Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo
maksumče
obećanje dade
jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu trešnju
njenu raskošnu noć
djetinju kapljicu
krvi
jubavi srca svoga
čitav život
darujem
Ljube,
sva moja stanja se odraze na slikanje.
Sada me nešto ne idu slike i boje.
Ne slušaju me.
Izgubila se radost iz slika.
Prisutna je velika zbunjenost i tuga.
Ima mnogo nježnosti,
ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,
nejasnimim obrisima.
Znaju boje i slike šta mi je u srcu.
Nedostaješ mi mila.
Svakim danom se budim sa čežnjom
prelijepa djevojčica će mi doći.
Ali drži me nada.
Malena me se nije odrekla i zaboravila.
Doći će?
Čitala si moj san?
U njemu tvoje riječi.
I ljubav naša.
Imam ja još lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.
U sehari ljubavi zaključane tuguju.
Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.
Bojim se da te ponovo ne uplašim.
Misleći na tebe ,
ja opet sanjam bajku nalik tebi.
Nježnu,a iskričavu.
Čednu , a raskošnu i čulnu,
kao trešnjine usne tvoje.
U mojoj,
eh, kad bi smio reći,
u našoj bajci ,
u svojoj snenosti blistaš i lepršaš,
snena Princeza,
privid kristalnih obrisa.
Nisam te slučajno nazvao princezom.
U mome srcu ostaje zaleđena fotografije,
predivne Prineze iz bajke.
I svaki pogled u tebe :
sjećanja još uvijek žive i miluju,
raduju i raznježuju.
Omjehuješ mi se onim anđeoskim osmijehom,
punim djetinje dobrote i snene blagosti,
kojim si me zarobila,
i uzvijek iznova pomišljam.
-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.
Ugodan let Anđele moj.
Ni vremena nema
da se krikne
ni vremena nema
da se vrisne
ni vremena nema
da se pomoć traži
ni vremena nema
da se pomoć da
vremena ima
za nestajanje
taj novi poredak sve je
vrijeme je za radovanje
Po ko zna koji put
još jedna igla je zasekla venu
po ko zna koji put
još jedno dete nevino je zaspalo
snom neprobolnim
po ko zna koji put
još jedna igla dovršila život
nevini
po ko zna koji put
jedan je život uskraćen
potrebitim
Taj prelepi život samo jedan
neponovljivi ubijen je
po ko zna koji put
jer očevi se odrekli
jer majke se odrekle
jer ljudi se odrekli
zalutale ovčice
krhke devojčice
Poslijednji put
jedne oči zavrnute u nepogled
poslijednji put
jedan čuperak se mrda
poslednji put
jedne beskrvne usne se bolno stišću
poslijednji put
jedna ruka nemoćno pada
poslijednji put
jedno krhko telo potresa grč
poslijednji put
više snova nema
Da bi pagana bogomolje
da bi bezbožnici
da bi kompanije
da bi krvopije
živjeli u vremenima kobnim
u izmetli bogastvu
na očigled pravednog svijeta
Sve ćemo to lako pozlatiti
Mili i porobljeni naši
Znaju blagdanima govoriti
Očevi nacija i robijaši
Sumnjaći u pomen zlatnih kašika
pučantvo krv čki iz krvavih bešika
okreće se ka nebu što plamti
Živi i Vječni sve gleda i pamti .
Snovi se ponekad ostvare, ako ih uporno sniš i želiš .
Tako kažu.
Uvijek ti snovi,samo se gomilaju,a ja ih ne smijem u pisma pretočiti.
Boli nedostajanje.
**
Mila Moja
uvijek radim ono što mi srce kaže.
Jedino za pjesme (?) i slike nisam nikada nikoga pitao,
ni srce.
To je nešto što se samo od sebe rodi.
Volim snoviđenja.Vjerujem da u njima poruka za nas ima.
Nikad ne rumačim snove.
Zabnranjeno mi , a mogu da zabole.
Sinoć usih jedan san.
Djetinji je, ali iskren.
Usidih se da ti ga pošaljem.
**
Oprosti mi malena,
Sinoć ti htjedoh poslat poruku.
Osluškivao sam hoće li mi srce reći da mi se javljaš.
malo sam čekao (dva -tri sata )
Pomislih, bebica moja spava .
Bio sam nešto umoran,
pa,obandačio smamse.
Zaspem obučen i sretan,jer te u srcu nosim.
Što ti je čovjek?
Malo nade imam.
A opet puno topline,dobrote i ljubavi,
djetinje čednosti u srcu, od tebe primam.
Takva vam je ta Princeza Tea
Djevojčica moja.
I kad šuti ,znam da mi milost,
radovanje snije.
I usnijem san.
Ti došla.
Kucaš.
