Jednog dana krenuh
drugog zastadoh
pođoh napred
vrnuh se
okrenuh nazad
ništa
umorom stiješnjen
nekako
dobauljah do stabla
života
tamo te nađoh
kasno bješe mila
ti stajaše
na mom odru
uplakana
ne znam zašto si
sa violetnim cvijetovima
svetlije boje
u kosi
u srcu
postajala
tišina i sni
“White Room”
In the white room with black curtains near the station.
Black-roof country, no gold pavements, tired starlings.
Silver horses run down moonbeams in your dark eyes.
Dawn-light smiles on you leaving, my contentment.
I'll wait in this place where the sun never shines;
Wait in this place where the shadows run from themselves.
You said no strings could secure you at the station.
Platform ticket, restless diesels, goodbye windows.
I walked into such a sad time at the station.
As I walked out, felt my own need just beginning.
I'll wait in the queue when the trains come back;
Lie with you where the shadows run from themselves.
At the party she was kindness in the hard crowd.
Consolation for the old wound now forgotten.
Yellow tigers crouched in jungles in her dark eyes.
She's just dressing, goodbye windows, tired starlings.
I'll sleep in this place with the lonely crowd;
Lie in the dark where the shadows run from themselves.
Bijela soba
U beloj sobi sa crnim zavjesama u blizini stanice.
Pod crnim krovu zemlje, bez zlatnih trotoara, umorni sam ledolomac
Srebreni konji trče mjesečevim zrakama u tamnim očima
Osmjeh jutarnjeg svjetla napušta moje zadovoljstvo
Ja ću čekati u ovom mjestu gdje sunce nikada ne sija;
Čekati u ovom mjestu gdje se senke bježe od sebe.
Rekao si da nema sigurnih niti za tebe na ovoj stanici .
Naplatna rampa, nemirna mašina, zbogom prozori.
Ušao sam u tako tužnom trenutku u stanicu
Kao što sam izašao, osjetio sam da moje želje tek nastaju
Ja ću čekati u redu kad se vozovi vraćaju
Ležati sa vama tamo gdje senke bježe od sebe .
Na zabavi je bila ljubazna hard publika.
Utjeha za stare rane su sada zaboravljene.
Žuti Tigar čuči u džunglama i njenim tamnim očima.
On je samo uređen, zbogom prozorima, umorni ledolomac .
Ja ću spavati na ovom mjestu sa usamljenom publikom
Ležati u mraku u kojem sjene bježe od sebe.
Napola poslato pisamo
Ljpoto Mila ,
jube moja
Mala Velika princezo , kraljevskog roda
Oprosti , ali moram ti onoga hamala što se sa Tobom često u snovima druži, malo otračati.
Valjda ljubomora , šta li ?
Inače nemam običaj nikom iza leđe jade činiti. Pogotovo o nama, a izgubio sam iz vida koliko nas je. Meni ništa lakše nego se multiplicirati . U dva tri insana , a ko ljubim i više.
Sada mi se novi merhumi počeli šlepati, čuli za tvoju ljepotu i dobrotu. Ne m'reš ih se kutarisati. Svaki svoju šćemlijicu natakario nasred sobe. Blenu u displej ( Joj , što sam se tehnikum naštelia . ).
Onu malu kutijicu šro je sada haber slikovitom pričalicom zovu u ruci stišču i svako malo pogledavaju. Kontaju mogla bi ih ti odnekud nazvati.
Aha, Malo šjutra.
Nemaš ti drugog posla nego mahalskog blećka zvati.
Ova trojica klonova blenu u moju ljepot vilu i hoće da mi je kradu.
Ne dam te mila, nikako ne dam. Al’ mi drago što te gledaju. Nek vide šta srećni mahalaš voli.
Oni tvoj Bolero , ona tvojom ljepotom skršena stakla mi oči isplakale , evo , mere bit da bidne , hejbet godina. A i bez toga plaćem li , plačem.
Plačem ko godina, poneki dio mene i ko dvije. godine .Ako znaš koliko je to suza, biće mi lakše . Malo sam se i umorio. A i nakupilo se u tom čekanju guta godina…
Sada se, mila ljepoti moja , ti natandarila (oprosti mila tako se kod nas u mahali kaže) u moje mubarek srce , a oni djetinji , blesavi hamal rahmetli majku pominje.
-Ne kuni me majko , za nju…
Sve neštvo o kletvi. Te ne kuni me , te ne ruzi me , pa jopet isponove.
Đe će ga, ba majka zbog ljubavi kleti. Pogotovu kad ovake ljepote i dobrote.
I tako vazdan i obnoć. Ne prestaje.
Jok, nikako ne prestaje. Načisto zvizno.
A jel , mahlukatu to valja?
Ne valja , nikako , ne valja.
Jel mu bolje, nikako mu nije bolje. Samo gore mere biti.
I meni se , ne kuka , nego vrišti. Ak’ mučim.
Dobro , priznajem, pretužan sam što te ne možgu pomilovati ,za ruku primiti, prstiće poljubiti, jer kraljevkog si roda . Ljepot čarobnica Kirka ti prarod bila. A ti još ljepša i kršnija od nje. I tananija i krhkija i pride zavodljivija.
