II Poglavlje / Postanje Galerije Bosna zemlja Božije milosti
Lako je biti mahalski nadobudan i slatkorječivi šarmer i pričati o slikama i Galeriji Bosna zemlja Božije milsoti , u momentu kada ona bivstvuje već dvije godine , a u produžetku kičme sprcano aman sedam decenija.
Iza njenog fizičkog postanja je mnogo rada i čarolije , a bome i koja prosuta djetinja kapca znoja , krvi i ogrebotina.
Podsjećajući se slijeda onoga što se dešavalo , očima nekoga ko ne voli neuko prihvatanje konceptualizma ( prepisivanja i dorade tuđih radova ), ali itekako podržava opravdanost njegovog autentičnog , autorskog , umjetničkog perzistiranja sve se može opisati razumljivim riječima. Bez mnogo filozofije i sokratovskog šupljanja.
Šest decenija uz kusur godina su tren.
Tri mjeseca je tek jedan plavetni san.
Plavvetni san
Kad bih morao birati između trena i plavetnog sna odabrao bih i tren i san. Nema ti druge , ni treće mogućnosti , kaže sudba . Slegnem ramenima; valjda ona zna šta je najbolje za mene.
Životom mojim lebdjeli su kalendari ,a da ih se čestito nisam ni nagledao. Zbunjen u neznanju , ponekad se pitam ko je trgao njegove listove umjesto mene ?
Nikako nije pošteno!
Prebrzo su bucani, možda i hejbet njih istovremeno. Ja sam jedva uspijevao darivati milost djetinje duše zapretenu u nestašnim mahalskim damarima i igrama , i usput gomilati slike.
Jednom , u predahu između dva lutanja , ili bježanja ako već ne znate šta je to, u već odocnilim godinama , sređivah tavan roditeljske kuće, koja je već godinama utihnula.
Očevi akšamluci utihnuli već deceniju i po , bar na ovozemnom životu. A gore ; tko da zna? Snalažljiv je on i umiljat . Na zemlji bi rekli zavodljiv insan . A tamo u neznanim visinama imaju rijeke nekvarljivog , ekstra djevičanskog, pijačima slatkog vina , koje ne opija niti zanosi. A kažu služe ga djeve nepojmljive ljepote , svjetlosne i blistave kao Modra rijeka.
Jedenanaest godina poslije Majka , Bog da joj prosti i podari milost Dženeta , ispusti nježnu dušu .
“Joj belaja kad kad ga gore ščoli . Na nebu ti ne m'oš ništa sakrit. Ni što je bilo, ni što nije bilo, ni što će il’ neće biti.” – umuje moj mlađi brat Baška baŠa. No , on je samo nadobudni mahalaš i preslikava ovozemni prizemni na onozemni uzvisinski život. Šta on zna?
A ipak , tih vedrih dana veljanja , su obnoć nad Sarajevo Gradom čednosti bjesnile velike oluje, kiše i snjegovi , grmljavine i munje. Obdan je povremeno snježilo nepojmljivom čarolijom mirajadu mirijadi pahulja bijelih.
Joj ljepote ‘judi moji
Savršen snježni dan
A između ? Šta je bilo u međuvremenu zabrinuće se neuki …,ko da im nije rečeno.
Iskreno da vam rečemo – pravićemo se da nemamo pojma. Tih večeri nam se oko srca plaho zgudumilo i tražili smo utjehu u prelijepom , od nepogoda skrivenom đardinu. Nije zbunjujuće. Život nikad ne staje , juri kosmičkom brzinom , aman ka oblaci , zemlja i nebo.
Nema se vremena za tugu. Ono ko fol! Ona kasnije doleprša i svom snagom se obruši posred srca. Ko izdura , a mora izdurati , ide dalje. Ko se prelomi… , ma šta da vam pričam. Znate i sami , nikad ne dođe tobe.
