Ko da je juče, 
a ne prije pola vijeka bilo. 
Jednog sjetnog jesenjeg dana ,  
kada se  crveno cvijeće  
sa zlatnim lišćem mješalo  
padajuć na rosnu crnu zemljicu 
koja puca od ljepote , 
praveći humke  nestajanja . 

Prosvijetli mi se ... 

Kosara nije dobro ,
nikako nije dobro !
Ona više nije od ovog svita.
Nikad nije ni bila!
Toliko je prozračna ,
svjetlosna ,
uzvišena  i umilna ,
da me boljela 
nevina dobrota i smjernost .

Često san se pitao :
Šta joj je?
– Ne znam !
Kažem sebi ,
a lažem se.

Nekoć sam sanjao ;
Leži ona u bijeloj sobi ,
bijelom krevetu ,
sva u bjelini .
Prekrasna i čedna ,
kao usnula nevjesta.
Anđeo .

I sanja !

U kosi vranoj i blistavoj ,
se povjetarac sreće  
i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća ,
zamrsili .
Čini se na nekoliko mjesta krvavi.
Ali znam , nije to krv . 
To su crveni cvjetovi  ,
koji prizivaju krv ili ljubav.

Meni u glavi  oštri nož burgija .
Nije ljubav,
Kosara je ima.
Slutim , to je cvijetni  križ smrti.

Dobra bića kad umiru ,
u snima ,
i svojim i tuđim ,
na glavi , oreole cvijeća ,
trnja  ili  krvi nose .

Ljepota mila se u mom snu
sa svim krunisala .

Tada sam vidio ,
u njenom snu ,
slkinuvši vijenac,
prozor je otvorila ,
nježno ga , poput snova ,
otisnula ka nebu.

Vijenac se pretvori u grlicu bijelu
i ona  odlepša u nebo.
Prepoznao sam u njoj Kosaru,
a je bila prelijepa.
Nije uopšte tužna .
Prozračne zeleno modre oči
iskrile su ljubav.
Lice bijelo ,
lice nježno ,
anđeosko ,
umiveno milostivim plavetnilom neba ,
blista u svjetlosti zlaćanog sunca.

I još sam vidio ;
legla je na krevet.
Prekrstila je ruke preko grudi.
Nasmiješila se ,
duboko  je uzdahnula ,
oči zatvorila ,
zaspala i usnila.  

Svijeća pored korizmenog molitvenika
je tiho lelujala
i do zore gorila
Kosara se više nije  probudila.

Bješe to pred zoru ,
Blagoslovljene noći sudbine ,
noći dvadeset sedme ,
Ramadana mjeseca,
Godine tisuću tri stotine devedesete .

Neka te Mir i Milost vječno prate
Dušo moja blažena.

*

Mila Krhka ružo

mnijem gotovo je

a ti bi da ponovo  počnemo

Ne ide to tako

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima

ti uvijek negdje bježiš

pa se vratiš.

ne mogu više dolaziti u njih.

i nikad ne pitaš kako je bez tebe

I znam

opet ćeš otići

kako li  sve miriše na tebe

nestanak moj

ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

a to boli mila

kao da te neko metalnim kanđama po grudima  šara

pa onda žiletom sjecka

turpijom struže

Na sve te krvave rane

još dodaješ   vodu iz očiju

i čisti etanol

No to nije ništa

fizički se bol još može podnijeti

sviko sam tome

ali ima ona tupa bol

zasjedne u grkljan

pa ga stišće

mengelama zavrće

pa se poput kame u mozak zabija

i nade burgija

ko vađenje zuba kovačkim klještima na zdravo.

hoće   da vrištim od nedostajanja jube

a ne mogu.

stid me je odrastao sam

učili me samo djeca plaču kad ih boli

a u mene djetinje srce

nevine prozračne  duše

i ljubav čista kao bebica

što je tek proplakala prvi put

ne i jok

ne smijem plakati

I sve nešto mislim

ako bih počeo plakati

isplakao bih čitav život

a ne može to tako

ta bol je ništavna.

jes’ da je moja  ali zaborav je ne stiže

kako ćeš je zaboraviti

kad te svakog trena pritišće i boluje

i još uvijek imam one svoje poslove

treba pomoći djeci i djevojčicama.

