,bjelinu,vatru i mramornost ima.

Anterija,ne nikako ona sama, je sva u bunilu,dolijeću odnekud velovi bijeli,plavi ,ružičasti i jedan srebrenkasti što se uvijaju,plešu i grče  na makadamima budućih dodira,milovanja i obeznanivanja.U ludili sve leprša,igra,vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika,njoj nepoznata,kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali.Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni.Nudi se sve,i raspada.Rasplesane noge,lepršave ruke,uskomešana srcolika kadifica,rumena usne i medna  usta,sedefaste cvatajuće grudi,labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda,da se izgubi,da se bjesomučno daje.Predaje se šuma,predaje se žbunje i grmovi,vrtovi i  gajevi,med i rumen,kadifice i svilice.Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica.Sve je orošeno mirisima snova ,da  se u njih ,u tijelo  nevinosti,strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano,lagano i blago sakuplja skute anterije,ovlaš,vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića.Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo, ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo,pa srce odgovor tijelu, vape,vrište i mole:

” Joj,mamo joj,mamice,crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira,skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi.Grudi cvile,ječe,jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja,muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote jer i njegovo srce hoće da se pukne i u pakao ga prevede.Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi,pupoljke i cvijeće,sve u anteriju  potiskuje,vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema,kaže:nećemo sada mila,vrijeme ti nije.Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanih mirisnih ljubičica i šapuće:volim te mila,moja,proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše,više ne želi ništa da brani i odbija.Ona samo hoće da se daje i anterije mnoge što češće,svaki dan i noć da skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga,dijete  već slijedeći put mora da se izgubi,izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao pa niz tijelo spustio,ona njegov pogledm prati i vidi,sva je raskopčana,ustrepatal i uzvarela.To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo.Zahvalna mu zbog toga.Nepoznati su joj ovi ljudi,sramota bi joj bilo.Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira.Ne,to je tako prirodno i očekivano došlo

Kao poljubac grlica malih.I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa,još isto veče.

U sebi osjeća vatru,ne vatru nego vulkan što hoće da se nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo,cigar zapalio,konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo,kurvoazije je tada pio,dim otpuhnuo pa se nešto zamislio,neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate,Lele i Frke suze i hanterije lahore dugo već,snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo.Frka je nešto neutješnija.Nije da anterije nema,ima je,ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnu.I safirmu i rubinovu ima.Spremala se za ljubav ona.Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih.Nisu ni ljubomorne na to malo djete što hoće da se da i ženu da  rodi.U tren im bliska postala.Sretnica je to.Tek tako,reda radi,malo zavisti ima.Lenji zino,otežao,par ženskih suza na ruku mu kapnulo.Liže ih i konta baš su slane kao što kažu.Puno je to misli,pa se umorio.Ne progovara,ne zbog lenjosti,sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi.I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema.Ni mukajet.

Oma nije ni slušao,apetitu pažnju posvetio i udovoljio,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom.Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu.Nije ga briga.

Deba prvi put te večeri progovori:

„Ne reče nam jesi li ti nju natakario?“

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači,lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini lijeve nabrekle dojke.Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi,desnoj nabrekloj kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja,pa  zatim drugi i treći,to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke,biserno čiste,nestašne,radosne,vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude,sevdah,bolero i ljubav.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči,Frka tužno gleda,njeni su snovi ukradeni.Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema,ali muzika neka mi šapuće znane riječi :bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet,nek čuti bol u srcu mom.

Nježno najnježnije usne dodirujem,cjelov joj,za života željenog darujem. Darujem.Kao da me neka strujica tresnu,usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala.Penđer  se iznenada rastvori.Hladan vazduh pohrli u sobu.Odar uzdrhta. Niotkuda grlica bijela sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori,pogledava ka nebu.Kiša je prestala i sve je svijetlo.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene;dvoumi se.U duši mojoj neizmjerna punoća i mir,u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada.Molim grlicu da još malo ostane,priče naše završio nisam;ni pismo pročitao,bar jednu pjesmu da joj pročitam želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom,neku grančicu nađe i na pismo je spusti.Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvarama pismo i gledam.Rukopis sitan,blag,pravilan i okrugao,skoro pa ženski.Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

Dobri moj,

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove zbog nježnosti i tuge koji si krio.Uvijek je među nama titralo ono neko veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati.Ljepota neka  koja ti bol,mnogo boli nanosi.Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.Ali sebičan nisi bio,dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao.Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala.I zavoljela te ,čisto i iskreno;kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila.Neko druga djevojčica  je u tvoje srce ušla,ne i u dušu ,to sam znala.Iz srca se lako gubi,iz duše nikad.Tako si me učio.Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala. U tvoj život ,poslije đardina skršenih srdaca više nisam  dolazila.Znam da si me volio najviše što si mogao,odmah iza svoga djeteta.Meni to dovoljno nije moglo biti.Patila sam onoliko koliko bih patila da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala kao ti,koju godinu manje.A onda je usud dodao bol do neba,zvijezda i maglica.Dijete nalik tebi,Princa malog majčinog,su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo.Za neke sam stvari kriva,za većinu nisam.Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj prinče ljubavi i dobrote;ovo nije došlo iznenada.Tako je moralo da bude.

Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo.Znam svileni srebreni šal,svjedoka te noći još uvijek čuvaš.Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo.Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih,me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala.Prije godinu su mi je svu izvadili.Borila sam se koliko sam mogla,ali više nisam mogla izdžati.Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila,nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi.I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  one Frke,one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana.Kako za svojim snovima leprša ka oblacima i iznad njih.