Ruku tvoju na grudi staviti da osjetiš , bona ne bila , kako lupa, ko dva Unska vodopada sa Plive i pride Modre rijeke slapovi. Da nas ogrneš ljepotom svojom , usnama svojim bilo čim.
Svaki od nas kvatropliciranih sliku nabavio. Četiri čoška sobe , u svakom uglu po jedan mahlukat se sakrio, skupio , sliku gleda, sliku ljubi , dušu gubi , na srcu je prislanja i uzdiše:
–
S rukon za ruku su četri stađuna
Moji se dani kroz vrime vuku,….
A oni jado bi da ide u kafanu , da tamo loče i crkava od tuge. Ne ide to mila. Jedva ga zadržavamo.
-Daj bona , promuhabeti mu koju, možda se devraniše i vrne se , da mi društvo u ovom belaju od čežnje praviš .
Izgorih ti mila, sagorih .
Al ne kukam . Nisam ti ja ,bona pi…le.
Nemoj nikada pomisliti tako nešto bonićka , dobroto mila .
Kad te ljubav u blentaru strefi , nema druge nego o njoj sniti i boje i pjesme liti. Muziku umjesto cuge dolivati. Tanane pokrete tvoje , leptirice let , labuđi ples u snove dozivati .
I sanjati da me grliš bilo čim.
A da mi se ponekad ne oklizne neki gutljaj. Oklizne . Ljudski je. Grijeh ne ide u usta. Otrov bljuje iz usta. A ljubav iz srca .
Volim da moje pjesme, boje , slike , i tvog umilnog plesa muzika vrište i kazuju:
-Joj kakva je dunjaluče , naša rajska vila , ljubav naša.
Ne zamjeri i selam ti veliki ,
mila moja , Sunčice mila.
***
Prođoše stađuni. Bukadar njih.
Tračaroša upitaše:
Posla li ti ono pismo?
-Kako da da pošaljem ljudi moji! Toliko u njemu ljubavi ima , a mi se ni susreli nismo .
Evo obijelih , a ona krasotica , tuga moja, nikako da je susretnem , nikako da mi se javi, da mi adresu da ,da mi umor s duše skine.
Šta ću, radostan ja , nego još uvijek se nadam. Nadu susretanja mi ne mogu ubiti.
Srešćemo se mi . Jal’ vamo jal’ tamo.
Bolje joj je da smisli dobru izvlakušu zašto mi nije haberili ruku dala.
A svakako ću je dobro naružiti. Ono po đardinski. I neće se ljutiti. Plesaće mi okupana mirisima ljubičica i plavetnog mora Jadranskog , raj za oči moje i neće se ljutiti što je ružim , za sev ove godine nesusretanja.
Zajdi zajdi
Zajdi, zajdi jasno sonce
zajdi pomrači se
i ti jasna le mesečino
begaj (zajdi) udavi se.
Crni ( žali) goro, crni (žali) sestro
dvajca da crnejme (žalime)
ti za tvojte lisja le goro
jas za mojta mladost
Tvojte lisja goro sestro
pak ḱe ti se vratat
mojta mladost goro le sestro
nema da se vrati
Zađi zađi
Zađi, zađi, jarko sunce
zađi, pomrači se;
i ti jasna mjesečino,
bježi, udavi se
Tvoje lišće goro sestro
nas dvoje da tugujemo
ti za tvoje lišće goro
ja za mladost moju
Tvoje lišće, goro sestro,
opet će se vratiti,
moja mladost, goro sestro,
neće nikada.
Neizmjerno sam tužan i bijesan . Prošlo je dvije godine a istine nema…
Ponekad mi biva žao što živim u svijetu u kome prelijepi dvogodišnji Božiji anđeo može nestati bez glasa i traga.
Mnogo je godina iza mene , ali nikako se ne mogu navići na ljudsku bezbožnost , monstruoznost i bezdušnost.
Dvogodišnja djevojčica Danka Ilikć, mili Anđelak nikome zlo nije učinila. Tek je prohodala , nije još naučila glasovni govor . Djetinje se radovala i igrala , i bila ljubav i centar jednog nevinog svijeta punog Neba i nade . Jedva da je bila svjesna svijeta oko sebe.
Nestali su je. Tek tako , bez imalo ljudskosti i straha od Boga Jedinog .
Vrijeme će , vjerujem dati odgovore .
Molim(o) se Bogu Milostivom da se djevojčica vrati kući živa i neozlijeđena.
Molim(o) ljude da se smiluju i da pomognu da se Božije dijete vrati doma.
Bog je Milostiv i Pravedan . Sudi i prašta po pravdi .