I oni nama đardini su veliki grijeh. Ma , hajte molimo vas , nemojte nam ka'sti! Da nije đardina i sna o nebeskom đardinu , čitav život bio samo jedno kaharli putovanje ka jednom još beternijem mjestu.
Đardin ljubavi
U uglu prašnjavog tavana ugledah uredno poredane poznate kovčege. Mnoštvo njih . Otvorah polako , sa strahom , jedan po jedan , plašeći se da me uspomene i čarolije ne povuku sa sobom u nepovrat.
Primjetih na slikama prašinu , pođeđe i decenijama betoniranu. Bojažljivo otpuhnuh . Nekim čudom zaplesaše i zaiskriše uspavane ljepote.
Bog i ljubav. Žene i snovi . Cvijeće i raskoš prirode . Razigrane boje , đardini i hejbet nestvarnih ali ostvarenih snova.
Po koji put spoznah milost Božijeg stvaranja i davanja? Pomislih šta da radim sa tom ljepotom?
To veče usnih težak san.
U snu mi se javi glas :
-Otvori tu Galeriju , već jednom, Konju jedan.
Ja konj
Nije to bio očev blagi , prijekorni glas , jer samo je on nekažnjeno mogao biti tako aristokratski nadobudan.
Uplašen, jer nisam prorok , već samo sanjar i kako me prozvaše Konj, odgovorih:
-Ne mogu sam. Malo sam vremešan i dosta umoran.
-Ništa se ti ne brini . Samo ti otvori! Poslaćemo ti Anđela. Vrijeme je.
Ne stigoh pitati za koga je vrijeme : za Galeriju ili za Anđela , ili …, ma šta vam ja znam ; za boljše ili gorše.
Anđeo ljubavi
I poslaše!
Anđela . Anđela ljubavi. Da mi kustosica bude.
I tako se zakoračilo u … neizvjesnost … ma , ne… u čaroliju.
Galerija Bosna zemlja Božije milosti posta svijetli krajolik čednosti i ljepote , snova i ljubavi, nalik milom Anđelu , koji udahnu dašak svoje čedne dušu u njeno postanje.
Hvala i slava Gospodu Milostivom.
Pričam sa Anđelom ljubavi , isto kao što sam pričao sa Mojom Maleckom .
Svaku Jesenju ravnodnevnicu pamtim bolnije nego što to iko može zamisliti. I dodajem po jedan list bolnog kalendara bez sadržaja, ali punog snova i nadanja.
I tako samo 33 godine.
Tada mi se trebala roditi kćer.
Nisu joj dali. Nerazum neukih je ubio. A disala je jedva malo više od 12 tjedana u utrobi majke ubice .
Embrij star 10 do 12 tjedana / Flickr ( Lunar Caustic )
Gledajte tu djetinju ljepotu i Božiju milost.
Kako vam nije žao dići ruke na tu bespomoćnu nevinost , tog Anđela?
Gdje će vam duša?
Zapravo bolje je pitati imate li dušu?
Nećemo vas upozoravati , ni govoriti ružne riječi, samo ćemo vas uputiti na Božiji nauk:
Svako živo biće ima pravo da se rodi.
A mi se molimo Bogu Jedinom
-Molimo te Bože Milostivi ,
pomozi nerođenoj dječici , i oprosti meni nemoćnom ,
jer ubiti ovu bespomoćnu ljepotu je neoprostiv grijeh.
Samo trideset tri godine se ponekad budim u groznici obliven neprolivenim suzama. Ti si se rodila par sati , pola noći ili noć kasnije u vrijeme očeve Princeze ne-rođenja.
Ne znam ti ja nebeske pute. Nisam prorok ni vidjelica. Samo sam par puta više nego je preporučljivo sreo Sudbu . ‘nako iz daljine. Nisam imao prilike da joj koju po mahalski kažem.
A opet , vjerovatno joj ne bih ništa rekao. Zaista , na neki nerazumno ljudski način mi je žao . Znam da ta milostiva ljepota nije ničem kriva. Nije joj lako. Težak je njen život, ali mora raditi svoj posao. Taki joj pasulj pao. Ne ljutim se na nju. Ne radi ona ništa loše i ne želi bilo kome zlo .Ona samo posprema strahote što ih zli ljudi čine.
