Um ne može spavati, može samo ležati budan
i daviti se, slušajući kako se snijeg okuplja
kao na posljednji juriš.
Priželjkuje da je ovdje Čehov i da mu
prepiše nešto – tri kapi valerijane, čašu
ružine vode – bilo što, nije važno.
Um bi volio otići odavde,
ravno na snijeg. Volio bi potrčati
s čoporom mršavih zvijeri, zubatih,
pod mjesečinom, preko snijega, ne ostavljajući
ni tragova ni brazdi, ništa za sobom.
Um je noćas bolan.
Ne, ti sad nisi više ona – koja
Osvajaše me nekad; nit‘ ljepota
Privlači mene! To je – bol života
I izgubljena zalud mladost moja.
I kad, ponekad, očaram se tobom,
Gledajuć željno u oči ti sjajne,
Ja tada vodim razgovore tajne,
Ali ne s tobom već sa samim sobom.
Sa slikom one drugarice mlade,
Čije se crte u tvom liku skriše,
S ustima koje ne govore više
I sa očima – blijeskom mrtve nade!
Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno –
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?
Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti – kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud –
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.
Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.
Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.
S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.
**
Autor
Hajro Šabanadžović
More more , more duboko
Duša boli
Vodošpad suza
Sedefasti smiraj dana
Đartdin ljubavne nježnosti i ljepote
***
Bolna mi l'jube
na divanu leži
ponos ne da
pomoć iskat
meni tujinu
kod ženika suđenih
po jedna suza krvava
iz oka kanula
na usnama neljubljenim
osmijeh okamila
daleko je daleko
pomoć ne stiže
srce ga boli
duša mre
ako iko mora priko
ići ća
on će prije nje
molio se i molio
krunice
svih strana svijeta
vrtio i vrtio
ljubav jedinu ozdravio
sa duše teretli brigu
odagnao
u bespuće zla neviđenog
dođe na vrata
kućice u cvijeću
zjapi ljepotica tugom
snovima njihovim građena
zapisa krasnopisnog nema
istinu da slovi
zle misli se roje
ona ozdravila
drugog prigrlila
prigrilila
kuku li joj život
čemerni
bez mene
prigrlila
pa se drugom obećala
l'jubljenog ostavila
majskim potokom
u dvore nove
podno kavala
šumom stoljeća
šapat donese
bolan sam ti jube
bolan neprebolan
umrijeću
vidjeti te neću
a kunem se nebom
bez poljubca
na kraju bajke
čekaću te
u svakom budućem svijetu
za vik vikova
ampak
more more
plavetno
more more
duboko
brodica snena
neverom iskovana
neisplovljena
mirisom maslina obasjani
vrisnuše nebu
pomoz Bože
jadu velikome
usud je usud
reže sve grube riči
bunila rod
briše nerazumno vrijeme
ona ozdravila
iz rubova smrti se vrnula
sumnje odagnala
čovika svoga
jedinog
na grudi bjelokosne
sedefastim smirajem dana
navik privijala