svuda  okolo,i bliže i dalje čujem

vrišteće boli kako pomoć traže

sav se svijet pričešćuje u krvi i bolu

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti

usta im začepe

nož pod grlo

u grlo im stavljaju

i šta im još sve rade

mila moja

stidim se ljudskosti svoje

koliko djece ima jedina moja

koja ne upoznaše koricu kruha

ni majčinu ljubav

morao sam bar jedno dijete spasiti  ljubavi moja

ispalo je da sam ih spasio više

nisam ponosan na sebe

nimalo.

nisam mogao spasiti sve

nisu mi dali

ovdje na zemlji

meni tjelesnom

prostor i vrijeme su ograničavajući

ispred njih se ispreče ljudi zla

ili imam vremena

a prostora nemam

ili imam prostora

a vrijeme je davno isteklo

mene malo ljubav potkačila

pa otkačila

i ja bih da plačem

kažem boli me

neće moći

svaker duge noći

i potonjih sve kraćih dana

bez sna

ne dam da me boli

ne hvala lijepo

ljubav je radovanje

i kad je tužna i bolna

rastanak muhura

neko je volio i voljen bio.

šta će ti više

voljen bio i snove snio.

milovao i ljubio

igrao se i jurio.

znači sretan

presretan je neko bio

ljudi su sebični i nestrpljivi.

hoće sve

odmah i zauvijek

nisu svikli odricati se

moliti i poklanjati.

kako bih jadan i siromašan bio

da te kojim slučajem nisam sreo

i sve one grlice mile

što su mi se na grudi oslanjale

grlile i ljubile

mene raznježenom blećku ljubav poklanjale

sve sam ja to shvatio i to davno  jedina moja.

istog trena kad su tvoje riječi presahle

ali jednom godišnje

na dan našeg poslijednjeg susreta

avgusta mjeseca  bol se nenadano vrati

poput bumeranga me posred čelenke strefi

pa se spusti u grkljan

pa burgija do srca.

ja mu ne dam da vrišti

a ti se i ne sjećaš naših susreta

.

Uvijek sa sobom nosim

dvanaest pupoljaka bijele ruže

orošene suncem i titram

ne hodim

ne lebdim

već lagano nabadam

mic po mic

korak po korak

titraj po titraj.

to srce ne želi kraj

usporava

misli

ako sad odem i ne vratim se

ono će morati ostati na splavu

usred uzburkanog mora

bez škripe dušeka

pa se pita kako ću je bez mirisa plahti

koje je bojilo tijelo tvoje

kažem srce će morati ostati na splavi

opkoljenoj modrozelenom tišinom

djevojčurak neki drijema.

liči na tebe

ali srce ne titra i ne pleše

znam nisi ti

malo je pogurena i ramena joj se tresu

kanda plače

šta ima plakati na mom splavu

nemilosrdno srce moje me pita

Ja ga korim i kažem

nisi se samo ti pretplatio na bol

pusti djete da svoju tugu isplače

more veliko  a Rijeka Djetinja

a Modra je i  velika

zahvalno primiće suzu i proslijediti dalje

možda stigne do onoga kome je najmjenjena

ne obazirući se na ramena koja se tresu

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukružno

dvanaest pipoljaka to je mnogo trnja

nisam pažljiv zato što ne želim biti

trnje me bode

ruke mi krvare

i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog

na kvasnim daskama  javlja  se novi cvijet nalik srcu

nisam siguran   tvojem ili mojem

no

kad zadnji pupoljak legne

sve zaigra

sve zatitra i …

ja požurio prosijavati bol

kao da mi život zavisi od toga

srkletiti ne valja

već sve po redu mila moja.

ništa mi više ne može pobjeći

ponosan sam je

niko meni nije kriv što te toliko volim

možda mrven  ti  mila moja.

a onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem

ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te prebiti biti

ako ne zadržiš život zauvijek

trebaš mi da me voliš i juriš

jurio sam te mila moja

čitav život svoj

ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu

A i svjetlosti  ima toliko mnogo

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

opisujem krugove oko sebe

jedan za nas.

