Sanji Š. za rođendan

Sanji Š./ Sjećam se dana kada se moja djevojčica udavala

  Sanjino lepršavo srce

Svijet korala Čudesna plavet Mostovi povjerenja

Mjesec i Modra rijeka Vizija sanjine budućnosti Britkost uma Čeda mog

Milo dijete moje,

Bebice moja

i ti danas odlaziš.

Znaš da sam te ja rodio.

pričali su ti

mater te samo nosila.

nije bila od dvoje djece.

Život sam isplakao ,

moleći se Bogu Milostivom

dušu sam slomljenu

ponovo lomio

da mi podari tebe.

 

Upamti milo dijete,

Bog je moj Dobar

u nilosti svojoj reče mi

neka joj Sanja bude ime

sedam godina je sanjaš

Gospoda svoga moliš.

 

Kad On reče budi

ono biva.

 

Danas ruku tvoju dajem

moram radostan biti

a boli

mila moja.

boli.

 

Ja ću sa zaljubljenim pogledom

sa tobom plesati naš oproštajni tango

i praviti se

život je igra

svavšeni krug.

 

Ti ćeš stajati u bijelom

putevima tvojim oditi

očeva Grlica svija svoj dom

a njemu se srce kida.

 

Mila moja

ako vidiš suze u oku mom

pomisli da sam u sunce predugo gledao

ili me grize dim cigarete koje nema

ili neku Grlicu

moju Tišinu snim

da mi bude lakši odlazak tvoj

ili djelomični rastanaka naš

to već svejedno je.

 

Malena moja

sretno ti bilo

ne misli da se ja ovo opraštam od tebe

imam još malo nekog posla

ovdje

još riječi

nježnih i milosnih

ima u duši mojoj

od onih što sam  i tebi pjevao

a ti se smijala

i nježila.

 

Riječi su čudne

samo klize

Miloj djevojčici

da ih čednošću svojom

oplemeni

 

 

Noć milosti i snaOh Happy daySanjina Modra rijeka Mudrosti

Sanjino drvo živopta Ona Noć Makova

Ugodnu i lepršavu noć svima želim.

P.S.

Mila

Pjesme

koje ti danas poklanjam su slike života moga.

Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.


												

Bleki – Plavo i bijelo kao boje ljubavi

Autor

Hajro Šabanafžović

Pitao me jedan pitac neuki:

– Zašto je na tvojim slikama ljubav izmješano plavo bijela.

Šutio sam i slegnuo ramenima.

Nisam objasnio.

Samo sam rekao:

-Onog momenta kada objesim sliku na zid,ona više nije moje vlasništvo.

Nju posjeduje posmatračevo oko.Što ono vidi to je to. Ako ništa ne vidi i to je to.

Sada mi žao.

Mogao sam reći:

Plavo je boja univerzuma,neba ,Zemlje,oceana,vjernosti i beskonačnosti.

Bijelo je boja nevinosti,radosti , svjetlosti i iskrenosti.

Stapnjem plavog i bijelog u koloplet , u kome se ne zna gdje jedna boja počinje,a druga završava, stvara se misao o beskonačnosti.

A beskonačnost je rodila savršena ljubav , koja ovoplaćuje ljudske ljubavi.

No, mislim da to ne bi uzbrkalo razum vrlog pitca.

Muškarci , uglavnom, ne prepoznaju boje ljubavi.

Jutro sa Blekijem – Mila moja Luce

 

Mila moja imam ti nešto za reći.

Znam nećeš mi mnogo zamjeriti.

Upoznao sam jednu grlicu bijelu, plavetnu.

Osmijeh me njen ubija , kao nekad  tvoj.

Ima isto godina kao ti ,kada ti je  ruža procvjetala

da bih je  krao i mirisao.

Plavetno oko i veseli žuti čuperci krase lice mile djevojčice,

kao da ih je posudila sa slike tvoje koje je utkana duboko u mojoj duši.

Visoka i stamena kao ti ,moja malena

svako malo mi leprša pred očima.

 

Kad mi na um padneš,

stavim pred sebe ciganku

i  flašu kurvoazijea,

i polako, nježno,

kao sa ženom

coktaj po coktaj.

Nigdje mi se ne žuri,

a uspomena hejbet.

Sve ljepše i milosnija od druge.