Samo trideset tri godine do njenog nerođenja lutah dunjalukom . Isto toliko do tvog dolaska . Nije to mnogo vremena, ali jeste prelijepa plovidbe divnim prostranstvima životnog oceana. A ocean kao svaki okean. Nekad zavodljiv , tih , svjetlucav i milujući . Nekad buran, uskomešan , zastrašujućim neverama sklon. Ali uvijek prelijep i iskren , jer ljepota i iskrenost su u duši Božjom Milošću zapisani .
Zašto se nešto tragično desi, a mene se tiče, a saznam to godinu poslije.? Ne znaš da se treba tragedija desiti, a tvoja je. Niko ti ne kaže da će ubiti tvoje dijete , a ti bi morao znati, jer očevo je da zaštiti dijete nevino ; rođeno i nerođeno.
I onda ti nerođena djevojčica nedostaje čitav potonji život. I boli te. I tuguješ za njim. Ponekad u sebi gorko oplačeš. Jer kriv si ! Bez krivice. Vjerovao si drugima. Dockan shvatiš ; nisi smio.
Trideset tri godine čekam da mi se djetetovo ukradeno vrijeme vrati. Da mi se djete nerođeno vrne , jer njena duša je tu negdje oko mene , osjećam je. I u meni. Što Bog podari i udahne mu život to mora da se rodi.
A ne vraća se.
Trideset tri stađuna se molim da je pronađem u nekom drugom biću.Ne uspjevam.
Znam kako izgleda.
Znam da je pametna i liči na mene.
Znam da je dobra i čedna. Prelijepa i milostiva .
Da srcem djetinjim i slobodnom voljom voli Sveopćeg Dobročinitelja koliko i ja.
Princezom sam je zvao. Maleckom , malenom joj tepao. Krhkom ružom je mirisao. Djevičanskom ljubičicom je milovao.
Sve ove godine gledao sam kako odrasta. Kako život , nerođeni , sanja.
Ona sanja
Pričao sa njom. Gledala me, bez riječi. Samo bi ponekad klimnula glavnom. Jednom dvaput, kao da šapuće :
-D'bro.Dobro.
A onda se pojaviš Ona , Anđeo, predivno dijete.. Sa svojom tugom i bolnim životom. Ali i radošću i ljubavlju. I svojim uzvišenim snima. Ljepotom i anđeoskim likom ,nalik mojoj krhkoj Djevojčici, kažeš tako prirodno i jednostavno, bezvremeno:
-Ja , došla !
Izustih :
-Dobro došla , krajnje je vrijeme
Nikada ti nisam rekao , kada te upoznah , plakao sam mila, mnogo noći. Isplakao sve one suze koje nisam smio, jer zabranili su mi. Ljutio se na sebe.
Opet nisan bio tamo gdje je trebalo da budem.
Djecu ubijaju , siluju ili ostavljaju, siročićima ih prave. Nehajni , neuki i zli hoće da uprljaju nevinost njihovu. A ne znaju da ne mogu i da su osuđeni na propast; i ovdje i tamo.
I ne ide to tako! Nebo Gleda , piše i pamti šta su ili nisu svačije ruke i misli uradile.
Nisam bio uz tebe. Da ti ruku pružim. Da te pomilujem. Poljubac u kosu stavim. Da te zaštitim. da ti snage dam i rečem :
-Volim te anđelu mili…, ne boj se . Sve će biti u redu. ja sam napokon tu.
Oprosti mi!
Nisam ti ni rođendan čestitao. Da te ne uvrijedim. Ne slaviš ga. Otac nije bio uz tebe da te pomiriše , zagrli i kaže , volim te Princezo moja. Plakao sam i zbog toga. A i zbog sebe. Zbog nerođenog djeteta. Zbog nas.
