Category Archives: Poeme

Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.

Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.

I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.

Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna mi usta riječi – godine te
i godina tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
 i muzike te .

Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godina pjesme nade
bremena svijeta.

Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.

Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeća
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.

Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.

To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vam nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.

Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.

Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.

Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.

Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.

Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.

Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti

Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.

Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.

Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother

Make love no war.

Nađoše i moj Dvor.

 

Srce drhti i pjeva

pičim, pičim, pičiću

na Bjelave u moju mahalu

veselo stičiću.

Polako klizim

do ulice iznenadnih poljubaca,

do kučice male trošne.

 

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Nimalo.

Na vratima Frka u rubin anteriji.

Sa kapidžika se čini malo većom

krupnijom.

Anterija se raspucava i nudi.

 

Priđem i saginjem se

da je poljubim.

Čeljade okreće glavu

poljubac na obraz pada.

Žena se smješi kroz suze .

To nju Dobri za majku zamjenio.

Drago joj i uvodi osjedjelog

zbunjenika u kuću.

 

A tamo,

odar boli i tuge,

muči.

Na odru

svilenom od bjeline

nježnom od ljepote

urešenom đulama svih boja

prekrasno dijete u anteriji

plavičastim safirima optočenoj

sanja

 

strast svoju

neutoljenu

vedrinu svoju

nepatvorenu

žeđ za životom

neugaslu

sa sobom

na nebo nosi

 

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci

i jedna slika.

Znam je,

lica anterijska i nevina sa nje glede.

Igrom slučaja

ja pored nje i zagrlio je,

lagano kosu joj ljubim

.

Sada joj lice mirno i spokojno ;

kao da je odahnula

i smiješi se.

Piano!

I u smrti –

ljubav i muzika sve je.

 

To dijete moje ,

naša ,mala Velika Frka je usnila.

Kraljica vrišteće boli ,

čini se sni.

 

O Frko,Frkice

otvori oči,

mladoženja tvoj ,

Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.

 

Umorna od čekanja mene neuviđavnog,

umorna bila, pa spije

Oko nje nema nikoga ,

samo kćer joj,

tuga i ja.

 

Kapi kiše po penđerima liju

pjesmu nose:

Ti si nam bila bol u srcu

nevinost u duši mila

 

Priđem meleki

poljubacem joj,kao nekad orosim

onaj dio između kose i čela

i samo jedna jedina suze

kanu na usne njene.

 

Znam sada bi se smejala

ne bi dala da joj tu suzu brišem,

već nestašno čekala da se sama u usne upije.

 

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna .

Sve joj majka ispričala.

I šta se zbilo

i što se nije zbilo;

a trebalo je da se zbude.

 

Glupava mladost

dušmani neki,

ili jednostavno sudba

na put nekoj sreći

uvijek

nesavladive prepreke nose.

 

Zasrami me ova mlada žena,

načisto.

 

Pianissimo

 

Kćer mi kafu,

žestoke cigar plave kutije

za koju su francuzi ukrali Frke ples,

bez filtera i kurvoazije,

čitav bocun

i dvije kristalne čaše na sto iznijela.

 

Kaže, ma'mo mame joj rekla šta volim,

a i trebaće Vam.

Dignem obrvu na ono ma'mo mame.

Ona se nestašno smješka kao nekad Frka.

 

Na tacni srebrenoj pismo.

Kaže za vas je.

Osvrćem se i gledam,

nema nikoga doli nas troje.

Mladost se hinjski a čarobno smješi

Mulac je zbunjen

 

Ljepota mila snije.

Ode Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota .

Mila i blaga.

Vrckava i vesela.

Ni tuga to ne može ukrasti.

Diskretna.

Nadam se da je bolju sreću u životu

no ma'mo mame pokupila.

 

U pismu mnogo prelijepih snova

poneka suza

čitam i teško dišem

uspomene klize

svako malo dignem pogled

tako ja nju duši prinosim

ona zna i smješka se

 

Napokon smo noć proveli sami

zajedno

sa ljubavlju i snovima

jedino nismo ljubav vodili

 

Ima i nekoliko riječi

ličnih

samo za mene.