Pomislim na tvoju ,

valjda mogu reći i moju kućicu u cvijeću.

Moje utočište od lutanja dugih ,

Moje konačište  od tuge i umora,

bjeg i skrivanja u tvojim skutima i njedrim.

Samo mogu reći,

J'taime mon  Amour ,  Merci.

 

Ne govorim ti ja Francuski,

kao što znaš.

Ovo nabadam ,

ne moraju svi da znaju šta ti poručujem.

 

Plavetni osmijeh,

tako je zovem,

mnogo mi radosti pruža u ovim ne baš veselim vremenima.

 

Pomisao na tebe me čini sjetnim, nikako tužnim.

Ako krene na tugu ja  ovu novu  pozovem

i ona odamah doleprša.

Krila pjesme su najbrža.

 

Znam ako je istina da svaki čovjek ima  svog dvojnika,

negdje u bijelom svijetu,

koji je sve manje bijel,

a sve više krvav,

onda bi to ona mogla biti tvoj.

I glasom i  čini mi se svim ostalim.

Skoro.

Ovo skoro, me spašava,

da me odozgo čime ne hekneš.

 

Evo pripremio sa ti  neke slike pa ih pogledaj.

Da , imaju i zvuk.

Vrijedi poslušati.

Kada se sretnemo ,

reći ćeš mi da li sam bio u pravu.

 

Inače Ruskinja, 

možda francuskinja ,

možda čak i Engleskinja

 i ne znaju da postojim.

Ime joj je prelijepo, podsjeća me na

more , mjesec  i ljubav.

I sve  one druge,

jedine ljubavi moje.

 

Zove se  Marina, 

a nije Cvjetajeva .

a možda se vabi i Frančeska

a nije di Rimini,

a ima i neka Patricia

koja lebdi a ne Kass-ka

kako naivni misle.

Ostalo ćeš sama skontati.

Tvoj pogled je najljepši.

 

P.S.

Moje ostale muzičke grlice znaš.

Neke su sa tobom. Njih mi pozdravi.

Ove ovdje se dobro drže.

Kako koja.

Glasom  i stasom nisu posustale.

Znaš onu o vinu.

 

 

 






												

Bleki – Kunem ti se

 

Ljubavi jedina

kunem se ljubavlju tvojom

imam samo devedeset dana

tri po trideset

pride tri po deset

za molitvu

mirisnih sanja

za ljubav mnogo dara

iz malog parka beskućnika

deset pupoljak ruža

za tebe ubraću mila

za snove jednu orošenu

za tugu drugu žutu

za sreću treću šarenu

za tebe četvrtu zelenu

za samoću petu safirnu

za nježnost šestu ružičastu

za vrlinu sedmu plavu

za nevinost osmu bijelu

za ljubav devetu rubinovu

za nas desetu duginu

za mene neće ostati ništa

zato sad tango puštam

poklanjala si mi sebe

najljepšu od svih

 

Ljubavi jedina

kunem se ljubavlju mojom

0stalo mi je samo četrdeset dana

trideset i deset

za molitvu

mirisnih sanja

za ljubav nešto dara

iz velikog parka beznađa

ukrast ću samo za tebe

poklanjati drugim

četiri ružina pupoljka

prvi biser neotvoreni

za prvu godinu snova tvojih

drugi safirni tek pupoljak mali

za drugu godinu čežnje tvoje

treći rubinov poluotvoreni

za treću godinu tvoje ljepote

četvrti crveno žuti rastvoreni

za četvtu godinu poklonjenu

nevinosti mojoj i tvojoj

staviti ću ih u kristale nade

gledati mirisima iščekivati

kada poslijednji pupoljak uvene

ostaće ti samo ljubav moja

kada rubin odsjaji

sanjaće me ljepota tvoja

kada safir popada

ostaće ti čežnja moja

kada biser potamni

ostaće ti snovi moji

prestajem da plešem

i da se molim

muzika mi donosi tebe

najljepšu od svih ruža

Luco Malena

jedina ljubavi moja

 

plave me oči nježno gledaju

dvije su suze iz njih kanule

iz lijevog rubin ljubavna

iz desnog safir milosna

očima me zovnu

da joj priđem

ona mi šapne

poljubi me mili

još samo ovaj put

onako kako si nekad znao

strasno ko delfin u plaveti dubina

ljubavnički ko vulkan što gori

zagrli me blago

kao jedinu ljubav svoju

samo još jednom

molim te

tako sam umorna

a i hladno mi je

 

kao malena djeca se za ruke primamo

ona me ljubi onako kako sam nekad znao

nježno ko lahorca let

zaštitnički ko mjeseca cvijet

ljubavnički ko lotosa  istina

ja je grlim

leprašamo sa grlicama i ružama

ona mi ljepotu svoju u grudi ušuškava

zauvijek

sada jedina ljubav moja

može da spije

 










