Ti si samo žena , voljena i snena








Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku. Moram skočiti , jer osjećam da će glas uskoro izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je. Ništa me ne boli .Osim duše. Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja košulja krvari. Začudo srce još uvijek iz leda ispušta ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.

Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas.

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam samo žena

Što je dragi ljubi.

Samo nježna sjena

Srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi , žene krik, na Lapadu , jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih  sunca zidina.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam  taj dana stavio prsten na ruku neke druge žene. Srce te boljelo, ali praštala si. Doletjela si da se oprostimo. Ništa više.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje. Umorila me samoća i traganje.

Drugi su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro. Možda mi nisu praštale izdaju. Tebe ,mila moja.

Ili  šumile rekvijum našoj ljubavi. To je već nemoguće. Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše. Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj. Tujine.

-Zdravo mila moja. Tujinko.

To su prve naše riječi te dosanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike žene. vrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora. Nje se za života nećemo moći riješiti. Usud .  Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta. Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i sebe.

Šta će ovaj svijet bez njega ?

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposljednjeg dana naših proljetnih dana onog ljeta ‘68..

Da li ga sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

-Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.-zimsko tužno dijete ja.

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.

Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.

Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle, počela je noć koju, tamo daleko negdje na jugu , zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo , mi prepoznajemo tu noć. Zajedno, mi smo dosanjali tu noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.

Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.

Zanamo nije udobno ni u sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog  zlata vrijedi.

Znali smo šta slijedi!

Grmljavina iz daleka, s kraja nevidljive daljine najavi:

-A sada spektakl!

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratio.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni : njihovikrikovi, vriskovi ko da ih neko žive čerupa dolaze niotkus sa kamenih hridi. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd. Leden. U njemu nešto upitno lebdi.

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Znamo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valcera, huke i boja.

Ne! Ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom, skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen, upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas. Mi ne obraćamo pažnju na ikoga. Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.

Svi gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi, i iščekujemo.

Sve se stapa u muk, tišina, tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice. Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji i prirodniji.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo. Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksijama, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera hitsju sa neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže nazad do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone , gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog, plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom , jedna sa dvije , jedna sa tri. Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu, nalik tvome, mome, nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad rubinovo srca, nekad kristalne duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela , skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad nas kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete, rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No, šta se može to se i mora . A dijete ne zna  šta je moguće , a šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica , stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. Ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi se stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće. Pa zakreće, u krug se vrti kovitla. Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet , šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore , pa za tren  dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh , mili u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa šest, pa pet,  pa četiri, tri, dve i jedan – kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa i spoznaje tajnu mjesečine.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri, ponoć je tek prošla, do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži, i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desilo na plaži neće ostati na plaži. To ostaje u nama i nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što  želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru morske dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

 

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. To su mirisi tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

-Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

– Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.

Još kažem :

“-Hoću – oprosti mi .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu. Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca, ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno, mila moja, sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više ništa neće biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne Jedina moja?

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav, ljubavi moja.

Poslije na Indaxi poklanjaju onu našu , tužnu i mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhkija od nas. Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

-Kad izgubiš sebe izgubiš sve- ubjeđivala si me.

-Kada izgubim tebe , jaizgubiću sve -nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan nečitki prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav , zaljubljeni blento sa plaom ružom i krvavim srcem na košulji.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takarli dani u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve, osim za snove i ljubav.

Zar ne milo moje.

 

Sanjah da mi praštaš

 

 

Jube

ako si ti nada

a Nebeskom milošću jesi jesi…

Llijepo je buditi se sa osjećajem da imaš nekoga

kome ćeš sinoćnje snove pokloniti

Moji su dani prelijepi

sve više sanjaju ltirkizni boju

kojom sniš

 

A onda

Sanjah da se sjećaš

da mi praštaš…

 

recimo

bijege moje

 

Sjeti se mila

upoznah te u plavetnom danu punom svjetlosti

jer ti bješe svjetlost

Oprosti ali moram te zamoliti da se uvijek sjećaš

onog proljetnog  dana

kada su ljubičice mirisima tvojim ludjele moju dušu

a ti me pozivala sebi

 