drugi  za ljeto i proljeće

treći za pijesak i more

četvrti za sunce i mjesec

peti za putanje i grlica let

šesti za zvjezdice i maglice

sedmi za Svjetlost i Milost.

tada bih zastao

Neparan broj???

nešto mi ne štima

očešao bih se desnom rukom iza lijevog uha

zamislio se

kakav me neparan broj u blentaru potkačio

a opet

sedam je i simboličan i formilističan broj

i zato svakako je paran

uostalom svaki moj krug je dat u parovima

i svaki još po dva osjećanja nosi.

tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene

i dvadeset osam značenja za tebe

mnogo  je to parova i ljubavi mila moja

sasvim dostatno za nas

kamo su nestala cvijetna proljeća naša mila moja

kamo su nestali naši nesusreti

nikad se to nisam pitao

nisam ni trebao.

imao sam ih u sebi

to mi je bilo dovoljno

tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

oni drugi koji vole takođe ubijaju one prve koji vole

ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestajanja   kupuju  pupoljke ruže

bezbroj  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane

za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni orošeni pupoljak

što u nježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila

pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

radili smo sve i svašta

ja napose

i zbog toga ću možda u vreli  pržun leći.

tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno

pretoplo

magneti bi tu radili

a to ne želim.

tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje

naizmjenično prošaranih suncem

za svaku godinu ljubavi naše

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja

položiću  ih na odar ljubavi naše

koji okićen snovima i pjesmama mojim

blješti u duši tvojoj djetinjoj

sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje

čekajući  tebe da joj život udahneš

već miriše na tebe

tvoje tijelo bijelo

tvoje tijelo mazno

ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao

da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja

nije važno jer znam da voljeću te do groba barem

a možda i poslije

to ti ne mogu zasigurno obećati

radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći

a tamo biti i tebe voljeti ja ne bih smio kriti

i garant ću zgriješiti

zato ta nježno plave anterija što na odru ljubavi leži

nikad neće biti na tebi jedina moja

ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim tvojim

da me sjećaju na dane praznika neponovljenih naših

praznovanja  kada sam htio tvoje  cvjeće brati

krasti kupovati otimati  da bi ga sebi poklanjao

ne bi to bilo tek tako neko cvijeće

bile bi to ljubičice nježne i mirisave,neubrane

ruže snene i opojne na grmovima sanjive

na oluje i munje svikle

tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju

koju si upravo primila na dar

igrali bi smo igre mazne igre iskonske

dva bića a jedno tijelo

ponekad dva tijela a jedno biće

ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

uzimao i milovao govoreći da te volimljubavi moja

ti bi mi vjerovala.

govorila bi mi da me voliš

ja bih ti vjerovao

onda bi onaj vječni sumnjivac u meni

dodao jedno blijedo možda

pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja

nije važno

ono ko fol

znam da voljeću te do groba barem

možda i poslije ali ti to ne mogu zasigurno reći

ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša

djetinjih i srca što volješe se

milovaše i maziše

ljubiše i paziše

diraše i radiše i jošte tražiše svašta nešto  priko toga

u travi i cvijeću

u snovima  i na javi

u halvatima ,na podovima toplin in hladnin

ležajevima bračnim francuskim  mračnim

otomanima starim i novim

ishabanim i polovnim

slomnljenim foteljama i dušecma sjajnim

svilama sjajnim i mekim turobnim i zaboravljenim

jastucima izgubljenim i željenim

Voleći se mnogo mnogo

preko nekoliko i još više puta

i još više i još jače

i još bliže i još dalje dalje

jako nježno ustreptalo

sneno  silovito zaljubljeno

voljeti se htjeli,

i mazno  i toplo

dječije i ljudski

bratski svojski ljubavnički

ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe

puštam riječi da mi same klize

a na uskrs kad Hristos se rodi

na dan kada od mene tujini ti hodi

nisi vjerovala da tada izgubi mene,

sa vlakova pare lelujava sjena

bježeći od samoće

ti pobježe od mene

džab džaba si tražila  vrištala pomoć

ne pomogoše ni sunčeve mjene ni mjesečeve sjene

zvjezdice i maglice glavu okrenuše

izdala si ih mila moja.

meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila

nikad ti nisam pričao za suze mojih jada

onih što rodih te sa njima dvanaest godina prije tebe

i dvanaest godina poslije tebe

sve je u parovima

sve dvije po dvije letješe

dok ne postaše jedno tijelo

a polovice dvije nevine

Snovi i java uranjanje u tijelo bijelo

tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove

da nas njima ubuhvata

Oh Anđelu Mili

koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati

koliko ljubavi i nježnosti

sam  ti poklanjao

da bi radosna bila.