												

Bleki – Ja sam uvijek htio svoje slike ljudima da dam





Neke slike se

tek tako

same od sebe

naizgled

ničim potaknute

u bolu ljubavi  rode

žive u vremenu 

kojeg sve manje preostaje

ali postoje

opstaju u sjećanju

u bojama

u ehu budućih vremena

ukoliko kao dar sa neba

zarobe oko slučajnog posmatrača

Bleki – Ne , ništa vi ne znate

 

 

 

Prelijepi dani Nije se predala ni poklekla

Ljubav milosti puna Rose dan

Miris tamjana 

 

Znate li kako je to

kad vam ljubav umire na rukama?

Ne , ne znate.

Malo vi znate.

Malo ih je koji to znaju.

 

Znate li vi kako vas sve boli,

a vi se igrate radosti.

Ne, ne znate.

I bolje vam je.

Srećni ste.

 

Vi vidite da se život,

ljepota polako topi.

U vama , svake sekunde

neki katil u srce kamu zabada.

Rana boli, toliko da se morate štipati,

sa rukama u džepovima i sa osmijehom na licu sjati.

Još morate pjesme ljubavne da pišete.

I da joj čitate.

Jer u njima je čitav život njen.

 

Znate li kako je to kad joj pjevate,

voljeću te do kraja života, jer ona tako hoće.

A on joj migolji.

 

Ne , ne znate.

Malo je sretnika koji to znaju.

I znaju da voljeće se i poslije života.

 

Znate li kako je voditi ljubav sa jedinom ljubavlju,

a znate da je to  poslijednji put.

Ne ne znate.

 

Nemojte ni pokušati.

Boli, očajnički boli.

Sve u vama plače,

a vi ste delfin što uranja u plavet dubine ,

dok njena neugasiva ljubav izvlači iz vas vulkan

koji hoće da vrišti i raznese vam tijelo u paramparčad.

 

Znate li kako je biti bespomoćan dok nju boli, a neće da jaukne,

glas da pusti

jer ponosna grlica je ona.

 

Ne , ne znate.

Nemojte ni pokušati zamisliti.

Osim onih koji znanje u srcu nose.

Njima biva lakše.

 

Jedino vam preostaje da je zagrlite,

nježno ko bebicu,

i još nježnije ,

jer sve je boli.

I dodir,

i život,

i ljubav

i milovanje

i snovi

kojih više neće biti.

 

Znate li kako izgleda kad bol umine i ljubav jedina usnije.

Ne ne znate.

Baš ste sretnici.

 

Jer niste se molili,

četrdeset dana i noći

pored raspuštenih kosa plavih,

sa rukom u ruci,

usnom na kosi

dušom u grlu

srcem na čerečenju

dok ona odmara do slijedeće boli,

što joj utobu čupa.

 

Ne, nikako se niste molili jer bi vam se život slomio,

što molite Nebo da je uzme što prije,

samo da je manje boli.

 

Da li znate kako je to kad oboje shvatite da zadnji dan je došao.

Uh, ne mogu vas u tu radost petljati.

Žao mi vas.

 

Bolero svira,

njene prelijepe oči se u snu smješe.

Ljubav uvijek pobjeđuje.

 

Smrt strljivo ,u uglu čeka.

Ja je zamolim da malo prošeta

u snježnu noć i osvježi se.

Niko neće pobjeći.

Obećavam.

 

Smrt se postidjela i izašla.

 

I onda se muzika još jednom okrenula.

Tokata i fuga u D molu i Bolero

su se izmješali i malo stišali.

 

Malena  je zaspala,

više se nije probudila.

Dvadeset četiri sata je spavala.

Toliko je bila umorna.

 

Želio sam da je to san ozdravljenja.