Volim te i oprosti mi,

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  mala  Frka

P.S.

Ponekad mi na grob dođi ,kćer mi povedi.Čitaj o nama,nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi,muzici i tvome i mome Gradi čednosti.Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi,provjeri da li je dobro.Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je mni oteo.

Ako želiš i bajku tvoju mi pročitaj neće me više boljeti.

Tu se jasno pismo završavalo,pa i ono usnilo.

Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno,skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama,Sve slavi usnulu ljepotu.Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi,milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ;bolnu tišinu i prazninu je dao.Razmaknu se put do zvijezda i maglica.Sve se oboji safirom,rubin sunce zaiskri,suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu.Odleprša do neba,među zvijezde i maglice. Znam ćekaće me .Odleti i dio moje duše sa njom.

Neko mi šapće ,ne tuguj prinče mali.Veseli se,evo živa sam i čekam te,Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

Samo pitanja.

Kako,šta i zašto?To će poslije doći.

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio; njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla,znam Frku,sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala.Takva je bila djevojčica mila.Boli je a ona se smije.Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče.

Vrišteća kraljica boli

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinj– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Što u jadu pada

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti.

 Epizoda VI

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica,a mogo pojest k'o vo.Vrckav  k'o kokot u parenju;uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela.Ponekad u šali zvali Fićfirić.,najčešće Mojsije.Mršavi ko girica,prgavi ko’ kokotić, tada bi poludio.

Njegova sreća spasio ga spasio ga Mojsije,dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio.Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo.Znao je Mojsije šra radi.Pukao bi od jada kad bi neko na ulicu ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja,to Fić…Deba neda nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio, jer ga je on na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju pa ga za ova priča retrospektivno,ab ovo prati kao Najdebljeg ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro,sabah in the morning zorom vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate,Ibrik Lele,Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka,Tuberoza Berki,Levi Ankica,Epi Kurejki…Nije sad ni bitno razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali.Zaista su to bila prelijepa vremena joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz đadu kad odjednom Deba nestade.Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po baštama krast i cvijeće i voće i povrće,nekad iz šale,češće iz potrebe.Otac mu dobro zarađivao, moler bio,ali puno  lošiji od Mojsija.Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila.Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio.Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio.

Evo Debe nosi buket neke kiselice,jal jagorčevine,a merebit da bidne i visibaba.Sve smješo.Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti,a narod ne razabire šta je šta.Možda neki bleso nalik slikarima.

Došli do pod hrastove,a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino,gleda u konje,ne trepće. Uzima cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma,ni lizalo nije.Obiđe konje jednom ,pa drugi ,pa treći put.Zasto pa se zamislio,a osmjeh ne silazi s’ lica.Pa ih još jednom obiđe.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći.Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja.Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje,ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ne laj.Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom,vidi se da nije sa ovih meridijana,klimnuše glavom i rukovaše se.

Četiri mladića sa Bjelave spusti še se ka kućama.Jako je podne,idu spiti.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila.Nekad,ili češće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne,sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim.Vjekovima su se brusile te pjesme dok nisu iznjedrile sevdah koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom..

Niko ti ,bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom,sa njim živi i spije,sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo.Hiljadu džamija,hiljadu jedna gasulhana,pet hiljada ezana i  pride tisuže i tisuće.Nasilno nikad.Umiralo se  onako,polako i po istilahu.Samo se naprsno umiralo od sevdaha.Neko ko na njega nije sviko samo presvisne i nema ga.Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko,ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje,đule,snijeg i behar,jorgovan,zumbul,ljubičica,kadifica,bijela janjad male ,djevojčice i nježne žene,i brici  i kahve.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori,zelene gore,đardini,bekrije,meraci, fesići,pogačice,vino,šljiva i kiseljak.

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali.Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kišeBatrbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana .

Nekih se sjećamo, nekih ne.Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo –Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

„Sevdah,ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove.Još luđe biti zaljubljen u njih.“

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo,da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola. Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio.Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Oni oni još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalio dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka,Živana i kod njega.Otac mu reče neka životinja.Mojsije šuti i klima glavom i zna da nije životinja,već Deba i Frka.

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centiforija.Tu loše prošli:nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantat im išlo od ruke u tu su se svojski dogovorili.Ne zna se šta je veću štetu napravilo,jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica koja će te večri postati samilosna žena..

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

Dobri ih izradio. Ne voli on da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo onu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica,rukavi aba Kemo M. Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Sjedi se vanka puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

Ti se crveniš,nemaš onih o,5 din što ti konobar pali,a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu.Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama.Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka žene uzmeš marku .

Konobaru platiš dvanaest  maraka ko hadžija.Konoibarska posla.

Muškarac obavezno plaćao,žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to,može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba da prostite.

„Još si živ,čuješ znači,lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš,može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamiti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići.Da li se nekad promjeni?Zna se promjeniti i te kako,naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab.Da li se desi pa ti neka kaže:nisam dobro,boli me glava ili danas sam poremećena,nakrivo nasađena,nešto mi fali il’ nešto slično?Stalno se dešava.I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa i ima da te nema!Moraš bolan instrument u ruke uzet,mjeriti,podešavati i ukrivo,i upravo,i udesno i ulijevo, i gore i dole i u sridu,pa ponovo i do dvadeset ćetiri puta.A vidiš da opet neštima a ti opet štimaj.A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča,sam sebi pitanja i odgovore daje.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom kada se  ovi kači za astrologiju,mogo bi mu nešto loše izgatat.Srećom te večeri nije bilo Ome.Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije vrati.

