Srebreničko krvavo more

Bosna zemlja Božije milosti krvari

*

Najveća vrlina kojom je čovjek obdaren je sjećanje na Boga Jedinog.

Ima onih bolnih dana kada tugom zacvili vaseljana i potrese vaskoliki dunjaluk i ljudi skupe ruke u nijemoj molitvi Stvoritelju.

Tada molitve ožive Oceane Ljubavi i Oprosta

i ljepotom nebeskog beskraja

bruji tiha molba,

da se nikad ,nigdje i nikome više

ne dogodi

dan ubijanja Srebrenice,

dan utiranja u krvi jednog naroda,

samo zato što su predani Jedinom Stvoritelju svome.

Danas se Ocean tišine i molitve nadvio nad Srebrenicu.

Umovima ljudi ,

što pognute glave kleče ,

okrenuti prijestolju

Onoga koji sve vidi i zna,

Jedinom i pravednom Sudiji

teku i nariču jecaji majki i sestara srebreničkih

-Pomozi Bože

umorna sam,

molitvu svih ovih godina,

ni jednu propustila nisam.

Suđenom času idem ,

a ne nađoh kosti ,

smiraj ,

sinu svome najmlađem.

Svih ovih godina

ta nada mi bijaše sve.

Grudi moje razidre vrisak

pomozi Majko

pomozi Sejo.

Utrobu moju razdire očaj,

iz tame krik

-Majko jedina,Sejo srebrena

Pomozite.

Oči moje pobiljelješe

od šapata

Sine Isa gdje si?

Gdje da te tražim, dobroto majčina najmlađi od sedam nestalih jabuka sine moj?

Tišina.

Tišina.

I vrisak…

Krv i mrak – užas strahota , aj aj

U jami , Bože milostivi – Užas taj

Sjekira i kama – strahota zverinjih užasa

U jami ,majko mila – užas naših nestajanja.

I opet Tišina.

Mnogo tišine.

Vaseljanom lebdi iskonske tišine zvuk

Oprosti nam Gospode

bol i tugu

znamo živi su

u tvom zagrljaju

dobri i nevini nikad ne umiru

Trešnju sam sanjao
bjelinom okovanu
kraj  Modre rijeke
ljepotu sleđenu
a  tugom sni
nema joj ljuljaške ljubavi
zlo je skršilo

maksumče
obećanje dade

jednom
u vremenu kojeg nema
za jednu
jedinu  trešnju
njenu raskošnu  noć
djetinju kapljicu 
krvi
jubavi srca svoga
čitav  život
darujem

Ko da je juče, 
a ne prije pola vijeka bilo. 
Jednog sjetnog jesenjeg dana ,  
kada se  crveno cvijeće  
sa zlatnim lišćem mješalo  
padajuć na rosnu crnu zemljicu 
koja puca od ljepote , 
praveći humke  nestajanja . 

Prosvijetli mi se ... 

Kosara nije dobro ,
nikako nije dobro !
Ona više nije od ovog svita.
Nikad nije ni bila!
Toliko je prozračna ,
svjetlosna ,
uzvišena  i umilna ,
da me boljela 
nevina dobrota i smjernost .

Često san se pitao :
Šta joj je?
– Ne znam !
Kažem sebi ,
a lažem se.

Nekoć sam sanjao ;
Leži ona u bijeloj sobi ,
bijelom krevetu ,
sva u bjelini .
Prekrasna i čedna ,
kao usnula nevjesta.
Anđeo .

I sanja !

U kosi vranoj i blistavoj ,
se povjetarac sreće  
i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća ,
zamrsili .
Čini se na nekoliko mjesta krvavi.
Ali znam , nije to krv . 
To su crveni cvjetovi  ,
koji prizivaju krv ili ljubav.

Meni u glavi  oštri nož burgija .
Nije ljubav,
Kosara je ima.
Slutim , to je cvijetni  križ smrti.

Dobra bića kad umiru ,
u snima ,
i svojim i tuđim ,
na glavi , oreole cvijeća ,
trnja  ili  krvi nose .

Ljepota mila se u mom snu
sa svim krunisala .

Tada sam vidio ,
u njenom snu ,
slkinuvši vijenac,
prozor je otvorila ,
nježno ga , poput snova ,
otisnula ka nebu.

Vijenac se pretvori u grlicu bijelu
i ona  odlepša u nebo.
Prepoznao sam u njoj Kosaru,
a je bila prelijepa.
Nije uopšte tužna .
Prozračne zeleno modre oči
iskrile su ljubav.
Lice bijelo ,
lice nježno ,
anđeosko ,
umiveno milostivim plavetnilom neba ,
blista u svjetlosti zlaćanog sunca.

I još sam vidio ;
legla je na krevet.
Prekrstila je ruke preko grudi.
Nasmiješila se ,
duboko  je uzdahnula ,
oči zatvorila ,
zaspala i usnila.  

Svijeća pored korizmenog molitvenika
je tiho lelujala
i do zore gorila
Kosara se više nije  probudila.

Bješe to pred zoru ,
Blagoslovljene noći sudbine ,
noći dvadeset sedme ,
Ramadana mjeseca,
Godine tisuću tri stotine devedesete .

Neka te Mir i Milost vječno prate
Dušo moja blažena.

*

Desi se to nešto

nestvarno

Zarobi to nešto

čudesno

Disati se ne može

ljepota

A onda ode

mahom

Izgubi se

neumljem

to nešto nebesko

što se ljubav zove

a unaroč svemu

vječno traje

plemenito prateć

zagubljene srećnike

od rođenja

do nebeskih putanja

Odi mila samo odi

odi i gledaj

ne trebaš daleko

do stranog svijeta odit

među nama

nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si vidjela

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mili ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

ža mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži mi ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišinu i sne

sam

bolom sviko

do nestanka svog

Poeta je bio poprilično nježnog srca
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

a

a

a