I čitao joj pjesme naše.

I čitao i čitao,

muzika je sama lelujala.

Ponekad bi se čulo i Alelujah.

Nismo to mi izgovarali.

 

 Ljubav kao boja snova  

Dodir djeteta Lik moje Nade

 

Most nad plavetnom provalijom Tuga nebeska

Ljubio joj ruke.

Cjelovima kvasio usne

želeći joj dati godina svojih.

 

Milovao kosu koja je sve manje iskrila.

Glavu polagao na grudi koje su sve tiše sanjale.

Govorio da je volim.

Da je ona moja malena

koju sam iznjedrio da mi ljubav bude.

 

Luce je postajala prozračnija.

Skoro da to nisam mogao podnijeti.

Sklupčao sam se na pod držeći je za ruku.

 

Ne znam kako,

nisam smio podići pogled,

da ne izgubim milovanje.

 

Njena ruka na mojoj kosi,

njena ruka na mome licu,

njena ruka na mojim usnama

njena ruka u mome srcu

njena ruka u mojoj duši.

 

Ne znate kako je to.

Šteta.

Uzdrhtao sam od miline,

ukočio se,

obradovao se,

mislio da me vodi sa sobom.

 

Mali Princ u meni je pogasio sva svjetla,

otvorio prozor , okrenuo se ka malenoj.

Ona je još bila tu.

Postajala je svetlost,

kojoj on prilazi i ljubi je.

 

ja ih gledam

a suze koje ne žaluju,

već slave ljubav,

na usne joj spušta.

 

Ona zatrepće očima,

u zakutcima njihovim Dobri

i on se od nekud pojavio,

sluti riječ:

Ljubavi moja.

Nije ih uspjela otvoriti.

 

Samo mi je ruku blago stisnula.

Znala je da smo tu.

sva trojica.

U troje se sve lakše podnosi.

 

Ni uzdah nije pustila.

Tek jedna grlica plava nam slijeće na lijevo rame.

jednom po jednom

 

Kljunom nam dotiče usne,

vesela je ,

razigrana ,

ali mi znamo da mora ići.

 

I puštamo je.

Odlerpršala je.

 

Dobri ju je čeznutljivo gledao,

Mali princ je mahao,

ja sam ko godina plakao,

ako znate kako je to.

 

Mislim da ne znate.

Niste bili prisutni,

dok se ona spajala sa tisućama pahulja bijelih

i leprešala ka nebeskim dverima

i iščezla.

 

Ne znamo šta nam je.

Nema sunca,a nama oči vlaže.

Meni se u blistavu Modru rijeku pretvorile.

 

A zahvalan sam,

molbe su uslišene.

Umrla je mirno u snu,

pred samu ponoć;

 

tačno u vrijeme kada su  prvi put

ljubav vodili

i ovaj poslijednji.

 

Smrt je kasnila jedan dan.

To je bio njen poklon mojoj malenoj.

Rastali smo se u blagoslovljenoj noći.

Aleluja.

 

















Bleki – Noć ubica snim

Noć orki

Dan radovanja

Jesenji osvit

Cvijetna mjesečina

Obasjano gorje

Snježni đardin

 

a Tebe
poput prelijepih ubica
razigranih Orki
u plavetnoj noći
snim
nestašno nasmješenu

a vodiš  me
danom radovanja
obasjanim suncem
tijelom  blaženo talasanjem
u osvit moje kasne jeseni

a lebdi
na cvijetnoj mjesečini
ispod
obasjanog gorja
tvojih snježnih đardina
dok moćna Modra rijeka
sanja cvat božura

a uskomešana nevinost
duše djevojačke
što u snu
sna
cvijetnim vodoskocima
sklapa moj život
zimskim opusom okovanim


												

Bajka o Aleji platana kraj izvora Modre rijeke


Noćna svjetlost 

Noćna svjetlost 

  Stablo  

Stablo

 Ona sa cvijećem u kosi

Ona sa cvijećem u kosi

Milodarje 

Milodarje

 Bosno moja Zemljo Božije milosti

Bosno moja zemljo Božije milosti

 Sarajevo moje Grade čednosti

Sarajevo moje Grade čednosti

Modra rijeko Bosne moje 

Modra riojeka Bosne moej

 Plavetna duga

Plavetna duga

 Uzbibanost

Uzbibanost

Vesna Morena S. 