 

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

 

Ustajem na usne joj spuštam

poljubac nježni

što sve znači.

nema se šta oprostiti

niti žaliti

samo suze obrisati

pasti na koljena

pogledati ka nebu

skrušeno spustiti pogled

izreći Njegovo ime

pianissimo possibile

voljeli smo se

U vremenima sretnih dana,
naših djetinjih života,
nalik na jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći,

bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje ,
sve radi radosti povratka.
Svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi.

Predivni su dvori moji,
mila moja zlaćani od snova,
a bijeli i plavi od čednosti,
puni ljubavi od milosti
dobrote od ljudsjkosti
Da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo ,
moj grad
moja zemlja
bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama,
dok vas ne bih stvorio.

Žao mi
Grad čednosti nikad nisi vidjela.
Više mi žao,
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo.
Sigurno bi se zaljubila u njega.
Vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega.
On te opije i zarobi i ti nemaš kud.
Samo mu se predaš i voliš ga.
I sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih.
Obavezno ih dosanjaš ,
pružiš ruke prema njima,
sklopite ih
zajedno lepršate.
Jedno vrijeme.

Žao mi

Onda se nešto malčice poremeti.

U putu se zagubi jedna riječ.

pa još jedna

Pa pismo.

Sa pismom nestaju dodiri.

I kako reče jedan moj vrli prijtelj

Dvoje se nađe,

pa se poslije ne nađe.

On je škrt na riječima,

a bogat djelima i bolom.

Između onoga:

se nađu

i onog pa se ne nađu,

stane čitav jedan život.

Plav i svjetlucav,

okupan suncem i svjetlošću.

Ima tu i boli.

 

Žao mi

Taj život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje,
da bi ga moru predala.
Ne biva joj lakše.
Toliko je boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke.
Sve su one okrvavljene.
Neke i previše.
Skoro da su izgubile svoju plavet.
Ali sve su ostale čedne.

Kao naša ljubav.
Ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije.
Tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni.
Sni i vrišti.
Svoju nestalu djecu traži.

Ljubavi jedina,

nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:

 

– Dragi moj

 

Decenijama nisam nijednoj Princezi dozvoljavao te riječi.

Tugom su snile moje misli,

bojom tuge  slikale nedostajanje.

 

Kad sam od tebe čuo te riječi,

prvo sam se uznemirio,

a onda me obuzelo ganuće

i toliko nježnosti ,

da sam pomislio:

Bože Milostivi,

koliko volim ovu Djevojčicu.

 

Hvala mila.

 

Nisam ti pričao,

ali dugo vremena sam svjestan ,

da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.

 

Kada sam te vidio ,

prozračnu,

malo preplašenu,

sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,

iz koga ljubavi vri,

prekrivenu velovima sanja,

onako nježnu i prelijepu

i naslutio htjenje pripadam ti,

pomislio sam:

 

Žao mi što to ne izgovara,

ovo dijete zaista zna voljeti.

 

Vidio sam ti to u očima , Princezo,

osjetio jecaj u tvom bolu .

Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.

 

Namah sam ti napisao jedno pismo.

Nisma ga poslao.

Zbog mahalske časti!

Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.

Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,

ako mi počne vjerovati.

I kao i obično takva se pisma zagube.

A ta vremena poslije , se ne zbudu.

 

Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.

Nimalo neobično Mila.

Uzbuđenje što sam te prepoznao,

želja da te volim,

da me voliš da mi pokloniš sebe,

da te kradem,

da me bereš,

je učinilo svoje.

 

Danas je pismo  samo od sebe isplivalo.

Valjda je osjetilo da si mi se obratila.

Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.

 

Osjećam , nisi nas zaboravila ,

u vremenu prije i  preko nekog vremena.

 

Evo pisma Krhka ružo,

koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .

Zavolio.

I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.

**

Mila

 

Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.