Siđem dolje da ti otvorim vrata.
Bez pitanja uđe neki blagi povjetarac u Galeriju.
Slegnem ramenima, mislim baš sam lud,
nema dijete pametnijeg posla nego budit Galeristu.
Jer sada sam samo to.
Galerista.
Tako se osjećam kada dodire nemamo.
Tada sam se osjećao slikarem i poetom.
Stresem se , šta ću.
Navikao sam.
Život ide dalje,kažu neuki.
Ali ne ide.
Zastane u onoj tački kada ne očekuješ mnogo toga.
Samo dan za danom.
Kada pristaješ na ono:
-Možda jednom navrne.
Ostavim otvorena vrata,za svaki slučaj.
Možda čujem glasić:
-Ja došla!
Ili barem šapat:
-D'bro , evo me.
I djetinji smijeh.
A meni damari biju,
eto Princeza mi došla.
A u onom danu za danom,
kompjuter upaljen.
Nema čak ni poruke od moje bebice.
Moga radovanja.
I danas bijah malo tužan.
I sve se nadam da ću ti reći:
-Evo sada ja puko od radosti.
Malena mi piše, raduje me.
Javlja da se vraća.
A tada…
Možda me zavoli dovoljno da joj mogu pisati,
Riječi nježne, riječi…
**
Piši ponekad Mila mila,
Lomićeš jedno ogromno nedostajanje.
Uglavnom.
Prijatan ti dan Princezo
I sni.
Sanjaj naš Ocean,Tišina i sni.
Prelijep je.
Nisma ti pričao o njemu..
Neki drugi put.
Žurim da te danom radujem.
Hoću večeras da ti još ljepše pišem
Jer malena …
Život je prelijep ,
Ti si u njemu.
**
A sada ,
ti što predivne riječi u stihove kuješ,
i raznosiš ih vjetrom ,
da vaseljanu nježe,
reci nedoumičnom,
-Da li ovo vrijedi objaviti?
Ime će neukim škripati,
no to nas nije briga.
Prelijepo ime za anđela kojeg snim,
a čiji lik tek u slikama svojim nazirem.
Ugadan ti Princezo
ovaj prekrasni jproljetni dan.
Volim ovake dane.
Elegični su ,
a opet bremeniti bojama i ljubavlju.
Tvojom i mojom.
Moje dijete je umorno
Leglo je da spije
Moj dragi je mene ostavio
Krv svoju umiruću
Ljubavi jedinoj malenoj
Njenoj vjenčanici je poklonio
Usud je tako htio
Da umre na njenim rukama
Da glavu svoju pobucanu
Na njene grudi položi
Izusti samo jedno tiho
Volim te i pođe u drugi svijet.
Molim te ljubavi moja
Oprosti mi što umirem
Nije krivac dragi tvoj
Smrti svojoj samo me nestaše
Tako to biva grlice moja
Prevelika ljubav ubija.
Sleđena i mirna gledam
Vijekovima poslije
Položen na mramornom odru
Dragi moj spije i snije
Moje djevičanske ljubičice
Sanja da ubire.
Tu predstavu neće gledati
Osta Luca sleđena neubrana
Bijela neokanjana bez jauka
Kliču ubice u CK kolonama
Ni briga ih za duše dječije
Skršene što lepršaju.
Šenkrat plaho je to
Eno kiselico molim
Ponekad u srcu se gnjezdi
misao
tvoje tijelo sjeća li se
sutona
onog dragog tvog
sa kojim odstenješ
na dušeku do svanuća
ili sve je to
samo jedan zarez
u zipki vremena
gdje njišu se djetinji jecaji
Da li sam te mogao zaboraviti
ljiubavi moja
svih usamljenih dana
pa čak i posjećujući tvoj grad
kada me modrozelena iskrenost pitala
da li sam te mogao zaboraviti
odogovor je bio još iskreniji
uvijek isti
nisam i nikad
jer nisam ni želio
godinama poslije
kada bi se koja decenija upotpunjavala
svaka je postavljala pitanje onih prethodnih
da li je vriejdilo
da li je vrijedilo sve to
sve to je podrazumjevalo tebe
tebe i mene
nas dvoje
tu ljubav
te uspomene
sva ona sunca blještava
mjesece znatiželjne
maglice milosne
zvijezdice uzbibane
more nježnosti
pjesak milovanja
dane proljeća letnog
i svi potonji sni
i dani ljubavi
odgovor je bio uvijek isti
jasan i trenutačan
konačan i beskonačan
potvdan i iskren
Ah, da !