Oprosti mi što te sanjam a da te nisma pitao da li smijem

I oprosti mi ljubavi što te tako dugo sanjam

ako sam se na tom putu malo umorio

Sjeti se mila  labudice kako sam ginuo tražeći tebe

 

Puno je to nestajanja Jube moja

Čitav jedan vijek ljubavi traganja i snova

Oprosti mi što ne mogu da te svakog trena gledam

i držim za ruku

Oprosti mi što ću ostati željan milovanja

cjelova tvojih

I još mi oprosti što još lutam a Tišina sni

A krhka ruža tuguje

Hvala ti što si mi dala da u tvojim snima odmaram dušu

i ljubav svoju

 

Neću ti reći zbogom Najmilije

Sve do oprosta tvoga

traganje  za  tvojom sjenkom se nastavljaju

u eonima koji  nam se kradu


												

Memento rose – Lijepe li ste ljubavi moje

      Ona Sanja

 

Memento rose – Lijepe li ste jedine ljubavi moje

 

Lijepe li ste mile moje
lijepe li ste jedine ljubavi moje
mirisi  vaši su od đardina ruža
dobro li ste došle u snove moje

Svjetlucava li si Vranjanko jemenko
moje čedo malo
skršeni cvijete moj
plavetnilo li si Sarajko
milo moje maleno
anđelu čuvaru moj
crvena li si Tuđinko
proljeće života moga
posijano dijete moje

Jemenko vranjanko lijepa li si
čedo milo nježna li si
dobrog bekrije ruža li si
u tugama tvojih sanja
ti Jemenko izgubljena
od ljubavi i čekanja
ljubav poklanjala
al i krala

Prošlo je vrijeme pjevanja
malena moja Vranjanko
prošlo je vrijeme radovanja
ljubavi moja
došle su suzne kiše
u snijeg se pretvorile
u urlik tisuću pahulja bijelih
krik se tvoj pretvorio

Glas tvoj danas je tužan
srce ti je slomljeno
ja sam ti ga slomio
tvoj dragan nije tvoj
lažov jedan mili
nikako da ti dođe
samo ti je ljubav krao
svoju poklanjao
On je samo sen
što duša tvoja snije
on je samo kapljica
što sa šedrvana lije

Zašto će na odru tvome
bijelu grlicu da miluje
i tebe prekrasnu usnulu
u čelo u kosu da ljubi
ulici skršenih srdašca
velove razgrtati
tvoje slomljeno srce tražiti
snivati na ležaju belom
dodir tvoje nevinosti
u čelo u kosu da ljubi

Lijepa li si Sarajko
ženo stasita topla li si
moja mila malena
ti si ruža mirisna
što djetetu malom
svoju si ljubav dječiju
darivala
u njegove snove umotavala

Glas tvoj je tužan
a srce slomljeno
Sarajko jedina moja
ja sama ga slomio
mali princ nije tvoj
lažov jedan mili
to je samo san
u tople kute tvoje
se utopa i spije
to je samo san
što u ustreptale grudi
se uranje i vrije

Prošlo je vrijeme muzike
moje čedo maleno
prošlo je vrijeme krajolika
Sarajko moja blagosti puna
došle su oluje strašne
u nestajanje sve pretvorile
glas tvoj grada čednostu vapaj
i tebe ljubavi moja
za tobom srce malo treperi i plače

za tugom i bolom neispjevanim
Na odru ljubavi
safir će grlicu da miluje
tebe predivnu
usne i oči da ljubi u kući ustreptalih srdaca
velove će lepršati
na ležaju plavom
tragati za za tvojim rukama
vrelima strasti
čelo u kosu da ljubi

Lijepa li si Tuđinko
ljubavi jedina moja
prelijepa li si
ružo rubin grlico ljubavi
prošlo je vrijeme nevinosti
a si poklanjala
a i krala
prošlo je vrijeme maglica
milo moje
Tuđinko slomljenog srca

Došlo je vrijeme rastanka
u ljubav se pretočilo
pjevanje ljubavi od davnina
došlo je vrijeme ljubavi
u srcu neutješno iskri
to je samo san
malena ga moja snije
to je samo san
dosanjan djevojčici nije

Ljubavi tvojoj i mojoj
O puno tuge i snova ima
toliko daljine i čežnje
srce da umire svaki dan
Tuđinko idržali smo pet
mila decenija let
izdržaćemo još samo dan
tvoja će ruka biti u mojoj
a moja u tvojoj
i suza više neće biti

