Napoleon je uzviknuo:
-Evo genija.
Pojavila se kreatura kojoj je prikladnija izreka:
Homo Homini lupus Est.
Gete je uzvratio:
-Evo čovjeka.
Nijedna od slavnih ličnosti zapadne “civilizacije” nije potrefila.
Čovjek je čovjek ili genije onoliko koliko voli druge ljude.
Sve što je Gete činio i radio je bilo sujeta i zbog Johana Wolfganga Goethea.
I kad se činilo da ništa ne radi,to je bilo samo radi Getea.
Napoleon takođe. Njihova bojna polja su malo različita,ali dovoljno slična da se mogu porediti.
Car je pao u zamku lažne veličine. Političar nije ( previše).
Sa Geteom se moglo pričati samo o Geteu i o njegovom djelu.Bio je veoma naobražen ali i uobražen,zato da je znanje tonulo u drugi plan.
Danas je sasvim jasno da se radi o paučinastoj sablasti hrišćanskog , aristokratsko-buržujskog humanizma sa pokušajima da se sve to ucelofani u romantizam.
Po uvodu se može pretpostaviti da mi ne begenišemo Getea.
Ima više od tri razloga,a to je onaj neophodni minimum da vam neko mora biti nedrag i opravdati malo nategnutije pisanje o takvoh osobi.
Nešto je trtljao po fizici i biologiji.To ne bi bilo važno (kao što i nije) ,da svojim radom nije postavio temelje za velikog smutljivca i ublehu Čarlsa Darvina i teoriju evolucije.
Znači Gete i Darvin su razmišljali u istom pravcu,da su postali od majmuna.
Gete je bio podnošljiv dok je bio mlad i pubertetski nadobudan. Nadobudnost zrelosti ,a pogotovu staračka su otkrlile njegovu pravu ličnost.
Pubertetlija je pripadao njemačkom književnom pravcu Sturm und Drang (Oluja i nagon) koje preferira kult ličnosti,osjećaje i prirodu.Iz tog perioda su ostali Jadi mladog Vertera.
Nama je to bilo obavezno štivo u srednjoj školi.Pitali smo se zašto!Šupljina štiva nije odgovarala plemenitom tkanju Meše ili Maka.
Koliko čujemo nogirali su ga iz nastavnog programa.Sasvim prirodno i osjećajno. Arijevsko tkanje ,glupog i nadobudnog pubertetlije nije ni trebalo da zaviri na ove prostore.Dosta nam je bilo nacista.
Ali Gete je prihvatio glavnu sintagmu pokreta:
Osjećam,dakle jesam (Osjećaj je sve).
A u centar tih osjećaja pokret je gurnuo kult ličnosti. Sa kultom ličnosti su vezali slobodu.Nema šta , pravi ibermenši.Još samo im kukasti krst fali.
Gete je osjećaje i kult ličnosti je prilagodio svom ambicioznom karakteru.Postao je osjećajan na novac i častohlepivost.Za prirodu nikad nije našao vremena, jer je trčao za slavom i čeonim mjestima na carskoj trpezi.
Tada je i počeo pjesničko i ko fol prijateljsko prepucavanje sa bivšim sudrugom Šilerom, koje je potrajalo par godina.Šilera je Gete vrlo brzo prestao interesovati jer je spoznao genijalnu količinu njegove sujete. Za razliku od dvorskog bajaca, sluge Karla Avgusta, vojvode od Saks-Vajmara, Šiler je pokušavao da piše o stvarnim osjećajima.
No,kako su im uzori bili šuplji Šekspir i kabasti Homer,koji možda nisu ni postojali,takva su im bila i djela.Kabasta i šuplja i prozirna,skoro nepostojeća.
Druga necijenjena osobina, nedragog nam Getea, je beskropulozan i licemjeran stav prema prijateljima i ženama.Nije cjenio ni prijateljstvo , ni čast ,pa se udvarao i pokušavao zavoditi gdje i šta stigne . Njegov prijatelj Jeruzalem se ubio zbog vjerenice Šarlote Buf. Gete je tu nešto bezuspješno mutio i postavio prve cigle nepremostivog zida među mladim ljubavnicama.Iz kuće trgovca Brentana ,sa čijom ženom je volio da svira i htio nešto da muti, je otjeran smrdljivom metlom.