Koliko samo neslavljenih rođendana tegarim u sebi. Istine radi moram reći isto toliko i lepršavih koje sam slavio.
Sve je u parovima , smješka se sudba. A prelijepa je, nježna i blaga prema dobrima.
Pitao se, da li sam ja kriv što se odričeš sebe i svoga rođenja. Da li moje , očeve grijehe u djetinjem neznanju okajavaš?
Trebala bi ga , radi mene, od iduće godine ponovo slaviti. Da nam bar par godina bude lakše. Slaviti umjesto moje kćeri , koju nisam nikad u ruke primio, poljubio. Slaviti umjesto mene kada odem.
Od kada si ušla u moj život, manje me boli. I moja nerođena kćer i život bez nje. A sve više me boliš ti , jer radujem se tvome životu.
Znaš me mila, „dramatičan „ sam. I često ” patetičan ” – jer sretnik sam !
Toliko je lepršave svjetlosti u mom životu i prelijep je . A opet ponekad me i boli , iako u njemu uvijek vlada vječnog proljeća sjaj.
Ah , to proljeće
I oprosti mi što ti trideset tri godine , duge i hladne Sretan rođendan nisam zaželio.
Tješi me da, vjerovatno znaš koliko ti hajra želim.
I navrati , znaš onu – ja došla dome svome jedinom
i uzmi neku od svojih slika
i vrati se životu svom.
i hvala ti za život moj,
I ne ljuti se , i oprosti mi molim te , iako Galerijom često čujem tihi šapat kako luta od slike do slike i svakoj pojedinačno šumi:
-Dobro, d'bro , biće on t'obro …,
A opet , sve nešto , uprkos ili u srazu sa vječnim Ah, tim proljećem , slutim ,
tvojim odlaskom zaploviše prema meni velovi prelijepe balade.
Pamti me po dobru i čuvaj se. I opusti se.
*
Dopisano:
Danas , 17.Juna / Lipnja 2025. se slavi deveta godina postanja bajke Galerija Bosna zemlja Božije milosti.
POGLAVLJE / Neke slike se same od sebe, u bolu i ljubavi, rode
Ne zna se kako i kada je odlučeno da se udahne ovozemni život Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.
Sada , njenim dugogodišnjim persistiranjem , shvatamo da joj je ime i postanje bilo zapisano u Svetim knjigama. Jer sve što mora da bude , rodi se sa Božijim znanjem , milošću i pomoću.
Neuki bi rekli da je mojim rođenjem sve odlučeno. Ne bih rekao da je tako. Trebalo da se desi mnogo toga da bi se sve uvezlo u jednu nit , koja je tkala životne priče koja su vodile ka Galeriji Bosna zemlja Božije milosti.
Da je bilo koja čestica na tom putu , bilo koji dah bio disharmoničan sa onim što je usud bilježio , došlo bi do poremećaju u konstelaciji zvijezda , i putanje ka postanju galerije bi se zatvorile. Zbog toga , bez imalo nadobudnosti mogu da kažem da je putu od mog rođenja do Galerija moralo da se ljubavlju i budnom paskom zvijezda, anđela i neba izveze i ispreplete mnogo puteva i staza , ljubavi i susreta , da bih postao ovo što jesam i ovakav kakav jesam; i kao takav dobio prelijepo mjesto za dom mojih uspomena i slika.
Neke slike , boje i emocije i dešavanja su snagom ljepote i svrhishodnosti postojanja izborile mjesto u dunjalučkom životu i svjetlosti . Sada je lako zaključiti da je sve neumitno vodilo Galeriji Zemlja Božije Milosti. No ,Bajke nikad ne nastaju tek tako. Mora se mnogo toga upariti i raspariti da bi se stvorila i rodila nova cjelina.
Moraju se roditi i proživiti neke bajke kojima je određen kraći vijek trajanja, da bi se na kraju sve zaokružilo u neku novu ,cjelovitiju bajku, tragediju ili komediju. A svi ti detalji čine život svakog čovjeka onakvim kakav jeste.
