Meni se vjeruje
sanjar sam
ne bježim
plavetne oblake darivam
snovi su me zatrudnjeli
postao sam bremenit pićem
da ne bih lagao
nečasno je
ne znam zašto
Jube bih te zvao
ipak reci mi ime
dok sanajam san
u kome jedan čovjek odlazi
Ja konj bez laži
samo istina je između
nas dvoje
šta je istinitije od naše ljubavi
moja ljubavi a kći nektara
Negdje na dnu ulice strme
uvijek fenjer neugašen
crvenu svjetlost baca
ne osvrći se bekane
nije to za tebe
ti si dukate
istrošio
svoje
na kiši
kupujuci
snove i nadu
kod one gatare
da ti ih vrati da te vole
a ona reče ono što reče
i danas sa uvelim cvijećem
umotanim u novinsku hartiju
gledaš naslov na stranici crnoj
sutra će umrijeti pjesnik hud i lud
Hvala Nebu na lijepom danu
dvi tri riči
kao kapljica rose
Nadu nose
maj je
zimski dani već snježe
pitajuć
a gdje si ti
Autor
Hajro Šabanadžoviž
Pogled kroz staklo
Vali
Suton i vali
Vodopad suza
Ah,to proljeće
Svijetlost
Svileno ljeto
Ponoć je
već odavno minula
pogled kroz rasuto staklo
u srcu uvijek suton je
muzike mladosti tvoje
miris prošlog proljeća
srećnih dana bjega
jedan čovjek je sam
sa olovkom u ruci kleči
pisaća mašina se kvari
nešto bilježi
rječ mu bježi
čini se o ljubavi pjeva
maslinova svjetiljka
kao vodopad njenih suza
blješti sjećanjem
slomljeni ram
njene slike što skrušena
u uglu čami
njemu je drug
zato ne primjećuje
da ni slova više nema
sve je otišlo bespuću
sa djevojčicom bezgrešnom
eh svjetlosti moja
prolaze svilena ljeta
jesen je tu
vidim po zlatnom lišću
što ime tvoje šušti
neko reče
zima će biti duga
i hladna
alne bojim se
ljubav me grije
Reče mi
napiši jednu baladu
za suze
koje će jednom doći
kad me vrijeme zaboli
obojih krajolik snovima
jesenjim
narisah bosonogu djevojčicu
a leprša
ljubavlju mojom
kao zlaćno trešnjino lišće
nošena čežnjom
bijela labudica
sakrila se
u bespuću snova djetinjih
snena kao čarolija
ili slike moje
njenom rukom obješene
samo tako
odi
balada
izgubila riječi
sada samo jeca
vrati nam se sa rodama
d'broto mila
Bjegaj mjeseče sjajni
bježi dalje
sklanjaj pogled
sa moje drage
ne kradi ljepotu njenu
što za mene rođena je
od iskona
u Oceanu
Tišina i sni
Lutaj mjeseče mladi
lutaj dalje
sa mojom drago se ne veži
ne kradi ljepote oceana
što ronim u njemu
u školjku plavetnu
srca svoga stavljam
kapljicu kiše
u sedef je pretvoram
Oprosti mjeseče mili
zastani
ne sklanjaj pogleda
sa moje drage
sa njom se veži
kad ne mogu ja
zbog snježnih
pramenova svojih
što beskraju zovu
Uzvišenost tvoja
reče mi
ime svoje
znao sam ga
u srcu mom
zauvijek kuca
nevinost tvoja
kao Nada
u mojoj duši
lebdi čežnj0m
moj um zarobljen je
nevinošću snova
ukradenih imenu tvome
ime tvoje
ne smijem izgovoriti
oskvrnuću te
oprosti zvaću te
imenom mirisnim
bez velikih slova
što bojom umjetnice
srce mi tugom zalijeva
Hvala ti što dođe
što pored mene bdiješ
ugodno je znati da na grudima
dobrota naslonjena
ruku ti drži
pogledom mazi
pa stidljivo pogled spušta
rumeni se
nije svikla
možda zaboravila
da njen dragi
samo o njoj sanja
onda blago
od duše
rukom
lice mu ljubi
miluje snove
koje njen dragi
samo za njih snije
i kada čuješ ljubavi
muziku u srcu svom
to moja duša tebi pjeva
Takva vam je
ta naša
Ljepot
djevojka
zaista takva vam je
ta
Modra rijeka
da prostite
ko kristali duše njene
blistava od suza
istkana od vjernosti
prozirna od snova
lepršava
lagana od postojanja
I još jednom
takva vam je
ta
Milost
djevojka
a je Modrom rijekom tepam
na dlan duše moje
ko kapljica Neba
ko suzu Zvjezdica
od iskona Ezela
do srca moga teče
kroz šume mudrosti
ko kap kiša
svejtluca sjajem istine
stijenje razdvaja
dobrotom
mramorne gromade spaja
da bi meni mojoj duši hodila
nevinošću svojom
snenom
mene Maksuma zavodila
do oceana ljubavi
sa mnom hudim
obalama svojim brodila
Jednom kada sve bude daleko od nas
kada prođu sva proljeća moja
ostane ukus pelina u srcu jadnom
tražeći dvije ruke oko vrata
koje sada nestalo nebo naše grle
u srcu mome nada zatreperi
pa zaboli do mjeseca do zvijezda
do tebe ljubavi moja jedina
što bježiš za dobrotom svojom
i nevjernom rječju mojom
ne moraš mi reći boljele te riječi
nevjerstva moja koje neće vratiti
naše prelijepe dane kad bili smo
milosti djeca i ljubavi snene magi
igrajući se protiv svijeta i struja
na lahoru letu zavidješe nam laste
i labudovi svakog onog ljeta
kad mi dade čisto srce tvoje
o krasoto bjelokosnog tijela
na tragovima uspomena naših
u duši mi blista ljepota tvoja
kap na dlanu dalekih sjećanja
bijela tijela uronjenih u oceanu
kao vrijeme a vodili smo ljubav
a se krici spajanja u bol lomili
i sada dani se vežu jedan po jedan
teški kao nesporazumi i bjezi moji
ali ti mi prostiš i ja se vraćam
zagrljaju mramor grudiju tvojih
blaženi sretnik milovanja naših