Vesna Moreno S.

 Drveće pored rijeke 

Drveće pored toijeke

 Duša boli

Duša boli

Svijet ruža

Svijet ruža

 Mali princ

Mali Princ

 Svjetlost na kraju puta

Svjetlost na kraju puta

 

Na domak  Aleje Platana

tri  kilimotra duge

pored blistavog Izvora

Rijeka je zeleno Modra

nalik onoj blistavoj

što Zemlji mojoj jedinoj

po njoj je  ime dato

 

Prije slikarevog  mosta

gradić jedan u sjećanju osta

Umoran

 

U umornom gradiću Most čežnje

Na mostu čežnje

Mali Princ tuguje

Tugujući princ gleda i traži

Željezni most

Razdora

 

Na mostu razdora magla

Razorna

Ispod magle razorne

Rijeka željezna

Pored rijeke željezne

Livada cvijetna

Na livadi cvjetnoj 

kuća oronula

 

Kuća oronula ima dva ulaza

Sumorna

U jednom ,sumornijem

ima prvi sprat

Strepnje

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela

Iza vrata bijelih  soba snježna

Sanja

U sobi sanja  tugom obojen ležaj 

Duge

 

Na ležaju duge žena spava

Bolna

U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula

 

U usnuloj djevojčici snovi

Nemirni

U nemirnim snima bajka

Prastara

 

U prastaroj bajci

Aleja je platana

Duboka

 

Na početku Aleje duboke Izvor

Veliki

Izvire izvor veliki iz gromade kamene

Gromada kamena samuje

Okamenjena samoća kazuje

 

Bila jednom nekad davno Aleja platana

Odmah počinjala tu kraj Izvora

pa se i završavala

 

Ta aleja platana

što počinjala je odmah kraj Izvora  Istine

kojem je djevojčica pješke hodila

na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila

pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala

u kosu mirise stavljala

iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala

iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore  svome princu gradila

 

Ta Aleja platana

ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge

u kojem je  djevojčica biciklom brodila

Snove odmarala

pored koga je djevojčica Tugu polagala

iza kojeg je djevočica Suze sakrivala

iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala

 

Ta Aleja platana

tri kilometra duga od Izvora bola 

 kojem je djevojčica  motorom plovila

Na kojem je majku tražila

pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila

iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala

Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala

pa se Aleja i završavala

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,

tri tisuć metara dugačka pa se i završavala

 

Ne hodi više Alejom djevojčica mala

što put šarenih leptira je žeđ gasila

nježne ljubičice milovala

prelijepe krajolike dočaravala

snove odmaral

tugu polagala

suze sakrivala

samoću raspršivala

nemajku tražila

od nemani se sakrivala

Princa malog  dozivala

kraj izvora

tu gdje počinjala je Aleja platana

 

Bila jednom nekad davno

jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora duge

tri kilometra dugačka pa se i završavala

 

Ta aleja sada šuti 

najljepše snove o djevojčici snuje

Izvor joj pomaže

žubor muzikom

 

Jedne veoma tužne zimske noći

još tužnijeg majskog dana

umorna žena neka u Aleju kroči

lik i stas Aleji znan

ali sumoran  

nešto sporiji i teži

od nečega očito bježi

 

I ta Aleja platana prepoznaje misli

što se roje

iza očiju nevinih

zvjezdane boje

riječi samoće stoje

 

Ljubavnu žeđ ugasila nije

šarene krajolike poderala

ljubičice milovati zaboravila

ljudima zdravlje darivala

Sebe bradatom dripcu jednom  dala

ali čedna kao i prije ostala

 

Majku pronašla,bolje da nije

Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije

Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima

klavir kćerkicu i vrijednoga sina

 

A  snove pokopala

A  suze zaledila

A  tugu prigrlila

O‘ nda razmislila

J'oj  ljubav je možda odbacila

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora suza

tri tisuće metara suza dugačka a se nijemo završavala

Poklanjajući misli toj aleji platana

kao nekad,do Izvora stiže

na nijemi upit istinu reče

Princa malog srela je nekako slučajno

sa sladoledom u ruci

u rano Proljeće Radosti

jednog toplog ljeta

jedne prelijepe Ružine Godine

kada su ove počele cvati ljubavlju

več u avgustu ljubičica

poslije januara plača

prije maja nevinosti

 