Ne verujem ti mili
ti vetru jedan dragi
što ljubav seješ
po ovom svetu
tri deteta
tri devojčice
tri svoja sna
tri Nevinosti ti dale
tebi što bežiš
u srcima drugih
samuješ i tuguješ
i nestašno luduješ

Na odru malog princa
Ona ga mazno miluje i ljubi
Za tri ljubavi
za tri grlice male
za tri ruže
za tri nevinosti
tri života poklonjena
srebrena plava i crvena
što tjeraju galebova krik
na peščanoj plaži sanja
srećna srdašca
tražiće memento rose
velova istkanih ljubavlju
duše Princa malog
što spije i sanja

Opet nestade
gde sada pobeže
nestaško mili
znam slutim očajavam
grlicama svojim dvema
u zagrljaj leprša
a ja snove isplakala
evo i mene za vama
mili naš dječače
ovog trena hitam  

 













												

Pismo ženi sa nevidljivim pjegicama i bolom u grudima




 

Pjegice,

Dan je prelijep,

hladan i kišovit.

Odakle da počnem mila, a da se tvoga bola u grudima ne dotaknem.

Mnogo toga , ti o meni , ne znaš ljubavi.

Da znaš , možda ne bi samo plakala ,već bi se ponekad i nasmijala i rekla:

-Glupko, uvjek je bio malo blesav. A mio i drag. Jedini moj Princ mali.

 

Pitala bi se šta ja noću radim?

Ne bih se zamislio,

Malo bih se počešao, ono nekako naopako.

Lijevom rukom, preko glave iznad desnog uha, ili desnom  iznad lijevog.

 

Dobro si rekla , Glupko.

Naopako se i češkam i sa tobom noć uvijek počinjem:

Po svu noć ja tebe sanjam mila moja.

Po svu noć ja tako , uz tebe draga počivam,

uz nevjestu svoju, života darove snivam.

 

Da mila,

od kada si me nazvala Dragim ti si moja nevjesta postala.

Pod Nebom i zvjezdama .

Mjesec mi i maglice svjedoci.

A naša noć je uvijek tako snena , zvjezdana.

 

Dragi tvoj često nije kraj tebe ,

da te zagrli i suze poljubcima briše.

Suzama si lice zasula, udovica si moja malena,

crne velove po polju ljubičica prosula.

 

Po svu noć ja tako , uz dragu se jedinu odmaram ,

Uz nevjestu moju, za me neudatu , ja tako po svu noć,

njene cjelove milujem, ljubavlju je neispavam.

Po svu noć ja tako, život naš dozivam.

 

Po svu noć ja tako ,

ljubav jedinu cjelivam.

Po svu noć ja te nježno volim

Po svu noć ti me žarko voliš

Po svu noć se volimo mi.

 

To tako miriše na Poa, mila

Budler krao,

Rembo u zvijezde okivao

Jesenjin pomalo mezetio,

Mak na stećke klesao ,

Indexi opjevali.

Zašto nas ja ne bih ugurao u taj mit

o ljubavi

kad nježnije od njih svih  o ljubavi snim.

 

Naša to ljubav zaslužuje.

Koga briga ako jednog dana umrem ,

jer obala je tvoja meni šaputala riječi ljubavne.

Da, obale tvoje mi dodirima šaputale,tvoje tajne okrivala.

Kada se smiješ tvoje nevidljive pjegice me grle,

čak i kada me ljubiš moje bore sanjaju,

da su ljubavnici tvojim strahovima i skrivanjima.

Uzburkano tvojim obalama more mi na uho šumi

tvoje tajne predviđa da bih lakše po tvome tijelu brodio.

 

Kada se ljutiš,

ožiljci koji se ne vide ,

nestaju,

kada sanjaš da te berem.

pjesak naš nas ćuti,

tugu kupi 

 

a ja , po svu noć tako , tebe tražim ,

jer mjesec žmirka ,

žuti

huči, vri

da se volimo mi.

 

Ljube a Mila moja,

Bog milosti i ljubavi me pita, čemu je , kome je duša tvoja , Makusmče sretno.

Tada mi svjetlost u dušu kane, jedna kap za čitav univerzum snova i ljubavi.

