čovjek bez snova
ostavljen je noći
u mokrom raznožju
bez memorije
bez fantazmagorije
u vlažnoj postelji
spava i ne spava
čovjek bez snova
čovjek je bez buđenja
što mu je bespravno oteto
toliko važno nadrealistima
anarhistima i nihilistima
a noć je ta u tom slučaju
pačetvorina
pustinja gobi
pustinja gabi
po kojoj vjetar raznosi
svilene bonbone
čovjek bez snova
danju još – ajde de –
ali noću je ništa
koje rađa
svjetlije sutrašnje ništa

Nismo pijani. Trezni smo, čini se, svi.
I, verovtno, zaista jesmo poete,
dok sklapamo čudne sonete,
i s vremenom razgovaramo na “vi”.

I eto ploda – rakete, slike leteće.
I eto ploda: stih pompezan to je…
Crtaj, crtaj, bezumno stoleće,
tvoje vojnike, ljubavnike tvoje,

poloči njinu savremenu slavu!
Zašto je istina, ipak – neistina,
zašto nas ona povlači za skut…

I niski tvoj genij noge bi zdrobio,
sve da bi šezdeseti saznao put
i čudne rezultate lutanja dobio.

I opet mi duša sve o tebi sanja,

I kida se srce i za tobom gine,

A nevjera tvoja daleko se sklanja,

Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,

Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,

Pa bih opet tebi panuo na njedra

I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi

Još u nebo gleda i života čeka,

I ne misli: nebo da oblake vodi

Iz kojih će nova zagrmiti jeka…

Evo trideset ljeta kako pratim sjenku za tvojim nogama

Vjeran kao  crno pašče koje se vrti oko tvojih peta

Skriva se u podne za tvoje uspravno tijelo

I izlazi da igra sa ukošenim suncem po tratinama

Svjetlosnom žicom iz lampe oblači te i raste ako su niske

Kako ti voliš da čitaš večerom sobi sukladno raspoloženju

Samo tada uznosim se do stropa

I gubim se u pokretanju tvoje ruke koja okrece strane

Evo trideset godina kako je moja misao sjenka tvoje misli

Uzalud sam govorio i ponavljao vjeruje se

Ne znam kakvoj čudnoj otmjenosti sa moje strane

Sve što je crno nije sjena govore mi

Uzima se i ostavlja od onog što sam govorio

I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli

Stvarnost tela jedne statue

Simbol ukrašen kamenom Otadžbine

A kada prislanjaju nož za sječenje papira

U nježne zglobove mojih knjiga

Ne shvataju ni malo zašto ja vičem

Oni ne vide da  krvarim tvojom krvlju

I pitam se šta li njima moje pjevanje znači

Ako za svaku riječ koja se prelama u mom glasu

Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla

Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke

Bar jednom ću ovdje da govoriti iz svoje duše

Čovek je izgubljena partija karata

Crveno i crno slugu kraljeva   i kraljica

Ali između lebdećih boja ima praznina a i prstiju koji bacaju

Tijelo moje sačinjeno je od dvijee nepoznanice koje nisam birao

I vidim sa užasom da se  na mojim rukama pojavljuju bakarne pjene godina

Koje ce žigosati ruke mog oca o kom necu pricati ništa

Od koga nemam ništa osim načina na koji da obaram glavu

Zato što nije čuo dobro na desno uho i evo gde i ja takode

Od svoje majke imam obris ušiju

I način rasta kose

Ali duša u svemu tome je duša

Bijaše to jedna duša neugladena skitničava i još bezoblična

Duša slijepa koja čuje samo zlo kad se priča o svjetlosti

Duša nikla neznano odakle

Iz nekog pretka u nesreći vremena

Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije živio

Ili samo iz one strašne sramote moje majke kada sam izšao na svijet

Jedva duša tek nagoveštaj duše rđavo uobličena dlakava duša

Kakva se gubi bez žaljenja na bojnom polju ili u sudarima sa železnicama

Jedna sirota duša koja nije znala šta da čini sama sebi

Nošena strujom današnjeg vremena

Nikako ne od vrste Hamleta jedva kose Ofelije

Bosonoga u moru bez pisma u njoj

Loptica na japanskom bilijaru koju besposleni gost valjuta u nekoj kafanici

I ti pogodak u ”nulu” ili ”stotinu”

Što je u stvari jedno isto

Duša u garderobi gde pijani gost ne može više da nađe svoju tačku

Duša za jedno vece maskenbala sutra ce se baciti krinka

Duša razdvojena sa kojom se ne može izaći pred svijet

I teška da nosi otrov i mora stalno da se zaustavlja

Nikada ne razumjeh zašto si vodiš brigu o mojoj duši

Lopatama se mogu zgrtati takve kao što je moja

Ali šta kaže onaj koji prvi put vidi rađanje drugog

Čudom hirurgije

Šta reče moja duša kada si je ti izvadila iz njene košuljice

Kad saznah u tvojim rukama da sam ljudsko biće

Kad prestah da se pretvaram i da se izrugujem što postadoh takav na dodir tvoje ruke

Uzmite te knjige moje duše otvorite ih  gdje god bilo

Slomite ih da bi im bolje shvatili

Miris i tajnu

Pokidajte grubim prstima strane

Izgužvajte  iscepajte ih

I iz svih će te zadržati samo jedno

Jedan jedini šapat jedan jedini pjev

Jedan pogled koji ništa ne ogrničava

Jedno veliko hvala koje se  mrmlja

Tu sreću kao neku dolinu

Djete – Boga moje obožavanje

Beskrajno Ave u molitvama

Moju beskonačnu nesanicu

Moje cvjetanje moje prosijavanje

O savjesti moja o ludosti moja

Moj mjesecu maju melodijo moja

Moj raju moj požaru

Moj univerzumu Elza živote moj