-Pusti Debu neka nabraja a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat,molim te,ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna,hem svaku Debinu fintu zna,hem ga uvijek brani.Ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit,idi Germanu pa se njemu moli.Nego idi svojim i mojim poslom,zovi Frku .

-Dobri,Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti.Što si naučio naučio,dosta ti bilo i previše.Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti.Ova bivša niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha slutim ja.

Ode Lenji Frku tražit,Mojsije dođe:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema.Od one večeri kad nestade sto dvadeset basova,nešto me muči,ždere,evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo.Poslije mi bi žao hladnjaka,grehota onu divotu ogrebat.A i đule i kadifice prežalit ne mogu.Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati.Sve se bolan skupilo.Ne možeš distati ni u halu ići.Hoće gore na usta pa neće,pa opet gore pa se vrati.I tako danima.Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe,samo on,dobri i Mojsije sjede.Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife,koji te ljudi spopali  ti vidiš čo'eka,samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo,koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju,ko kurbana.Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze,radi posao,nastavi,malo uspori, a ti Dobri pazi malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega,sve čito,kristalno jesno,ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba,kupuje ga,debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba,od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku ,capin je neki planinarski čekić.Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem,ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi,gomila ih iako zna da nije u pravu i da će pobijen lako biti pobijen.Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carpin otvoren bio.Kako je Deba znao da planinar Mojsije capin ima to on pogledao šta o capinu piše.Pogledao,buljave oči zašiljio,pogled satima dizao.Čitao i čitao,i opet čitao,i opet i opet.Tačno dvadeset četiri puta.Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše.Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti kad je od metala.Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta.Onda je capin malo metalan,malo gumenast,može mnogo čemu podlužiti.A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast,polu metalan je.Taj capin odmah baci,drvo ne valja ,začas ga polomiti.Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave.Nisu svi planinari vješte drvodelje.Tada capini liče na topuzine ili tojage.I onaj metalni možeš baciti,ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti,osim geolozima.A ako zapadne kiša može munja ili grom  strefiti.dakle ako si planinar ti ona gumeni ili tojagu primi i ka planinama i planinarkama hodi.I nema belaja.Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste.I sam,malo prije reče.Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko,i ubrdo i nizbrdo,i u ravan i u sridu,a moš’ ga zadhenut za uho,za pojas,ispod pojasa,na pantale,na haljinu,ispod haljine,čak i na leđa,ako ne paziš i nečija usta o njeg’ zakači il’ ubacit.Pa kad stigneu na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat.Pa kad se kući vraćaš,opet isto.Minimum dvadeset čertri puta za vikend.Ako se ženska prije piritanka bila,eto ti belaja,mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho,ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča,konta Deba.

Šta  je,šta se dereš ? – dere se Deba,hem ga u ekspozeu prekida,hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može,kakvo je to pitanje ,pusti me ,bona,idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se,a i kako do jedne riječi nije došo,ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posti i dvaput ako treba.

-Zatim jel’ capin čekić,jeste.Ima li dva kraja,ima.Jedan oštri i jedan tupi.Jel’ tupom stranom ekser zakucavaš,jest,zakucavaš.Kjolko ćeš bolan u životu zakucava to niko živi izbrojiti ne može.U Bosni se to sigurno ne može izbrojati.Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ,jes čeprkaš i odvaljuješ.A koliko ćeš za života odvaljivati ako si pametan ti mi reci.Nekiće drugi ćeprekat.Žao mi je ljudi,profulili bosanski grb pri rođenju.Neće im otac Bosne,majke ne smiju pisnut.I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi.Jel capin veći od bosanskog grba,skoro da jest.Nije bitno bolan našta je nešto nalik,bitno je na šta on ukazuje,šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat.

A ti se k'o pametan praviš,riječima barataš,pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima.dva parna plus dva i jedno neparno.Ono neparno izbaci,ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti bolan ona hevina: haremski cvijet,ako ćemo pravo i lotos haremski,đula đulbašte,bagrem razigrani,jorgovan mirisni,boliglava vatrena,kadifica svilenkasta,ljubićica blažena,karanfil rumeni.

Ostade ti jaro onaj edefasti brežuljćić,lugasti bregić,cvijetni đardin,vlažna dolinica,dulbašta, izvor sevdaha, nježna balada,ples bolero,muzika harmonike;svaka čast Mojsije lave;opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica,stidnica i opajdara,ali uvijek  jedna jedina,neponovljiva, anamo ona ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta,može i jad,čemer i bol nostiti,može se i anamo ona zvati,al bez nje ti života ne m're biti.Ni u pravo ni u krivo.Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

joj mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh.

Joj samo kad pomislim na nju ja poludim,hoće mozak da mi pukne,duša da uzleti.Od silnog bola i želje neka milina,punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavnici slatkoj milosnoci.

Slušaj ovo i dobro pazi ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica(dofati se Deba klope nije bilo druge),drhtava ko đigerica,sočni bubrežič,nalik na rumeno srce iz srca,k'o pihtijasto pače,meka ko pohovan mozak,reš brizle(moro Deba  malo mezetiti,ogladnio),ko zvrk bureka,ko sogan dolma,japrak,sarma ili fil paprika,neki pikanto papričice umak,ko baklavica,ružica, mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima,tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja),krem pita i šampita.Uh beiden dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut.A sevap bi bilo čifu po džepu klepit,to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše,srce treperavo,mozak raspomamljeni, bubreg razigrani,brizle uzdrhtale,jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba ne možeš ga zaustaviti,pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio,očito je.valjda crijeva bubnjaju..