Mi smo glavni protagonisti u našim životima . Usud nam dozvoljava da se izborimo sa preprekama na putu samo ako slijedimo naputke sa neba. Kad god smetnemu sa uma da imamo prava izbora , pravo na dobro i zlo, vraćamo se korak dva unazad , pa sve ponovo kreće. Mnogo skretanja sa puta i zaostajanja može u jednom trenu sva nadanja odvesti na sasvim suprotnu , ne baš željenu stranu .
Pređeni put do Galerije , je jako dug , mnogo toga je zateftereno u čitabe sjećanja i poslagano bojama emocija. Ono što se zna i što je objelodanjeno , jasno je k'o dan. Nešto od pređašnjeg živi u mutnijim brzacima Modre rijeke , čeka da se oni razbistre i uplove u mirnije vode sjećanja. Ono što se ne smije znati kao da se nije ni desilo i zakantačeno je u između hipofize i malog mozga, u dubini bespuća moždanog prostranstva.
Bajka teče kao nesređeni , blještavi kaleidoskop koji izbacuje samo jasne , vrlo koloritne slike , ne mareći za hronologiju . Hronologija je stvorena za neuke hadume , iskompleksirane prepisivače , vehte “filozofe” i ljude koji jako usporeno misle , a krasi ih neshvatljiva praznoća , kojom ne razumiju ni sami sebe.
Mjesečeva bajka
Gledam i nijemim ;
Jedna krhka ljepota drži moju sliku u rukama, nonšalantno , sa zejtin osmjehom na licu , bez jasno izrazenih emocija, sa naučenim šarmom voditeljice ; miluje je dugim. savršeno oblikovanim , savremno njegovanim prstima, nježno se igra sa njenim rubovima, kao da prebire po mojim uspomenama.
A ne zna , kako me te boje i njeni dodiri bole. Kao da mi nježne ruke u srce krvavo zavlači i lice mi se samo od sebe zateže u nedefinisani bol.
Dok je u grču gladam, lebde sjećanja ,poput tisuća raznobojnih , nježnih velova klize ljepoti jedne Krhke ruže koja odavno sni i boli. Otimaju se sjećanja , ali ih ne dam.
Neke slike se tek tako , same od sebe i naizgled ničim potaknute , u bolu ljubavi rode i žive u vremenu kojeg sve manje preostaje , ali postoje i opstaju u sjećanju , u bojama , u ehu budućih vremena ukoliko one , svojim postojanjem . kao dar sa neba zarobe oko posmatrača.
A bilo je to nedugo iza ponoći na Badnju veče ljeta Gospodnjeg hiljadudevetstotinaosamdesetčetvrte.
Daleka prošlost?
Smiješna odrednica . Slika je tako svijetla i prozirna , a prizori kristalno čisti , kao da je tek par sekundi prohujalo od pretakanja nestvarnog sna u boje.
Dakle , bilo je praznično veče, noć prije nego što se mila Luce saglasila da ode na uzvišeno mjesto .
Ona je malo , a nepovratno , nebeski neraskidivo . umorna ležala na bijelom ležaju dosanjanih snova, na dušecima mekšim od svile i treptaja , okružena vazdušastim jastucima ,mirisima i dodirima presvučenih bojama istinske ljubavi.
Pomogao sam joj da se presvuče u anteriju otkinute od dnevnog , prozračnog neba i da joj raspletem ruse kose, nestašno se igrajući sa njenom djevičanski raskošnom ljepotom; iako vrijeme za igru , po “moralistima” nije bilo najprimjernije. A opet , u njenom pogledu slutim silnu ljubav i zahvalnost i potvrdu : uvijek je vrijeme za ljubav i milovanje.
Bože mili, kako je samo lijepa – misli on. On za sebe nema želja. Sve su uslišene.- Molim te, samo još ovaj jedan jedini put te molim, Gospode moj Milostivi , podari joj mirnu smrt bez boli.