Prelijepim i bolnim.

Punih Nade.

Čežnje.

 

Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.

Dat ti je život Princezo.

Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,

Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.

Barem ponekad.

Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,

koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?

Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,

i čitati ono nenapisnao.

 

Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,

a opet nedovoljno.

 

Treba ispisati hiljade stranica,

za svaki tvoj veo barem po jedan,

 

pa da budem bar malo siguran ko si ti.

Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,

podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.

Neuki su i zli.

 

Ti si ” kriva ” za to.

Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.

 

Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.

Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.

 

Još manje sudi onome od koga si pobjegla.

Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.

 

On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.

Pravilo gospodstva:

Dame biraju, uvijek i u svemu.

I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.

Čak i kada nenadano odiš.

Nikako i nikada.

To bi bio znak da sam neuk ,

da nisam smio zadržati biće,

koje mi je samo Nebo poslalo.

 

Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.

Mene ni jedna  nikada nije odbacila.

Osim taksistica.

Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,

obučenih kao snovi Malog princa.

U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca

i nježne krhke ruže ,

rasute po nebu rastanka.

 

Znam pustiti Grlice da odlepršaju.

Ka nebu ili đardinu?

To već ne odlučujem ja.

Ja sam , može se skoro sa patosom reći,

decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.

 

Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.

Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,

dok su anđele  još hodale dunjalukom moje duše.

 

Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.

Vjerovao sam im.

I pokušavao.

Prečesto ?

Radovati , milovati i cjelivati  nekog  ,

nikad ne zbori da je to suvišno.

 

Kalendari me riikad  nisu prevarili.

Do tebe.

A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.

Od tada ,

shvatam ,

da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.

 

Treba pogledati u nebo,

prelijepi dan, mirisni đardin

ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.

Možda poviše Latinluka ili

ili u kutku  zadužbine Adeline Pauline Irby,

u gdje je moja mladost u traganju za tobom,

koja ćeš decenijama poslije  dolepršati

na mjesto mojih zločina,

plesala i voljela ,

kao konj ili defin.

Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.

 

Proteklo je vremena i vremena.

Sad više i ne znam kojima vjerovati.

A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.

 

No šta ja o tome znam.

Ja sam samo sanjar.

Ponekad me neka bića toliko ganu,

da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,

i da previše pričam.

Ali ne mogu si pomoći,

prelijepa djevo moja.

 

Noć je svježa,

okupana Mjesecom i zvjezdicama,

utišana tvojim sjenama.

muzika tiho rovari bilom,

sjećanja stižu snove,

a ja se pitam kako se zoveš.

 

Osjećam šapat imena tvoga,

i koje cvijeće od tebe mirise krade?

Baci mi Mila,

kjljuč nagovještaja ,

kako je tebe sada  voljeti,

da ga poredim sa mojim prošlim,

ili mi pokloni  ,

samo jedan  ,

jedini ,

lat djevičanske ljubičice.

** **

Ti ode prije nego ti pismo poslah.

Srećem te svaki dan.

Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,

naši snovi vrteškom života zajedno plove.

Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,

u mom poslijednjem dašku.

 

I znam , bolim te Mila djevojčice.

 

Oprosti meni neukom i neuviđavnom.

Neću da te pitam:

– Gdje si ti,

jer znaš gdje sam ja!

**

Dopisano

Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,

prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,

i slici okačenoj u njenoj nutrini.

 

I molim vas,

ne recite joj da je volim.

Zasuziće.

 

Takva vam je ona.

Čedna a prelijepa ,

rastancima sklona,

a hodi prozirnim  hodnicima Maksumčetove duše.

 

 

 

72

Sa nestankom ruže odlazi proleće,

listove mladosti sa sobom odneće.

I slavuj što tiho pevaše na grani –

da l’ će da se vrati, ili možda neće…

73

Ljubavi! Hajde sa Sudbom

da se udružimo

i žalosne sheme života skršimo.

Rasute komade skupićemo tada

da po želji srca opet sastavimo