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu.

Mojsije se sveti.

-cjepati,cjepkati,nemoj mi upadati:obješnjenje dajem :jel  takariti,tandarati,jebati  isto što i jebuckati?Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para )čerečiti,

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu,samo da ti je klat i čerečiti.Kakve  veze  čerečenjem i deranje imaju?“  – Mojsije baksuzira i lecnu se kao što bi na to Oma reko i učinio.Obojica ko neki proroci bili,Mojsije onaj umjereni i pravdeniji.Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju,ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo.A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana ,samo pogančerima ide ruka na insana.Dohvatiš recimo ovcu,zakolješ    pa ga o drvo objesiš,ako nema na pod ga položiš pa onda čerečiš.E tako se žena povali i čereči.Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim,

Nastavi dalje  nadglasava ga Mojsije,osjeća ako se Deba navadi na onu nježnu tupost nigdje do zore neće prispjeti.

Debati,derati ,dubiti,dumdumirati,dušečiti,điđi-miđi, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati,lengerovati,logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom nešto šuveli Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji.Kaže Hani;idi vidi treba li šta pomoći .Ona ne bi zinula u nabrajalicu.Uhvati je za ruku i čvrsto diže:idi kad ti lijepo kažem.Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo,a nikad prema ženskoj sila nije.Ode ona,pa se vrati.Ništa sjede i pričaju.Idi na vrata i pripazi,ako nešto ne bude u redu samo migni.Uvrijeđena šiparica ode,brzo se okrenu i isplazi mu jezik,uze malu šćemlijicu,ali pazi kako sjeda.Pristojnost ova dobi jedan poen.Što ti je dijeta,nasmija se dobri.

Deba prokonto osmijeh,pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete ha,ha,ha..Jes'ti to neka finta,a mogo si je natakarit.Nisam brojo ,ali bilo hejbet puta.Tri dana pečila noge. Marš pogančeru ,ni jene,šutka ga ćenifar.

I nije nauka,mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči..T logorovati,kampirati u šumi šumici,gaju,đardinu.Pa se čovjek uznese, kampira danima,iz šimice na proplanak,pa u šunicu,uz brdicu,niz brdicu,gore dole.Ha nešto ti poznato?

-magarčiti,meračiti, mesariti, minderlučiti,Mojsijati,nabadati, nabijati,nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala,otfikarili ti neku stvar.

-Znaše koji trač žene vole;kolika je muškima anamo onaj.Pa valiki pa mali,pa debeo pa kratak

(ne da Deba da ga tupan smete o tupanu).Kad čo'ek čuje take stvari svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći,pa opet nadoštiklava,nadoštiklava dok se be obarabati.

nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigacija(navigavati), pobucati, poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti,rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao seksanje

-seksati,  slitiniti,strugati, stucati ,suknuti,ševiti, šiltetiti,štancati,šteliti, štelovati, štukati,takariti,tamtamovati,tandara mandara, tandarati,tapatirati, taptapirati, taslačiti,tucati,ulogovati,

-Stan malo ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersku logu. Kad se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Konđičku, Vasiliju, Brenu  ili Jasminku Mujkanović ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucati,zabalčakovati,zabiberiti, zabijati,zakantati, zakucavati,zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže.Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

bolerisati,baildisariti,cjelovati,elegirati, delfinisati,dobrisati,divaniti, finisati,sevdisati,natenanisati, eglembeglerisati,ljubav dijeliti,ljubav sniti,ljubav voditi i slična i druga manir i estetli ptice umiru pjevajući poentiranja,iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju,oči ko krofne, lice ko mak,rukom preko lica maše ko lepezom.Dobri konta vruće je ,blizu je kuhinje,zove je on odamahuje,ko stražu čuva.Odjednom sa šćemlije pade.Poleti Dobri,preskoči preko nje uleće u kuhinju.Ima šta vidjeti.Lenji misionarski pricrvljio Fraku.Vidi se nije savim dobrovoljno,ona plaće,ali čuti.

Ružne  pederske analiti,analne igre,alkariti,čmariti,govnariti, guziti,naguziti,izguziti, stražnjičiti, svinjariti,zadnjičiti,homovati, gejovati, lizati,trljati, rukati, nogati,picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo.Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja.Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke,ovaj pade međ šerpe i lonce,viseći  pade i poklopi Lenjog. Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti, u Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , ni da pomisliš, kamo li progovoriš ,ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on  Lenji mogao biti lenj  koliko će ga stid još više ulenjiti.Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina.Poslije je očvrsnuo;nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju ,riječi nemaju jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo.Idi molim te ,Dobri; nevinosti ti moje.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže. On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom,jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja. Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i ka bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla san za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih.Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

Dobri se ne sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš da je ubiti nevino dijete a da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno čini se, na verandi se na zid kuće se naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav, kako ne bi bio; ljeto je.Noć je predivna,bagremi mirišu i cvatu samo bulbul neki tuguje.

Dolje u daljini rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosu miluje , noć se zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore nebo se pripremilo za njih dvoje. Nebo sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga nesmetano popenje do maglica i prospe rosu krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da su je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači maleno moje, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bio vrišteća bol što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod pada. Uvija se i grči  i plače. A onda , krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i o ledene gromade bucaju.

