BAJKA SREBRENA
Žedan sam ti – Majčice
Klečim na izvorima,a ne mogu piti
Grlo mi klali
ko kurbanu– Sestrice preklali
Znam Majčice
U h u kam si se pretvorila
U h u kam kameni
Majko mila – Srebrena
Znam mila Sejo
U h u led si se pretvorila
U h u led ledeni
Sestrice mila – Srebrena
Boli me – Majčice
Mnogo me boli – Sesstrice
Trinaest i po godina mojih
Samo trinaest godina imah
I ljubav jednu neizljubljenu
Čuješ li Majko kako vjetar jauče
Čuješ li Sejo kako nebo urliče
Umoran sam ti Majčice
Umoran od lutanja Sestruce
Sna – smiraja ja nemam
Poljima lutam – Majko
Šumama lutam – Sejo
Oj Majčice
Majko Srebrenička
Majko skamenjena
Oj Sestrice
Sejo Srebrena
Sejo sleđena
u krajičak neba krvava
zelen-zemlja crvena
osušeni tragovi krvavih suza
poljima neobranih kukuruza hode
Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice
Vaj i ti ptico ševo – nesretnice
Ljudskom roku –kraj ti slutiš
Zašto sada pusta šutiš
Oj ,majčice
Majko Srebrena
skamenjena
Oj sestrice
Sejo Srebrena
sleđena
godinama srebrenim dolima hodim
hodim kroz tišinu
nikoga i ničega nema
samo sjene male
izgubljene
i tišina
ukleta tišina
sjene poput mene
iskasapljene
okrvavljene
tužne lutaju
mira nemaju
lutaju
neka bez nogu
neka bez glava
neka bez ruku
neka sa crijevima i – i iznutricoma
visećima
neka sa srcem u rukama
neka sa mozgom razlivenim
po krpicama majčinog poslijednjeg dodira
najtužnije su one bez očiju
to tijela tragaju za dušom
to duše tragaju za tijelom
kada se tijela i duša napokon nađu
sjene se smire
i nestaju put svjetlosti
Ne ne i dječije sjene
ništa ne znaju
nema ko da ih vodi
njihove sjene su još tužnije
skoro
od onih najtužnijih bez očiju
djeca mala hode
hode i plaču
traže roditelje svoje
ne znaju da su mrtva
ponekad se skupe
I hoće da se igraju
I samo što počnu
sjete se roditelja
I počnu da vrište
I vrište I vrište
I vrište
Il’ vide krv
Na grudima
Na rukama
Na stomacima
Na nogama
U grudima
U mozgu
U grlu
I nastavljaju da vrište
I vrište I vrište
I vrište
pomoć traže
aha dobiće je
jes kako ne
a od koga
svi poklani
pa bagerima isjeckani.