Ljubavi jedina,
nisi ni svjesna koliko su me obradovale tvoje tvoje dvije riječi:
– Dragi moj
Decenijama nisam nijednoj Princezi dozvoljavao te riječi.
Tugom su snile moje misli,
bojom tuge slikale nedostajanje.
Kad sam od tebe čuo te riječi,
prvo sam se uznemirio,
a onda me obuzelo ganuće
i toliko nježnosti ,
da sam pomislio:
Bože Milostivi,
koliko volim ovu Djevojčicu.
Hvala mila.
Nisam ti pričao,
ali dugo vremena sam svjestan ,
da imam pravo još samo na jednu pravu ljubav.
Kada sam te vidio ,
prozračnu,
malo preplašenu,
sakrivenu iza nekog kristalnog žubora,
iz koga ljubavi vri,
prekrivenu velovima sanja,
onako nježnu i prelijepu
i naslutio htjenje pripadam ti,
pomislio sam:
Žao mi što to ne izgovara,
ovo dijete zaista zna voljeti.
Vidio sam ti to u očima , Princezo,
osjetio jecaj u tvom bolu .
Osjetio sam da imaš tu neizmjernu ljubav koju ja trebam.
Namah sam ti napisao jedno pismo.
Nisma ga poslao.
Zbog mahalske časti!
Bojao sam se da te ne uplašim i izgubim.
Mislio sam biće vremena poslaću joj ga ,
ako mi počne vjerovati.
I kao i obično takva se pisma zagube.
A ta vremena poslije , se ne zbudu.
Nisam se mogoa sjetiti kam sam ga stavio.
Nimalo neobično Mila.
Uzbuđenje što sam te prepoznao,
želja da te volim,
da me voliš da mi pokloniš sebe,
da te kradem,
da me bereš,
je učinilo svoje.
Danas je pismo samo od sebe isplivalo.
Valjda je osjetilo da si mi se obratila.
Onako kako se zaljubljena žena obraća čovjeku kome vjeruje i koji je najiskrenije voli.
Osjećam , nisi nas zaboravila ,
u vremenu prije i preko nekog vremena.
Evo pisma Krhka ružo,
koje će ti raći da sam te od prvog dana prepoznao .
Zavolio.
I vidjećeš da me pismo uputilo da te volim onako kako to jedino znam.
**
Mila
Svi mi živimo u nekim svojim svijetovima.
Prelijepim i bolnim.
Punih Nade.
Čežnje.
Tvoje postojanje ne bi smjelo biti paradoks.
Dat ti je život Princezo.
Tvoje je pravo šta učiniti sa njim,
Ali paradoks je ako ništa ne učiniš.
Barem ponekad.
Pitanje je da li ću ja da dozvolim tebi da te upoznam na tvoj način,
koji vjerovatno podrazumjeva “normalno” upoznavanje?
Naime ja volim pričati , još više slušati Princeze škrte na riječima,
i čitati ono nenapisnao.
Nećeš vjerovati koliko znam o tebi,
a opet nedovoljno.
Treba ispisati hiljade stranica,
za svaki tvoj veo barem po jedan,
pa da budem bar malo siguran ko si ti.
Nemoj loše suditi o ljudima koji iz pogrešnih ,
podlih razloga , žele da ostanu sa tobom.
Neuki su i zli.
Ti si ” kriva ” za to.
Ali ne boj se Bog Silni sve vidi i zna.
Nemoj loše suditi ni o onim koji su otišli od tebe.
Nisu te dostojni , jer ne znaju šta gube.
Još manje sudi onome od koga si pobjegla.
Previše te volio da bi te u akvarijumu sa ostalim Orkama mogao držati.
On , nije od onih koji bi ostao i jedan tren duže nego Bijela dama to želi.
Pravilo gospodstva:
Dame biraju, uvijek i u svemu.
I ne mogu se Mila, razočarati u Tebe.
Čak i kada nenadano odiš.
Nikako i nikada.
To bi bio znak da sam neuk ,
da nisam smio zadržati biće,
koje mi je samo Nebo poslalo.
Ne znam MIla, ništa o odbačenosti od ljudi.
Mene ni jedna nikada nije odbacila.
Osim taksistica.
Ili maržoretkinja za volanom očevih limuzine,
obučenih kao snovi Malog princa.
U plavo, bijelo, ljubičasto sa pjegicama skršenog srca
i nježne krhke ruže ,
rasute po nebu rastanka.
Znam pustiti Grlice da odlepršaju.
Ka nebu ili đardinu?
To već ne odlučujem ja.
Ja sam , može se skoro sa patosom reći,
decenijama sam, ali nikada nisam zavolio taj osjećaj nedostajanja.
Uvijek sam u traganju za onim drugim djelom moga bića.
Onom koji upotpunjava i čini sretnim, kao nekad davno,
dok su anđele još hodale dunjalukom moje duše.
Kalendari me uvijek savjetovali da imam pravo još samo na jedna pokušaj.
Vjerovao sam im.
I pokušavao.
Prečesto ?
Radovati , milovati i cjelivati nekog ,
nikad ne zbori da je to suvišno.
Kalendari me riikad nisu prevarili.
Do tebe.
A onda su se nasmijali i okrenuli mi plemenita leđa.
Od tada ,
shvatam ,
da se ljubav nikad ne snalazi u samoći.
Treba pogledati u nebo,
prelijepi dan, mirisni đardin
ili samo neki šedrvan u starom dijelu Grada čednosti.
Možda poviše Latinluka ili
ili u kutku zadužbine Adeline Pauline Irby,
u gdje je moja mladost u traganju za tobom,
koja ćeš decenijama poslije dolepršati
na mjesto mojih zločina,
plesala i voljela ,
kao konj ili defin.
Ima ih , svjedoče , da sam ponekad bio malo janje ili lane.
Proteklo je vremena i vremena.
Sad više i ne znam kojima vjerovati.
A učile me – Život bez ljubavi je praznina bez dna.
No šta ja o tome znam.
Ja sam samo sanjar.
Ponekad me neka bića toliko ganu,
da mi se čini da nemam kontrolu nad riječima,
i da previše pričam.
Ali ne mogu si pomoći,
prelijepa djevo moja.
Noć je svježa,
okupana Mjesecom i zvjezdicama,
utišana tvojim sjenama.
muzika tiho rovari bilom,
sjećanja stižu snove,
a ja se pitam kako se zoveš.
Osjećam šapat imena tvoga,
i koje cvijeće od tebe mirise krade?
Baci mi Mila,
kjljuč nagovještaja ,
kako je tebe sada voljeti,
da ga poredim sa mojim prošlim,
ili mi pokloni ,
samo jedan ,
jedini ,
lat djevičanske ljubičice.
** **
Ti ode prije nego ti pismo poslah.
Srećem te svaki dan.
Modrom rijekom , pored trešnjinog stabla ,
naši snovi vrteškom života zajedno plove.
Slutim , nada je moja ispisala tvoje ime,
u mom poslijednjem dašku.
I znam , bolim te Mila djevojčice.
Oprosti meni neukom i neuviđavnom.
Neću da te pitam:
– Gdje si ti,
jer znaš gdje sam ja!
**
Dopisano
Ako sretnete nesalomljivu Krhku ružu,
prepoznaćete je po mirisu djevičanskih ljubičica,
i slici okačenoj u njenoj nutrini.
I molim vas,
ne recite joj da je volim.
Zasuziće.
Takva vam je ona.
Čedna a prelijepa ,
rastancima sklona,
a hodi prozirnim hodnicima Maksumčetove duše.