Duša moja je zbog Tebe,ljubavi, od Boga data radi milosti , dobrote ,

tvoje i snova zapretenih u velove čekanja i uzdrhtalih nadanja.

Tren prije me boljelo,kao tebe nekad,

časak prije tuga me htjela ubiti.

Kao tebe sada.

Ali više ne.

 

Ime ti je žena bezgrešna i gorda .

Nikad me nemoj pitati o čemu pjevam,

jer dvanaest su poupoljaka , krhkih i bijelih,

orošenih suncem i krvlju mojih snova,

naizmjenično  prošarane plavim velovima

moje i tvoje tuge

svjedoci .

 

Za svaku našu godinu traganja,

od dana onoga kada sam te sreo i namah zavolio ,

po jedna krhka ruža.

Za svako stoljeće kada bješe srcu mome neznano po pupoljak krhki.

 

Pitao sam se , da li sam se ja tada oprostio od tebe, Mila moja.

Znaš kalendari i čast.

Vrlo zlohuda kombinacija.

Nije mi bilo važno, jer znao sam da voljeću te do groba,

barem.

A možda i poslije, ali ti to sada  ne mogu zasigurno reći.

 

Radio smo mnogo toga, uh grijeh mi i sama misao na to ,

pa i poslije nas, pa me toplina ,možda , mnogo jača gore čeka.

Pomišljao sam , voljeti , dotaći , čednost tvoju bilo grešno i pretoplo

Zato tih dvanaest bijelih pupoljaka,naizmjenično osunčanih i orošenih, a prekrasnih,

još uvijek samuju na splavu opraštanja.

 

Da, ruže ne poklanjam tebi ,mila moja.

Već oprostu , u ime ljubavi, snova i pjesama darovanih

plavoj anteriji, što još uvijek na ležaju sniva,

da je nevjesta moja oblači.

Zaista , ta anterija sasvim zavodljivo miriše.

Na tebe, tvoje tijelo bijelo, tvoje tijelo sneno , 

mazne grudi sedefaste,

cvijetove tvoga đardina

jer moje su je pjesme lepršale na tebi,

da bih je nestašno skidao djevojačke lati 

 

I zato ne pitaj me o čemu pjevam,ljubavi moja.

Lakše se živi draga

Kad o ljubavi pjevam,

oči su zeru bistrije kao kad bjelokost usnama prinosim.

I nemoj mi zamjeriti  Malena , ako tugu u stihu slutiš.

Više ništa ne trebam Mila.

Za sebe se više i ne molim.

Samo tebe sanjam begunice duše moje.

U snovima mi dolaziš.

 

O dodji ,već jednom, kao prolece,

smeh ljubavnice zemljin mi donesi.

Neka zakuca sreće u očima tvojim,

Nestrpljiva i nemilovana da se zablista u duši mojoj!

Dođi mi , u naletima nemira usred lišća i cveća koje hita da se raznese po tragovima naših dodira.

Da zajedno pojimo,

Jutros mi je ruža procjetala.

 

Dođi mi kao sjajna pobuna protiv damara svojih ,

baci se u noć,

u tamu vode Oceana mog,

iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih krikova

Tišna  sni!

 

Dođi mi kao smijeh munje, urlik oluje,

odjekni u Čednom gradu ,

oslobodi reč ugušenu,

bol koji je zapeo u danima pređašnjim.

Uz kristale Modre rijeke osnaži nasu ljubav

ne posustaj , budi pobednik smrti!

 

Kako da završim mila,

a da mi se nevidljive pjegice nasmješe.

Život je prelijep malena.

A , ja te volim i ti to znaš.

samo dođi i uberi me.