Upooznah ga 

ali ne prepoznah

kad  mi ljubičice

ruže srca svoga

nježno sneno poče poklanjati

I još k'tomu sa usana i sa grudi

i sa tijela i đardina

što već bješe moja sreća

moja želja

poče isto cvijeće brati

mirise upijati

 

Kada stade

da bi jošte više zaiskao

htio suze moje odlediti

tugu otkloniti

nježnost tkati

ljubav poklanjati

snove sniti

pjesme liti

Mene mladu poče radovanjem svojim zvati

hrabrost davati

ljubav tražiti

 

Uplaših se jako bome

Pobjegoh malenom gradu svome

Zaključah se u malu sobu snova,

legoh na ležaj boli i duge

Usnih i tek tada

o koje li tuge

ja ga spoznah ali dockan

jer ga ubih

pa ga doklah Princa Malog dosanjanog

i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora boli

Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala

 

Danas

Umire ta Aleja platana

 

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama

teškim tri tisuće metara

na kraju trinaestog dana proljeća

poslije četrnaest i pola dana ljeta

k'tomu četrdeset osam

i na kraju još sasvim nešto malo više

Godina Samoće

 

Ponekad samo sjedi 

uspomene lijepi

neke hoće da izbriše

kao začarana igrom Staklenog života

 

Sjedi kraj druga svoga Izvora

na kojem je žedna ljubavi

iza koga je nevinost titrala

pored kojeg su ljubičice uvenule

iznad kojeg  bijeli Dvor sanja

srušene pute njene.

Ipak usud nametnut proklinjati ne zna

Oh jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru

još uvijek tri tisuć’ metara duboka

 

Oh,žalosne li žene

žubori Izvor studeni

Aleja i Izvor okreću leđa ženi  

šute i bleje put uplakanog neba

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka

tri tisuće metara dugačka bila

pa se i završvala.Aleja dugo umirala

Izvor nešto duže izvirao

djevojčica,dijete Malog Princa

nikad više dozvala nije

Princa malog

njegovoj bajci odaslanog

 

Aleje platana odjednom ne bi više

Izvor prestade da žubori i diše

Okamenjena gromada nevinosti

djevojčicinog  lika

i dalje ne doziva Princa malog

od htijenja njenog  palog

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti

tri tisuće metara visoka

pa se i zavšavala

 

Neznano poslije

vjekovima možda

ispredala se priče i legende

nekad oživljene,češće zaboravljene

Tko je ta djevojčica da prostiš

i k'tomu čiji je taj Princ Mali bio

 

Jednom davno poslije

ljubavnici besprizorni neki hodiše

putem negdašnjim Aleje platana 

što počinjala je odmah tu kraj Izvora  

Života tri kilkometra epoha dugačka bila

pa se završavala

kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika

pored nestalog Izvora Ljubavi

što počinjao je na početku iščezle Aleje platana

 

A šta se zbi sa Princem malim

nezrela ljubavnica kao da se pita

Baš me briga

spreman odgovor hita

bradatog ljubavnika ogromne ćele

Ko ga šiša, iskre pakosti u oči sjele

Ko ga šiša odjekuje

dok brada ljubi sirovo

grli surovo

i gazi neke nove

tek narasle djevičanske ljubičice

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja

tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja

pa se završavala

 

Ta se javi vapaj tihi

lijepo molim pomenute ljubavnike gore

i još gore malo više,navedene

majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više

Princa malog

odlutalog

za vaš život nedoraslog

 

Pustite ga ga neka sanja

da me voli

da me bere

da mi bere

ruže snene

nježne moje mirisave

ljubičice djevičanske

pa i ruže procvjetale

 

Samo jednu kaznu

slomljenog srca mog i njegovog

ja mu želim

kunem i proklinjem

neka sanja,

u snovima pjesme

 ljubavi i bajke piše

 

 J‘oš neka sanja 

     nema  može

     jasno mora

     dječačkim srcem svojim

prečistom dušom svojom

A  bez suza i bez tuge

A  čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O  ljubav iskrenu našu vječnu