Grči se dijete vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete, hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje.Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca u fetalnom položaju, on suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači,djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, mali pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, j a sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj isplači  se djetešce malo..

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću ,snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala.Stiže do čaršije,tu krug oko Vječnice pravi pa se uz Bjelave vraća zužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.

Deba ništa ne ajnlaiše pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i ljudski. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom psosvkom razgovara:

-Konji jedan  pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ;  ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi: e eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljen meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoće  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoće  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano   žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci, on ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj  i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna  preko druge da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:

Dođi i plači djevojčice

Dođi i plači malena moja

Ništa se ne brini

Ja sam tu kraj tebe

Dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

Ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

Ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

Skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

Spij morno dijete je spij

milo moje je usnilo.

Možda je na tren umrlo

to nije važno

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

Ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

Uz umorne duge

o suzo iskre tuge

Dijete je zaspalo

i možda umrlo.

Ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba.

U baštama ljepšim od đula sijaju

Zaspala djeca i o ljubavi snivaju

Za ruke male se drže cjelove biju

Bolom i tugom što pomalo vriju.

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije.

I spavaju i  spavaju i miruju

Dok  ljubav daruju i miluju

I spavaju i miruju i spavaju

I snivaju ljubičice snivaju

I miluju snove miluju

I snivaju ljubav snivaju

Umorna miruju i miruju.

Djeca ljubavi zamiru.

I nježno lagano umiru.

Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.

Poljubci sijevaju i sjevaju

Suze lijevaju i lijevaju

I miluju i miluju

I miruju i miruju

I spavaju i spavaju

I sanjaju i sanjaju

I umiru i umiru

Bože mili ta djeca umiru

Orgulje.

Pianissimo Immpossibile

Dušo moja mrije

Ne dam je nek sa mojom snije.

Ljubav moja spije

Bešumno diše

Dok sniš  snove

Ja ću ti doći

U san ljetne  noći

Sunčice moja malena.

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Dobri kad  htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila u ruke je diže , ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi i misli još uvijek miriše na bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje i razočarano kaže:

-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo..

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

Epizoda VII

Noć ribizli i rozajklije

Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.

Mi Frku zvali kad Debu,Omu i  Lenjog nismo zvali.Jedino bi tako došla.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama.Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja.Imala ih plavih i bijelih i kombinacija plavih bijelih i bijelih plavih.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Bijelu bi joj anterju obukle ;u kosu ,na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale.One bi se slično uresile.Zlata rubin,Lela Jela Jelena  safir anterije.Sada njih tri imaju tri čovjeka,tri princa po njihovim anterijama skrojena.

Ljepota mala,okupana bjelinom,orošena tugom, sjela bi sa strane,kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi.Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila bilo je teško dokučiti.Jeste.Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu,kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala,ugledala bi modre pa  se smirila.

Tada bi joj Dobri  prišao,uvijek kadifastom odijelu, bijelo0j košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela pri samoj kosi dašak pojljubcem orosio. Ona bi se na tren ozarila,pa ukočila.Desnom rukom bi je blago zagrlio.Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu,vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuoZatim bi joj nešto šapnuo,ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala.Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo,moglo bi biti: dobroto moja dobro mi došla ,mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu ;malena moja čini mi se da te malkice volim i  zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno : glumi milo dijete moje,od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije ,ne popušta.Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć.Još se nije iskupio,niti će ikad.Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silkvanu rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira,bolero ubacuje i doziva,rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.Lelujaju umilni akordi, usporeni ali reski i blagi.Cvijeće treperi,mjesec se smiješi,zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi,čekaju.

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito,pa izahnuli joj dublje,grčevitije.Kao da bi im lakše bilo,kao da im je nervoza prvog kontakta popustila.Ništa nisu pričali,samo bi se pogledavali.Iz početka stidljivo i krišom,ispod oka,pa sve češće,dok im se pogledi ne bi susreli.Tada bi se smješili,ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek baš uvijek bi zaplakala.To je dobro,bol izbaci Frko mila.Bilo ga je toliko mnogo da ga nije nikad,za života, stigla izbaciti.Bol se gomilala,jer je nova u talasima nadolazila.I čini se nikad nije stala dolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije.Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita.Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ;osjetiš se tako sitno i bespomočno,u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju.Samo nebo,jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje,dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrištuće boli.

Vraća se Mito bekrija kojeg niko nije mogao pjevati kao ona;možda njena najstarija sestra.

Ona je mudraca naučila podučila kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do boli,jecaja i krikova očajnice koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da.Ne odustaje; jer ako odustane to nije ljubav,to je samo još jedna zaluđenost.Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične.Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom.Oni su oboljeli od te neizliječive bolesti umirali i umrijeće od nje i zbog nje.Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet,gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.

Sada su ,ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.Usud,ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha.Univezumu je to,sve je tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red.Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale,ali univerzum traži sve u parovima.Troje više nije par,to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci,jer iako nisu sami,oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku.Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo,i poklanja se djetinjim ljubavima.

Klavijature klize,tek jedan dva basa se uključuju.Prelijeva se dašak vjetra u muziku,muzika vuče mali potoćić. Ovaj stidljivo kreće na put,nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć,maestro ga podržava.Akord  dva  nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača.Potok klizi, do bijele anterije dolazi ,izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka,ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog ,on joj se osmehuje ,ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa.Ona još ne ustaje ,glas treperavo,neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Ponoć već je prošla

Vrijeme je  da se spije

Glas je tih jedva čujan,to je šapat,molitva nebu zaustavite vrijeme.Glas je sanjiv ali se ne da.