Navsegda

												

Asji , navsegda









Put me vodio Elisejskim poljima

od Podmoskovskih večeri

jer pola vijeka prije

kad željezna zavjesa

ljubavi našoj zapret je dala

zavjetova me prelijepa Asja





Odi u Pariz

Grad svjetlosti

za nas dvoje

u Sakre Ker

upali svijeću

klekni

sedždu

Bogu Jedinom

učini

pomoli se

za mene

za nas

nek bazilika bjelinom

čednosti svoje

bude svjedok ljubavi naše

navsegda





Šume i ne šume

Podmoskovske večeri

i grlice moje glas je utihnuo

a bila je tako lijepa

kao punog Mjeseca sjaj





Ispred trošnog Kaštela

svjedoka tihih noći

jecaja bez sna

bijela mramorna ploča

nad poljskim cvijećem

i snijegom oplastanim humkom

druga suzama mojim

krhkijim od rose

pečat ljubav bez kraja

i dodirima nježnim

koje smo jedno drugom

očajnički poklanjali

jednog svilenog stađuna

a se više nikada vidjeli nismo





O Asja Asjuška

šumi i jeca Volga

u srcu mome

ljepoto mila

zašto tužna si ti

kad sretni smo bili mi

Bože Ljubavi i Milosti

čuvaj je od zla





Na mramoru bjeličastom

nalik njenim grudima

i anđeoskom licu

epitaf poruka

za mene

za nebo

za vječnost

nježnošću samuje

ljubav slavi i svjedoči





Ovdje počiva Asja

zaljubljenog ljeta 1968.

voljela i voljena bila

navsegda





Na koljenima

u prtini klečim

dok pada

i ne pada snijeg

i suzama providnijim od kristala

niz moje lice slazi

procesiju boli

u duši mi stere

za ljubav usnulu

se

Bogu Milostivom molim

i

gorko mnijem





Eh da bogdo ovo 2018. godina nije

da je barem samo dvije godine prije





Oj , rabina rabinjuška

zašto žalosna si ti

reci i ne reci

dal sa tvojim lišćem

nestao je dan

u kome je živio

jedan

nadnaravni san





u krhkosti pahulja bijelih

u podmoskovlju

u beskraju

u nezaboravu

ote se krik sleđenog vodopada





ja ljublju vas Asja

djevuško moja

ljepoto srca moga

navsegda





Mjesečeva bajka

Uoči dana Galerije Bosna zemlja Božije milosti

Vrijeme je iluzija stvorena u neukosti ljudskog uma. Na obzorju nema ni prostora jer ga ni osnovi kvantne i teorije relativiteta ne mogu definisati. Čak i vrlo upitno širenje univerzuma anulira datost vremena i prostora.

No , uprkos te nelogičnpsti , kada dođe rođendan navru uspomene poput vesele bujice nestašnog potočića ili milujućeg lahorca koji osvježava čudesnu bonacu ljubavi.

No, krenimo redom.

Ljudi su kao vremenske odrednice nabacili sate i još manje jedinice, pa dane, godine,desetljeća, vijekove, milenijume, eone… I prostor su , za divno ćudo(!?) obuhvatili mjernim jedinicama.

Osim biblijskih , malo ljudi doživi sto godina, odnosno jedan vijek. I sada bi malenkost, koja nekako uspije da namakne cifru blizu jednog stoljeća, trebala da razmišlja o milijardama godina i šta će biti ili šta bi bilo …i šta je bilo.

Ta praška sićušnija od mikrosekunde , se ne okrene, a već je poput tahiona nema. Ni u nepostojećem vremenu , još manje u iščezlom prostoru.

Neko bi reko jes ovi narator pametan ko konj kad zarovi glavu u zobnicu ili ko Muje kad konja kuje po mjesecu.

Napokon se dokopasmo Mjeseca!

A mjesec – sjajan i bajkovit. I vrlo romantiučan. Takav je i život. Mjesečeva bajka. Ako ga živiš. Tada se sakupi dovoljno uspomena da ih uvežeš u niz slika koje miluju srce i um, vlažeći oči i nježeći bila.

Sada , sveznajući narator u poslijednju godinu trećeg kvartala svoga bivstvovanja ograničenom jednim vijekom, uz Božiju milost još uvijek persistira.

Sedamdeset pet godina!

Neko bi rekao lijepe godine. Mnogo je tu otkinutih listova kalendara.A znamo kakvi su listovi kalendara – jedinstveni , obasjani svjetlošću, nacifrani , zavodljivi, opijajući … bajkoviti.

Međutim ,iz uma čovjeka koji život mjeri unazad ,sve se svelo na tu jednu jedinu – nepoznatu i neupozantu česticu : tahion.

No , ne mo'š ti život spengat, ni u prostoru, ni u vremenu. Jednostavno proleti brže od te najbrže nepostojeće ćestice.