A ti to nisi znala

Toliko sam te volio

jedina

tako mi ovih sjedina

i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila

i sva mora tvoja

a himelajske gore male bile

a da je ne potopi

da je ne zaguši

Činilo se da nikad neće

ljubav moja izvor  da presuši.

Ipak i opet

unatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv ljubavi

o ljubavi moja jedina.

Čak i ti!

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boji

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja.

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina.

Jedino se borama  pitam

grijesi ljubavni bjehu veliki

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

Kao i uvijek prije

Anđelu moj

Činilo se da nikad neće ljubav moja da presuši.

Ipak i opetunatoč svemu i protiv

čak i lav je lakše krotiv

sve se uroti protiv nas ljubavi moja jedina.

Čak i ti!

Dok padaju ove tužne riječi

što rastanak boje ledom

pitam se

da li se ja to opraštam od tebe

o jedina moja

Nije važno ???

Znam da voljeću te groba barem

A možda i  poslije

to ti zasigurno ne mogu obećati

imamo svoju malu planetu

spremnu i blagorodnu

čeka na nas dvoje

o jedina

sve se nešto pitam

da li nas isti puti ka njoj vode

ili će svako na svoju stranu da ode

Kao i uvijek prije.

Anđelu moj

**

**

Oprosti mi nesuđena nevjesto mja

u oku mi nešto zasuzilo

valjda ovi  proljetni cvjetovi

što mirišu na ljubav

moram prekinuti

bojim se da te ljutnja hvata

a ne volim kad se  Nježnost  lepršava  ljuti i tuguje

ako poželiš

završiću priču o našem prvom sastanku

koji znači rastanak

kasno si došla mila

Prekasno.

a ni ime ti više ne znam

ni kakve snove sanjaš

ugodnu i laku noć  ti želim

i mnogo lijepih sanja

Proljeće milo

Desi se to nešto

nestvarno

Zarobi to nešto

čudesno

Disati se ne može

ljepota

A onda ode

mahom

Izgubi se

neumljem

to nešto nebesko

što se ljubav zove

a unaroč svemu

vječno traje

plemenito prateć

zagubljene srećnike

od rođenja

do nebeskih putanja

Odi mila samo odi

odi i gledaj

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si vidjela

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

ža mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži mi ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišinu i sne

sam

bolom sviko

do nestanka svog

Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

a

a

a

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

Hiljadu devetstotina šezdeset osma godina.
Ruke pružam prema nekom
nečemu
moto tih dana
tih godina.

Lijepa godina i godine.
Drijemaju snovi
jednom ću vam doći sunčice moje
sada sam malo umoran.

I još poneke poslije
pa i decenije što slijede.
Čednost iskričava
mladost dijeli sve
svu ljubav svoju
lepršaju lekcije.

Sve godine te ,su obasjane mladošću.
Moj život je bio obojen svijetlošću.

Puna mi usta riječi – godine te
i godina tih.
Puno mi srce ljubavi
bunta i mira
nekih stihova
 i muzike te .

Pune mi uši one što gluši
– Muzike –
te i tih godina pjesme nade
bremena svijeta.

Prepunemi oči ne daj da te koči
– ljepota –
te i tih godina
cvijeća duge
ledina tuge.

Kada se pomene ta
da prostiš
hiljadudevetstotinašezdeset i osma godina
i neke što netom slijede
sjetim se tebe mila moja.
smejem se tebi ljubavi jedina
i djeci cvijeća
a suze liju
bol je u grudima
radost u duši.

Djete i djeca su voljela Boga
ljude dobre volje
mir nebeski
muziku svoju
cvijeće neubrano.