Dobri zna da je stvarno ponoć i da će proći,njihov dan je izdahnuo; povratka nema. Tuga je to. On je prihvata, nije mu uopšte strana.

Srce joj je budno

Davnu želju krije

Ona je sada ljubav i glas koji se pretvara u nju samu: krhku, bojažljivu djevojčicu ,koja je i žena i dijete i hoće svome draganu da se svidi ,jer njeno srce ne spi.Frka je poput davne želje koja se krije , ali koja evo,sada na koljenima kleči,dok bijelina anterije otkriva da to nije djete već bolna žena koja samo što ne vrišti.

Dobri je zatečen,on se ježi ,vazduh traži i ne nalzi.U grlu ga greba ,ništa ne čini;san da ne otjera.Magla mu  oči polako nadvladava,on je tjera jer ne želi ni sen krajolika ili glasa da propusti.

Ej, kraj penđera stojim

Čekam da ti vrata otvorim.

Sada je ona goruća  čežnja koja mira nema ,ona i šeće i strpljivo stoji ali trepti da svom draganu vrata otvori.Glas je pola oktave vrisnuo jer ona otvarajući vrata želi da otvori sve ono što Mito u njoj izaziva ,a ne dolazi da ubere.Vrisak je bol vatre kojom tijelo plamti i gori.Klečeći krasotica Dobrom koljena zagrlila,mirisnu kosu i glavu naslonila. Odmara, zatvara oči i časak sanja.Čeka je ono najteže u ovoj pjesmi.Možda i u ovoj noći?

Dobrog hvataju srsi od ovog vriska ,jer  zna da za njega je kriv.I nije kriv.Tako se to desi ;nesklad djelića sekunde i malog atoma i nekoga boli.Čitav život.To njega ne opravdava .On; on je Mali princ koji hoće da se svidi i ljubav da.Njemu je ljubav ukradena, oteta . Ostalo je bogatstvo ljubavi i sna čije djelove može i mora podijeliti.Ali ova ponosita djevojčica hoće sve. A to bi je spalilo.

Dobri pribrao misli i čini mu se da jasnije vidi,ustaje i podiže je.Ne želi da ona kleči.Ako iko treba i oproštaj da moli to je on.Zagrli je  i ovaj put u usne ljubi.Ona se pribija uz njega i srce bolno otvara:

Zašto, dušo ne dođeš

Da me kući povedeš

Da ti svoje srce predam

Da ti staru majku gledam

Dobri,Dobri bekrijo.

Njih dvoje su već zagrljeni,ništa više ne postoji ;samo njih dvoje i glas.Jer to više nije pjesma.To su Frka i njen glas.To je obostrana bol  ljubavi  zapletena u blagosti noći  ,pred nebeskim svjedocima.To je smiraj pred još veću bol; kojoj će jedini izlaz biti sanjanje ove noći.

Ovo ona pjeva  u dahu,jer se boji ako zastane njen ponos je neće dozvoliti da nastavi.To je zvonki glas koji svoju kristalnost koristi da nježno  moli ,da  po nju dođe ,da mu srce preda i da  se njegovo srce  napokon slomi i otvori za njene snove .

Glas  odzvanja i hoće da se nesebično da ,ali i da joj se dragi u potpunosti preda.Frka je ova put  refren skratila na jedno pjevanje.Bilo joj bolno i besmisleno moliti za nešto što zna da se neće zbiti.A skoro da se zbilo.

Dobri  osjeća tu izvjesnost što vrišti u glasu i izvire iz njenih očiju što ih ne skida sa njegovog lica.Dobrota kao da želi da  upije i tetovira taj vrisak u snove.On vidi tu bol kojom  lavica odlučuje ubiti svoje čedo.

On zna da je to jalova pomisao.Ne može se ubiti ono što rodiš, što samo od sebe poteče.Čovjek se može nadati  da je pogriješio i da će neka druga ljubav doći. Tu uvijek griješi. To zna i ovo milo dijete i zato je ta bol i tuga. Gubitak nečega što se samo tren imalo ili nije?

Obećo si Dobri

Da  ćeš jedne noći

Kad se varoš smiri

Ti po mene doći

Ej, cvijeće tvoje bijelo

Već je čekajući uvelo.

Ona je čestito dijete, blažena žena,  neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja opet jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene .Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio.Glas ga ledio,vrisak ga bolio,nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ali ne može, valjda ga glas izdao. A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilo,zašto…Dobri bekrijo. Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje.Nije to tamo neka opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da  dođe i  kući je vodi, oslobađa glas. On postaje  još bolniji,  pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refrena bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca;  koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol  se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija  tuga utkana u njenu bol,bol  žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida.Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi.Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala,pa ga skršila  i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila.Više nije se imalo više ništa reći. Ona je svoje isplakala. Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene ili koje je krala. Vremenom će oprostite sebi,možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca,osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je  i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila. I zato ovo sa drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njeno velikodušno srce je dalo mig da i njena duša bude milostiva. On se već naučio kako da ljubav sanja i  voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao  malene princeze i malog princa što ne mogu da se vrate u one dane kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda sasvim malo zaprljani. To malo je veliko i ne može se oprati. Nisu to oni htjeli to su im drugi učinili.

Noć  je odmakla.Još mnogo ima do sabah zore.