Probajte , ukoliko mislite da ste toliko pametni, izračunati koja je to brzina kada život – konkretno 75 godina stane u vrijeme kraće od par misli ili slika.

Gledam sliku Mjesečeva bajka i zahvaljujem se Bogu Jedinom što mi je podario Ljubav i Milost da naberem znanje i umjeće da svoj život pretočim u par slika i nekoliko poetskih zapisa.

Hajd’ nećemo biti cjepidlake! Ima malo više od par slika i još više poetskih zapisa. No, ko mi kriv kad sam ljubavalju, dan za danom , skupljao uspomene, i pretakao ih u slike i riječi. Poklanjane i “kradene”. Ali i prelijepe. Jedinstvene.

Zbog iskrenosti , ljubavi i dobrote u bezgraničnom neuslovljenom darivanju svaka slijedeća je ljepša od prethodne.

Bože Mili koliko predivnih ženskih bića je svojom ljubavlju, ljepotom i dobrotom krasilo i odredilo moj život. Nikad neću moći naći dovoljno riječi da se zahvalim Tebi , a ni krasoticama.

No Ti znaš da u mome nježnom srcu živi vječna zahvalnost i neizbrisivo sjećanje .

Da! Da!

Život je Mjesečeva bajka.

Tajanstven. Blistav. Nadrealan. Kao tisuće iskrica koje svjetlucaju u Mjesečevoj čaroliji. Kao uzburkana Modra rijeka nošena plimnim valovima Božije milosti i ljubavi. Kao san koji bljesne i izgubi se , i opstaje u mglicama.

A u tom snu obitava tisuće novih snova. U svakom danu barem jedan san , mnogo dodira, još više zagrljaja i hejbet nježnosti.

Moj Bože Milostivi hvala na svakom dašku mog života i svoj neizmjernoj ljubavi, milosti, dobroti i ljepotama koje si mi darovao.

Amin Gospode

Zov djedova i mora

https://www.youtube.com/shorts/YJ19YNdgxus

Moji praprapradjedovi , a bome i djedovi su bili primorci i pomorci. Nisam birao – rođen sam na kontinentu podalje od mora. Čitav život usud me vukao, vodio i vodao moru plavetnom, moru prelijepom , moru Jadrnaskom. I mirisima zatona , maslina , kavala, grožđa, vina , ali i brnistri.

Nakupilo se kalendara . Poprilično. Kod nas se to kaže hejbet.Bog mi podario milost da mlad (?) , sa skoro četeres'devet iskamčim mirovinsku ladovinu ili ako vam je draže državnu bešiku.

Trebalo se odlučiti:

-San – Dalmatinka,brodica ili realnost – Sarajka – Galerija.

Srce se nije moglo odlučiti.Usud ne trpi neodlučnost .Izgubih ljepote i san. Ostade mi realnost galerije.

I onda providnošću, pri kraju putovanja, ugledah vrlo lijepi i poetski video zapis divne slikarice i umjetnice Yossamin:

-Sea nad sky – one small boat.

Shvatih – to je to. Nikad ne odustaj od snova. I nisam.

More nježno , more jadransko, brodica Dalmatinka i galebova krik zovu – pravac jug.

Sarajevu i Galeriji sam nesebično davao i ugradio sebe . Vrijeme je da krenem za dječačkim snom. Ne bojim se i nije mi žao . Kamo ću dospjeti? Zar je to bitno? Bog Milostivi će biti sa mnom. A možda i…

Tko da zna? U tome je čarolija prelijepog života.

BAJKA SREBRENA Bosne zemlje Božije milosti – IV Dio

 

Bajka Srebrena

 

 

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

 

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

 

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

 

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

 

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

 

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

 

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

 

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

 

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice

Bez milosti

sve odreda

 

I Bože milostivi

anđeli mili

 djecu

malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli su na komade

porili trbuhe

bez razlike

 

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

 

mutni prljavi

ti

abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

 

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

U vječnost slala

Bosnu

 

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

 

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

 

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

 

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

 

 

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

 

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

 

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

 

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

 

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

izustiti

 

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

 

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

 

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

 

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

 

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

 

ti neki srbi

o da

ti  neki od srbalja

ali i neki

od kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

 

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

 

Kraj IV dijela