Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.
Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.
I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.
Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.
Puna mi usta riječi – godine te
i godina tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
i muzike te .
Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godina pjesme nade
bremena svijeta.
Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.
Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeća
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.
Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.
To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vam nije trebalo više.
Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.
Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.
Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.
Oružje nije izmislio mili nam Bog.
Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.
Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.
Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.
Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“
Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.
U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka
Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!
A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!
Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.
Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.
Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.
Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.
Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.
Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.
Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.
Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.
Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.
Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti
Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.
Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.
Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.
O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.
Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother
Make love no war.
Nađoše i moj Dvor.