 J‘ edinu mirisavu

     djevičansku ljubičicu svoju

      zadirkuje ktomu  igra se i juri

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika

Od primalnog krika poteče

Izvor ponovnog susreta

odmah netom

vjetrom nošen

olista nagovještaj one Aleje platana

što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi

 tri kilometra dugačka bila

pa opet počinjala

 

Ima jedna nova aleja platana

u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara

i počinje da sanja 

tu odmah kraj Izvora Vječnosti 

o nekoj  drugoj

J  ‘oš neznano dugoj

prelijepoj bajci  djevojčici miloj veseloj

A  o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O  krajoliku najsjajnijem nevinom 

O ljepoti duge u očima snene djevojčice i Princa malog 

O nevinosti tuge gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše

 

Onako po dječiji rečeno

ljubav ne mogu ubiti

ni tri tisuće vijekova

što prijeteć Aleji platana

podmuklo kruže oko Izvora ljubavi

 

Ispričavši svoju bajku,

djevojčica danas plače prvi put.

 






























												

BAJKA SREBRENA IV Dio

 

SREBRENIČKA BAJKA

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

*

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

*

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

*

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

****

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

*

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

*

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

*

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice Bez milosti

sve odreda

*

u djecu malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli na komade

porili trbuhe

bez razlike

*

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

*

mutni prljavi

ti abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

Rosnu

U vječnost slala

Bosnu

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

*

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

*

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

*

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

*

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

*

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

*

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

*

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

*

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

*

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

*

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

*

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

*

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

*

ti neki srbi

o da ti  neki od srbalja

ali i neki kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

Kraj IV dijela


												

BAJKA SREBRENA III DIO

BAJKA SREBRENIČKA

 

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

Žedan sam ti – Majčice

Klečim na izvorima,a ne mogu piti

Grlo mi klali

ko kurbanu– Sestrice preklali

*

Znam Majčice

U h u kam si se pretvorila

U h  u kam kameni

Majko mila – Srebrena

*

Znam mila Sejo

U h u led si se pretvorila

U h u  led ledeni

Sestrice mila – Srebrena

*

Boli me – Majčice

Mnogo me boli – Sesstrice

Trinaest i po godina mojih

Samo trinaest godina imah

I ljubav jednu neizljubljenu

*

Čuješ li Majko kako vjetar jauče

Čuješ li Sejo kako nebo urliče

*

Umoran sam ti Majčice

Umoran od lutanja Sestruce

Sna – smiraja ja nemam

Poljima lutam – Majko

Šumama lutam – Sejo

*

Oj Majčice

Majko Srebrenička

Majko skamenjena

Oj Sestrice

Sejo Srebrena

Sejo sleđena

*

u krajičak neba krvava

zelen-zemlja crvena

osušeni tragovi krvavih suza

poljima neobranih kukuruza hode

Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice

Vaj i ti ptico ševo – nesretnice

Ljudskom roku –kraj ti slutiš

Zašto sada pusta šutiš

*

Oj ,majčice

Majko Srebrena

skamenjena

Oj sestrice

Sejo Srebrena

sleđena

*

godinama srebrenim dolima  hodim

hodim kroz tišinu

nikoga i ničega nema

samo sjene male

izgubljene

i tišina

ukleta tišina

sjene poput mene

iskasapljene

okrvavljene

tužne lutaju

mira nemaju

lutaju

neka bez nogu

neka bez glava

neka bez ruku

neka sa crijevima i – i iznutricoma

visećima

neka sa srcem u rukama

neka sa mozgom razlivenim

po krpicama majčinog poslijednjeg dodira

*

najtužnije su one bez očiju

to tijela tragaju za dušom

to duše tragaju za tijelom

kada se tijela i duša napokon nađu

sjene se smire

i nestaju put svjetlosti

*

Ne ne i dječije sjene

oništa ne znaju

nema ko da ih vodi

njihove sjene su još tužnije

skoro

od onih najtužnijih bez očiju

djeca mala hode

hode i plaču

traže roditelje svoje

ne znaju da su mrtva

*

ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

sjete se roditelja

*

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

Il’ vide krv

Na grudima

Na rukama

Na stomacima

Na nogama

U grudima

U mozgu

U grlu

*

I nastavljaju da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

pomoć traže

aha dobiće je

jes kako ne

a od koga

svi poklani

pa bagerima isjeckani.

*