Kamin je ugodno pucketao.
Poželjela je da joj čitam stihove. I čitao sam joj i čitao, i čitao…
Noć je tako čista i blaga ,sa ogromnim sjajnim dvostrukim Mjesecom ,koji kao da je zakucao baš na naš biljurni , mrazom išarani prozor, slaveći ljubav . Ili je bio privučen sjetnim zvukom Ravelovog Bolera. A možda je jednostavno bio faciniran mirnoćom, sa kojom je Smrt , u uglu, tiho i nenametljivo, u fotelji pokraj pucketave vatre sjedila i čekala . Da Smrt je bila očarana ljepotom bića, koje uživa u mjesečevoj čaroliji, iako zna da joj je to poslijednji put, i koju vrlo brzo , na sreću neba, vodi sa sobom.
Malena je zamolila da joj otvorim prozor, koji je gledao na šumarak srebrenih borova na padinama Trebevića. Najezda svježeg , hladnog vazduha probudio je dubok uzdah, donio sladunjavo gorki miris borovih iglica, škripu snijega koja je odavala uplašeno srce nejake srne, što biježi noćnim zvjerima, a nema kamo pobjeći . Nevinost nikad ne nauče igru zla.
Raznježeno je gledala srebrenkastu svjetlost , koja se u pramenovima svjetlucavih iskrica slivala niz snijegom popločanu zimzelen, tvoreći velovitu bajku o jednoj noći, o jednom snu i prelijepom nebu kojem ona , željna mira, uskoro mora poći.
Malena se pravila da u mojim očima ne primjećuje odsjaj mjesečeve svjetlosti , koja niže niske bisrenih kristala, koji su se nesakriveni , i nekako prkosno ,a ipak i stidljivo krili u mojim zjenicama. Toliko ih je bilo da su čitav krajolik svjetlošću i tugom obojile.
No, kristale suza nikada neću pustiti. Zaleđene su na Mjesečevoj čaroliji, sa one druge strane mjeseca, čiju ljepotu i značenje nikada ni jedan insan nije pogledom i mišlju obuhvatio.
Prelijepa je ova noć; ona mnije. Čini joj se kao da ispod srebrenog svjetlucanja teče neumitna Modra rijeka, dok prozračni Mjesec uznosi ezan mise ponoćne, iz crkve svetog Ante, tačno u njhove duše.
Prelijepa je moja djevojčice, ćutim ja. Mjesečina se zaplela u njene kose , nestvarno tvoreći oreol čednosti oko anđeoskog lika , što postaje sve pozračniji.
–U meni straha ni – nijemi ona , svjesna da njeno vrijeme tek treba da počne; napokon će otići našoj Malenoj. – Zbog ovog blesavog djeteta , mog vjernog sapatnika , već šest mjeseci odgađam odlazak, bojeći se da se moj jedini ne slomi.
Vidim ,opijena nestvarnom slikom, malo je zadrhtala. Nije to od hladnoće, ni od straha, već od rastanka.
-Zagrli me mili , samo me stisni i voli me, tako sam umorna da me sve boli i nemoj da bi mi ikad zaplakao. Nikada ne bih progovorila sa tobom! A bilo nam je … bilo je tako nestvarno … I zista bilo nam je llijepo …
Kao da su je te riječi ohrabrile, tiho je usnila, više se nije probudila.
Dvadeset četiri sata je pred konačni smiraj spavala.
Uh , koliko je bila umorna Bože moj Milostivi.
Muzika je sama lelujala, ponekad bi se čulo i Alelujah, rjeđe Amin. Nismo to mi izgovarali, ni Smrt , ni ja. Neko je slavio Gospoda i prizivao njegovu Milost .
Ljubio sam joj ruke. Cjelovima kvasio usne , želeći joj dati godina svojih. Milovao kosu, koja je sve manje iskrila, glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale, govorio da je volim, da je ona moja malena , da je duša duše moje , koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.