To je sasvim prirodno.
I tako jednostavno.
Ništa vam nije trebalo više.

Prirodno je podrazumjevalo i slobodu.
Toga je već manje bilo.
Za slobodu se trebalo dati u ime Boga
Njegove milosti i ljubavi.

Djeca cvijeća nisu imali oružje.
Mislili su da im nije potrebno.

Oružje nosi i krv
mnogo krvi i smrt
mnogo smrti.

Oružje nije izmislio mili nam Bog.

Oružje su stvorili ljudi.
Neki mnogo zli ljudi.

Djeca nisu voljela rat
one koji su ga vodili.
Još manje su voljeli zagrljaje
onih koji su u ime Boga vodili ratove.
Ratove koji su ljudima krali živote i slobodu.

Nisu voljeli ni razmeđja
istok-zapad,sjever-jug
ni bilo kaja druga.

Od boga su poučeni :
„Na koju god se stranu okreneš i pogledaš
samo vidiš Božju zemlju
ljepotu njenu.
Kod boga nema nikakvih razmeđa i pukotina
samo dva ishodišta
dva zahodišta
i toliko ljubavi
nemoguće za izmjeriti i opisati.“

Plemenitost i dobrota protiv pustoši i smrti.

U parovima sve je
kao materija i antimaterija
nekako jedno bez drugog nikako da opstanu.
ojoš od postanaka univeruma
homo primogeniusa
čovjeka

Ko u toj igri gubi još, nije tajna!
Krajnji pobjednik se zna
I to je ono najdivnije ,zar ne!

A hiljadudevetstotinašezdesetosma godina?
Tko će vam reći šta je ta godina?
Tko se još sjeća te i tih godina?
Ja ,možda ti mila
skoro nikto više!

Izravnih svjedoka – vrlo malo
sve manje,ispostavilo se.
Mnogima od njih je zaboravjena
večini ništa nije značila.
Nešto je historija zaboravila.
Ostale su šture crtice neke.
Sve su dušebrižnici poslali u zaborav.
Bez milosti
brutalno izbrisavši najbitnije.

Bilo je to vrijeme ruža
kad se ruka ruci pruže
osmjeh za osmjeh traži
cvijet za cvijetom snaži.

Bio je to ruža svijet
svjetine trule slet
Svijet zlih pasa
metaka-tenkova-zala.
Djeca mirisne jubičice brala
sa mirisima ljubavi nestajala.
Bili smo mi,ti i ja sreće
ljubavlju opjevana djeca.

Mislili smo do dna
sve je stvoreno radi sna
one djece cvijeća
neko se toga sjeća.

Osmijeh nekome daš
drugima poklanjaš.
Bilo je to doba mirisnog svijeta
Nevine djece i mladosti sleta.

Ta godina i vremena ta
munuše ko boli sna ljeta
kojem će se rijeke ljudskostki sliti
ali i mnoga zla na ljubavi tlu zbiti.

Te godine mnogi će pamtiti
drugi će vrlo zlopamtiti.
Jednima će život bolno osmisliti
onima ružnim, jadnim obesmisliti.

Unatoč svemu,jednoj miloj mladosti
priznaje se ,pa i mnogo ludosti
mnogima od ludog moštva
godine nade i još štošta.

Bilo je to proljeće vrlo lijepo
djeci grada Libuše
četiri elementa sklada.

Bilo je to sunčano krvi ljeto
u kome samo ludo zlo je sveto
djece Fransovog grada svjetlosti
inih pločnika i zlih blaženosti

Dva grada – jedno geto
mnogo čemu sasvim kleto.
Da ,zaista bilo je to ljubavi vrijeme
urokane muzike i obnaženih snova sjeme.

Vrijeme ljeta,duge i proljeća
Francuza, Amera, nas i Čeha.

Da ,svakako i naših
tvojih i pomalo mojih .
Bijeliih dvora
i Indexa nadolazeće vrijeme i breme.

O nevina mladosti cijelog svijeta
nevina,snena u ljubavi što cvijeta.

Predivne djece ljubavi
putene i sklone naivi
pretočene u riječi novine
peas sestro / peas brother

Make love no war.

Nađoše i moj Dvor.