vrijedilo je mila moja
neumitno
svaki dan mog života
u kome si bila ti
bio je neki praznik
najčešće praznik ljubavi
i radovanja
tih dana dosad je bilo
17 163
tek toliko da znaš
a ti sekunde računaj sama
to je tako lako računati
mnogo teže nepodnošljivo teže
je živjeti bez tebe
jedina moja
te godine dok sam spavao na splavu
Indexi su nam poklonili onu tužnu
voljelo se dvoje mladih
dušmani im ne dadoše
mi smo bili tužni
a živi
daleko jedno od drugog
Ono malo škrtih riječi koje sam vezao za tebe
mi je govorilo
život te vukao da ličiš na Pepeljugu
a ja sam volio zamišljati
ti si proljeće koje ću
eto
ja Mali Princ
poljubcem probuditi iz dubokog sna
i spasiti naše proljeće
spasiti tebe mila moja
odvesti te na malu planetu
na kojoj ima mjesta samo za baobab i ružu
i nas dvoje i ljubav
Eh da!
tek malo proširenu i docrtanu
za polje mirisavih ljubičica
sa nevidljive strane planeta
za čije postojanje niko
osim mene i tebe
pa čak ni Egziperi
nije znao
to polje ljubičica
što krasi i naša srca
nećemo gaziti
ni ti ni ja
ljubičice su tako krhke i nježne
a tako mirisne
jer mirišu na nas
mi ćemo ih tih dana
pogledima milovati
nema veze ako moramo pričekati
možda samo pedesetak godina
ili nešto više do ponovnog susreta
radosti i poljubaca
Vrijeme brzo leti
igra se i juri
a djeca ko djeca,
šta ona znaju šta su godine
ili četrdeset sedam godina samoće
ljubavi moja.
Ih,da!
kako ću te zaboraviti
ljubavi jedina
ti si ruža moja
jedina
Utihnu gitara
nikad više u njihovim đardinima ne zasvira
Svirač kad htjede da je spusti
samo je odlepršala
svjetlucavi trag za sobom ostavila
svi je pogledom do neba ispratili
gubi se ali i dalje svira
pogled vrnuše
u Malenu pogledaše
zamalo ne vrisnuše
umorno dete se na ogradu naslonilo
san usnilo
blaženo spava anđelu nalik
pjesnikove ljubičice nevinosti sanja
ukočena sleđena
mrtva se čini
dječak prst na usta stavlja
pst tiho najtiše
dijete spava
prilazi usnuloj
nježno najnježnije
i još nijansu nježnije
bestežinski
toliko je krhka bila
u ruke je prima
ona se meškolji
ona spava
oko vrata ruke mu svija
pribija se uz njega
sanja da poslijednji tango
sa njim pleše
osjeća da sigurna je
ali ne zna da li je to tango amore
ili neki drugi zov ljubavi
niko je više ne može povrijediti
Jes’ kak’ ne!
Sudba je sažaljivo gleda
on je nosi ka ljuljački
koja se sama njiše
malena osjeća
da sigurna je
to je ritam njihovog Tanga Flamenga
ljuljačka se ukipi u jednom trenu
kad muzika poljubcu nagovještaj da
visi snažna i odlučna
ko ženina noga oko muškog tijela
svija se
odlučno drhti
kad joj njih dvoje prilaze
hoće da se poda
on je kretnja blaga
ona zagrljaj mazini
nježnost sjeda
malena baš ko malo dijete
mu se u krilu meškolji
stišće ga i čvrsto ga grli
tango sad sporije suze lije
boji se djevojčica
da snovi ne odlepršaju
sve nešto isprekidano
nemirno diše i uzdiše
kao da jecaje i vrisak stišava
lice joj postaje jecavi korak melodije
on joj kosu miriše i ljubi
misli još uvijek se osjeća na bebu
a tangom se krasi
ljuljačka se polako njiše i njiše
njih dvoje se miluju i miluju
i miruju i miruju
samo muzika boli
on joj nešto šapuće
i spavaju i spavaju
muzika vrišti
on joj još uvijek nešto šapuće
i sanjaju i sanjaju
0n prestaje da šapuće
i umiru i umiru
Bože mili ta djeca zamiru?
muzika ne posustaje
ali se stišava
nije umorna
ali zna
sada su na redu
tišina i tajac
ptice će utihnuti
gledati u djecu što spiju
muzika vidi svi su utihnuli
iščekuju
da onaj demebel pita
hoće li ta milja denari
on je svoje gatanje zavšio
nimalo ih ne iznenađuje
većme razočarano kaže
da nije usnula
on bi je garant zvekno
jer tango flamenko je to
da savim sam siguran
da je to ona ista gitara
sada služi na ispomoć
da se njegovo srce ne skrši
bez otplesanog poslijednjeg tanga
zvuk gitare vuče me ko magnet
ja iskačem kroz prozor
Da šalim se.