Svoje necjenjene osobine i bezuspješne zavodničke pokušaje je 1974. pretočio u Verterove dubioze.Život o kojem Verter mašta je u oštroj suprotnosti sa stvarnošću koja ga okružuje. Oseća se ogorčenje zbog nazadnih konvencija društva koje koče slobodan razvitak jedinke i ljudske duše.
Gete bi da izbriše konvencije da bi njemu žene bile dostupnije.Verter mu je donio vjeridbu sa Elizabet Šeneman (Lili iz njegovih pesama) ,ali on godinu dana kasnije zauvek bježi iz rodnog grada,prepuštajući obešćašćenu zaručnicu njenim jadima.
U rodni grad nikad više nije kročio.Njega,poznatog licemjera nije bilo stid.Vratio bi se on ponekad,ali nije smio.
Takav stav je usud dobro znao prepoznati,ocijeniti i nagraditi.Na potku četvrte decenije upoznao je prelijepu dvadesetogodišnju Šarlotu fon Štajn . 1700 pisama nalik na poeziju.Šest pisama na dan i ništa,ćorak i noga.Kažu ispratila ga riječima;Idi starče pa se liječi,neće mene mladu dati za stara.I nisu.Njeni su bili toliko bogati da su je mogli udati za bilo koga.
Tada je napustio dvor i počelo je njegovo lutanje Evropom i poneko ratovanje.Trajalo je dvije decenije, a smiraja je teško nalazio.
Umoran i ogorčen vratio se u Vajmar i posvetio se isključivo pisanju.Sada je bio samo očajni,usamljeni i ogorčeni starac.
Sve ideale koje je u mladosti imao on je pomješao,što bi doli sad je gori,ko bi gori doli gori pristaje.Na svojoj koži je osjetio kradene stihove svog vehtog i hadumskog ljubimca Njegoša.
Ljubav se rodila iz zajedničke mržnje prema islamu.A zaboravlja Gete da ga je u mladosti do neba zaokupljala ideja velikih ljudi: Cezara, Fausta, Prometeja, Muhameda – simbol genija koji vodi čovečanstvo.
Šarlotica je ubila sve tragove ljudskosti koji su u njemu ,slučajno,obitavali.
„Godine učenja Vilhelma Majstera“ su varijacija Vertera kojom Gete briše mladost i snove tih dane.Sada Gete piše veoma koncizno, sa velikim bogatstvom izraza.Međutim i intenzivno neposredno pripovedanje opterećeno didaktikom i „umovanjem“ ogorčenog čovjeka,koji šuplja tek toliko da ubije vrijeme.I zaključuje : sav zanos za pozorište je samo zabluda.
U epu Herman i Dorotea,u vremenu kada svi slave revoluciju protiv koje je on kategorično bio,on slavi,porodicu,svakodnevni rad i mir.Zaboravio da je u dva navrata poremetio ritam porodice i slavi nešto što nije nikad upoznao i iskusio.
Da bi se nekako prilagodio epu u 57.godini se oženuio vremešnom Kristijanom Vulpius.
Čovjek koji je sposoban ubiti svoju mladost nije čovjek po našem ukusu.
Mladost može biti i ovakva i onakva.Dobra i loša.Sjajna i bijedna.Ali ona je naša i dio naših života.Mladost je vrijeme kada se čednost bori sa okrutnim svijetom i nametnutim nazorima zrelosti.
Ko uspije pobjeći od zrelosti i ostati mlad,taj je život proživio kao san i nema za čim žaliti.Može se samo žalovati što se godine ne mogu ponavljati i ponovo proživljavati.
U stvari žao nam Getea on je kao slijepac koji nikad nije progledao.
Pred kraj života u svom egomaskom stilu je rekao:
„To što sam ja jedina osoba u ovom veku koja ima pravi uvid u nauku boja, je zato što sam ja ponosan na to i to je ono što mi daje osećaj da sam mnoge nadmašio.“
Nažalost Johana Wolfganga Goethea,dvorska luda je vidio samo spektar svjetlosti prometnute kroz sočivo.Ostao je uskraćen za boje života i ljubavi.