Luce je postajala još prozračnije, skoro da tu svjetlost nisam mogao podnijeti. Sklupčao sam se pored nje na pod , držeći je za ruku.
Postajala je svetlost, Bolero u valovima gudi i nadolazi , spajajući iskon i prolaznost , ljubav i bol , dodir i strast . pripremajući joj , uz pomoć zviježđa i Mjeseca, nebeske pute , olakšavajući jednom anđelu barem poslijednje trenutka mira na ovom prelijepom , ali njoj uglavnom bolnom putu. ( Zvjezdice njene sestrice , su bile previše tužne i sakrile su se , bojeću se usuda , da svojom nespretnošću nešto ne promijene u nebeskom rasporedu . )
Njene prelijepe azurne oči u snu se smješe, srebrom okovani prizor duboko usječen u svaki moj damar pamte:
Malena je zaspala…
Dvadeset četiri sata je spavala….
Koliko li je bila umorna…
Više se nije probudila…
više se nije …
više se…
više…
A tada , tišina! Muzika nijemi , snijeg se smiješi , srce laneta veselo slavi život , ovaj put u ovoj bajci nema mjesta zlu.
I odjednom , ne znam kako, njena ruka u mojoj kosi, njena ruka na mome licu, njena ruka na mojim usnama , njena ruka u mome srcu, njeni snovi u mojoj duši.
Ona je još bila tu, ustanem , kleknem na koljena , ljubim je . Ona zatrepće očima, u zakutcima njihovim slutim riječi:
-Ljubavi moja, oprosti mi.
Nije ih uspjela do kraja otvoriti,samo mi je ruku blago stisnula, ni uzdah nije pustila…
Klonulu ljepotu , ljubav moju , na odar od ljiljana bijelih sam prenio…,
sam prenio…
prenio…
Ruke na grudi položio …
grudi položio
položio…
Crveni pupoljak đule međ ruke upleo …
međ ruke upleo…
upleo…
U čelo je poljubio ..
u usne je poljubio …
poljubio…
i nikada nisam zaplakao.
Nisam se usudio!
Ona zaista ne bi progovorila sa mnom.
A prelijepi život ne da ti da staneš ili se predaš. Ne bi imalo smisla. Tko bi o ljubavi prelijepe priče pričao i slikao?
Tako vam je to na priliku. Nekima na nepriliku. Kad ne znaš šta ćeš , klekneš i moliš. Iskreno . I vidiš , više osjetiš nestvarnu nebesku ljepotu kako se smješi i obećanje daje:
– Biće još radovanja u očima tvojim , maleni moj..
**
Vrijeme samo što nije sadašnje.
Prelijepa promatračica jedna; mlada i vesela, nadobudnom crvenilom urešena insanka , puna života i budućnosti pita me:
– ” Koliko košta ova Mjesečeva bajka , lijepa je ?”
Postiđen , zbunjeno spustim glavu i promrljam :
“Nije za prodaju,…zabunom , zaboravili smo pristaviti cijenu, a ‘vako na brzinu ne možemo joj procijeniti vrijednost .”
Mnogi će se pitati – otkud to da Modra rijeka protiće ispod srebrenih čarolija Trebevića, i biće u pravu.
A opet možda i neće, jer gdje i kad god treba , tu začaranu svjetlošću , ledom , krvlju i bolom okovanu rijeku vide , vode i njome brode i kroz vrijeme ka vječnosti hode Mak, Meša, Pjevač , Indexi i ovaj okamenjeni svjedok , koji je bojama i suzama zaledio i oplemenio u prizoru Mjesečeve bajke.
**
Slika Mjesečeva bajka se više ne nalazi u Galeriji Bosna zemlja Božije milosti. Isuviše je boljela sjećanja , a i galerist se umorio objašnjavajući zašto nije natandario cijenu.
U Galeriji se ne nalazi ni slika Ona spava, zato što …, ma nije važno! Jednostavno , ona nije tu .