Frka još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže ;

Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene uđoše u kuću.

Frka uze ibrik, sapun i peškir u ruku, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno onu prvu razrooku desnu.Malo se česma nakrivila. Skide anteriju, bez imalo stida, onako kako to djevojčice rade, jer to je sasvim jednostavno, dječije, dodade anteriju Dobrom.

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno. Malom ručicom, dječijom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom pa još jednom. Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri sa  zamišljeno pogledava maglice. Trznu se, pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan, košulju , pantale,cipele i čarape skida ,hoće da se pere i umiva.Frka se već oprala, dodaje sapun,bliže,jako blizu mu prišla,pa ga mazno bokovima gurka.Grudi jedre,djevojačke,rukama mu prinosi.On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode,pa ga proli i ponovo natoči.Dade mu da vodu proba,on je proba pa joj klimnu glavom.Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.Kaže,kad ti je dobra evo ti je.Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i glasa,cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne, kosu,međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači.Dosta je golotinje, svijetlosti ima,pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć,ništa ne može po zlu poć.Kako da ne!

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata. Pored njega peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama,između njih u simetriji nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset pored i kristalna pepeljara. Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta courvasiea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica ,rubinova mladica ,Mojsijevog bolera leptirica  malo gosti i puno  zeza. Damare im namješta. Svega se dosjetila i presjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogaađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je njihovo samo njihovo zajedničko bilo.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove , ruke jedna drugoj stišći i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile svaka na svoj način i u molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji. Možda su pogriješile što onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže nije zemlji približila..

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik i vide ona trči i vrišti i bjesomučno lupa na vrata , trese ih, razvaljuje i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito plače , ne plače riče i rida ,  ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

Joj, mamo mamice. Joj,  seje sejice.

Gubi svijest i  klone na mramorni pod jevrejske kuće. Bjelina na ružičastim gravurama kao raspukla ruža.Ima tu puno krvi.

Dobri , skamenjena gromada omamljen polako ka kući ide, približava se vratima hvata se za pozlaćenu šteku, hoće da je povuče i ugleda; oh usude , usude . Tri  kapi krvi , prvo sićušna, zatim veća i na kraju krupna. To je ona ženska krv koja ima boju koja nije zdrava.

Šuti veliki tajac, šuti tišina. Ništa ne govori, novu ogromnu bol ćuti. On tu više ništa ne može da učini. To su već ženska posla. Ispušta kvaku, vraća se do otomana , sjeda do na kraj sami do peškuna. Stisnut je, nešto ledenije izgleda, nešto nalik okamenjenoj gromadi sa izvora Modre rijeke.

Otvara kurvo-azije i sipa , po prst kažiprsta  položenog, rubin tekučine u čaše, prvo u onu od srca lijevu, pa onu izdajničku desnu. Spušta flašu otvara cigare. Prvo sedaminpedeset, pa ž'tan na kojoj jemenka pleše.  Iz svake kutije vadi po jedan cigar i stavlja ih u usta i zlatnim upaljačem pali. Jednu bez filtera međ titrajuće usne ostavlja, drugu, onu sa filterom u ruci drži i gleda.

Okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To će se pjesma desiti sedam godina kasnije, ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun.

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.U misli nam pohrle dva nježna safira, što se  sjetne oči zarobili i sa iskrama modrih ljibičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split mora i može roditi. Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči. Nježne dječije ruke, dugih tananih prstiju prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga, čini se poznata, ali to nije Frke glas. Glasa se isto , treperi  i boli isto ,  ipak ona četiri stađuna više, što ih Meri Cetinić ima prave tu razliku.Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole nikad ništa značio nije. Svima nama na sličan način u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad i nismo ih brojali. Kako ćeš izbrojati toliku ljepotu .  Samo smo uživali u njima i oni sa nama. Sa njima snove sanjali i u njihove sehare snove polagali. Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ih ljubav, bol i tuga spajaju. Meštar zvani usud  za sve se pobrine.

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

moji se dani kroz vrime vuku

s teplin i ladnin život se miša

žari me sunce , pere me kiša

Sa rukom za ruku sa četiri stađuna

a daje gazim vrime mi biži

stađuni moji još od početka

korak po korak , kraju su bliži

Stađuni ,stađuni moji

di je sad ono proliće cvitno

stađuni, stađuni moji

i lipo li,to vedro i sritno

dok jesen stere lišće na stazi

ruke me stišću o zime mrazi

stađuni, stađuni moji

Sa rukom za ruku

ko će izdura do kraja gazit

jedni će nestat ko da ji nima

na me će pazit još samo zima.

Zna dobri ova pjesma priča o onom nekog drugom proljeću i zagubljenom stađunu koji je eto vrlo blizak ovom vaktu.

Cigare ,ona u ruci i ona u ustima dogorjevaju.Uzima nove,stavlja ih među usne i pali.Slobodnom rukom hoće da opet obrne pjesmu.

Jedna ručica mala, jedno milovanje veliko, pogladi ga po licu.Iz ustiju mu vadi svoju cigaru pored njega sjeda, podiže mu desnu ruku, na svoja uzdrhtala pleća je stavlja. Drugom tipku gasi, ta druga krasota, oni drugi predivni glas ovdje nema šta da traži. A ni ni vrime joj ni. Stavlja cigar usta.

Kao po dogovru , oboje , istovremeno udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se ne gledaju a se  čašama ne kucaju.

