U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
upoznah jedno dijete.
Dijete milo
sneno a i lijepo
od ljubavi razigrano
od čežnje procvjetalo.
U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
postadoh lopov.
Kradoh tijelo
jošte misli pa i ljubav
i još štošta
mojoj malenoj.
U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
to je meni malo bilo.
Tad postadoh ja ubica
ja zadavih pa objesih
ljubav svoju
milo moje u svom srcu
U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
ne znadoh više šta ću.
Džaba meni sav lopovluk
preko nekoliko puta
jošte više ktomu
al se ona nije dala.
U proljeće
neke davne
hiljadu devet stotina i neke
sve je jačom postajala.
Radost rose
svoge tijela
meni hudom
srcu svome poklanjala.