• 

• 

• 

• 

Put me vodio Elisejskim poljima

od Podmoskovskih večeri

jer pola vijeka prije

kad željezna zavjesa

ljubavi našoj zapret je dala

zavjetova me prelijepa Asja

Odi u Pariz

Grad svjetlosti

za nas dvoje

u Sakre Ker

upali svijeću

klekni

sedždu

Bogu Jedinom

učini

pomoli se

za mene

za nas

nek bazilika bjelinom

čednosti svoje

bude svjedok ljubavi naše

navsegda

Šume i ne šume

Podmoskovske večeri

i grlice moje glas je utihnuo

a bila je tako lijepa

kao punog Mjeseca sjaj

Ispred trošnog Kaštela

svjedoka tihih noći

jecaja bez sna

bijela mramorna ploča

nad poljskim cvijećem

i snijegom oplastanim humkom

druga mojim suzama

i ljubavi bez kraja

i dodirima nježnim

koje smo jedno drugom

očajnički poklanjali

jednog svilenog stađuna

a se više nikada vidjeli nismo

O Asja Asjuška

šumi i jeca Volga

u srcu mome

ljepoto mila

zašto tužna si ti

kad sretni smo bili mi

Bože Ljubavi i Milosti

čuvaj je od zla

Na mramoru bjeličastom

nalik njenim grudima

i anđeoskom licu

epitaf poruka

za mene

za nebo

za vječnost

nježnošću samuje

ljubav slavi i svjedoči

Ovdje počiva Asja

zaljubljenog ljeta 1968.

voljela i voljena bila

navsegda

Na koljenima

u prtini klečim

dok pada

i ne pada snijeg

suzama bijelim

niz moje lice slazi

procesiju boli

u duši mi stere

za ljubav usnulu

se

Bogu Milostivom molim

i

gorko mnijem

Eh da bogdo ovo 2018. godina nije

da je barem samo dvije godine prije

Oj , rabina rabinjuška

zašto žalosna si ti

reci i ne reci

dal sa tvojim lišćem

nestao je dan

u kome je živio

jedan

nadnaravni san

u krhkosti pahulja bijelih

u podmoskovlju

u beskraju

u nezaboravu

ote se krik sleđenog vodopada

ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto srca moga

navsegda

 

 

Moj život

 

Ah , ta magična žena

 

Ljubav

 

Čežnja

 

Listajući kalendare

nijemeći prepisujem

jednom obećani

ničim izazvani

životom obilježeni

nokturno

 

žene su žene

od blata

rebra i cvijeća

takve su kakve su

uvijek nove

kao djevojčice

 

uvijek mlade

kao život

prelijepe i nepredvidljive

kao planinski potočić bistri

razuzdane i mirisne

 

krhke ljubičice rošene

proljentim lahorcem

zaljubljive i rasplakane

blistavim  nježnim dodirom

vesele i jogunaste

janjeći svilene

 

raskošne sanjalice

bajkovitih dana

osvetoljubive i podatne

ljubomorne ljubavnice

očajne rasplakane majke

 

otkrivenih okrvavljenih grudi

u naletu strasti

zaboravom nudeći med

umjesto usahlog mlijeka

 

tužne  umorne  utopljenice

u sivilu pločnika

ali uvijek

i prije svega

tanana bića

veloviti anđeli naših duša

 

Dok tiha muzika

prebire valovite uspomene

jedna suza

izdajnička

slazi niz lice

milujući umorne usne

ljubljene uspomenama

 

a ja sretnik

neodlučan i plav

u bjelini svojo

ne znam koju dozvati

da mi nježnu ruku

noćas pruži

 

 

sjećam se bijaše lijep dan

negdje duboko srcem zakopane

violine su svirale tango

vazduh je treperio milošću

ti se pojavila sa svjetlošću

što naglo obasja kalendare umorne

 

reče

ja došla

sakrih pogled

da ne vidiš suzu krvavu

u oku lijevom

onom na strani srca

što uvijek o ljubavi iskri

i kad boli

 

a  ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je 

nebu kriknuti

ostani

zbunih se

rekoh ili ti reče tiho

d'bro

 

smijeh djetinjeg lica

ili mekih bora

u uglovima očiju

ne sjećam se više

uzvratiš još tiše

 

dobro d'bro

kao da pitaš

koje ćemo sada slike bojiti

tvoje moje

ili naše

pa možemo i koju slomiti

šta fali

 

naslikaćemo ljepše

barem onu rubinovu

trnovitu

na kojoj zapisaćemo

neuzvraćena ljubav

a sjećanja ne blijede

i kad boli

 

a   ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je

nebu kriknuti

ostani

 

sjećaš li se bijaše lijep dan…

a ime ti ne smijem izgovoriti

grijeh je

nebu kriknuti

ostani

• 

 

• 

• 

 

Eh,

Da  , da

ima taj jedan san

da prostite i ne prostite

ima ta jedna čednost snena

neuništiva Bosna zemlja Božje milosti

 

Ah ,

Da , da

u dobroti svojoj

moleći  i ne moleći

milodarje svoje nudi svima

znanom i neznanom uvijek dobrodošlom

 

Uh

Da , da

u tuzi svojoj

prašta i ne prašte

zlu što bi da skrnavi čednost njenu

vjekovnim jahačima paklene apokalipse

 

Ih

Da , da

u ljepoti svojoj

viđenoj i ne viđenoj

čudesne latice svoga bića

širi plavetnim svodom nebeskom

 

Oh

Da , da

u vječitosti njenoj

ko je ne bi volio i volio

mnijem modrom još luđe i još huđe

u iskonskom  beskraju ljubavi i milosti Božije

 

Da jutro je mila

sakrio sam te od svijeta

ne dam da te ukradu

a i ljepše je ljubiti tajno

manje druge boli

vodićemo ljubav

po oceanu čitav dan

noć kada padne

donese zvjezdice nježne

mjesec radoznali plavi

ponovo tijela u lebdenje motati

a niko ne zna radosti naše

 

Jednog usnulog poslijepodneva dojedrio mi anđeo.

Tepah joj:

Mila djevojčice.

Ona se ljutila.

Meni je to bilo vrlo zavodljivo.

Mirisalo je na grijeh.

U  vatri svoje nevinosti bila je prelijepa.

A volim ljepotu.

Ne znam da li to ima veze , s tim što volim ženu, nebesku milosnicu.

Kada se prestala ljutiti ,

znao sam da se zaljubila i   više je nisam  zvao Mila djevojčice.

Postala je  Dama, šta god mu to značilo.

Nije da mi se  nimalo  nije sviđalo to njeno novo ime. Samo bez  prefiksa ili sufiksa, bilo je falično.

Nedovoljno da opiše njeno ozračje , samo njoj svojstveno , blještavo od nekih novih, tek otkrivenih velova.

Mistična , raskošna, cvijetna, razigrana ,tajanstvena, puna nježnosti , dobrote i ljubavi.

Nadasve čedna. U potrazi za snovima…

Uvijek je odisala jednom uzvišenom bjelinom, nalik na svjetlost anđela.

Prozvah je Bijela damo.

I takva  , u čednosti i milini svojoj ,ostaće Mila  Djevojčica u mome srcu za čitav život.

I vike vikova.