još nisam zvizno
skoro
iako nije visoko
samo tri metra i kvarat
oprezno se spuštam
izvijam ruke i visim
još sam elastičan
tango iskustva
i još sam u trećoj deceniji
njena poslijednja godina
da visim i lahurim
lako se otpustiti
a opet i čemu oprez
život je kratka
mila moja
kak bi rekla filjozofi
povjerovao sam
više nikog nikog nemam
da mi ruke pruži
da prisloni grudi i noge na mene
da nam srca otplešu poslijednji tango
nikom ne rekoh
još su mi mudraci šapnuli
da me ne urezile
da me manje boli
Malena ti se sutra udaje
pa ti vidi šta ti je raditi
BAJKA SREBRENA BOSNE ZEMLJE BOŽIJE MILOSTI
MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE
Očas se nakupilotrideset godina Genocida i pokolja u Srebrenici , I genocidnog rata u Bosni.
Mora se obilježiti , iako svake godine nekoliko majki i sestara čije su najdraže nestali – svisne i presvisne.
Neke ne dočekaju da pomiluju kosti ljubljenih
Samo sjednu , usniju najmilije , osjete lahki dodir povjetarca , pomisle :
Ovo je dodir duše sina moga.
I ne probude se.
Kad majke umiru , sada već decenije bola , sa sobom , na ahiret prte.
Nebo im jedina nada ,
da će tamo sresti voljene.
****
O Srebreničkom genocidu je mnogo toga rečeno.
Ne i dovoljno.
O Srebrenici su pisali i znani i neznani, i poželjni i nepoželjni, i dobronamjerni i nedobronamjerni, relevantni i nerelevantni. Većina njih se pokušalo utrpati i utrpava u srebreničku tragediju radi ličnog profita, lične promidžbe ili želje za nametanjem svojih stavova i svojih „istina“. Vjerovatno i minuta pozora javnosti, biti na slikama , u prvom redu.
Prava istina o obimu i strahotama stradanja Srebreničana u Srebreničkom holakustu iz ugla žrtvi vrlo rijetko dopira do javnosti.
Ako i dospije, vrlo brzo se sklonjaju iz žiže interesovanja, u nastojnaju da se istina ućutka i prepusti zaboravu.
Neće moći ni ove noći ni ovog vijeka ,a Boga nam Milostivog ni slijedećih vjekova.
****
Sada se prepuštamo bolu i
Bajci Srebreničkoj,
i uzvišenim Majci Srebreničkoj i Sestri Srebrenoj.
Bajku kazuje jedno dijete , jedan Mali princ , koji osječa svoj i bol , neprebol drugih :
Pričajući o nama ubijenim Srebrničanima ja pričamo tebi Majko srebrenička i tebi Sejo srebrena,
Ja, Isa nestalo Maksumče.
P.S.
Bajka je obimna pa smo je prisiljeni podijeliti na više dijelova, radi pozornijeg praćenja.
Dobar dan mili Anđelu
ja još uvijek pišem ti pisma zagubljena
prelijepa ženo kojom mnijeh život provoditi
nježna krhka čedna prirodna i savršena
Volim te Cvijete moj
u pokušaju da te raznježim
ispričaću ti bajku o kučici i cvijeću
Jednog marta bijah sam i tužan
nekim proviđenjem ostavljen
Srebreni Mjesec zasjeo
ne miče se
svjetlucav i blag sjećanja nosi
napisah povijesti krik
Prelijep iskren nerazuman
o tebi jedina
o nama blaženim
o danima ljubavlju bojenim
Avaj
niotkud
zajauče vjetar strašni
ledana tuča istrže stranice iz srca
sklopih ruke sleđene
spasih samo par stihova razbacanih
ali kako da ti ih poklonim
slijepilom ne vidim kamo lebdiš
Potrgala si bajku
a ne znaš
dite si nevino
kako ćeš znati
kako sve nekraju odi
kad martovske ide punog mjeseca lede
srce djetinje
Čitave dane bijah sa tobom
čitave noći se borio sa našim morama
i sanjao te
blistavo čednu
i budio se
bolno uplašen
i sanjao te
violetnim đardinima nalik
i nježio se
koliko ljepota u tebi ima
i sanjao nas
gorimo u plemenu
i snježio se
Oprosti mi
možda te uznemirim
obećavam neću dugo
nisam više od ovog svita
ja sam samo malo zaljubljeno dijete
moj mili anđelu
moja tugo
ne vidim dalje od srca
koje tobom diše
i pominjuć ime tvoje
sve tiše
nježnije
i još tiše
cvjetove tvoje neubrane sanja
treperi i diše
a ledena rosa niz lice slazi
A jednog prelijepog iskrenog Božijeg dana
možda te gane
naša kučica u cvijeću