Pogledaj u moje oci
zasto skrivas pogled taj
pogledaj u moje lice
i pokazi osmijeh svoj
Djevojko u sutonu tihom
pokraj rijeke sto koracas
s tuznom sjenom na licu svom
i kosom njeznom
i kosom plavom kao lan
Ref. 2x
Jedina moja
tebi sviram ja
jedina moja
tebi pjevam ja
Noć je
početak ljeta mili
a iznenada sniježi
čudo jedno
neviđeno
hiljade pahulja bijelih
prošlost doziva
tamo negdje u plaveti
mora beskrajnog
jedna kučica mala
u cvijeću obitava
upaljena svijeća
jedina dogorjeva
blaga je nevera
peć ne gori
ugasle su vatre čežnje
tvoje usne se smrzle
snove tražiš ispod kavala
daleko sam od maslina
iza nekog visokog krša
star i nemoćan
srebreni mjesec poručuje
nemoj biti tužna Jube
ljubav će ti doći
jednom…
obećavam
Dani poput vjetra kroz naš život žure
Odnoseći sobom lijepe uspomene
Prva slova, brojke, lađe od papira
Sve to sad k'o cvijeće u sjećanju vene.
Razbacani svijetom kao jata ptica
Tražimo svoj dio obećanog blaga
A staroj slici uspomene stoje
Gledamo sa sjetom na lica nam draga.
Dan koji se pamti nije brod od papira
Dan koji se pamti stari refren
Dan koji se pamti nije prva lektira
Dan koji se pamti to je poljubac njen
Dan koji se pamti nije prva lektira
Dan koji se pamti to je poljubac njen
Dani poput vjetra kroz naš život žure
I u svakom ode dio jedne sreće.
Prva prijateljstva pjesme i lektire
To je sada prošlost i vratit’ se neće.
Dan koji se pamti nije brod od papira
Dan koji se pamti stari refren
Dan koji se pamti nije prva lektira
Dan koji se pamti to je poljubac njen
Dan koji se pamti nije prva lektira
Dan koji se pamti to je poljubac njen
Srce mi je teško
od toliko stvari koje sam spoznao
a to je kao da nosim
vreću golemog kamenja
ili kao da kiša neprestano pada
po mome sjećanju.
Ne pitajte me o tome ništa.
Ne znam o ćemu govorite.
Nisu ni drugi znali,
kako sam lutao iz magle u maglu
misleći da se ništa ne događa,
tražeci voće po ulicama,
misli po pašnjacima,
i bješe ishod ovaj;
svi imahu pravo,
a ja sam u međuvremenu spav'o.
Zato neka nabacaju na moje grudi
ne samo kamenje nego i sjenu,
i ne samo sjenu nego i krv.
Tako stoje stvari, mladiću,
a tako i ne stoje stvari,
jer, u inat svemu, ja sam živ
i zdravlje mi je izvrsno,
raste mi duša i rastu nokti,
hodam po brijačnicama,
odlazim granice i vraćam se,
tražom i zapisujem položaje,
no ako želite više saznati,
moji se puteljci sapliću,
a čuju se tuga i laž
kako reže oko moje kuće;
vedro vrijeme je ljubav,
zagubljeno vrijeme je plać.
I tako, sve onom čega se sjecam
i ono ćega nemam u sjećanju,
i ono što znam i ono što sam znao,
i ono što pogubih putem
s tolikim izgubljenim stvarima,
s mrtvima koji me nisu čuli,
a mozda su htjeli da me vide,
najbolje ne pitati nista;
stavite mi ruku tu, na prsluk,
i vidjećete kako u meni bije
vreća mračnog kamenja.
Danas je Nedelja 29.Mart / Ožujak 2026.
Dani ovogodišnjeg stađuna se dijele napriliku, tačno ‘vako: 88 prošlost / 278 . najbliskija budućnost, haman sadašnjost.
Dan za dana kroz na kroz prste klize. Sa njima noći i, nastaju besanice i more.
Neprekinuti niz mora. Neljudi , troglavata čudovišta i otimači veća s narodskim blagom nam Duše i život pričepili.
Čovjek se budi ne sjećajući ljepota kako se prije živjelo.. Kada je zemljom vladala Ljudskost. Kakva takva ,ipak ljudskost.
A onda se stvori hanefija , sektaš , nejvernik, baksuz. Odustao od Božijeg užeta.
Ne priča Božiji nauk. Takav je postao pd zla ljudskoga.
Ne želi da se sjeća vremena i istine, radi sile kojom hoće da se ulizuje i vlada. .
Nema sjećanja na Stvoritelja , Uzvišenog Silnog!
Kada je izbrisao Božji nauk hanefija je postao obijestan. U obijesti nema ljudskosti.
Samo prepisuju šušlje pjesnike i vrače . Klanjaju im se i nerazum vlada.
Ogavnost, smrt, ragolićena duša i tijelo. Idole stvaraju i padaju ničice pred njima.
A dan , šta sa istinitim danom, kada će svi odgovarati za svoja djela.
Da li će im pomoći vreće sa zlatom i dvori.
Ne , nikako ne licemjeri Ebu Lehebi i njihove družice i slugani.
Sve se piše. Ni trun neće nazabilježen ostati.
Što bi poete rekle:
Vrijeme bude i prođe. Pržun je vječan.
U Prevodu:
Čuvajte se vlastelinska bagre i Ilmija , da vas ne povuku sa sobom.