U očima praznoća , srećom zajednička, i nema suza, otpijaju po gutljaj. Bilo bi sasvim normalno da ona kraći, on puno jači cug ima. Međutim sada su ravnopravni, prinose čaše ustima , ne cokću i zabacujići glavu unazad ; polako do kraja ispijaju piće.

Mramorna se Afrodita  zgrcnu, brzo dođe do daha. On ništa, u kameni u kamen se pretvorio, u kamenu gromadu ubistio.

Ona ga gleda i šali se:

-Baš je ovaj život ponekad prava  kurva,mili moj.

On je ne gleda i ne šali se:

-Dobro došla u moj svijet,mila moja.

Meri in gleda ali nauk ne privata.Njoj se to ni i ne m're desiti.Još uvik.Oči joj zasljepljine.

Šute i kraju  privode cigare. Lica im nježnija i bjelja od tisuću pahulja bijelih.

On opet sipa kurvoasier ,  kažiprst položeni, rubin tekučine . Prvo u onu lijevu od srca, izdajničku, pa zatim u onu desnu povratničku.

Kao po dogovoru, oboje stavljaju istovremeno cigar usta, udišu duboke dimove, pa vade cigare iz ustiju, dugo otpuhuju, dižu čaše u oči se gledaju, a se čašama kucaju.

U očima im  led ledeni malo se mućka i plovi. Srećom zajednički , nema suza, otpiju po srk, ona malo manji, on malo veći i cokću, i ne zbacuju glave unazad.

Ona se ne zgrcnu i nema borbe za dah, samo se malo strese i mramor se prosu u iskrice maglica. Gromada se malo opustila, više je žalosna vrba.

Gledaju u prelijepo , raskošno nebo zajednički , sinhronizovano.

Ona ga ne gleda i raznježeno kaže:

-Baš je ovo nebo uvijek prekrasno, dobri bekrijo moj.

On je gleda i zaljubljeno kaže.

– Ti si uvijek tako  prelijepa , krasotice moja.

Poslije su ležali poluskupljeno na bokovima ; jedno ka drugom okrenuti , samo su se u oči gledali ; u oči ljubili. Po licu rukama  milovali kao dva slijepca koja hoće da upamte, svaku crticu; svaku boru i i poru i sve, u duše , u mali mozak da ih unesu.

Sa prozora  ih s glede četiri sjene male, uplakane .

Zatim su se njih dvoje nježno zagrlili i blago milovali. Ona je oko struka imala srebreni šal , onaj isti , kad je život proplakala.

On se nasmija i reče joj:

-Srebrom si označila garnicu.

Ona uzvrati:

-Bolje srebrom nego đuvezijom.

Prsnuše u smijeh.

Ona se meškolji i polako se uvlaći na njegove grudi. On je blago grli,miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

On je stišće ,nježno  šapuće:  Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov. Ovaj put je bio u pravu.

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu duboko u njegova jedra. Netom zatim . Stišava se  i glas mili samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima? Glas jasan, njemu muzika ne treba, jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri ti po mene ne dođe.

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.  Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet  ona sama , ljubav je? Čudi se odakle mu ona pogana psovka!

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu jeknu joj ili jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi,samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života. Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren. Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti.

Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedini sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  to njega plač budi. Dobro je, nije Frkin, ali je ne osjeća. Rukama pipa, siguran je, nema je. Okreće se na bok, u vidokrug ulijeću suze i izobličeno ridajuće Zlatino lice. On je začuđen, još bunovan traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca.

Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi. Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubićice i zlatni sat. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak  skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka usrceni srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri crvene ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun.Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,j edno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,   desne ruke desnom rukom. Izravna. Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju se i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

Eto ti dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco i približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica, u šćemlijici četiri kristalne čaše. Herco nosi šćemlijicu i kašet piva. Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Obajatio, kaže..

Čini im se; Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda, zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam. Odjednom Dobrpm srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras se udaje.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jemenka samo što ne zaigra i iskoči, njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje, uzima Frkinu čašu sa pićem prosipa je iza desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu, žene ne gleda, žao mu ih , postdile ga, maločas su plakale, a sad su uhabljene zbog tuđe nesreće. Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

Musa odahnuo, ne puno ali sasvim dovoljno dauzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen i zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazi i skupljao rozaklije i ribizle. Zna se jednu po jednu.Opro bi ih pa na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu onaj gavran isprednosa ukro. On ga ne tjera i ne kori.Svoj posao radi.

Mojsije se opet  zabrinuo  i ljube. Herco ništa ne vidi,uživio se ,teška pjesma oči zatvorio.

Kad je završio , Dobri malo huknu,ko da je veliki posao završio i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo.Ne zna čovjek šta je ribizla šta grožđa.Tada sjede, zapali cigar i čašu do kraja isprazni,blagim pogledom grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane; ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeće jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

Život ide dalje,misli Dobri,ne usuđuje se pogledati u sunce.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža iskočit Debeli i  reći:

Ja bih je natakario da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On bi mu ne bi odgovorio; ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao ; šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja..

Začuje se topot. Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila,vranjanska,Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Ona na trenutak zastana, nije neodlučna,više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbili jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić da djetelinom četiri lista.Onaj  što no je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek leprtšao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu,još je  slatka od onih boba.On staje grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, Frkine oči, samo u njima nema tuge ni bola..

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega,spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna iz đardina jurnu. Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita ; hoće li se vratiti.

Nije,samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla,odmah do kapidžika đul bašte u busiji su čekala neka nova  vremena,vremena stampeda.